26.03.2009., četvrtak
Večer pa jutro, dan peti: Povratak.
Na večeru smo otišli u restoran u sklopu pivovare koja je među prvima u Japanu počela raditi pivo, slavnu marku Kirin. Tako nije teško pogoditi što se točilo za vrijeme večere... (Thantzaw i Oscar)  (Sonephet daje suvenir iz Laosa g. Nakajimi) Toči se tamno pivo...  (Solange, Constantin i Kimura) Kako je bila posljednja večer, nerado smo se rastajali... pa smo na poticaj g. Nakajime završili u karaoke baru odmah do hotela. Karaoke bar sastoji se od 5-6 privatnih prostorija (zvučno izoliranih, naravno) s naslonjačima, stolom za piće i grickalice, i ekranom za karaoke, tako da se različita društva mogu istovremeno zabavljati bez da jedni drugima smetaju... Neki su bili entuzijastičniji u nastupima od drugih.  Osim internacionalnih hitova, pjevali su se i japanski...  (Nakajima i Kimura zbilja znaju pjevati) ...kineski...  (ali Ng bi mogao pjevanjem zarađivati za život!) ...i ruski hitovi.  (što se za "rusku mafiju" ne bi moglo reći) Razišli smo se po sobama negdje poslije ponoći, dogovorivši ponovni sastanak ujutro u predvorju kad je dobar dio grupe hvatao bus do aerodroma. Nas nekoliko kojima je dostajala umjereno duga vožnja shinkansenom da se vratimo svojim privremenim domovima mogli smo još malo počinuti u hotelu prije povratka, a onda smo se oprostili na kolodvoru ili u vlaku. U Sakai sam se vratila taman u doba ručka, s dovoljno vremena da se raspakiram, presnimim fotografije i odmorim prije sutrašnjeg povratka na posao. |
25.03.2009., srijeda
Dan četvrti: okolica Hiroshime. Dio četvrti: šetnja po otoku.
Skićući se po hramu uspjela sam izgubiti ostatak grupe, pa sam se šetuckala uz plažu čekajući da se pojave na vidiku...   Čamci čekaju plimu.  Nakon što sam uočila grupicu oko g. Nakajime (korisno je imati visokog plavušana u skupini) uputili smo se prema mjesnom akvariju. Nisam bila jedina koja se odvojila iz grupe, po prvi put je savršena organizacija malčice zakazala jer se nisu sjetili ugovoriti vrijeme i mjesto sastanka na izlazu iz hrama. Tako nas je oko polovina krenula u akvarij dok je jadna gđica. Kimura ostala pred zgradom čekajući ostale da se pojave. Akvarij je zgodan - ne može se mjeriti s onim u Osaki, ali tada još nisam bila u njemu. Odmah kod ulaza vodi hodnik okolo velikog kružnog rezervoara punog svih vrsta riba:   Zatim slijedi akvarij s koraljima, te posebni akvariji s raznim vrstama riba i drugih morskih bića. Redom, meduze  murine  (od kojih jedna izgleda kao animacija Terryja Gilliama)  razne čudne ribe    hobotnice  živi fosili  električne jegulje  piranje  pirarucu (nije li to sjajno ime?)  Jedna od glavnih atrakcija akvarija je bazen s parom razigranih beluga kitova.  (druga je svakodnevna šetnja Humboltovih pingvina kroz akvarij) Osim riba i morskih stvorenja akvarij dakle drži i amfibična, kao što su pingvini, vidre i aligatori.  Pingvini su posebno zabavni jer su interaktivni - gdje im pokažeš prstom, tu doplivaju.  Težak je život pingvinski...   Nakon akvarija još smo malo šetali Miyajimom.   Iza hrama je nadstrešnica s ostacima nekog starog svetog stabla, u čije se pukotine i dalje utiskuju novčići.   Glavne ulice mjestanca posute su suvenirnicama i restorančićima, ali sporedne uličice sa svojim šarmantnim detaljčićima bile su mnogo zanimljivije.  Skoro pa Jadran...   Kad smo se napokon svi zaostali našli na doku, uhvatili smo idući trajekt do kopna. Dnevna maglica se malo razbistrila s približavanjem večeri...   Još fotografija na Photobucketu. |
24.03.2009., utorak
Dan četvrti: okolica Hiroshime. Dio treći: Miyajima.
