12.09.2009., subota
Kyoto drugi (recimo) put. Dio treći: Kitano Tenman-gu
|
Kako je već bio odmakao dan, u jednom sam dućanu usput kupila nešto za jesti, i onda tražila pogodno mjesto da sjednem i pojedem. Ne našavši ništa bolje, smjestila sam se na jedan stup koji sprječava parkiranje ispred trenutno zatvorenog dućana (iako nisam bila toliki Japanac da mi bude neugodno jesti na ulici, nisam bila ni toliki Balkanac da se smjestim tamo gdje se može očekivati protok ljudi). I taman sam dovršavala ručak kad mi počne prilaziti neki stariji Japanac govoreći mi nešto. Isprva sam mislila da komentira moje jedenje na ulici, a onda sam shvatila da me pita jesam li Amerikanka. Na moje odmahivanje glavom nastavio je pogađati odakle sam, i naravno promašivao. Nakon što je ispucao sve očitije zemlje porijekla, pitao me da mu kažem prvo slovo (C? Kanada? Ne...) a kad sam mu rekla i drugo pogodio je. Malo me iznenadio što se tako brzo sjetio Hrvatske, ali ispalo je da mu kći radi za UN komisiju za izbjeglice, pa je slušao o "teškoj situaciji" kod nas... naravno da sam ga obavijestila da je rat već davno gotov (praktički i zaboravljen). Nakon toga slijedila je već standardna tema koliko sam u Japanu, koliko ostajem, što tu radim itd... Kako se razgovor već razmahao, doznala sam malo i o njemu: da je bivši profesor (ne reče čega, ili ja zaboravih), i da je boravio u SAD gdje je i naučio pošteno govoriti engleski. Da ga ne zaboravi, hvata svaku priliku da razgovara sa strancima u Kyotu. Ispalo je da se uputio na sajam koji se baš održavao u okolici Tenman-gu (kao i svakog 25. u mjesecu, što lijepo piše u vodiču no što sam tek naknadno primijetila), te me je otpratio preostali komadić puta do hrama. Kod ulaza u hramski kompleks nadstrešnice su s klupama na kojima hodočasnici mogu počinuti (i kupiti nešto u sveprisutnim aparatima za prodaju pića), a pod strehom vise razne zavjetne slike.  Kontrast slika i aparata...  Ima ih i u 3D (zavjetni reljef?)  Ovo mi nekako više paše pod budistički hram, ali ipak je u Tenman-gu.  Oštećenja na ovom reljefu su previše lokalizirana da bi bila slučajna. Ima vandala i u Japanu, ha!  Svaki pravi veliki šintoistički hram ima svoje sveto stablo. Avaj, ovo je pokojno, iako ga remenje još drži na okupu a krović čuva podrezano deblo od kiše.  Vrata u glavni dio hrama.  Napokon, živo prastaro drvo. Ako se već ne smatra svetim, barem izgleda tako.  Krovovi glavne zgrade Tenman-gu hrama.  Lampa i dva štapa s posvećenim savijenim papirom koji čuvaju vratašca u svetištanca.  Sporedni oltar/svetište unutar kompleksa hrama.  Središnji zabat hrama, bogato izrezbaren i ukrašen.  Još jedan zabat.  Ova zvjerčica vjerojatno je inspirirana slonom...  Zvonce za privlačenje božanske pozornosti.  Iako je Tenman-gu zapravo posvećen bivšem carskom pisaru Sugawari no Michizaneu koji se s vremenom počeo štovati kao božanstvo nauke i pismenosti (te đaci i strudenti svraćaju ovdje u doba ispita i prijamnih), iz nekog razloga povezan je s govedima - sveprisutna su. Kao česma:  Kao talisman koji treba dotaknuti (pa onda tom rukom protrljati glavu) za bolju pamet:  Kako je navala velika, ima više od jednog talismanskog goveda.  I jedno koje čuva izlaz...  Odlazak iz Tenman-gu.  Nakon što sam obišla hram, počela sam i obilaziti sajam. Bilo je već kasnije popodne pa su se neki štandovi polako počeli pakirati... No sajam je još bio živahan, i na njemu se osim brze hrane i slastica (pečeni slatki krumpir je sjajan - šteta samo što je bio dodatno posut šećerom) moglo kupiti rabljenu odjeću, rukotvorine, kič i starine. Atmosfera a i ponuda je prilično slična sajmovima po Zagrebu... Čuvar štanda.  Nije od igle do lokomotive, ali nije ni daleko. A sablasno je u svakom slučaju...  Satovi!  Najzanimljiviji eksponat na još jednom "od igle..." štandu.  Na tren bijah u iskušenju...  Nije na prodaju, al' je fotogeničan.  Da se vidi da smo na zemljištu Tenman-gu, još jedno govedo. Netko je nekulturno ostavio nedopijenu bocu čaja uz kip, a bilo je i razbacanog smeća uz put, iako su na više mjesta postavljene goleme kante i vrećurine za smeće.  |