MaoTze - Abeceda života
| < | studeni, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (2)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (2)
Ožujak 2007 (2)
Veljača 2007 (1)
Siječanj 2007 (6)
Prosinac 2006 (9)
Studeni 2006 (14)
Listopad 2006 (5)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Nepodnošljiva lakoća postojanja
Nepodnošljiva lakoća postojanja
Kol'ko nas ima...
Free Counter |
Drug Mao, svjedok vremena
Sunce je obasjalo Velikog vođu
Najdraži vođa
Pozdrav voljenom narodu
Ovako me vidio Andy Warhol
Andy je imao oko za lijepo
Zahvalni narod Kine
I Ivo Sanader ima ovakav sat
Sunce je obasjalo Velikog vođu
Najdraži vođa
Pozdrav voljenom narodu
Ovako me vidio Andy Warhol
Andy je imao oko za lijepo
Zahvalni narod Kine
I Ivo Sanader ima ovakav sat
24.11.2006., petak
Štrajk! Hoćemo kruha i čokolade
|
Jučer je počeo štrajk prosvjetara koji se nastavlja i danas. Prema najavama sindikata očekuje se da će danas u štrajku biti nešto manje od 75.000 zaposlenih u osnovnim i srednjim školama. Ovo nije ni prvi ni posljednji štrajk prosvjetera ali ima nekoliko stvarčica koje ga čine specifičnim. Za život a ne za školu učimo Dosadašnji štrajkovi prosvjetara bili su karakterizirani, već poslovičnom, razjedinjenošću školskih sindikata. Nesloga među vođama sindikata (a samim time i među sindikalnim organizacijama) često je bila glavni razlog zbog kojeg su štrajkovi "propadali". Neki sindikati bi sklopili poseban dogovor s nadležnim ministarstvom i povukli se iz štrajka, ostavljajuću druge sindikate da se muče u pregovorima. Katkada je Vlada posezala za uvođenjem radne obveze kao mjerom za obustavu štrajka a ponekad su sindikati prihvaćali prvu ponudu "na stolu" zadovoljivši se samo mrvicama. U međuvremenu su visokopozicionirani sindikalisti prepustili svoje mjesto (iz različitih razloga) manje poznatim kolegama, a neki poput Vesne Kanižaj okušali su se i u utrci za Predsjednika Republike. Danas je situacija nešto drugačija. Čini se da su sindikati ovaj put dovoljno složni da zajedno izguraju ovu priču do kraja, kakav god on bio. Zanimljivo je da su izabrali za početak štrajka upravo onaj dan kada je u Saboru, na dnevnom redu, bila rasprava o proračunu. Naravno, ministar Šuker ih je otpilio po kratkom postupku odbivši sve zahtjeve. Njegova pozicija je jasna i bila je krajnje predvidljiva. a) Šuker je cijeli dan morao biti u Saboru i braniti proračun; b) više je puta javno izjavio da neće biti povećanja proračuna ni za lipu. Prihvaćanjem zahtjeva prosvjetara nužno bi moralo doći do rebalansa proračuna. Kako se o proračunu glasa 1.12. postoji samo jedna mogućnost ispunjenja zahtjeva prosvjetara. Primarno bi Vlada trebala udovoljiti njihovim zahtjevima. Potom bi se trebala osigurati namjenska sredstva u proračunu. Znamo da je rasprava o poračunu dovršena, tako da je jedini način da Vlada podnese Saboru amandman na proračun a da ga Saborska većina prihvati (što inače ide automatizmom jer Vladu čine HDZ-ovci kao i Saborsku većinu). Ovakva situacija je zanimljiva i zobg toga što se do sada nije događalo da Vlada šalje bilo kakve amandmane na proračun niti su to radili zastupnici stranke na vlasti. Problem se dogodio istupom ministra Primorca koji je priznao da su prosvjetari potplaćeni i da njihove plaće trebaju rasti čime je direktno konfrontirao izjave ministra Šukera. Sada se, barem tako tvrde dnevne novine, u cijelu priču uključio i Sanader s ciljem da smiri strasti i pokuša ispregovarati nekakav dogovor. Zbog čega se premijer miješa u takve stvari kada ima "sposobne" ministre nadležne za slučaj? Jednostavno - slijedeća godina je izborna a 80.000 prosvjetara čini 80.000 obitelji, odnosno više od 250.000 ljudi koji su izravno povezani s njima. Dodamo li tome učenike koji stječu pravo glasa, njihove roditelje kojima djeca pričaju što se zbiva u školi itd. dolazimo do impresivne brojke koju dr. Ivo neće i ne može prepustiti slučaju. Podsjećam da je nedavno usvojen prijedlog isplate božićnice umirovljenicima. Dobro je da su ih se sjetili. Imali su tri godine, koliko su trenutno na vlasti, da ispune ovaj dio koalicijskog dogovora s umirovljenicima. Sigurno je riječ o slučajnosti, pa ne bi naša socjalno osjetljiva Vlada to radila samo zbog izbora. Ili možda ipak... Zbog toga i postoji nada da bi prosvjetari mogli uspjeti u svojem naumu. Pikanterija za kraj Iako podržavam prosvjetare u štrajku i želim im da uspiju u svojem naumu, da ustraju u štrajku i skrenu pažnju na svoje probleme, ipak ću ih malo bocnuti za kraj. Da li ste znali da svi profesori u osnovnim (a mislim da je jednako i u srednjim) školama primaju tzv. "cipeliće". Riječ je o fiksnom mjesečnom iznosu koji je zajamčen kolektivnim ugovorom. Najmjena mu je da pokriva troškove obuće obzirom da prosvjetari najčešće hodaju na posao. Naravno, cipeliće primaju i oni profesori koji na posao putuju autobusom ili automobilom, bez obzira imaju li pokrivene putne troškove ili ne. Zbog čega o ovoj činjenici javnost ništa ne zna jasno je samo prosvjetarima i njihovim sindikatima. Nije riječ o nekom velikom iznosu ali bi bilo pošteno da javnost zna kolika su ukupna primanja prosvjetara (a ne samo iznos plaće). Ne pada mi na kraj pameti spominjati kako sam došao u posjed ove informacije jer ne želim izložiti svoje izvore mogućim neugodnostima. Zalažem se za slobodu informiranja i dostupnost informacije. Potpuno podržavam štrajk prosvjetara iz dva razloga: 1) plaće prosvjetnih djelatnika su sramotno niske, uzevši u obzir loše uvjete u našim školama i (prema mojem mišljenju) prilično kvalitetno obrazovanje koje nam pružaju; 2) štrajk je legitiman oblik pritiska na vlast i potpuno ga podržavam gledajući kao primjer na susjednu Italiju. Kada štrajkaju npr. novinari onda cijeli dan nema novina u državi, o paralizi prometa ili obavljanja usluga neću trošiti riječi. Kad se kod njih štrajka onda se štrajka. Doduše da su naši sindikalisti vještiji pregovarači štrajk bi bio bespotreban; s druge strane u našoj Vladi sjede "veliki poklonici obrazovanja" pa je pokušaj pregovora katkada jednako plodan kao i lupanje glavom u zid. Ali gospodo sindikalci onda nam recite cijelu istinu. Postoje li još nekakvi "cipelići" (ili slična premija) o kojoj uporno šutite? Javnost ima pravo znati, pogotovo kada tražite njenu podršku u vašim nastojanjima. Budite pošteni prema javnosti i ona će vam biti naklonjena. Neka se isitna čuje jednako glasno kao i zahtjevi. Tako se pokreće Hrvatska! MaoTze |
23.11.2006., četvrtak
Proračunati proračun
|