Drugo odredište u obilasku okolice Hiroshime bio je sveti otok Miyajima, koji je i ime dobio po šintoističkom svetištu koje je sagrađeno na njemu (miya = šintoistički hram, jima = shima = otok). Prije toga smo stali na ručak u hotelu na obali preko puta Miyajime. Imaju neobičan ukus u skulpturama.   Za ručak smo imali jegulje, fotografija zaslugom g. Nakajime.  Jegulje su u sredini, na riži i s ukrasom od ukiseljenog povrća. Ostalo u smjeru kazaljke na satu, počevši od poklopljene svjetloplave keramičke posudice na vrhu: topli "puding" od jaja, topli sos za tempuru uz tanjur s tempura račićima i povrćem, naribana daikon repa u lepezastoj posudi koja se dodaje sosu za tempuru, čaj i miso juha (u poklopljenoj šalici), jednokratni štapići i višekratna žlica, kiseliš s ikrom i inim morskim plodovima, još ukiseljenog povrća, desert: jagoda i dva slatkiša od anko (slatkog crvenog graha). Poslije ručka smo spokojno probavljali uživajući u pogledu na Miyajimu...  ...i more.  Do Miyajime voze trajekti dvije suparničke kompanije, od kojih svaka ima vlastiti plutajući dok. Ovo je "suparnički" trajekt kompanije JR (jest, Japanske željeznice imaju i trajekte), snimljen dok smo čekali u redu za svoj trajekt.   Iskreno, uživala sam u lučkom vonju i zvukovima. Luka je čak i izgledala domaće.  A tek kad smo se ukrcali na brod! Dok se većina putnika skutrila u zavjetrini, ja sam visila preko ograde i uživala u morskom povjetarcu i mirisu soli! Ah, more!  Miyajima nije samo dom svetištu, i sama je sveti otok. Nekoć zbog te svetosti pučanima nije bilo dozvoljeno niti nogom stupiti na otok, pa su do svetišta mogli doći jedino čamcima. Stoga je i torii, koji se uvijek postavlja iznad prilaza šintoističkim svetištima, ovaj put postavljen u moru, i postao simbol Miyajime, a i cijelog Japana. Zbog izmaglice se nije baš nešto vidio iz daljine...  Miyajima je i dalje sveta, te na otoku nije dozvoljeno rađati se niti umrijeti... Pitam se kako to u praksi provode. Nisam očekivala da će skoro prva stvar koju vidim na svetom otoku biti Alien, Gremlin i Predator.   No nisu to najopasnija stvorenja na otoku... taj naslov zaslužuju jeleni, još opakiji od onih u Nari, napasni i vječno gladni. Jedu karte, ulaznice, tkanine, suvenire... a možda i školarke. ;)  Kako se sad do hrama može i pješke, postavljeni su i dodatni, obični torii. :)  Od kopnenog torii do hrama staza obrubljena kamenim svjetiljkama vodi ravno uz more.  Neki izletnici/hodočasnici još uvijek dolaze na Miyajimu na klasični način.   A evo napokon i slavnog plovećeg torii Miyajime, jednog od 3 slavna pejsaža/prizora Japana, prvi kojeg sam vidjela a zadnji kojeg sam opisala. Ne kasnim ni punu godinu dana... ;P  Obavezna grupna fotografija.   Nije samo torii ploveći, i hram većim dijelom počiva na pličini koja je prilično rijetko pravo more. Tada sigurno spektakularno izgleda.    Kako se zbog blatnjavosti ili potopljenosti pličine od zgrade do zgrade hrama ne može ići po tlu, zgrade su povezane posebno fascinantnim nizom hodnika.  Sve te hodnike treba netko i održavati. :)  (bio je zaklonjen skelom, ali sam radoznala virnula iza nje) Ipak, nisu sve zgrade crveno obojene: pozornica za No predstave iskače svojim sivilom.  Da bi se došlo do lampe koja dio vremena provodi okružena vodom, a da se ipak ne postavi uočljivi prilaz, služe stepeničasti kameni stupovi...  Nema do mosta u nepoznato.  Miko, hramske službenice, prodaju talismane i slične vjerske suvenire.  |
23.03.2009., ponedjeljak
Dan četvrti: okolica Hiroshime. Dio drugi: Iwakuni-jo.
Iwakuni-jo (jo = dvorac) je zgodan, mali i kompaktni japanski dvorac. Jedina mu je mana što je moderna betonska zgrada...  Izvorni dvorac je valjda među japanskim rekorderima po kratkovječnosti - dao ga je sagraditi Kikkawa u razdoblju 1603-8. a srušen već 1615. kad je donesen edikt koji zabranjuje postojanje više od jednog dvorca po provinciji. Iako je jedva i postojao, ipak je rekonstruiran u doba buma obnavljanja dvoraca 1962, i to na istaknutijem mjestu. Prvi dvorac nije bio na tako slikovitom mjestu i dobrom položaju za vidikovac, to bi ga činilo lakom metom. Brošura još kaže da pokazuje utjecaj europske arhitekture (momoyama-nanban stil, nanban = južni barbari = Europljani/Nizozemci, koji su do Japana dolazili iz smjera kineskih luka). Nameštanje za grupnu fotografiju pred dvorcem.  Kao što je običaj za rekonstruirane dvorce, u Iwakuni-jo je smješten mali muzej. A u malom muzeju smještena je golema mačurina...  Stara i japanocentrična karta svijeta. Volim stare karte...  Krovni shachi/ribetine.  Japanske lutnje, biwa.  (natpis upozorava da ne zavlačite ruku iza stakla) Seljačko oružje, kusari-gama, srp-i-lanac.  Ukrasna oprema mačeva.  I bodeži mogu biti slatki... ukrašen grbom Tokugawa.  U muzeju je i maketa Kintai-kyo, kao i crteži i slike mosta kroz povijest. Na predzadnjem katu su fotografije drugih japanskih dvoraca (isto česti motiv ovakvih muzejića), a na zadnjem glavni razlog zašto dvorac nije sagrađen na izvornoj lokaciji - vidikovac.  Šteta samo što je vrijeme bilo tako izmaglično...  Pogled na grad, rijeku i mostove...  Na izvornoj lokaciji dvorca ostali su bedemi, najotporniji dio svakog poštenog dvorca.  Pogled na rekonstrukciju s izvorne lokacije.  Povratak istim putem, podno još bedema.  Sa žičare puca lijepi pogled na grad...  Vrtlarice se brinu za uređenje grada...  Putokaz iznad njih između ostalog vodi do svetišta bijelih zmija, glasnica boginje Benzaiten, koje su proglašene prirodnim blagom Japana. Prije povratka do autobusa imali smo još nešto vremena za obilazak grada. Djeluje kao lijepo mjestance...    Čekajući zakašnjele pokraj autobusa, snimala sam Chyngyza kako baca kamenčiće u rijeku. Prije ovog izleta je bio ključan igrač u pobjedi svojih ugostitelja u bejzbolskoj utakmici. Nije loše za Kirgiza i košarkaša. :)  Još fotografija na Photobucketu. |
22.03.2009., nedjelja
Dan četvrti: okolica Hiroshime. Dio prvi: Kintai-kyo.
