10.09.2009., četvrtak
Kyoto drugi (recimo) put. Dio prvi: do sjevernih hramova
|
U drugi obilazak Kyota sam krenula nakon što sam s turom Matsumae fondacije već vidjela sve glavne atrakcije (čitaj: hramove) grada, pa sam odlučila pogledati one manje poznate na sjeveru grada. I dalje stari fotić, što u kombinaciji sa sumornim vremenom koje je najavljivalo početak kišne sezone daje manje spektakularne fotografije. Do velikog hramskog kompleksa Myoshin-ji (ji = budistički hram) šetala sam od obližnje željezničke postaje (iako nije glavno sredstvo javnog prijevoza, i po Kyotu je ponekad najjednostavnije ići vlakom) običnim gradskim četvrtima. Evo, da vidite da Kyoto nisu samo hramovi...   Šintoistički hram usput. Ovakve stele s rupom viđala sam i drugdje ali ne znam im simboliku.  Hram Koryu-ji, s krasnim vrtom i zgodnom zbirkom budističke skulpture i fragmenata u zgradi trezora. Dvorana za "predavanja" (kodo, lecture hall) najstarija je zgrada u Kyotu, ali očito mi nije bila zanimljiva jer ju nisam slikala. Vrtlar u punoj zaštitnoj opremi uređuje stazice.  Po stazicama se obavezno gazi, jer okolo nije travnjak već na gaženje osjetljiv mahovinjak.   Snimanje izloženih kipova nije bilo dozvoljeno, ali sam prošvercala ovog Fudo Myo-oa zbog lijepog pozadinskog plamena.  Dojmila me se i velika drvena skulptura Senju Kannon (1000-rukog Kannon, sen = 1000, ju = ruka) koja je izgubila većinu dlanova tijekom stoljeća crvotočine, pa sad batrljcima spašava svjetove. U bočnom hramu Keigu-in (in = ustanova, hram) okružen bambusovom šumom nalazi se povijesno zanimljivi i kulturno zaštićeni osmerokutni paviljon, Hakkaku-do (Hakkaku = hachi + kaku = 8 + kut, do = dvorana), kojeg se može samo fotografirati kroz ogradu.  Kamena svjetiljka uz put koji kroz ugodni šumarak vodi do Keigu-in.  Ah, momiji (japanski javor) naspram sunca... lijep je i ovako svježe-zelen, pa mi je manje žao što nisam ostala u Japanu do jeseni da uživam u crvenom lišću.  Jezerce s oltarićem i lopočima.  I opet šetnja ulicama Kyotskih naselja. Dućančić.  Gnijezdo lastavica na posebno za to pripremljenoj podlozi.  Jedna od tužnih strana japanskih gradova su rijeke utjerane u betonske kanale tako da sliče kanalizaciji... Ni umjetni vodopadići ne pomažu.  Put me je vodio pokraj dosta hramova, ali većina njih nije dovoljno zanimljiva da ih spominje, pa čak ni fotografira: moderni, slično uređeni i opremljeni... Jedan od njih, Hokongo-in, barem je imao zgodni ukrasni crijep.  |