Jučer je u Hrvatskom Saboru bilo vruće. Na samom početku digla se bura oko slučaja Glavaš u režiji njegovih regionalaca i HSP-a. Predsjednik Sabora, Šeks, najavio je glasanje u vezi Glavaševa imuniteta za 15 sati što je izazvalo val negodovanja. Nakon stanke koju su zatražili svi klubovi zastupnika ipak se pristupilo glasanju ali i optužbama na račun HDZ-a. Opravdano su ih prozivali za promjenu stajališta i obmanu zastupnika. Najglasniji su bili Đapić i Kovačević jer je prvobitni stav Kluba zastupnika HDZ-a bio sukladan razmišljanjima Kluba zastupnika HSP-a. Iznenadnom promjenom stava onemogućili su HSP-ovcima i ostalim protivnicima Glavaševa pritvora da iznesu svoj stav - PROTIV pritvora u službenoj formi tako da se o tome nije moglo raspravljati. Vladajuća većina se poslušno izjasnila za ukidanje imuniteta i produljenje pritvora. Doktor Ivo je opet uspio održati stranačku stegu i nametnuti svoju volju. Ostaje samo da vidimo slijedeći potez Branimira Glavaša. Koga će sve povući sa sobom i kakve će sve kosture osloboditi iz HDZ-ovog ormara? Sve je u definicijama Nakon glasovanja i skidanja imuniteta na red je došla rasprava o državnom proračunu koji je ove godine težak 117 milijardi kuna. Saborska procedura daje pravo Klubovima zastupnika da raspravljaju 15 minuta a svakom zastupniku 10 minuta za pojedinačnu raspravu. Obzirom da Hrvatski sabor broji 152 zastupnika nije teško izračunati zbog čeka je prethodnih godina parlament o poračunu raspravljao dva ili tri maratonska dana (do 2 ujutro npr.). Jučer se dogodilo malo iznenađenje. Prvo se za raspravu prijavilo 60-ak zastupnika od kojih su redne brojeve od 15-35 dobili zastupnici HDZ-a. Šeks je odlučio da će rasprava u srijedu trajati do 22 sata a da će se (ukoliko bude potrebe) nastaviti slijedeći dan prema redu prijavljenih za raspravu. U 19 sati prijenos se preselio s HRT2 na HRT+ i ustupio mjesto Ligi prvaka. Dobar dio zastupnika prijavljeni nakon 40. mjesta otišlo je kućama a tada na scenu stupa lukavi Vlado Šeks. Zastupnici HDZ-a, svi do jednog, povlače svoje prijave za raspravu i odjednom guraju poredak za 20 mjesta unaprijed. Svi oni koji su trebali doći na red tjekom današnjeg dana, a otišli su već svojim kućama, sigurno su se neugodno iznenadili kada su jutros došli na svoja mjesta. Taktički mudar, iako malo proziran, potez HDZ-a onemogućio je barem 20 oporbenih zastupnika da raspravljaju o proračunu i iznesu svoje stavove. Oni koji su (pre)ostali upustili su se u žučne rasprave, najčešće na relaciji SDP-HDZ. Pljuštale su optužbe tipa -"... kad ste vi u SDP-u 2001. donosili proračun..."; "HDZ je proračunom gurnuo zemlju u porast duga...". I tako u nedogled. Linić Šukeru, Arlović Milinoviću... i tako dalje iz šupljeg u prazno. Glasanje o proračunu će uslijediti u petak, 1.12. i trajati će relativno dugo, osvisno o broju amandmana. Prošle godine nije prihvaćen niti jedan amandman na proračun tako da vam predlažem da provjerite što nam se sprema ove godine i 1.12. ostanete uključeni na HRT2. Samo da zaključim - jadni mi dok nam rasprava o temeljnom financijskom dokumentu ove zemlje izgleda kao prepucavanje o prošlim zaslugama i felerima. Osobno, baš me briga što je bilo 2001. a što 2003. Zanima me kako će nam biti iduće godine i hoće li proračun za 2008. povećati davanja za invalide, predvidjeti rast mirovina, omogućiti nove sadržaje za mlade, potaknuti zapošljavanje... i tako u nedogled. Ili ćemo potrošiti još jednu godinu pokušavajući doznati što bi bilo kad bi bilo . MaoTze P.S. Tko kaže da Šeks nije veći od Sabora? |
22.11.2006., srijeda
Dudu' - Zagorac...
|
Već neko vrijeme želim napisati ovaj post ali mi stalno nešto iskrsne; bilo da je riječ o nekoj aktualnoj temi ili nevjerojatnom obujmu posla koji me sprječava da se posvetim pisanju posta (nikako da se naviknem na ovaj kapitalizam). Jučerašnji post blogera CUCB kojeg redovito čitam odigrao je ulogu toliko potrebnog katalizatora pa evo par razmišljanja s na kineski način. Dobro nam došel Sveti Martin O Eduardu da Silvi, zvanom Dudu', ispisane su kartice teksta u svim medijima koji drže do sebe. Ne želim trošiti riječi hvaleći njegov talent ili igru niti prodavati "toplu vodu" oko spominjanih transfera. Mene zanima jedan drugi Eduardo, poznatiji kao Zagorac Dudu'. Prije mjesec dana punica mi je došla u posjetu. Slučajno se dogodilo da je u trenutku dok je, leđima okrenuta televiziji, kuhala ručak na ekranu bio kraći razgovor s Duduom. Obzirom na svoj položaj nije mogla vidjeti tko je na ekranu ali je svejedno upitala o kojem je zagrebačkom nogometašu/reprezentativcu riječ. Nije joj bilo na kraj pameti da je riječ o dečku rođenom u Brazilu kojem je portugalski materinji jezik. Godine provedene u Hrvatskoj nije utrošio samo na lupanje lopte i trčanje nego i na učenje jezika. Savladao ga je sjajno. Ne samo da tečno i razumljivo govori hrvatski jezik, nego povremeno "kajkanje" čini njegov govor jako simpatičnim. Eduardo se zaljubio u Hrvaticu koja korijene vuče iz Zagorja, oženio se i u međuvremenu navukao kockasti dres. Impresionirao me ne samo igrama na travnjaku, nego i skromnošću, vedrinom, lakoćom kojom priča hrvatski jezik, ljubavlju koju pokazuje za ovu zemlju i njegovim držanjem za vrijeme intoniranja Lijepe naše. Ne samo da drži ruku na srcu već zna sve riječi himne čime se ne mogu pohvaliti baš svi njegovi suigrači. Ne sumnjam da ga je punac već upoznao s birtašima po Zagorju i da katkada sa simpatičnim Eduardom zapjevaju Suzu za zagorske brege uz liticu ili dvije. Ay mi Cuba S druge strane imamo Big Brother Kubanku Yameisy. Cura je odrasla na Kubi, govoreći španjolski a zatim je u potrazi za boljim životom došla u Lijepu našu. Otprilike je jednako u Hrvatskoj kao i Eduardo da Silva. Nije se bavila nogometom, naprotiv radila je u različitim kafićima u stalnom dodiru i interakciji s različitim ljudima. Na žalost čini se da je njoj bilo važnije cugati točeno pivo dok gazda ne gleda nego upijati jezik zemlje koju je odabrala za život. Uz dužno štovanje prema svima ali u Zagrebu ima x kineza koji su tu relativno kratko ali za Yameisy mogu slobodno biti sveučilišni profesori kada je hrvatski jezik u pitanju. Prije nego je itko počne braniti floskulama o težini hrvatskog jezika imam jedno pitanje. Da ste vi, dragi čitatelji, odlučili živjeti u nekoj stranoj zemlji da li bi se potrudili naučiti jezik te zemlje? Još bolje - nakon 6 godina provedenih u Kini ne bi tečno govorili mandarinski ali vam sigurno ne bi bilo "jao" umjesto da vam je žao, niti bi Zokija zvali "Soki". Vaše rečenične konstrukcije bi možda bile malo nezgrapne ali vam se sigurno ne bi dogodilo da konstanto griješite rod i broj, stanje i zbivanje, padeže... ma sve. Kao vrhunac bezobraštine Yameisy čak ne može ni ponoviti ispravno za nekom drugom osobom a pokušaje učenja shvaća kao napad na sebe. Krivo tuko!!! Napadam tvoju ljenost i bezobrazluk. Nemaš volju ni želju učiti hrvatski jezik jer ti se ne da. Nema