14.05.2009., četvrtak
Tokyo, prvi put. Dio osmi: Shibuya i Meiji-jingu
Popodne sam se uputila na suprotni dio grada, do Shibuye koja je jedan od centara Tokya. Tokyo je golem grad, zapravo čini se više kao deset gradova koji su se slučajno našli jedan do drugoga, svaki drukčiji po stilu i atmosferi. Glavna središta grada razbacana su duž kružne Yamanote linije vlaka, pa tako i Shibuya. Kolodvor u Shibuyi (prevelik je da bih ga nazvala postajom) jedan je od prometnijih u gradu, pogotovo u praznične dane i vikende jer je Shibuya omiljeno mjesto za izlaske i sastanke. Standardno sastajalište je "pod repom", točnije pokraj kipa psa s klempavim uhom, Hachika. Priča o Hachiku tipično je japanska: lokalni profesor imao je psa koji ga je redovito pratio do postaje kad je išao na posao i dočekivao kad se vraćao. Jednog dana gospodar mu je umro dok je bio u gradu, i Hachiko ga je uzalud čekao na postaji da ga doprati doma. Sutradan se vratio u uobičajeno vrijeme čekati gazdu, i tako iz večeri u večer sljedećih 10 godina, sve dok nije krepao od starosti. U spomen vjernosti, Hachiku su podigli spomenik ispred postaje... Tu je i mini muzej posvećen Hachiku i njegovom vremenu (1920-te) smješten u starom tramvaju. Okolo možete vidjeti tipičnu Shibuya gužvu.  Zbog tipične Shibuya gužve ispred kolodvora nalazi se golemi pješački prijelaz kojemu je istovremeno zeleno u svim smjerovima, uključujući i poprečni. Inače ne bi mogao propustiti dovoljno ljudi...  Shibuya je inače tipični moderni kvart pun nebodera i dućana, i ne previše zanimljiv ako ne kanite u šoping.  Tako sam se uputila prema glavnom odredištu - Meiji-jingu, šintoističkom hramu posvećenom Meiji caru koji je povukao Japan u moderno doba i njegovoj supruzi. Usput vidjeh jednu od ljepših zgrada u gradu, Yoyogi sportsku dvoranu.  Meiji-jingu sagrađen je u parku koji je carski par običavao posjećivati. I danas je to jedan od najljepših parkova u gradu, u kojem su zastupljene sve vrste stabala autohtone za Japan.  Ispred ulaza u hramski kompleks stalaža je s bačvama sakea darovanih hramu.  A nasuprot sakeu nalaze se bačve francuskih vina, dar tamošnjih vinara.  Veliki torii na ulazu u hram izvorno je bio od japanskog čempresa (hinoki), ali kad je obnavljan nakon rata (i on je izgorio) više nisu mogli naći dovoljno velike čemprese u Japanu pa su morali uvesti tajvanske...   Ni sam hram nije loš. Možda sam nakon sivila Tokya samo uživala u zelenilu, ali Meiji-jingu mi je jedno od najljepših odredišta u Tokyu.  U krugu hrama je izložba aranžmana ikebane, još jedne umjetnosti koju nisam cijenila dok nisam vidjela primjere...   Kako je hram posvećen caru, posvuda je ukrašen carskim grbom krizanteme (kiku).  Zavjetni prinosi ispred glavnog svetišta.  Dok sam razgledala hram jedan je svećenik žurio preko dvorišta i samo klecnuo u prolazu prema glavnom svetištu, točno kako bi i svećenik u prolazu crkvom klecnuo prema svetohraništu. Zanimljivo koliko je izvanjske sličnosti među toliko različitim religijama... Već je padao mrak kad sam se uputila iz hrama...  Do željezničke postaje ide most koji prolazi iznad pruge. Taj most omiljeno je okupljalište "cosplay" tinejdžera, većinom cura koje se oblače u kostime vlastitog dizajna i sjate se tu da bi se pokazale prijateljicama i prolaznicama te slikavale s turistima. Nađe se i zbilja čudnih kostima, kao što je ovaj koi-nobori (zastava u obliku ribe koi, koja se vješa povodom Dana djece).  Ponuda koju je teško odbiti. ;)  I Cosplay cure se vraćaju kući vlakom...  Harajuku-eki (eki = postaja vlaka) na kojoj se treba iskrcati ako želite slikavati Cosplay cure.  |