Sljedeće jutro smo se opet ukrcali u bus i krenuli u istraživanje okolice Hiroshime. Na putu smo prošli Hiroshima-jo (jo = dvorac), modernu repliku originala koji je, naravno, stradao u eksploziji. Put nas je vodio uz Nishiki-gawu, Brokatnu rijeku (gawa = kawa = rijeka), ugodno neuređene obale.  Pokraj gradića Iwakuni rijeku premošćuje slavni Kintai-kyo (kin = brokat, tai = pojas, kyo = most), Brokatni pojas na Brokatnoj rijeci, ponos kraja i turistička atrakcija još od kad je sagrađen.  Primijetite Iwakuni-jo na brdu iznad mosta...  Kintai-kyo je konstruiran tako da pruža otpor proporcionalan sili opterećenja, jer je feudalni gospodar želio sagraditi most kojeg rijeka neće moći odnijeti. Zahvaljujući takvoj građi most je uspješno odolijevao poplavama, ali u bijedi nakon Drugog svjetskog rata nije bio propisno održavan i napokon ga je sprala poplava nakon tajfuna 1950. Rekonstruiran je 1953, pri čemu su arhitekti zaključili da ni sami ne bi mogli napraviti bolju konstrukciju s tradicionalnim materijalima.  Kako za prelazak Kintai-kyo treba platiti ulaznicu/mostarinu (vrijedi za tamo i natrag), lokalno pučanstvo i vozila prelaze preko običnog mosta parsto metara uzvodno.  Kako je most i gradić jedno od popularnih japanskih turističkh odredišta (opet smo bili okruženi đačkim ekskurzijama) uređeno je priručno parkiralište za turističke autobuse na suhom dijelu korita Nishiki-gawe. Gdje se parkiraju za vrijeme kišne sezone, ne znam.  Ma koliko se činila neuređenom, ni Nishiki-gawa nije pošteđena arhitektonskih zahvata kao što su umjetni brzaci.  Za razliku od europskih mostova gdje lukovi prenose opterećenje ali je gornja površina ravna, japanski mostovi (pogotovo u feudalno vrijeme kad se upotreba kola obeshrabrivala) su jednako povijeni i na gornjem dijelu, što čini njihov prelazak zanimljivim iskustvom.  Iwakuni je samurajski gradić, središte istoimene feudalne pokrajine čiji je prvi gospodar bio Hiroie Kikkawa koji je to postao 1600. i čijom se zaslugom od početnog prinosa od 30 000 koku razvila do bogatstva od 100 000 koku (bala riže, standardno mjerilo bogatstva feudalnog Japana). Nije ni čudo da je Kikkawa zavrijedio spomenik, iako moderni. ;)  U gradiću je ostalo nekoliko starih samurajskih rezidencija, ali nisu sve u najboljem stanju...  ...no svejedno njihova dvorišta mame obećanjima tajni. Nažalost, kako sam bila s grupom nisam imala vremena za skitnju (ah, navikla sam se na usamljeno skitanje).  Jedno od slikovitijih japanskih stabala, koje sam prozvala čempresima a u međuvremenu doznala da su smreke.  Središnji gradski park (s prilično impresivnom i ugodno svježom fontanom) uređen je na mjestu bivše rezidencije gospodara Kikkawa.  Shirayamahime-jinja, šintoistički hram u daljini do kojeg, na svoju stalnu frustraciju, nisam stigla doći. Uzevši u obzir koliko smo se čekali u podnožju žičare, trebala sam poslušati svoj instinkt i trknuti do njega. Tsk.  I lokalni budistički hram...  Do vrha brda i dvorca na njemu išli smo vrlo nakrcanom uspinjačom, a zatim smo do dvorca produžili duljim, ali slikovitijim putem.  I japanske su šume zapaljive ljeti.  Ma koliko staza djelovala lijepo divlje, skoro svako stablo ima botaničku oznaku, kao u vrtu...  Uspon do samog dvorca nije bio baš mačji kašalj.  |
20.03.2009., petak
Dan treći: Hiroshima. Dio drugi: od Muzeja mira do večere.
