Nara, prvi (recimo) put. Dio drugi: hram ponad hrama

04.09.2009., petak

Srna se pita imam li keks za nju.

Jelen je prelijen za pomaknuti se.

Lijepa strana kišne sezone je što je oblačno (pa nije vruće kako bi lipanj inače bio), i što brojni presahli potočići nabujaju i postanu fotogenični.

Inarijeva lisica ispred manjeg šintoističkog svetišta blizu (budističkog) Todai-ji hrama.

Tko kaže da kamen mora biti isklesan u nešto da bi ga se stavilo na oltar?

Studija stopala divovskih Nio čuvara jednako divovskih vrata u kompleks Todai-ji.

Ah, staro drvo.

Do Todai-ji nisam ponovno išla, nego sam pokraj njega produžila do hramova na brdu, putokaze do kojih sam uočila prilikom prvog posjeta Nari ali nisam stigla posjetiti. Uspon nije bezazlen, pogotovo kad je strma staza mokra od kiše. Puf, pant. Prva postaja za pauzu je zvonik.

Ne jedan turist se sklonio pod zvonik da predahne i čak prigrize nešto, ali svi su uviđavno sjedili sa strane gdje neće ometati prolaz... osim barbarskih neodgojenih europljana, točnije Njemica. ;)

Od zvonika vode blage ali brojne stepenice do platoa ispred Nigatsu-do, dvorane Drugog mjeseca (iliti Veljače).

Spomenuti plato, s više hramskih zgrada.

U jednom stabalcima zaklonjenom zakutku bilo je svetište Fudo Myo-oa, jednog od popularnijih budističkih svetaca/štogod.

Ispred kipa su zavjetni darovi, u ovom slučaju neka instant hrana u vrećici s likom Doraemona.

I ovo je bilo povezano s tekućom vodom, kapala je pokraj oltara iz jednog oluka... služi i za obred pročišćavanja vjernika (pranje ruku i ispiranje usta).