drugog objašnjenja. Ti ne pričaš španjolski, ne pričaš ni portugalski a sigurno ne pričaš hrvatski. Imala si dovoljno vremena u "kući" da se naučiš jeziku. Na žalost nisi imala ni želje ni volje. Da se mene pita odrapio bih kaznu svim stanarima svaki put kada Yameisy u ispovjedaonici počne sa svojom brojalicom... "on super i meni malo jao kako mora nominaciju...". Katastrofa. Zovite me netolerantnim, recite da sam protiv doseljenika i da je hrvatski jezik težak, dovedite moj kozmopolitizam u pitanje ili sve pripišite kineskoj komunističkoj partiji. Radite što god želite ali neka vam uvijek pred očima bude slika Eduarda da Silve s rukom na srcu i suzom u oku. Da, tog tamnoputog zagorca, hrvata i nogometaša koji sa puncem priča kajkavski i ljubi Hrvaticu. Umjesto toga televizija nam servira nisku, kovrčavu Yameisy, propalu konobaricu iz Poreča koja s Hrvatskom ima veze isključivo zahvaljujući činjenici da se tu fizički nalazi. Njezin "pigeon Croatian" je mješavina španjolsko-talijansko-hrvatsko-nečeg i nitko me ne može uvjeriti da nije mogla bolje u 6 ili više godina koliko se potuca po Hrvatskoj. Yameisy govori ti MaoTze: kažnjena si sa 5.000 kuna zbog izrugivanja hrvatskom jeziku. I da znaš - nije mi jao - jer idem kod Dudua v klet. MaoTze |
20.11.2006., ponedjeljak
Hvala ti Zagrebačka televizijo
|
Nedjelja je za mene anti-televizijski dan, bolje rečeno bila je do jučer. Katkada bi sa zanimanjem pogledao "More" a odnedavno i CSI na RTL-u. To je otprilike to. Sve ostalo je repriza reprize ili kolotečina sranja. Navedena opservacija se odnosi na naše konvencionalne, zemaljske programe, obzirom da nemam ni kabelsku ni MaxTV. Šteta, jer uz brojne sportske kanale nedostaju mi legendarni Discovery i National Geografic. Lokalne televizije baš ne šmekam, štoviše užasno me živciraju osim u jako rijetkim trenucima. Jedan od takvih dogodio se sinoć i u potpunosti je promijenio moj odnos prema Z1 televiziji. Oni koji me poznaju potvrditi će da sam čovjek od principa, a princip je bio sve samo ne naklonjen tom kanalu. Užasno me živcirao onaj SMS prozor s ljubavnim prognozama na temelju imena i slične gluposti i zbog toga sam prekrižio Z1 na popisu kanala koji dolaze u obzir. Sve do jučer. Odnedavno Z1 nedjeljom navečer prikazuje utakmice američkog nogometa. Sinoć, iza 22 sata, prenosili su dvoboj Dallas Cowboysa i Indianapolis Coltsa. Prijatelj mi je slučajno skrenuo pozornost i nisam si mogao pomoći, obzirom da američki nogomet nisam na televiziji gledao godinama. Utakmica je bila izvrsna, komentatori solidni u odnosu na ono što smo navikli slušati na ostalim programima. Štoviše komentari u američkom stilu doprinjeli su boljem ugođaju. Prvo poluvrijeme završilo je 0-0 i usprkos nekolicini solidnih poteza jedino što bih mogao izdvojiti bila je Dallasova pogođena vratnica (!) iz Field Goal attempta sa preko 40 yardi. Da stvar bude zanimljvija Dallasov pucač je bivši igrač Indianapolisa i klupski rekorder po broju pogođenih Field Golova. Obrane su bile čvrste s obje strane i yarde su se osvajale jako teško, uz blagu dominaciju Coltsa. Drugo poluvrijeme donijelo je puno uzbudljiviju igru, tako da smo odmah vidjeli žestok pritisak Indianapolisa i prvi touchdown na utakmici. U međuvremenu su Cowboysi promašili još jedan Field Goal (uz neutješnog pucača kojem se sada ne mogu sjetiti imena) i trener je krenuo vikati na igrače. Čini se da je bio u pravu jer je njegova ekipa krenula agresivnije i sa nekoliko kvalitetnih probijanja kroz sredinu uspjeli su doći u priliku za polaganje i uspjeli poravnati. Indianapolis je uzvratio čvrstom timskom igrom, žestokim probijanjem i nekoliko izvrsnih dodavanja od kojih je jedno završilo polaganjem što je rezultat dovelo na 14-7 za goste. Tada se bude Cowboysi i konačno pokazuju čvrstinu u obrani i uspješno zaustavljaju gostujuće probijače a s nekoliko brilijantnih varki i ulaza quaterbacka vraćaju se u utakmicu i na kraju i pobjeđuju. Dinamično, žestoko, na mahove brilijanto. Jednostavno nisam mogao skinuti pogleda s ekrana usprkos tome što je prošlo 1 ujutro a ponedjeljak radni se neumoljivo bližio. Svaka čast Zagrebačkoj televiziji, popularnog naziva Z1. Prenošenjem utakmica američkog nogometa omekšali ste moje srce i uspjeli doći na listu omiljenih. Od sada ću češće gledati što prikazujete jer se možda u moru idiotskih reklama, mamipara i sličnih gluposti krije nebrušeni dragulj poput ovoga. Opet sam se uživio u čar američkih sportova i shvatio koliko mi nedostaju nekadašnji NBA prijenosi na HTV-u. Hvala vam još jedamput Z1 i molim vas da razmislite i o baseballu, iduće godine kada počne sezona. Siguran sam da ne bih bio jedini koji bi nestrpljivo čekao pred ekranom. Ako sam pretjerao s fotografijama oprostite ali nisam si mogao pomoći. Jednostavno sam još pod dojmom. Uživao je trener Dallas Cowboysa u sinoćnjoj pobjedi a i ja s njim. MaoTze |
17.11.2006., petak
Coca Cola strana života
16.11.2006., četvrtak
Nitko kao Miki
|
Jučer je Vlada dostavila Hrvatskom saboru svoj prijedlog Zakona o izmjenama Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Prijedlog Zakona možete downladati ovdje ukoliko se kužite u ekonomiju, matematiku i nešto malo u pravo. Za sve ostale tu je MaoTze. Prapočetak Spomentim zakonom uređuje se financiranje gradova, općina i županija u Republici Hrvatskoj. Ukoliko ste ikada čuli nekoga iz svoje blizine da proklinje lopove koji odnose sav novac iz općine X i donose ga u Zagreb (pri čemu se misli na državnu kasicu) onda se došli u dodir s ovom porblematikom. Tzv. fiskalna decentralizacija, koja bi se trebala postići ovim prijedlogom daje veću financijsku autonomiju općinama, gradovima i županijama. Dosadašnje financiranje gradova, općina i županija počiva na tri osnovna poreza: porez na dohodak, porez na dobit i porez na promet nekretnina. Prihodi od navedenih poreza se zatim dijele prema matematičkoj formuli koja određuje koliki postotak prikupljenih sredstava pripada kome. Sada se pojavljuje ona famozna brojka od 6 milijardi i 300tinjak milijuna kuna (oko milijardu američkih dolara) koliko iznosi proračun Grada Zagreba za 2006. Činjenica je da veliki dio tih sredstava dolazi iz raspodjele poreza na dobit jer zakon propisuje da se taj porez plaća tamo gdje je sjedište firme koja je obveznik poreza. Obzirom da najveće firme u Hrvatskoj imaju sjedište u Zagrebu nije teško zbrojiti 2 i 2. Milan Bandić i njegov Holding raspolažu, dakle, najvećim gradskim proračunom u Hrvatskoj. Quod non est in actis non est in mundo Prema novom Vladinom prijedlogu cjelokupan porez na dobit postaje prihod države, dok se drugačijom raspodjelom poreza na dohodak (dakle na vaše plaće, ako ste sretni da ih primate) želi kompenzirati taj negativni