|
Ulaznica u Muzej mira prilično je jeftina, samo 50 jena, ali preporučam da platite dodatnih parsto jena za audio vodič, koji sadrži detaljne priče vezane uz svaki od izložaka. Prvo sam mislila da samo ponavlja tekst s natpisa uz izloške, ali kad sam ih počela slušati ostala sam u hodniku do izlaza dok ih nisam sve preslušala. Stoga je u Muzeju lako izgubiti osjećaj o vremenu... Prvi dio muzeja daje uvid u stanje u Japanu u ratnom razdoblju. Zbog nedostatka sirovina, konzerve za vojsku su se radile od keramike.  No brzo se prijeđe na samu eksploziju. Jedan od brojnih satova koji su zauvijek stali u vrijeme eksplozije.  U muzeju su obrađeni i razlozi i tijek razvoja bombe, popraćen dokumentima, kao i pozadina odluke o primjeni bombe nad japanskim gradovima. Kao u svakom pravom muzeju i ovdje sam nešto naučila - trinitit, nova modifikacija silicijevog oksida, nastao pod visokom temperaturom i tlakom u hipocentru testiranja atomske bombe. Tako je dobio i ime - po testu Trinity. Maketa razaranja Hiroshime u eksploziji, prema zračnim fotografijama snimljenih samo koji dan poslije... drvene kuće lako gore, pa su samo betonske ostale stršati iznad tla. Crveni štapić označuje točan položaj i visinu eksplozije Dječačića nad Hiroshimom. Atomska kupola vidi se lijevo uz obalu rijeke, a karakteristični Aioi most je taman van desnog ruba slike.  Unutrašnji betonski zid bolnice udaljene 1,5 km od hipocentra, prepun ožiljaka od krhotina prozorskih stakala nošenih udarnim valom eksplozije.  Zgrada je ostala stajati i bila je glavno utočište žrtava bombardiranja. Napokon je srušena 1990, kad je komad zida sačuvan za Muzej. U istoj bolnici su filmovi za rendgen eksponirani zračenjem, iako su bili pohranjeni u spremištu obloženom olovom. Replika Dječačića u prirodnoj veličini. Uopće nije tako mali.  Tricikl i kaciga 5-godišnjaka koji se igrao u dvorištu u vrijeme eksplozije. Nakon što je umro, roditelji su ih zakopali među ostacima doma, odakle su iskopani i donirani Muzeju kad je osnovan.  U muzeju se čuvaju i fizički ostaci - pramenovi kose koji su ispali djevojci dok se češljala, i koje je njena majka sačuvala uvjerena da će joj kći uskoro umrijeti. No djevojka se ipak oporavila... No najsablasniji izložak je koža prstiju (s noktima!) koja se gulila s ruke dječaka koji je nedugo zatim i umro, a majka je kožu sačuvala da pokaže ocu kad se vrati iz rata. Veliki dio stradalih u eksploziji bili su srednjoškolci koji su radili na raščišćavanju ruševina i stoga bili izloženi svoj silini udara. Kako su tijela često bila spaljena do neprepoznatljivosti, roditelji nisu mogli imati ni utjehu da sahrane svoje dijete, eventualno bi dobili koju krpicu odjeće ili opreme koju su mogli identificirati, ili posmrtne ostatke nečijeg tuđeg djeteta da ga pokopaju kao svoje. Jedan od izložaka je i "atomska sjena" koju je ostavio netko tko je sjedio na stepenicama banke u trenutku eksplozije. Ta sjena nije, kao što se na prvu loptu pomisli, ostatak čovjeka utisnut u zid silinom eksplozije... ne, mnogo je zanimljivije - kamen od kojega su stepenice dodatno je kristalizirao izložen zračenju pa je od nastalih većih kristala posvijetlio. Samo dio koji je bio zasjenjen ljudskim tijelom ostaje izvorno taman. Nekako su "rane" neživih kipova skoro potresnije od fotografija žrtava eksplozije. Ako je ovo mogla napraviti kamenu...  U prvi mah najubojiti dio eksplozije bila je paklena vrućina koja je pratila zračenje. Crna slova na papirima upijala su više topline pa su izgorila...  ...a ljudi koji su nosili odjeću sa svijetlo-tamnim šarama imali su opekotine po dijelovima tijela koji su bili pod tamnim šarama. Vrućina je međusobno zatalila bočice za tuš u tvorničkom skladištu...  ...kao i posuđe u domovima.  Posljedice su zapravo bile prilično slične "običnom" bombardiranju zapaljivim bombama kakvo je sravnilo Tokyo, sve dok preživjeli nisu počeli obolijevati od radijacijske bolesti... Povijest liječničke potrage za uzrokom te dotad neviđene pošasti također je izložena u muzeju, i istovremeno je fascinantna i tragična. U hodniku koji vodi do izlaza izloženi su crteži preživjelih, rječito svjedočanstvo nastalo nedugo nakon same eksplozije. Ne manje dojmljiv od ostalih izložaka je konačni pogled kroz prozor na putu prema izlasku iz Muzeja.  Muzej mira je izvrstan primjer memorijalnog muzeja, nenametljiv, rječit, dirljiv, poučan i začuđujuće neosuđujući. Nakon muzeja zaputili smo se na zajedničku večeru u finom restoranu. Usput smo prošli pokraj stvarnog hipocentra eksplozije, u sporednoj uličici. Dok su svi uredno slikavali plaketu, ja sam postavila aparat na nju i snimila stvarni centar eksplozije, 600 metara nad tlom.  Večera je bila ne samo ukusna već i zabavna, tu smo zapravo prvi put svi zajedno pričali i družili se. Kapacitet stipendista za pivo premašio je očekivanja iskusnih zaposlenika Zaklade, tako da gđici. Nakamuri na kraju nije ostalo dovoljno novca za tramvaj pa smo taj strašni trošak od 150 jena trebali snositi sami. ;) |
19.03.2009., četvrtak
Dan treći: Hiroshima. Dio prvi: od Atomske kupole do Muzeja mira.
