MaoTze - Abeceda života
| < | siječanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (2)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (2)
Ožujak 2007 (2)
Veljača 2007 (1)
Siječanj 2007 (6)
Prosinac 2006 (9)
Studeni 2006 (14)
Listopad 2006 (5)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Nepodnošljiva lakoća postojanja
Nepodnošljiva lakoća postojanja
Kol'ko nas ima...
Free Counter |
Drug Mao, svjedok vremena
Sunce je obasjalo Velikog vođu
Najdraži vođa
Pozdrav voljenom narodu
Ovako me vidio Andy Warhol
Andy je imao oko za lijepo
Zahvalni narod Kine
I Ivo Sanader ima ovakav sat
Sunce je obasjalo Velikog vođu
Najdraži vođa
Pozdrav voljenom narodu
Ovako me vidio Andy Warhol
Andy je imao oko za lijepo
Zahvalni narod Kine
I Ivo Sanader ima ovakav sat
26.01.2007., petak
Slabo divanim mađarski
|
"O da, slabo divanim mađarski, dve-tri reči, a i to s greškom...", možda bi se ovim stihovima Đorđa Balaševića najbolje opisala jučerašnja utakmica protiv Mađara. Opet je cijela nacija bila ispred mailh ekrana, osim onih par stotina upornih sretnika koji su potegnuli do Njemačke. Dakle, gledali ste utakmicu i svjedočili još jednoj uvjerljivoj pobjedi Hrvatske. Neću trošiti riječi na superlative jer je utakmica bila daleko od toga. Dečki su odradili rutinsku tekmu, odigraviši s taman toliko snage koliko je trebalo. Mađari su se predstavili kao čvrsta i nezgodna ekipa, te su u par navrata uspjeli doći vrlo blizu izjednačenja. Na njihovu žalost u zadnjih pet minuta nije ih bilo nigdje te je konačnih 25-18 odraz snaga na terenu. Uostalom podatak da je Balić većinu drugog poluvremena prosjedio na klupi govori sama za sebe. Čestitke idu svima, ali prije svega raspoloženom Lackoviću i junaku jučerašnje utakmice - golmanu Jerkoviću. Peribonio, Šola, Losert... Jerković? Već danima se po novinama vrte naslovi koji dovode u pitanje kvalitetu naših vratara na svjetskom prvenstvu. Prvi Linov potez bio je micanje Loserta s gola na tribine. I urodio je plodom. Novo vratarsko otkriće je Jerković, čemu smo jučer svjedočili. Ako ste čitali jučerašnji post i malo obratili pažnju, mogli ste vidjeti Jerkovićeve (malo)nogometne golmanske fore. Čovjek je jak na tlu, baca se u parade, vrlo dobro postavlja noge, a u nekim istrčavanjima me podsjeća na (vitkog) Šolu u najboljim danima. Koliko god su Mađari pokušavali pronaći ključ za gol, Jerković je ostajao nerješiva enigma. Kada nije skidao, pokrivao je izvrsno tako da lopta nije imala kamo do u stativu. Mene je oduševio i ponosan sam na Červera koji se drznuo otpisati šupljeg Loserta i zamijeniti ga manje poznatim Jerkovićem. Bravo! Da li smo dobili novog prvog vratara? Mislim da jesmo. Jere imaš moju podršku. Špoljarić opet beskompromisan u obrani. Kada mu se priključi Dominiković neće nam biti kraja. Malo golova na susretu svjedoči o čvrstoći naše obrane i laganom ritmu napada. Balić je dobio par nezgodnih udaraca ali ni to ga nije zaustavilo. Igrali smo dobro, dodali još jednu ploču na putu do zlata i osigurali četvrtfinale. Od ostalih kurioziteta - idući vikend Mirko Filipović se bori u sklopu svoje nove, američke organizacije. Prema najavama pravila će biti slobodnija a ring će biti kavez. Živjela amerika, pasifistička demokracija inteligentnih ljudi.  Bravo majstore!  Nemoćni pogled Mađara.  Div na tlu.  Čestitke svima, a ponajviše Jerkoviću. MaoTze |
25.01.2007., četvrtak
Povratak u budućnost
|