efekt. Posljedica će biti da Grad Zagreb gubi nekih 800 milijuna kuna (oko 1/8 prošlogodišnjeg proračuna) dok se ostali gradovi i općine mogu nadati nekakvom skromnom povećanju koje neće ozbiljnije utjecati na njihove proračune. Županije se ne miču nigdje i ako i bude povećanja biti će zanemarivo. Postavlja se i pitanje "poljoprivrednih općina" gdje gro stanovništva živi od zemljoradnje. Samim time generiraju zanemariv dohodak i njihovi proračuni će i dalje ovisiti od pomoći države. To ne zvuči loše na prvu loptu ali (naravno) postoji kvaka. Naime u državnom proračunu planirana su određena sredstva za tu namjenu. Formulom koja se nalazi u Zakonu o izvršavanju državnog proračuna određuje se tko ima pravo na pomoć, ali ne i u kojem omjeru. U prijevodu izračunaju koliko općina i gradova ima pravo na pomoć i tim brojem podijele ukupnu masu novca koju se predvidjeli za pomoć. U konačnici poljoprivredne općine ostaju tamo gdje su i bile... u redu za pučku kuhinju. Uzrok i posljedica Polako dolazimo i do zanimljivosti... Vlada je ovaj prijedlog Zakona uputila u Sabor po hitnom postupku, što znači da će se o njemu glasati već ovaj petak. Kvaka je što je prijedlog proračuna (download) napravljen prema tom novopredloženom modelu, koji još nije ni raspravljen a kamoli izglasan. To znači da će poslušna vladajuća većina spremno dignuti ruke za ovaj zakon samo da bi prijedlog proračuna mogao ići na raspravu i glasanje ovakav kakav jest. Naša Vlada je očito sigurna da će ovaj zakon proći u Saboru bez ikakvih problema (da li će itko paziti na to kada se istog dana glasa i o Glavaševu pritvoru?) pa je istodobno poslala u proceduru prijedlog proračuna temeljen na nečemu što još ne postoji! Naravno, izmjene Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave biti će usvojene u petak pa nema nikakve zapreke da se već idući tjedan počne raspravljati o proračunu. Ništa manje nije zanimljiva činjenica da je jako sličan prijedlog, samo pravedniji, detaljniji, bolje obrazložen i sa drugačijom raspodjelom jedna oporbena stranka podnijela Saboru čak četiri puta u zadnje tri godine. Svaki put prijedlog je odbijen uz obrazloženje da je postojeće zakonodavstvo u redu ili da Vlada sprema puno kvalitetniji tekst. Sada, kada vidimo Vladin prijedlog, možemo uočiti da su dečki u Vladi loši prepisivači. A što je s našim Mikijem? Zbog čega Bandić šuti iako je očito da mu Ivo oduzima lijep dio gradskog proračuna. Ionako je svaki dan na radiju ili televiziji pa bi bilo za očekivati da će početi dizati galamu sada kada su svi navedeni dokumenti dostupni javnosti. Umjesto toga Miki šuti. Nema ga nigdje. Možda je razlog tome prošlotjedni tajni sastanak između njega, gradskog pročelnika Ljuštine i premijera Sanadera. Što je Mikiju obećano za mir i tišinu ostaje da vidimo. Sigurno je samo jedno. Ivo je bio široke ruke kada je obećavao brda i doline a Miki je imao svoje razloge kada je na dogovor pristao. Nadam se samo da će korist izvući i građani Zagreba, kao i općine, gradovi i županije diljem Hrvatske... a svi znate što kažu za nadu. MaoTze |
14.11.2006., utorak
Šalom prijatelji
|
Sutra je prava sportska srijeda. Prvo naša nogometna reprezentacija igra u Izraelu kvalifikacijsku utakmicu za Europsko prvenstvo; potom Cibona u 4. kolu Eurolige odlazi na megdan Partizanu. Sutra navečer Vatrene očekuje krcat stadion Ramat Gan. Fanatični Izraelci su ludi za svojom reprezentacijom tako da se očekuje 40.000 grlatih navijača koji će zasigurno pretvoriti stadion u grotlo vulkana. Naravno da su naši dečki potpuno spremni za ovo bitno gostovanje, te da će (iako u znatno manjem broju) uspješno parirati domaćim navijačima. U međuvremenu zabrinjavajuće vijesti dolaze iz oba tabora. Sigurno je da na našim vratima neće biti fenomenalnog Pletikose. Stipe "Hobotnica" se nije uspio oporaviti od viroze tako da će među vratnice iskusni Vedran Runje. Odmah da napomenem da je za mene Pletikosa hrvatski vratar broj 1, te da je njegov status nedodirljiv (čak i kada je Butina bio prvi golman). Siguran sam, također, da će se Runje pokazati u jako dobrom izdanju i da će konačno potvrditi sve (sramežljive) hvalospjeve koji su se čuli proteklih godina. Kako god okrenuli, bitno da nije Didulica. S druge strane Yossi Benayoun, izraelski Maradona, inzistira na igranju unatoč ozljedi. Štoviše Yossi izjavljuje da će igrati na vlastitu odgovornost što samo pokazuje koliko je ova utakmica bitna izraelskim nogometašima. Dvije stvari su sigurne: 1) Izraelci su spremni "poginuti" na terenu i Vatrenima neće biti lako; 2) Očekuje nas tvrda utaklmica uz paklenu atmosferu. Ako ovim činjenicama dodamo Bilićevu ležernost i lucidnost Modrića i Kranjčara spektakl je zagarantiran a 3 boda dostižna. Jedino pitanje je ozbiljnost naše obrane koja se katkada zna zaigrati loptom. Na sreću ovakve situacije su rijetke na domaćim utakmicama jer ih publika brzo "opomene", ali na gostovanjima se gafovi znaju događati. Izrael nam je prijateljska zemlja a njeni stanovnici otvoreni i simpatični ljudi što nas neće spriječiti da im "poklonimo" barem dva gola. Cibona pak, gostuje u Beogradu, gdje su ovih dana sportske teme potisnute u drugi plan. Partizan ima problema s dvoranom (navodno ih tjeraju iz nje) što ipak neće utjecati na popunjenost Pionira. Cibona muči muku s ozljedama i kontinuitetom igre. Još nije sigurno kako će izgledati prva petorka obzirom da Zula čeka medicinsko izvješće. Partizan je pretrpio težak poraz u prošlom kolu Eurolige, dok je Cibona ostvarila tijesnu pobjedu. Cibona ima kvalitetu potrebnu za pobjedu, ali je pitanje kako stoje s psihičke strane. Trener Anzulović je vrstan profesionalac i nezogodan kada treba vikati pa je za očekivati da će Vukovi na početku krenuti čvrsto, pazeći da ne griješe. To bi se moglo pokazati presudnim jer ove dvije ekipe u pravilu igraju tvrde i nervozne utakmice prepune grešaka s obje strane. Nadam se da će ovaj put Cibosi imati mirniju ruku i sigurnije oko, kao i malko više strpljenja. Na žalost ne mislim da će se skok igra popraviti pa očekujem laganu prednost Partizana u ofenzivnom skoku, ali jednako tako i slabost što se tiče šuta s vanjskih pozicija. Ne bude li potrganih stolica na parketu, razbijenih glava i nervozne milicije (na uobičajene provokacije sam već naviknuo) ovo bi mogla biti gledljiva i napeta utakmica. Preporuka za sutrašnji dan - daljinski u ruke, pivo u frižider a guzicu na kauč. Šal je preporučen ali ne i obvezan a hrabriji mogu skočiti do lokalne kladionice i uplatiti dvije dvojke. Sutra je sportska srijeda a ja je nemam namjeru propustiti. Ajmo Hrvatska! Nema predaje! MaoTze P.S. Danas post malo kasni jer je radni dan bio intenzivan. |
13.11.2006., ponedjeljak
Kucamo na vrata zaboravljenih asova...
