25.09.2009., petak
Kyoto četvrti put. Dio šesti: konac Higashiyame
Popodne je odmicalo i moj put od hrama do hrama uzduž Higashiyame bližio se kraju. Već sam zašla blizu središtu grada. Par bicikala u dvorištima usput.   (mountain cat, heh) Iako je Shoren-in bio bliži, Chion-in je imao kraće radno vrijeme, pa sam prvo skoknula provjeriti je li kojim čudom još otvoren (ionako su udaljeni samo parsto metara). Nije bio, pa su monumentalna vrata sve što sam od hrama vidjela.  Nije me se previše kosnulo, ionako sam se naobilazila hramova dosad. No vidi se koliko su hramovi i vrtovi Higashiyame lijepi, kad mi ih ni šest sati neprekidnog obilaženja nije ogadilo. Te se vratih do Shoren-ina, pred kojim raste impresivno stablo kamfora (kamforovac).   U hladu pod njim hladio se ovaj par.  Ovo ja zovem dobrim gazdom...  Shoren-in se ne ističe posebno lijepim vrtovima (ipak je bliže centru) ali ima par zgodnih umjetnina u dijelu dostupnom javnosti. Vidi se da je (2008) godina štakora. :)  Moderna slika  Nosiljka za opata.  I unutrašnji vrtovi Shoren-ina momiji za trku imadu.  Slatkovodni rak izgubljen u presušenom potočiću.  U blizini gorespomenutih hramova nalazi se golemi šintoistički hram Heian-jingu, bolje rečeno (smanjena!) rekonstrukcija hrama koji je krasio carski Kyoto (tada zvani Heian-kyo) u 8 stoljeću. Divovski torii vidljiv je izdaleka.  Kako inače hramovi iz toga razdoblja nisu preživjeli (požari, većinom), vjerno rekonstruirana zgrada danas izgleda prilično egzotično, ali meni se činilo da joj nedostaje duše... (naravno, moguće je da je to bila posljedica umora nakon šestsatnog obilaženja budističkih hramova)   Čak i stabalce želja/molitava djeluje otužno usred golemog bijelog dvorišta.  Molitve/želje na drvene pločice ne pišu samo Japanci, već i strani posjetitelji.  Dojam hrama neizmjerno mi je popravila ova svaštara pokraj ulaznih vrata. :)  Prijeđoh kanal pun riječnih trava koje su se razrasle preko ljeta, i u obližnjem dućanu napokon kupila nešto za jesti (i to onda pojela na licu mjesta, za jednim od stolova postavljenih pred dućan baš u tu svrhu).  Kako je još bilo dana, a bar u Kyotu ne moram misliti kad ide idući vlak za Osaku (svakih pola sata brza, svakih 15 minuta sporija linija), odbauljah do nedalekog Giona, četvrti gejša. Usput naiđoh na još jedan šintoistički hramić u zakutku obične gradske četvrti, posvećen rižonosnom Inariju.  Ha, možda oni stilizirani snopići koje tradicionalni prikazi Inarijevih lisica nose u ustima predstavljaju bale riže...  Hram je nekoć imao i božanskog konja, o čemu sad svjedoči spomenik. Primijetite stilizirane snopove riže na podlozi za sedlo.  Balkon snimljen u Gionu. Ne znam je li riječ o staretinarnici ili balkonu ludog skupljača, ali svakako je spektakularan.  Po Gionu se predvečer vrzma dosta turista u nadi da će uslikati koju gejšu, ali to je naravno vrlo teško. Ja nikakvih očekivanja nisam imala, pogotovo što je još bio priličan dan, pa sam se prije povratka prema kolodvoru samo skitala ulicama sa starinskim kućama, krčmicama i dućanima koje prizivaju duh prijeratnog Kyota.  Ostatak fotografija na Photobucketu. |