Štovano čitateljstvo, brojne obveze, kako poslovne tako i privatne držale su me daleko od kompjutera ali i bloga. Svima koji ste kliktali na ovaj blog u želji da pročitate novi tekst ispričavam se, kao i svima koji su očekivali demistifikaciju ZAMP-a. Naime imam toliko materijala i stvari za reći (napisati) tako da će taj post malo pričekati. Ono o čemu danas želim pisati je ru, ru, rukomet! U kojoj je mjeri rukomet dio naših života dok traje svjetsko prvenstvo najbolje ilustrira C.U.C.B. koji je sam sebi ograničio gledanje televizije na jednu emisiju dnevno. U njegovom slučaju to je prijenos rukometa. Ne sumnjam da ste svi jučer gledali dvoboj protiv Danske. Oni poduzetniji prije toga su se počastili Ciboninom utakmicom protiv Juventuda. Naravno Cibona je uspjela opet potrgati živce svojoj publici i prokockati vodstvo od +15. Juventud je na mahove izgledao kao kvartovska hakl ekipa, ali Cibona se svojski trudila da izgleda još gore od njih. Na kraju s(p)retna pobjeda koja bi trebala značiti ulazak u TOP 16. A onda su na scenu stupili rukometaši. Nakon izvrsnog prvog kruga u kojem je jedino pitanje bilo s kolikom razlikom će Hrvatska pregaziti svoje suparnike, na red su došli uvijek opasni Danci. Utakmica je bila baš onakva kakvom sam je očekivao. Brza, čvrsta, žestoka i sa dosta taktičkih poteza oba trenera. Počelo je žestoko i neočekivano. Vodstvo Danaca. Na vratima je bio Jerković, koji bi mogao biti otkriće prvenstva, nastavi li njegova forma rasti kako vrijeme odmiče. Čudan vratar za rukometne pojmove, puno sličniji nogometnom stilu branjenja. Vrlo vješt u obranama nogom, bacanju i zaustavljanju niskih lopti (čak i paradama!). S druge strane manjkav je kod visokih lopti a katkada mu se dogodi da ostavi prvu stativu nepokrivenom. Ispred njega naša neprobojna obrana koja je igrala 3-2-1 a u drugom dijelu igre i 5-1 kada je Lino to tražio. Danci su se suprotstavili granitnom 6-0 obranom koja je na mahove postajala 5-1 ali u toj formaciji izgledali su puno slabije. No krenimo redom... nakon početnog vodstva Danaca koji su startali u visokom ritmu krenuo je naš napad. U prvim minutama Ivano Balić držao je u rukama sve konce naše igre. Zabijao, razigravao, opet zabijao... suvišno je trošiti riječi, ali Ivano mogao bi se ošišati. Glavna fora našeg napada je bila visoki skok i šut preko obrane. Takve lopte najčešće su završavale u danskoj mreži a Hrvatska je polako gradila rezultat i dizala prednost. Červar je izostavio Loserta (bravo Lino!), odmarao Džombu, štedio i Špoljarića. Kaleb se nije mogao podičiti velikom minutažom ali ni dobrom igrom, a Vori je bio čvrst i puno se trudio no protiv obrane 6-0 nije mogao puno. Danci su ga dobro zatvarali i tukli što im ipak nije pomoglo. U zadnjih 10 minuta Červar stavlja neiskusnog rezervnog vratara i Danci započinju s povratkom. Uspjeli su nadoknaditi -5 ali nisu imali snage i sreće da pređu u vodstvo. Njihova taktika da čuvaju Balića im se obila o glavu obzirom da je Balić pravio sprdnje sa svojim čuvarom a obrana im je zbog toga imala čovjeka manje. Na kraju +2 Hrvatske u jednoj čvrstoj ali ipak ne neizvjesnoj utakmici. Naši su nas podsjetili kako još uvijek imaju potencijala da naprave dramu i pojedu nam živce (kao Cibona s početka ovog teksta) ali jednako tako da smo za sve ostale Barcelona, a Balić naš Ronaldinho. Ili tako nešto. Za kraj mogu samo reći bravo dečki, bravo Ivano, a ti Davore vrati nam se brzo. Večeras ćemo jesti gulaš i tući Mađare. Skočite do lokalne kladionice i uplatite na pobjedu Hrvatske. S hendikepom, naravno :) Čitam da Tudor sigurno dolazi u Hajduka, 24 sata pišu da će Lino zvati Šolu za četvrtfinale, Jug je matirao Mladost u Gružu, a Australian Open ulazi u završnicu... ovo spominjem kako bih dokazao da postoje i drugi sportovi osim rukometa... ili ipak ne? Nisam više siguran. Jedino što znam je da sam ispred TV-a u 18.15. HTV2.     MaoTze |