Na shinkansenu smo dobili zadatak - slagati origami ždralove za spomenik djeci stradaloj u eksploziji i od njenih posljedica (mislim da smo svi za lektiru imali Sadako hoće živjeti...). (Sonephet i Constantin)  (Chyngyz, Mario i Solange) Zaklada nam je već prije poštom poslala paketić šarenih origami papira i upute, a ja sam bila jedini štreber koji je poslušao upute i unaprijed složio ždralove - bilo je to opuštajućih sat vremena i natjeralo me da sredim rastući nered na jedinom stolu u svom stanu. Također sam bila među rijetkima koji su znali kako se ždralovi slažu, pa su me ubrzo regrutirali kao instruktora, ali ne prije nego što sam nanizala svoje ždralove na konac (fotografija Nakajima).  Jedini nedostatak bješe što sam cijelu vožnju imala nos u ždralovima, pa uopće nisam gledala krajolik kroz koji smo zujali. To je bilo posebno frustrirajuće pošto mi je ovo bila tek druga vožnja shinkansenom nakon one noćne od Tokya do Osake na dolasku... Naš shinkansen produžava od Hiroshime do južnog terminala u Fukuoki, na Kyushu.  U Hiroshimi smo noćili u kolodvorskom hotelu, koji je doslovno dio kolodvora, spojen s njim natkrivenim prolazom tako da je prijelaz iz kolodvorske u hotelsku zgradu neprimjetan. Pogled kroz prozor moje sobe:  Odmah nakon što smo ostavili prtljagu u sobama krenuli smo na obilazak Hiroshime. Od kolodvora do Memorijalnog parka vozi - tramvaj! Tramvaji su rijetki u Japanu, a ovaj je bio baš onako truckav i star kao pošteni europski tramvaji. Jedna od linija vozi čak do Miyajime koja nam je bila sutrašnje odredište (no ipak smo išli autobusom). Slavna Atomska kupola (zgradu projektirao neki Čeh, čini mi se), zgrada najbliža hipocentru eksplozije koja je ostala stajati.  Vrijeme je učinilo svoje, pa da se ne bi urušila zgradu je prije koju godinu trebalo dodatno poduprijeti metalnim potpornjima.  Ne znam što je, ali djeluje grobljanski.  Spomenik na obalama Motoyasu-gawe (gawa = kawa = rijeka):  U pozadini se nazire Aioi-bashi (bashi = hashi = most), poznat ne samo po tome što nema suglasnika nego i po karakterističnom T obliku, jer osim suprotnih obala rijeke povezuje i otok oko kojega se rijeka razdvaja. Upravo zbog tog prepoznatljivog oblika Aioi most poslužio je kao markacija bombarderu kad da baci bombu - zato je i hipocentar u blizini. Pogled s mosta na Kupolu i rijeku.  Odvojak mosta za otok.  Hiroshima je blizu mora, na ušću rijeke, pa se na obalama vide tragovi plime i oseke.  Pod eksplozijom most je titrao kao opruga dok su betonske ploče plesale po zraku. Ipak, konstrukcija je izdržala i most je nakon popravka bio uporabljiv još desetljećima, do 1983 kad je zamijenjen novim. U spomen na druge stradale konstrukcije, stup gradskog sata oponaša iskrivljenje čelične konstrukcije.  Na središnjem otoku smješten je Park mira, posut raznim spomenicima, kao što je Zvono mira (Oscar u akciji).  Izgleda da je donacija Grčke - zna li tko dešifrirati natpis?  Ali definitivno najzgodniji dio zvona je mjesto na koje udara bat. :)  Evo nas i do spomenika djeci. Malo monumentalno za moj ukus...  Ždralovi posvuda...  ...a pogotovo u zato predviđenim staklenim ormarima (eh, ti uredni Japanci).    Na putu prema Muzeju mira prolazimo uz valjda jedini vječni plamen na svijetu čija je konačna svrha da se ugasi - gorjet će sve dok bude atomskog oružja na svijetu.  Kenotaf žrtava bombardiranja, a iza njega Muzej mira.  U Japanu razmjerno rijetko imam priliku vidjeti Hinomaru (Sunčev krug, hi = sunce, maru = krug, no = posvojna čestica, japanska nacionalna zastava) kako vijori, ali pokraj kenotafa je povelika.  Park i Muzej mira postavljeni su da gledaju ravno prema Atomskoj kupoli...  Još fotografija Hiroshime na Photobucketu. |
18.03.2009., srijeda
Večer pa jutro, dan treći: Kobe.