|
Tko je vaš najdraži hrvatski sportaš-individualac? Naravno da mislim na sportaše koji se bave pojednačnim sportovima, a ne na mistične samotnjake o čijem se životu van sportskih zbivanja ne zna ništa. Siguran sam da vam u ovom trenutku kroz glavu prolaze različiti sportovi i sportaši; možda se nećkate ili jednostavno niste sigurni da možete izdvojiti samo jednu osobu (u stilu - dovraga, zašto se Dražen bavio momčadskim sportom!)... Za mene dileme nema. Najniži hrvatski velikan? Otkada pratim sport ne sjećam se da je ikada itko tako brzo osvojio moje simpatije i zaslužio bezgranično poštovanje kao Nikolaj Pešalov. Rodio se 30. svibnja 1970. u Pazardjiku, u Bugarskoj. 1998. seli se u Hrvatsku, nezadovoljan odnosom bugarskog sportskog saveza i uvjetima treninga, te iste godina dobiva državljanstvo. Do danas je za Hrvatsku osvojio 16 medalja s različitih velikih natjecanja od čega se posebno izdvajaju dvije olimpijske medalje (Sidney 2000. - zlato i Atena 2004. - bronca). Na internet stranicama Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija nalazi se u rubrici Vrhunski hrvatski sportaši. Omaleni dizač utega (168cm) se odmah po dolasku u Lijepu našu suočio sa klasičnim hrvatskim stereotipom - Što će nama tamo neki Bugarin? Nadležne sportske institucije zanemarivale su ga na svakom koraku. Dali su mu dvoranu za vježbanje i nekoliko utega, pa što se čovjek buni? Ionako pije kavu na litre i puši kutiju cigareta na dan. Ni hrvatska javnost, u početku, nije bila blagonaklona. Umjesto domaćih ljudi, dovodi se tamo neki Bugarin sa smiješnom frizurom... Onda se dogodila Olimpijada u Sidneyu. Nikolaj Pešalov je izborio prvo hrvatsko olimpijsko zlato u pojedinačnim sportovima. Sa ponosom je gledao dizanje hrvatskog barjaka dok mu je oko vrata sjajila medalja. Do zlata je stigao velikim trudom, zalaganjem, upornošću, borbom... kao što dolikuje pravom sportašu. Olimpijcu. Čovjeku. Nikolaj se odjednom našao u centru medijske pozornosti i konačno smo mogli saznati nešto više o tom samozatajnom Hrvatu. Doznali smo za njegov sportski put, uvjete u kojima trenira, novac koji svi obaćavaju a nitko ne pokazuje, obavezno pivo nakon treninga... Naravno, i dalje je bilo glasova koji rogoborili protiv Pešalova, a ja sam se osjećao nekako posramljeno. Gledao sam tog simpatičnog čovjeka, velikog borca i sportaša, zaljubljenika u dizanje utega, čovjeka koji je napravio nemoguće i razmišljao o tome kako postoje ljudi kojima su riječi sport i Olimpijada samo slovo na papiru. Osobno bih ga pozvao na pivo i cigaretu, čestitao mu i rekao kako sam se osjećao ponosno dok je svirala naša himna, kako sam se veselio kada je povećavao težinu, a zatim dizao utege iznad glave. Pričao bih s njim o svakodnevnim glupostima jer mi se čini da je ugodan sugovornik, simpatična i otvorena osoba, netko s kim bi bilo ugodno provesti vrijeme. Vrlo brzo Pešalov je prestao biti vijest i opet se vratio na sportsku marginu. Dogovorene premije su ostale u sferi obećanja, uvjeti treninga su se popravili zahvaljujući sponzorima i ljudima dobre volje, a Nikolaj je smanjio s kavom i cigaretama. Nizale su se medalje s europskih i svjetskih prvenstava a Pešalovljevo ime mogli smo čitati u sportskim crticama ili rijetkim intervjuima. Na red je došla Atena. Ispratili smo naše olimpijce s visokim očekivanjima; sve osim Nikolaja Pešalova. On je ionako ušao u svoju 34. godinu života, popušio je plantažu duhana i popio omanje jezero kave, a k tome je naturalizirani Hrvat. Ja sam se veselio. Ispunio je normu, u dobroj je formi, nasmijan je... to znači da ide na medalju. A kada Pešalov ide na medalju, on će je i dohvatiti. Tako je i bilo. Simpatični "patuljak s fudbalerkom" okitio se broncom, a zlato mu je izmaknulo za malo u dramatičnoj završnici. On je bio sretan postignutim, a ja sam bio sretan i zbog njega, i zbog sebe i zbog Hrvatske. Kuc - kuc U međuvremenu je Nikolaj Pešalov opet nestao s naslovnica. Možda je i tako bolje jer je ovaj skromni sportaš naviknuo na težak rad s utezima, odricanje, litre znoja... Ništa mu nije bilo teško i sve je uvijek radio sa smješkom na licu. I kada su ga dizali u nebesa i obećavali mu brda i doline, i kada su ga zaboravljali i prešućivali, kao puno puta do sada Nikolaj Pešalov je bio i ostao veliki sportaš, veliki čovjek i veliki Hrvat. Čitam da je u međuvremenu prestao s kavom i cigaretama iako sam gotovo siguran da se tu i tamo iskrade iz dvorane i kao klinac zapali jednu pored zida. Kažu da se skrasio u Splitu i da se priprema za trenersku karijeru. Što god bila istina u meni će još dvije godine titrati nada da ću ga vidjeti na borilištu u Pekingu. Tada će Nikolaj Pešalov imati 38 godina, a ja ću se ustati kada je god potrebno da vidim prijenos natjecanja u dizanju utega i nasmijanog čovjeka u kockastom kombinezonu koji će svakim svojim atomom loviti novu hrvatsku olimpijsku medalju. Nikola kapa ti dolje! MaoTze |
10.11.2006., petak
Heja, heja Cibosi
|
Popodnevno ljenčarenje nakon posla: kauč, daljinski, čaša piva i cigareta. Prebacujući tako programe naletio sam na utakmicu Eurolige između Cibone i Unicaje, španjolskog prvaka. Navijač sam Zadra ali u utakmicama Eurolige zdušno bodrim Cibonu. Omilila mi se nekako i prirasla srcu kroz nekoliko sezona. Da li je to zbog načina igre, novootkrivenog interesa za košarku ili pisanja Zorana Čuture u Jutarnjem listu ni sam nisam siguran. Mala digresija - g. Čutura, svaka Vam čast za tekstove u Jutarnjem, vratili ste mi vjeru u košarku i potaknuli me da nanovo otkrijem ljubav prema tom sportu. Hvala. Nakon propagandnih poruka natrag na utakmicu Cibona je, nakon početnih desetak minuta nesnalaženja i nesigurnosti, u utakmicu ušla vrlo dobro što je rezultiralo glasnom podrškom s tribina. Imali su dobre akcije i često otvarali prilike za tricu, koje su raspoloženi šuteri u pravilu pogađali. Skok igra u obrani je bila na visokoj razini kao i brza kontra. U jednom trenutku Cibosi su imali seriju od 13-0 i prednost od dobrih 9 koševa. Činilo se da će utakmica ući u mirnu završnicu u kojoj će Cibona održavati prednost a Unicaja griješiti još više. A onda je krenulo... Ciboni se dogodila Cibona. Cibonina se igra raspala a Unicajina ostala na istoj razini. Nije da su se španjolci posebno trudili, već samo iskoristili ono što su im Cibosi servirali na pladnju. Nestalo je smislenih akcija, skok igra pod košem prepuštena je McCullough, najnižem igraču na terenu, Bader je djelovao izgubljeno u vremenu i prostoru, a Warren (od kojeg sam najviše očekivao) kao da se skrivao od lopte. Navijanje je zamrlo a sa tribina su dopirali zabrinuti uzdasi. Odjednom se Cibona našla u situaciji da mora spašavati utakmicu i loviti produžetke. Naši komentatori na HRT2 na mahove su djelovali kao da ne vide rezultat na semaforu ni kriminalnu igru na parketu. Kus promašuje šut za pobjedu iako je mogao probati ulazak u reket i polaganje a utakmica odlazi u produžetke. Tada na scenu stupa najbolji igrač susreta - McCullough. Kada su se drugi sklanjali od lopte on je spremno uzimao i usjecao se u reket. U par navrata ga je poslužila i sreća ali ona često pomogne hrabrima. Možda je na trenutke previše solirao, ali ne mogu mu to zamjeriti jer je u konačnici on bio taj koji je donio pobjedu. Cibona - Unicaja 87-83. Čini se da hrvatske ekipe i reprezentacije u momčadskim sportovima nikako ne mogu bez drame. Sjetimo se samo rukometaša i svih potrganih živaca, Ivaniševića da ne spominjem. Cibona se dokotrljala do još jedne europske pobjede, Anzulović može biti zadovoljan rezultatom ali ne i igrom, a status McCullougha, za kojeg se šuška da odlazi, sada je tek neizvjesan. Odmah mi u misli dođe Scooney Penn, nekadašnji play i motor Cibone. Taj čovjek je bio sposoban sam nositi ekipu i motivirati suigrače. Na žalost Scooney više ne stanuje "pod tornjem" ali tu je nekoliko solidnih igrača kojima treba pridodati jednog ili dvojicu majstora. Ostalo će Zula riješiti bez problema. Umjesto toga uprava i dalje kontemplira o pojačanju iz amerike, gradsko poglavarstvo nastoji preuzeti kontrolu nad klubom (e moj Bandiću) a Mance postiže samo 2 koša za 11 minuta na parketu. Volio bih opet gledati Cibonu na vrhu europske košarke, krcat Draženov dom i zadovoljan izraz na licu navijača. Samo se bojim da je to jedan lijep san koji još neko vrijeme nećemo sanjati... heja, heja Cibosi! MaoTze |