12.01.2007., petak
Cibona vs. Partizan
|
Sinoć sam s društvom bio u Draženovu domu na utakmici Cibona - Partizan. Dugo već nisam išao gledati košarku u živo, a sinoćnja utakmica Eurolige protiv Partizana nudila se kao izvrstan izbor za povratak u dvoranu. Utakmica je završila pobjedom Cibone od 17 razlike, čime se primaknula na korak do prolaska dalje. Nadoknađeno je (i premašeno) -9 iz Beograda, tako da Cibona ima prednost nad Partizanom. Jedan manje. Još samo tući Juventud za dva tjedna i tamo smo... Ovako je Mao to doživio Dan je počeo potragom za kartama koja je uspješno i brzo okončana - zeleni sektor, iza koša, 30 kn. Novine su najavljivale krcatu dvoranu i apelirale na gledatelje da dođu na vrijeme. Obzirom da je podbacivanje bilo najavljeno za 20:45 vjerovali smo da je dolazak u 20:00 prava stvar... i gadno pogriješili. Naime trebalo nam je dobrih 50 minuta da od muzeja Dražena Petrovića dođemo do ulaza za zeleni sektor (200m zračne linije). Mjerio sam približavanje ulazu po slovima na muzeju. Kada smo sa "ć" došli na "z" od "muzej" već je bilo lakše. Razlog užasnoj gužvi pri ulazu, koja je uzrokovala da uđemo u dvoranu sa minutom zakašnjenja, je "fenomenalan" sustav ulaska gledatelja. Jedna jedina vrata za svaki sektor, dovoljno uska da kroz njih ne može proći Jacques Houdek, i metar pored dva redara koji doslovno zakrčuju hodnik pretresajući ekipu. Kada sam prošao ulaz, izvadio sam iz džepova mobitel i cigarete da izbjegnem suvišna pitanja redara. Naravno nitko me nije ni pogledao ni pregledao. Valjda su obojica mislila da me pretresao ovaj drugi i da ove stvari držim u ruci jer me pitalo za sadržaj džepova. Dakle mogao sam ući sa sjekirom, manjom nuklernom bombom ili torbom antraxa. Dočekala nas je krcata dvorana i rezultat od 2-0 za Cibonu. Našli smo mjesta, sjeli i onda je krenulo... Dobro otvaranje Cibone koja je držala 2-4 koša prednosti. Wrigth je u prvih par minuta bio solidan pod košem, iako su mu reakcije katkada bile smiješne, ali je čovjek zabijao. A onda je krenula poznata "igra" Cibone i pad u "crnu rupu". Wright je na mahove izgledao kao da je na opijumu, dezorjentiran, s nikakvom kontrolom lopte. Skok igra je naprosto isčezla, pogotovo u fazi obrane, a blokovi kao da nisu ni postojali. U fazi napada puno nervoze, brzanja i šutiranja na pamet. Gotovo da smo na prste jedne ruke mogli nabrojati izrađene akcije i oslobađanje nekog od Cibosa na šut. Partizan je iskoristio pad Cibone i preko raspoloženog Drobnjaka krenuo zabijati iz vanjskih pozicija. Cibona jednostavno nije imala odgovor tako da je Drobnjak upisivao koš za košem. Agonija se nastavila i u drugoj četvrtini čemu je doprinio i McCullogh (12 minuta, 4 koša - svi iz slobodnih bacanja). Trčao je, zabijao se i redovono gubio loptu. Warren se doimao izgubljenim i tromim, pogotovo u fazi obrane, a skok igra pod košem je prestala postojati. Partizan je držao vodstvo, a tada Zula u igru šalje iskusnog Žužu, ljubimca domaće publike. On je odmah donio potrebnu agresivnost pod košem i sa nekoliko iskusnih finti izborio i realizirao par slobodih bacanja. Na poluvrijeme se otišlo s prednošću Partizana od dva koša, zahvaljujući trici sa zvukom sirene. Drugo poluvrijeme donijelo je istu priču i činilo se da Zula nije uspio motivirati ekipu na poluvremenu. Minute su tekle a tada na scenu stupa Cibona. Kus je preuzeo odgovornost i postigao