U Kobeu sam nakon gotovo mjesec dana u Japanu prvi puta vidjela more, iako je i Osaka obalni grad, dapače na istom zaljevu. Hotel u kojemu ćemo prenoćiti bio je smješten na idealnom položaju, u nasutom dijelu luke imenom Meriken park, i praktički je stršao nad morem. Ulaz u hotel je na otprilike desetom katu, pa se autobus penjao zabrinjavajuće strmom rampom. Hotel je ne samo dobro smješten, nego i prilično raskošan - čak imah i balkon!  No najbolji dio hotela bješe, svakako, pogled.  Pogled na Meriken park. Primijetite repliku Kolumbove Santa Marije, koja je zajedno s još nekoliko brodova dio Pomorskog muzeja (zgrada s tri bijele mrežaste konstrukcije na krovu).  Mosaic, trgovački i zabavni centar na poluotvorenom, sagrađen u skoro mediteranskom stilu. Rizenrad je obavezan za japanska zabavišta...  Odlučila sam iskoristiti ostatak dana da obiđem bližu okolinu hotela i udahnem atmosferu Kobea, vrlo šarmantnog grada i najljepšeg od južnih japanskih gradova u kojima sam bila. Pješački nadhodnik polako se spušta s ulazne razine hotela do redovite mreže nadhodnika koja se pruža dalje u grad.  Kako je Kobe stiješnjen između mora i brda, višekatnost prometnica je još izraženija nego u drugim japanskim gradovima. Iako se ne vidi baš najbolje, ovo je snimljeno s nadhodnika koji prolazi ispod nadvožnjaka brze ceste.  Pomorski muzej izvana, kad ga već nisam mogla obići.   Ispred njega su parkirana dva broda važna za japansku brodogradnju - Techno Super Liner Hayate (TSL-F, vrlo vrlo brzi teretnjak koji bi vozio 50 čvorova) i Yamato 1, brod na supervodljivi elektromagnetski pogon. Niste vidjeli kič dok niste vidjeli japanski turistički brod. :O  Ovaj vozi u jednosatni obilazak luke. Šetnja po Meriken parku, nazvanom po Meriken Theater iz 1896, teatru u kojemu prvi put prikazivani strani filmovi.  Pseći život.  Spomenik japanskim iseljenicima koji su iz Kobea krenuli u svijet.  Zvonik (klimavog?) prijateljstva japanskog i kineskog naroda.  U jednom šoping centru, golemi kipovi legendarnih kineskih junaka koji svaki predstavlja neku tradicionalnu sportsku vještinu. Povezano s nadolazećim Olimpijskim igrama u Pekingu, pretpostavljam.  Ispred centra je metalna žirafa, parnjaka koje vidjeh na Ginzi kad sam došla u Tokyo. Zanimljivo!  Na prvi pogled djeluju kao raskošne crkve, ali zapravo su svadbene dvorane. Za Japance je zapadnjačko vjenčanje u crkvi, u bijeloj vjenčanici, romantično i egzotično, što je izrodilo ovakve dvorane.  Večerala sam u jednom od restorana u Mosaicu i na povratku prema hotelu snimala noćne panorame.    Na povratku me iznenadio brod usidren uz hotel (između hotela i broda je svadbena "kapelica" hotela).  Hotel je zato i izgrađen na moru, da se putnici izravno iz broda mogu prekrcati u hotel. :D  Brod je Fuji-maru (većina japanskih brodova naziva se nešto-maru, iz neutvrđenih razloga). Zanimljivo, na desnoj strani pramca natpis je napisan od pramca prema krmi, sdesna na lijevo. U sobi sam se zabavljala snimajući noćnu verziju panorama...  ...kad li sam zapazila svjetleće znakove na brdu. Ne znam služe li ičemu osim što su zgodni.  U kupaonici sam otkrila da Japanci ne griju samo zahodske daske, nego i zrcala da spriječe magljenje za vrijeme tuširanja. Zgodno!  U međuvremenu je ispod mog balkona počeo pristajati još jedan brod, Luminous Kobe 2, tako da je sad hotel imao po brod sa svakog boka.   Ujutro smo krenuli u obilazak muzeja potresa u Kobeu, usput prolazeći ispod brze ceste kojom smo stigli u grad.  Muzej.  Nakon uvodnog multimedijalnog dijela u kojemu se može iskusiti potres barem vizualno i slušno, pušten je film koji priča svjedočanstvo preživjele koja je u potresu izgubila sestru. Kako je i običaj kod velikih nesreća u Japanu, i u potresu u Kobeu većina žrtava nije stradala od samog potresa, već od požara koji je uslijedio... pripovjedačicu su stigli izvući iz ruševine, ali do njene sestre, koja je spavala u istoj sobi, nisu uspjeli doći prije vatre. Zatim slijedi memorijalni dio gdje svaki izloženi predmet popraćen jednim iskustvom potresa (zapamtih plastični šljem čudaka koji je hranio mačke, primijetio da se taj dan čudno ponašaju i proveo cijelu noć sa šljemom na glavi i svim potrebnim za preživljavanje potresa), no nismo imali puno vremena da ih stignem proučavati. U interaktivnom dijelu možete popričati s volonterkama (sve su starije gospođe) o njihovom iskustvu tokom potresa i dobiti letak s popisom svega što je potrebno prvi dan potresa (voda