08.11.2006., srijeda
Zi bomb
|
Čitam na portalu jutarnjeg članak pod nazivom Dvije bombe eksplodirale u dvorištu Ivića Pašalića i to me ponukalo da već smišljen post odgodim za koji dan i napišem koju od doktoru s dva prezimena. E moj doktore... Ivić Pašalić, liječnik iz Šuice, postao je poznat široj javnosti kao bliski suradnik prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana. Obnašao je mali milijun funkcija, pratio ga je glas da je siva eminencija Republike Hrvatske i treći najmoćniji čovjek, odmah nakon Tuđmana i Šuška. Tijekom godina provedenih na vlasti uz njega se lijepilo x različitih afera od kojih je možda najpoznatija afera 5. ortaka u Dubrovačkoj banci. Neuništivi doktor se izvukao neokrznut, tvrdeći da je riječ o podmetanjima političkih protivnika i zavidnih kolega. Tvrdio je da do Tuđmana može u bilo koje doba dana i noći te da je to razlog zavisti i rovarenja različitih foteljaša koji su željeli biti bliži "Ćaći". Nakon dolaska Sanadera na čelo HDZ-a, Pašalić i njegova frakcija osnivaju Hrvatski blok, danas potpuno minornu stranku. Još pamtimo debakl s prošlih parlamentarnih izbora kada su postigli zanemariv rezultat. Na tim izborima predstavili su se plakatom sa sloganom u stilu - novi ljudi ili tako nešto. Plakat je prikazivao stotinjak članova Hrvatskog bloka koji se smiješe s grupne fotografije. Jedini problem je što se lik nekih ljudi pojavljuje više puta, u istoj pozi - prema modelu copy/paste. Netko mu je očito prodao foru da zna raditi u Photoshopu. Ma da bih riječ rekao. U radiše svega biše... u štediše još i više! Nakon što ga je dr. Ivo gurnuo na marginu političke karte Hrvatske, Ivić Pašalić okrenuo se građevinarstvu. Vrijedan i razuman, kakav jest uložio je silne milijune svoje "ušteđevine" i krenuo sa nekoliko ambicioznih projekata od kojih je jedan i u Istri. Nekadašnji Herr Flick postaje Bob the Builder, ili su to možda dvije osobe koje čuče i bore se unutar Ivića (i) Pašalića. U svakom slučaju polako se povukao izu žiže medija a Hrvatski blok nastavio je s daljnjim klizanjem u ropotarnicu povijesti. Na žalost naivni Ivić nije znao da se iz pristojnog i moralnog okruženja vrijednih činovnika na Pantovčaku uvaljuje u opasnu kaljužu građevinske mafije. Neupućen i dobrodušan, kakav inače jest, krenuo se igrati s velikim dečkima koji su, čini se, zauzvrat poslali novopečenom graditelju dva "kinder jaja" da zaslade večer. Ostalo je povijest... zgranuti Ivić Pašalić proziva Stjepana Mesića kao jedinog čovjeka koji mu je ikada prijetio te dodaje da će ga smatrati osobno odgovornim ako mu se što dogodi. Ma daj Iviću... te fore smo posljednji put vidjeli u OZ-u. Sada kada nema ni Tuđmana, ni Šuška, ni ostalih zaštitinika našao si se na slobodnom tržištu gdje vladaju uvjeti "tržišnog natjecanja". Dok policija vrši očevid u dvorištu viletine skromnog nam doktora, jadni Ivić se čudi kako i zašto se to događa baš njemu? Kao što su se deseci tisuća štediša Dubrovačke banke čudili gdje je nestao njihov novac? Nekada je bio predator na vrhu piramide kojeg je Sanader skidao uz pomoć Glavaša(!) i njegovih redara iz Borbaš Securitiya a danas je mali cviko u vihoru građevinske mafije. Ili se možda Stipe noću iskrada iz predsjedničke rezidencije i pod okriljem mraka baca bombe u Pašalićev vrt? MaoTze |
06.11.2006., ponedjeljak
Zanimanje - nogometni menadžer
|
Čitam novine preko vikenda i sa naslovnica me gleda mali Rukavina, velika Šibenikova nogometna nada, naslonjen na haubu svojeg novog BMW 3. Mladić je do jučer vozio staru majčinu peglicu ali zahvaljujući svojem menadžeru već danas se može provozati u automobilu koji vrijedi više od cijelog nogometnog kluba u kojem igra. Izvjesni Siniša Šošo, vodeći čovjek agencije Pharos sport, kako prenosi Jutarnji list poklonio je Anti Rukavini novi automobil. Isti taj Šošo odsjedio je sedam godina zbog ubojstva a povezuje ga se još i sa prijetnjama, iznudama i financijskim malverzacijama vezanim uz, pogađate, transfere. Cijeli članak pročitajte ovdje. U misli mi dolaze već zaboravljene priče... vožnja Olićevog zastupnika u prtljažniku kroz Zagreb, nerazjašnjeno ubojstvo Dina Pokrovca - menadžera malog Kranjčara i podjela novca nakon njegovog odlaska u Portsmouth. Tutoriranje i prodaja igrača odavno je postalo veliki posao. Nekada su se ovakvi transferi odvijali isključivo između zainteresiranih klubova. Nije bilo posrednika, zaštitnika, ulagača, ovih i onih koji polažu prava na 3% nekog igrača... Nekada davno, primjerice, ako bi neki mali klub iznjedrio zvijezdu koja bi se prodala velikom klubu to je značilo nekoliko godina sigurnosti ako ne i blagostanja. Uređenje terena, kupovinu novih igrača, lopte za juniorski pogon. Danas to znači bogaćenje nekolicine na račun klubova, navijača i nogometa samog. Predsjednici hrvatskih klubova odavno su fikusi u rukama menadžera, sportskih direktora i sličnih individua. Pogledajte samo Mirka Barišića i vječnog Maminja koji, uzgred rečeno, kontrolira većinu Dinamovih prvotimaca. Čini se da oni umjesto igrača vide vreće novca koje trče terenom. A zašto to zabrinjava našeg MaoTzea? Poklonik sam nogometne igre, osvojio me onaj slogan Joga bonito i priznajem da uživam gledati Lea Messija kako kontrolira loptu u punom trku. Sjećam se romantika igre, neumornih fantasista koji su s loptom bili na ti; sjećam se i tvrdih stopera koji su izazivali strah svojom pojavom (npr. Jurgen Kohler); požrtvovnih golmana koji se nisu libili razbiti glavu o stativu da bi spasili gol. Glavom mi prolaze slike predsjednika i trenera koji se vesele sa svojim igračima i igrača koji plaču nakon izgubljenog derbija. Nigdje u toj romantičnoj priči ne sjećam se menadžera. Da li su se sakrili negdje u kutku crno-bijele fotografije snimljenje nakon osvojenog Kupa velesajamskih gradova ili su možda u to vrijeme trgovali nečim drugim? Nogomet je odavno postao puno više od igre. Mnogi su u tome vidjeli priliku za lakom zaradom, ali u Hrvatskoj je kao u najgoroj "balkanskoj krčmi". Želimo u Europu, htjeli bi organizirati europsko prvenstvo, ali po mogućnosti da nam sve padne s neba. Možda nam vrli menadžeri mogu pomoći svojim iskustvom i poslovnim instinktom? Igrači nam odlaze na Istok a ona šačica dragulja koja se prodaje na Zapad ne pomaže napretku naših klubova, obnovi stadiona ili ulaganju u nove klince. Pomaže menadžerima da kupe novu jahtu koja vrijedi višestruko u odnosu na BMW 3 s početka ove priče. Anti Rukavini želim još puno dobrih partija u dresu Šibenika i unosan transfer u veliki europski klub. Našoj državi želim hrabrost i odlučnost da se uhvati u koštac sa žabokrečinom u koju je hrvatski nogomet odavno potonuo. A vama... vama želim da pogledate ovaj popis FIFA licenciranih menadžera u Hrvatskoj i zapitate se za koliko ste od njih čuli (gospodo Zambata, Rački i Naletilić ovo se ne odnosi na vas). Njihov problem je što su se odlučili ići formalnim putem, položili ispite i dobili licencu FIFE. Jadni, nitko im nije rekao da je sve što im treba novi BMW 3 sa funkcionalnim prtljažnikom, pištolj i otvoren račun na nekom od različitih otočja. Umalo zaboravih, umjesto navedenog sasvim će dobro poslužiti i poznanstvo s Igorom Štimcem. MaoTze |
05.11.2006., nedjelja
Vježbanje demokracije
|