nekoliko bitnih poena a trica Andrića najavila je preokret. Gledalište je eksplodiralo i krenulo se u zadnju četvrtinu u lov na onih -9 iz Pionira. Warren je povezao svoju igru, Wright je napokon počeo nešto zabijati (ali i dalje neprepoznatiljivo loš) a prinova Wisnewski je pokazao kako se igra košarka. Posebno je impresionirao ulaskom u reket s lijeve strane. Trzajem je izbacio jednog igrača Partizana, a fintom odmah i drugog, ušao je pod koš i poentirao. Nizali su se uzaludni napadi Partizana i sjajna igra Cibone koja se polako počela "odljepljivati". Malo čudi taktika Partizana u posljednjim trenucima, kada su nastojali porvocirati faulove i ići na brze napade. Suđenje korektno iako je bilo čudnih odluka. Na poslijetku svaka čast Ciboni na uvjerljivoj pobjedi, usprkos 25 minuta trganja živaca. Uživao sam u utakmici i ambijentu. Što se navijača tiče atmosfera je bila jako dobra. Dvorana ispunjena do posljednjeg mjesta, pljeskanje, skandiranje (Heja, heja Cibosi). Obzirom da je igrao Partizan čulo se i nekoliko klasičnih poput "Ubij, ubij..." ali najsješnije, a ujedno i najtužnije bilo je saznanje da su u tome prednjačila djeca od kojih 13 godina, koji su na sav glas vješali goste "na vrbe". Partizanovih navijača nije bilo, što i ne čudi, ali s druge strane bespotrebno vrijeđanje na nacionalnoj osnovi bilo je suvišno. Kada je Cibona konačno preuzela utakmicu u svoje ruke vrijeđanje se stišalo i ustupilo mjesto euforičnom navijanju. Bio sam zadovoljan izlazeći iz dvorane i već lagano razmišljam o Juventudu. Jedino mi nisu bile jasne cure koje su zabvljale publiku za vrijeme pauza. Tucet klinki, ne starijih od 15 godina, obučene u crno, izvijale su svoja tijela i izazivale dobacivanja publike. A gdje su nestale stare dobre "Cibonete", 20-ogodišnje zagrebače puce? Nemam pojma, ali poruka upravi Cibone - pustite klinke da doma spavaju i napravite nešto s tim ulazom. E da... recite Wrightu da je OK prakticirati rastafarijanska uvjerenja i pušiti njihovu svetu biljku, ali ne neposredno prije utakmice!!! MaoTze |
09.01.2007., utorak
Ravnopravnost
|
Sinoć sam gledao televiziju. Bolje rečeno gledao sam kroz nju i slušao što se događa na ekranu jer je program oko 23 sata bio toliko loš da se nisam nikako mogao koncentrirati. Na prvom je bila neka serija o rasnim odnosima u Americi 50-ih. Drugi je odavno zapao u sniježnu oluju a na RTL-u su oni američki FBI-jevci pretraživali neku pustopoljinu u potrazi za dokazima. Nova je prikazivala jadan film (ne ide mi u glavu zašto su ga u tjednom TV programu Studio ocijenili s maksimalne 3 zvjezdice?) na temu rehabilitacije i dugova društvu. Toliko zanimljvih tema a tako loše realizirane. Strašno. Barem me nije bolio zub pa sam zaspao bez problema. We the People... ... tim riječima počinje američka Deklaracija neovisnosti. Naravno u to vrijeme narod su činili stanovnici tadašnjih britanskih kolonija. Bijelci, koji su došli u Novi svijet da bi slobodno prakticirali svoja vjerska uvjerenja. Tijekom godina zaboravili su pomoć koju su im pružali Indijanci, izbrisali iz sjećanja kapetana Smitha i Pocahontas i pokrenuli prvo pravo etničko čišćenje. Jedina, uvjetno rečeno, pozitivna stvar koja se izrodila iz svega toga je što Indijanci sada zarađuju otvarajući casinoe na području rezervata te što je u rezervatima dopuštena prodaja i konzumacija pejotla. Godinama kasnije, netko jako pametan, zaključio je da treba uvoziti robove iz Afrike jer navodno super beru pamuk, ne bune se... i rade k'o crnci. Odmah su im bila zajamčena temeljna prava - pravno na rad od