u bocama i zviždaljka! da dozovete pomoć kad vam glas pukne) i za prvi tjedan bez krova nad glavom. Usput su nas pitali dolazimo li iz trusnih krajeva, i na moje iznenađenje bila sam jedina koja je iz trusnije države! Lavijac Ilya je poslije rekao da je Latvija skroz netrusno područje, pa je prije par godina bila senzacija kad ih je pogodio potres jačine 1. :D Zatim su slijedile demonstracije likvefakcije tla pod zgradama za vrijeme potresa (kada puna vlažnog pijeska i zgloboviti modeli nebodera koji se savijaju tokom potresa! zgodno) i načina potresootporne gradnje tako se titraji ne prenose na zgradu ili se prigušuju. Pri tom je pogonska snaga modelnih potresa bila jedna mlađa volonterka koja je zdušno okretala ručicu na aparatu. :) Još smo vidjeli vijke kojima se može učvrsti namještaj o strop (čisto tlačnom silom) da ne pada tokom potresa, kojeg je i ovaj put proizvodila ista volonterka marljivo drmajući zid. Na kraju je bila dvorana s kartom svijeta prekrivenom oznakama većih prirodnih kataklizmi koje su zadesili pojedini kraj zadnjih godina. Hrvatska je zapala pod požar, ali mislim da se to prelio grčki... Zatim smo krenuli izravno do Shin-Kobe kolodvora i ukrcali se na shinkansen za Hiroshimu.  Još fotografija Kobea i shinkansena na Photobucketu. |
16.03.2009., ponedjeljak
Dan drugi: Kyoto. Dio peti, Sanjusangen-do.
|
Posljednja postaja na obilasku Kyota bio je hram Sanjusangen-do, impresivno dugačka zgrada (po čemu je i dobila ime, sanjusan = 33, gen = interval između potporanja i do = dvorana) koja je dom 1001 kipu 1000-rukog Kannon - 1000 manjih (koji su svejedno nadljujdske veličine) i jednog divovskog. Kipovi su u nizovima postavljeni cijelom duljinom dvorane, s divovskim kipom u samoj sredini, i prizor je impresivan. Avaj, fotografiranje svetinja nije dozvoljeno, a takvih se zabrana držim. 33 je inače sveti broj za Kannon koji ima toliko inkarnacija, od kojih je 1000-ruki Kannon samo jedna. Kipovi su napravljeni od drva japanskog čempresa (hinoki) i prevučeni pozlatom. 124 kipa napravljena su u 12. stoljeću kad i hram, a ostali su dodani kad je hram obnavljan stoljeće kasnije. Rađeni su metodom slijepljenog drva - drvo za tijelo i udove rezbareno je odvojeno, zatim spojeno, lakirano (čime se poboljšava spajanje dijelova i štiti drvo) i na kraju obojeno ili pozlaćeno, ovisno o kipu. Svaki 1000-ruki Kannon ima (iznenađenja li) 40 ruku, pošto bi 1000 ruku bilo teško praktično izvesti, no na kraju ispadnu ekvivalent nominalnih 1000 jer "svaka ruka spašava 25 svjetova". Osim niza Kannon u dvorani su također postavljeni kipovi božanstava vjetra i groma, i još 28 zaštitnika budizma. Dok smo ih proučavali Svetlana je primijetila što meni samoj nije palo na pamet - da se nijedan budistički svetac, buda ili bodisatva nikad ne smiješi. U najboljem slučaju bude i bodisatve imaju spokojno bezizražajno lice, dok se većina zaštitnika, generala i svetaca budizma odlikuju namrgođenim ili gnjevnim grimasama kojima plaše sve protivnike vjere. Chesterton bi iz ovog nedostatka blagog i milostivog smiješka vjerojatno izvukao duboke zaključke o nedostatcima budizma u usporedbi s kršćanstvom, makar je vjerojatnije posljedica drukčijeg shvaćanja smiješka na Istoku. ;) Sanjusangen-do.  Moj jadni fotić nije uspio uhvatiti cijelu duljinu dvorane, pa ću se poslužiti fotografijom g. Nakajime.  Uz dvoranu proteže se dugačka streljana na kojoj se tradicionalno održavaju streljačka natjecanja, toshi-ya. Tu je koncem 17. stoljeća postavljen jedinstveni rekord u uspješnom odapinjanju što većeg broja strelica cijelom duljinom streljane tokom 24 sata - 8133 strelice. Zapanjujući pothvat i dokaz snage i izdržljivosti strijelca, 18-godišnjeg Daihachira Wase, pogotovo kad se zna da ih je istrijelio 13053, ili više od 500 na sat (skoro točno 9 na minutu, ili manje od 7 sekundi po strelici). Ovakva natjecanja izdržljivosti su potrajala kroz cijelo Edo razdoblje, do 19. stoljeća.  Kako nisam mogla slikavati iznutra, evo još nekoliko fotografija vanjštine Sanjusangen-do.    Na parkiralištu Sanjusangen-do oprostili smo se od svoje vodičice od koje smo čuli puno o hramovima i budizmu, i krenuli na autocestu do Kobea. Nakon napornog dana obilaženja hramova, jednosatna vožnja po dobroj cesti došla je kao naručena (fotografija Nakajiminim aparatom, ali slutim da je fotografkinja bila Kimura).  U prednjem redu Sonephet i budna Solange. |
15.03.2009., nedjelja
Dan drugi: Kyoto. Dio četvrti, Kiyomizu-dera.