Demokracija - vladavina naroda, tiranija većine ili nešto treće? Post kolege Junca potaknuo me da neka svoja razmišljanja na ovu temu podijelim sa vama. U početku bijaše Riječ Razvojem ljudske vrste i spoznajom društva kao oblika ljudskog okupljanja i egzistenicje, pojavljuje se i promišljanje o adekvatnom društvenom uređenju. Možda će vas začuditi da je jedno od prvih idealnih modela društvenog uređenja bio - komunizam! Ideja prema kojoj bi ljudi u zajednici "sve" dijelili postoji od početaka ljudskog roda. Vidjeli smo je tijekom razvoja civilizacije u nekoliko pojavnih oblika, a nama su najpoznatiji pokušaji Sovjetskog saveza da uvede svjetsku revoluciju i tzv. komunizam, što se reflektiralo u našim krajevima. Na žalost ovdje nije riječ o komunizmu nego o pokušaju uspostavljanja komunizma na principima marksizma, odnosno samoupravnog socijalizma (u Jugoslaviji). Oba su eksperimenta završila bezuspješno, a ideja komunizma ostaje (još uvijek) nedostižna utopija. Uostalom kako bi nazvali društveno uređenje koje vidimo u Zvjezdanim stazama? Ništa drugo do komunizma zasnovanog na principima tehnokracije. Na pitoresknom dijelu svijeta zvanom Grčka, zemlja se dijelila na tzv. gradove-države (polise). Polisi su međusobno trgovali, ratovali, sklapali saveze i razvrgavali ih. Upravo tamo se razvila ideja demokracije - zamišljena kao vladavina naroda. Kako je to izgledalo? Ovisno o veličini polisa demokracija se manifestirala skupovima građana-državljana na glavnom trgu, zasjedanjima tadašnjih skupština na prigodnim (naravno velikim) prostorima, glasovanjem na pločicama i sl. Štoviše stari Atenjani su pazili da neki od njihovih sugrađana ne bi postali previše moćni pa su svake četiri godine protjerivali onog čije bi ime većina Atenjana uklesala na glinene pločice. To su zvali časnim progonstvom, a prognani su zadržavali sav svoj imetak i čast ali su morali napustiti teritorij Atene. Dugo vremena je monarhija bila prilično popularna kao model društvenog uređenja, a uvijek se temeljila na nekakvoj priznatoj supremaciji kraljevske loze. Naša draga Europa objedinjuje neke od tih modela prilično dobro - parlamentarne demokracije, parlamentarne monarhije, kraljevine, kneževine, pa čak i papinska država (koja se nekada prostirala preko pola Italije)... dodajmo tome sveprisutne tiranije, despocije i ina uređenja koja se temelje na sili, a u rukama pojedinca ili vrhuške koncentriraju svu moć, i saželi smo gotovo sve modele društvenog uređenja u jednu rečenicu. Moj dom je Hrvatska... Dobrodošli u Hrvatsku, mladu demokratsku državu koja je od 10. stoljeća do danas bila u različitim državnim uređenjima, rascjepkana, osvajana, ovakva i onakva, ali nikada svoja. Do 90-ih. Danas je demokracija uhvatila malo zamaha i ta-dam dolazimo do Junčeva posta. U Republici Hrvatskoj postoji stotinjak političkih stranaka. Veliki dio tih stranaka je minoran, kako po članstvu, tako i po aktivnosti. Utjecaj namjerno ne spominjem, jer ga nemaju. Ostaju nam relevantne stranke, od kojih su neke zastupljene u parlamentu a druge čekaju svoju priliku. Krenimo redom: HSLS - prva stranka osnovana u demokratskoj Hrvatskoj, kasnije se raspala na LS (nedavno su se opet spojili), LIBRU (koja se nedavno spojila s HNS-om) i još nekoliko minornih stranaka s nazivom liberalna; HDZ - na vlasti od 90. osim u periodu 2000-2004. Njihovi prebjezi su osnivali HND, DC i HB; SDP - reformirani komunisti, prvotno Stranka Demokratskih Promjena, potom Socijal Demokratska Partija koja preuzima mjesto najjače oporbene stranke od HSLS-a; HSS - vuku korijene od braće Radić, ali ni približno složni - nezadovoljnici su osnovali desetak strančica s predznakom seljačka; HNS - iako konzervativnih korijena profiliraju se kao građanska liberalna stranka, ali nisu znali iskoristiti uspijeh nakon izbora Mesića, njihovog bivšeg člana, za predsjednika države. I njihovi odbjegli članovi osnovali su neke minorne stranke; HSP - nasljednici ideja oca domovine Ante Starčevića, relativno radikalni do prije dvije godine, također se međusobno dijelili... i tako dalje i tako dalje i tako dalje... Zajednička im je poveznica da su se svi, dijelili i da su svi osim HSP-a u jednom trenutku bili na vlasti. Zajedničko im je, također, da nakon '94. godine niti jedna stranka nije uspjela postići većinsko odobravanje javnosti. Za to vrijeme otkrivale su se različite afere na različitim razinama, koje su se vezivale uz razičite stranke ali uz jednu pogotovo. Gdje je kvaka? Dobili smo toliko željenu demokraciju, zašto nam nije bolje? Odgovor je jednostavan - ruku pod ruku s demokracijom došao je i divlji kapitalizam. Novac je postao jedino mjerilo uspijeha a pošto mlada država nije imala razvijene mehanizme kontrole nije ni čudo da "Tko je jamio, jamio je". Politika je postala unosno zanimanje jer je pružala jako dobru priliku povezivanja sa "sposobnim poduzetnicima" po modelu iz Alan Forda - lijeva ruka, desni džep. Tako su bivši vozači postali građevinari, nekadašnji portiri milijunaši, a čistačice junakinje domovinskog rata. Oni manje s(p)retni stavili su ključ u bravu, vratili se s ratišta u upropaštenu firmu ili se okrenuli kriminalu. ... ja dižem zastavu, do neba! Danas smo pred vratima Europske unije. Životni standard je lagano porastao, a ljudi su počeli postavljati neka pitanja iznad pukog egzistnecijalizma. Prepoznali su pizdarije i odlučili ih kazniti. Ne čudi stoga velika popularnost neovisnih listi na lokalnom nivou ili Borisa Mikšića na predsjedničkim izborima. Na žalost pomak se još ne vidi. Razlog tome su uvijek isti ljudi koji (često u novim strankama) opetovano pokušavaju doći ili ostati na vlasti... jer Vlasta je bogata i Vlasta te časti! Naviknuli smo živjeti pod tuđom vlasti, i snalaziti se što bolje možemo. Ne spominje se zaludu hrvatsko lukavstvo, bilo da se ono očituje njemačkim markama pod jastukom, odlaskom u Trst u šoping ili varanja na porezu. Otkada smo dobili državu nije se puno toga promijenilo. Onaj tko je naučio krasti u Jugoslaviji, nastavio je to raditi i u Hrvatskoj, samo još drskije i bezočnije. Okupio je oko sebe nekoliko krkana koji su mu pomogli i zauzvrat ih nagradio novcem i moći. Za ostale ga nije bilo briga. Sada smo u kapitalizmu. Svatko slijedi svoj američki san na hrvatski način, a jedino mjerilo uspjeha je novac. Vječni trokut, đavolji trokut - politika, novac, moć. Tu leže uzroci današnjeg stanja. Ljudi koji su mislili da su iznad sustava i koji su sustav zlouporabili u svoju korist i danas su nedodirljivi. Previše je imena upetljano u svaki posao, puno je ruku pruženo, puno džepova napunjeno, dosta se vina popilo, janjaca okrenulo... Onaj tko se usudi taknuti u tu Pandorinu kutiju dobiti će palicom u haustoru, ako ima sreće. Ako ne... mah, vidjeli ste kako je prošao Đinđić u Srbiji. Što mislite zbog čega je Račan dopustio Gotovini da pobjegne ili razvlačio slučaj Bobetko (na štetu države) sve do generalove smrti? Zašto se nije obračunao s privatizacijskim kriminalom, kako je obećavao s predizbornih tribina. Hrabri moj Ivice, moj glas na ovim izborima nećeš dobiti. Bahati moj Ivo, nisi loš premijer samo zato jer su ti gotovo svi ministri teški moroni pa ispadaš bolji nego što jesi iako si u korupcijskim aferama do grla. Iviću Pašaliću drži se građevine i ne vraćaj se u politiku, a po mogućnosti povuci još nekoliko sličnih sa sobom. Otvorite malo mjesta za ljude koji imaju nove ideje i koji ne misle da je sve u novcu i koji se neće bojati zatalasati ovu našu baruštinu. Što nam preostaje? Jedini zaštitni mehanizam demokracije - izbori. Za koga glasovati? Doista nemam pojma. Članovi i simpatizeri glasovati će za svoju stranku, a preko 50% građana još nema ideju. Neki se dvoume, drugi neće ni izaći na izbore a trećima se živo jebe za cijelu tu priču. "Svi su oni lopovi" reći će. I u pravu su. Kaže moja mama da je lopov i tko krade i tko vreću drži. Promišljanje svijeta oko sebe, uočavanje problema i detekcija laži prvi je korak u rješavanju problema. Bez svijesti i znanja nema ni ideje. Nema poticaja za promjenon koja nam je potrebna. Mijenajmo vlade jer su nesposobne, jer nam lažu i jer nas usporavaju. Podržimo one kojima je opće dobro važnije od vlastitog probitka. Budimo svijesni svijeta oko sebe. Glasujmo jer smo svi mi temelj demokracije i možemo iskazati svoj stav na izborima, a to je prvi korak. Mislimo i djelujmo, sukladno svojim sposobnostima. Mijenjajmo stvari, prvo u kvartu, onda u gradu, pa županiji i na kraju državi. Inače ne radimo ništa drugo nego držimo vreću lopovima, zar ne? MaoTze |
03.11.2006., petak
Rimska pravda?