jutra do mraka, pravo na život dok vlasnik ne odluči suprotno i pravo na brak dok god ženu dijele s gazdom. Njima je bilo to tako dobro da su izmislili blues - veselu i plesnu glazbu. Nisu ni znali da to sve duguju svečanom dokumentu koji su potpisali prvaci Amerike - Deklaraciji neovisnosti. Onoj koja počinje sa We the People... Usiljedila je stoljetna borba za ravnopravnost. Bijelci su popustili sredinom prošlog stoljeća i taj hvalevrijedan potez nazvali segregacija. U prijevodu to znači da crnci imaju ista prava kao i bijelci ali samo dok ih bijelci ne vide. Malo bolja verzija rezervata i logora za američke Japance tijekom 2. svjetskog rata. Do danas su se stvari malo popravile ali borba još traje. Jednake probleme prolazile su žene. Od davnina tretirane kao pripadak muškarcu, inferiorna bića čija je primarna svrha rađanje i briga o potomstvu. Nerotkinje su pribijane na stup srama jednakim žarom kao i samohrane majke (tada se to zvalo bludnice ili u ranijoj fazi vještice - ona šema, začela s Vragom...) a jedino pravo glasa koje su imale je da kažu DA, gospodaru (misli se na oca ili muža). Sve to dolazi još iz rimskog koncepta pater familiasa koji je imao vlast na životom i smrti svojih ukućana. Početkom prošlog stoljeća, nekako usporedno s borbom za radnička prava, počinje ženski pokret za ravnopravnost (prije svega pravo glasa) - tzv. sufražetkinje. Bile su za to vrijeme prilično radikalne a čak ih je i Winston Churchill nazvao "opasnim babama". I danas je očita neravnopravnost između žena i muškaraca ali neću ulaziti u dublje analize. Ukratko - obje "strane" su krive za to. Osim u perjanici demokracije, predvodnici slobodnog svijeta, svjetlu za sve napaćene i protjerane - Americi. Tamošnje stanje najbolje opisuje jedan ugledni politički analitičar: "U Americi crnac neće biti predjsednik još barem stotinu godina. A prije će crnac biti predsjednik nego što će to biti žena!" Kao što rekoše George Washington, Benjamin Franklin i ekipa... We the People... tko zna okrećete li se u grobu? MaoTze |
05.01.2007., petak
Osmijeh
|
Današnji dan je dan za zadovoljstvo. Prvo i osnovno mala Ana me razveselila sjajnim rezultatom jučer i sa punim pravom možemo očekivati izvrsne rezultate u budućnosti. Bože sačuvaj je ozlijeda i sve će biti kako spada. Bravo Ana! I vrijeme je nekako proljetno. Čujem da najavljuju sunčano vrijeme i temperature iznad desetke do kraja idućeg tjedna. U siječnju? Engleski meteorolozi predviđaju da će 2007. biti najtoplija godina od, pazi ovo, kada je uvedeno mjerenje temperature! Glavni uzročnik je meteorološki fenomen zvan El Nino. Posljednji put se pojavio 1997. (ili 1998.?) i ta je godina bila najtoplija do sada. Obzirom da su sada sniženja po Zagrebu, trkom po novi kupaći za smiješne pare. Venio Losert izjavio u današnjem Jutarnjem: "Nama niti ne treba 20 obrana po utakmici". Da li je moguće da čita ovaj blog? Osjetio se pogođenim ili...? Kako god moj Venio, tražiti alibi debelo prije prve utakmice i izvlačiti se na naš turbo napad (cepelini i slične fore) nije ti baš jako uvjerljivo. Draga mi je za Božić kupila .mp3 player. Danas sam jako veseo došao na posao. Razlog - Simon and Garfunkel. Uživao sam slušajući njihove izvrsne pjesme. Za povratak kući najavljujem Beatlese, faza sredine 60-ih. Uživajte u vikendu, pozdravite Tri kralja, pravoslavnim vjernicima sve najbolje za Božić (Hristos se rodi). Nadam se da sam djelić svojeg dobrog raspoloženja uspio podijeliti s vama, dragi čitatelji. I još jednom - bravo Ana! MaoTze |
04.01.2007., četvrtak
Ovo mi je Š(k)ola...
|
Dobar dan svima. Konačno povratak na blog... staru smo godinu ispratili i pospremili u arhivu, nova nam je odškrinula svoja vrata i neka nam svima bude dobrodošla i ispunjena pozitivom. Čitam malo blogove, gledam što ima novog i o čemu se piše. Većinom rekapitulacije stare godine, prognoze za 2007. itd. Moja prognoza nije baš optimistična i moram svoju zabrinutost podijeliti sa vama. Naime opet je taj rukomet u igri, naša je reprezentacija na pripremama i samo nas dani dijele od tv prijenosa rukometnog Svjetskog prvenstva. Glavna vijest je ozljeda Šole. Kako stvari stoje Vlado neće moći nastupiti na Svjetskom prvenstvu. To bi značilo da će naš prvi vratar biti Venio Losert. Riskirajući salve negodovanja moram reći da me to straši. Krenimo redom... Vlado Šola je planina od čovjeka. Kada trčite prema golu u kontri odjedamput se pojavljuje ON. Gorostas sa obojanom kosom spreman da skine svaki udarac. Ne samo da fizički pokriva dobar dio gola već ima nevjerojatnu sposobnost "čupanja" gotovo neobranjivih lopti. Kada Šola zaključa vrata protivnici mogu slobodno na kavu jer gola zabiti neće. S druge strane Šola ima i veliki feler. Upadne li u "crnu rupu",s druge strane, Červaru je najpametnije da ga izvadi na nekoliko minuta. Ostavi li ga na terenu svaki šut po golu će završiti u mreži...   Venio Losert je priča za sebe. Čovjek brani u Barceloni, a znamo da je Španjolska liga jedna od najjačih rukometnih liga na svijetu. Izgleda k'o skakavac i glavna fora su mu različite obrane nogom. Problem je što mu protivnici pucaju na način da mu noge ne koriste. Različita prebacivanja ili brze lopte u razini prsnog koša nerješiva su enigma za Venija. On je vratar koji bi trebao ući na pet do deset minuta i odmoriti Šolu ili ga izvući iz crne rupe. Za ostalo Venio ipak nije... Grozim se pomisli kako će ga različiti Njemci, Španjolci, Šveđani i ini bušiti poput sira. Sorry Venio ako sam preoštar ali jednostavno ne vjerujem ti dok si na golu. Ako ništa drugo presitan si da bi pokrio i osminu gola a nisi toliko vješt da loviš onih preostalih sedam osmina.   Mislim... slike govore same za sebe. Tata vs. zeko, Mr. T vs. pustinjski skočimiš... izaberite sami. Na poslijetku nekoliko riječi o mojem najdražem rukometnom reprezentativcu. Možda ćete se iznenaditi ali on je - Denis Špoljarić. Fajter koji nosi našu obranu, čovjek preko kojeg se ne prolazi i u (pre)rijetkim trenucima kada mu daju da krene u napad - neumoljiv strijelac. Počeo sam zagovarati Špoljarićevu "stvar" prije četiri godine. Prijatelji su mi se tada smijali, ali protekom vremena jedan po jedan su dolazili do mene i govorili nešto u stilu... pa dobar je taj Špoljarić... jesi vidio Špoljarića. Jasno mi je da je on, prije svega, čvrst obrambenjak ali jednako tako kada gubimo Červar upravo njega šalje u napad. I Špoljarić zabija. Ne želim Linu soliti pamet ali mislim da bi bilo dobro da češće Špoljarića gurne naprijed. Siguran sam da bi to dodalo nekoliko golova više na naš konto. Kako god bilo Denis, za mene si legenda.  Spremite živce... rukomet dolazi u naše domove a mi idemo po zlato! Opet! MaoTze |