|
U sjeni Glavaša, teških prometnih nezgoda u Zagrebu, opetovanih pizdarija u Koreji, Iraku, Iranu i Izraelu, jutrošnje niske temperature i svih ostalih vijesti gotovo nezapaženo provukla se jedna sportska. U Italiji su smanjene bodovne kazne svim kažnjenim klubovima osim Milanu. Najviše je profitirao Juventus (prvooptuženi u aferi Moggi) koji je trenutno treći na tablici Serie B. Lud jebe radoznalog ili...? Nakon što su uspjeli dokazati namješanje utakmica, utjecaj na suce, klađenje visoko profiliranih igrača uz blagoslov klupskih moćnika i uprli prst u veliki Juventus, kao glavnog krivca, Talijani su se suočili s još jednom nogometno-financijskom aferom. Padale su teške riječi, birali su se ljudi koji će biti moralne vertikale i pravedno odrediti zaslužene kazne. Spominjalo se bacanje u niže lige za sve umješane klubove, te teške bodovne kazne. Onda se dogodilo svjetsko prvenstvo. Italija je pobijedila, nacija pala u trans a nogometni savez se našao na teškim mukama. Kako sada sjebati heroje? Kako Buffona i Dal Piera baciti u C1? Razmišljali su, razmišljali, konzultirali se s profesorom Baltazarom i onda im je sinulo. Prvo će kazniti klubove a onda će ima polako smanjivati kazne prema starom dobrom načelu - ne talasaj. Jadni Juve je bačen u drugu ligu, Fiorentina je dobila gadan bodovni minus, a ni Milan se nije baš mogao pohvaliti da je jako dobro prošao. Umjesto da ih žestoko kazne prvo su im dali po prstima. Zatim su im smanjili kazne, a prije nekoliko dana to opet napravili. I što smo dobili? Nogometnu farsu na talijanski način. Rimska pravda Prije desetak godina Triestina je brutalno izbačena u 5. ligu (liga D) zbog financijskih poteškoća i malverzacija. Malo je poznato da iza svega stoji Milan koji je u bescjenje kupio kompletan mladi pogon tršćana, pri čemu je uprava napunila svoje džepove. Napoli je također doživio sličnu sudbinu bacanjem u treću ligu (njihov stadion prima 80.000 ljudi!!!). Posebna priča je Genova koju su nekoliko puta uhvatili s rukama u vreći punoj eura. Posljedica - ove godine im je onemogućen ulazak u Serie A. Njihov gazda i dalje kupuje i prodaje, oduzima i dodaje. Genova je uvijek zahvalna za klađenje, samo treba skužiti u čiju je korist utakmica namještena odnosno prodana. I konačno Juventus. Najveća afera talijanskog nogometa okončana je time da je Juve ispao u drugu ligu, što je izravno utjecalo na prodaju dobrog dijela igračkog kadra. Milan je dobio nekoliko bodova minusa, kao i još par timova - i to je sve! Tresla se brda, rodilo se niš'! Sramota talijanskog nogometa obrnuto je proporcionalna kvaliteti i igri kojom su osvojili mundijal. Veličine poput Buffona, Cannavara, Tottija, Neste, Dal Piera... zasjenjene su raznoraznim Moggijima, Prezziosima i sličnim mutikašama koji će još jednom izaći na mala vrata. Lopta ostaje u blatu, kao i gorak okus u ustima. Jedna od prvih lekcija na pravnim faklutetima diljem svijeta je da pravo i pravda nemaju ništa zajedničko. Na žalost čini se da Pravde ima još samo u Moskvi. MaoTze |
02.11.2006., četvrtak
Commando Ultra' Curva B
|
Dok nadobudni ultra desničari iz Lege nord viču da ih Napulj podsjeća na Alžir '57., premijer jasno izjavljuje da se protiv kriminala ne bori vojnom silom, a Camorra nastavlja sa "čišćenjem" gradskih ulica. Najkraće rečeno, ovako izgleda današnji dan u Napulju, biseru talijanskog juga. Mafijaši Camorre do sada su ubili 15-ak ljudi u međusobnim okršajima i naplati računa. Istodobno talijanska vlada šalje 1300 policajaca radi smirivanja situacije. Najčešće spominjana riječ - droga. Uzrok, posljedica, činjenica... 1987. snimljen je film Quel ragazzo della Curva b s Ninom D'Angelom u glavnoj ulozi. Film govori o navijačima Napolija koji se organiziraju u grupu "mirnih navijača". Protive se svakom obliku nasilja a pogotovo rasprostranjenom dilanju droge na stadionu, koje je pod kontrolom Camorre. Prema očekivanju dolazi do okršaja između mafijaša i Nina, koji završava u bolnici. Uz pomoć lokalnog svećenika, zajednice i voljenog mu kluba (očito nisu pitali ništa Maradonu) uspijeva očistiti tribine i vratiti prave navijače na stadion. Današnja situacija u Napulju privlači pozornost jer su mafijaši u jednom danu odlučili odraditi posao koji inače obavljaju par mjeseci. Uzrečica - Vedi Napule e muori - danas se čini aktualnijom nego ikada. Kurioziteta radi, strelovit uspon talijanske mafije počeo je tijekom drugog svjetskog rata kada su pomagali saveznicima prilikom iskrcavanja u Italiji. U zamjenu su dobili slijepu pravdu i nova tržišta. Tužno je da grad pod Vezuvom ovih dana ne spominjemo u kontekstu ukusne pizze, lijepih žena i temperamentnih ljudi. Nastalu situaciju neće riješiti ni politika, ni vojska a ni 1300 policajaca. Mogu je zakomplicirati jer mafija ne prašta. Riješiti je može samo ragazzo della curva b uz pomoć zajednice, lokalnog svećenika i voljenog kluba... gdje li je sada Commando Ultra' Curva B? MaoTze |