Sad nas je obilazak vodio do možda najljepšeg od svih hramova u Kyotu, Kiyomizu-dera, Hrama bistre vode (kiyo = čist, mizu = voda, dera = tera = hram). Pri tom smo prešli široku Kamo-gawu (gawa = kawa = rijeka), koja je nekoć tekla raznim bojama kad je posao bojača svile cvao na njezinim obalama. Nad njom su kružile grabljivice, orlovi ili sokolovi. Kasnije ću ih se nagledati drugdje po Japanu, ali tad su mi bili iznenađenje. Blizu Kiyomizu-dere smo stali u obližnjem restoranu koji poslužuje tipično kyotsku kuhinju gdje su sva jela od tofua: kuhani tofu, pečeni tofu, hladni tofu... Da jelo bude zanimljivije jedan od priloga je tempura od povrća (povrće u tijestu zaprženo u ulju, jako fino): balančane, japanske tikve, slatki krumpiri. Za neidentificirani šupljikavi komad koji se doimao kao repa doznala sam od Nga da je plod lotusa. Na vašu žalost ne fotografiram svoje ručkove, ali ovaj put imam sliku zahvaljujući Nakajimi: Uspon do Kiyomizu-dere posut je suvenirnicama i restorančićima, pravim zamkama za turiste, ali sugerirano nam je da šopingiramo na povratku (znali su da inače do hrama nikad ne bismo ni došli).  Zaposlenice restorana uz uličicu odjevene su u kimona i shodno vrlo slikovite. Rado poziraju turistima, i s njima...  Nakon uspona strmom uličicom slijedio je nemali broj stepenica, i sve nam je teže bilo držati ritam s našom krivonogom ali hitrom vodičicom koja je marširala uz njih kao da to radi svaki dan... što vjerojatno i radi.   Vodičica nosi zastavicu... Prednji dio kompleksa sastoji se od neobično šarenih zgrada, a pogotovo kričave su friško obnovljene među njima. No starije/dublje zgrade u kompleksu su ugodno crno-bijele, kako tradicionalna japanska kombinacija lakiranog drveta i bijele žbuke/papira nalaže.  Novoobnovljene šare na gredama podsjetile su me ukrase Indijanaca zapadne obale sjeverne Amerike. Tu me je prvi put počela kopkati teorija o zajedničkom porijeklu Japanaca i Indijanaca. ;)  Jednom kad se uđe u crno-bijeli dio kompleksa, Kiyomizu-dera postaje pravi romantični planinski hram, okružen zelenilom i sa spektakularnim pogledima. Šteta samo što je vrijeme bilo mutno, kakvo već u Japanu jest.  Izgleda da su nekoć i ove krasne jednobojne zgrade blistale u šarenilu i kiču kričavih boja. Bljek. ;)  Glavna zgrada svakako je ona na 12-metarskoj terasi, s koje pucaju najljepši pogledi na ostatak hrama i grad. Kažu da ako iskreni vjernik skoči s te terase u podnožje ispunit će mu se želja i neće se ozlijediti. Čak ima i stepeničica da se entuzijasti lakše prebace preko ograde. Usprkos tome, nitko nije skakao dok smo mi bili tamo...  Pogled na Kyoto, iz kojeg strši Kyotski toranj po kojemu je uvijek lako naći kolodvor.  Dok sam ja slikavala lijepe poglede s terase sporedne zgrade, Nakajima je snimao nas...  Očito je imao bolji zum od mene, eh... S lijeva na desno Solange, dvije Jelene i Chyngyz.  Druga Jelena nekako je završila u grupnom slikavanju s 6 ukimonjenih Japanki, na tešku zavist kolega stipendista koji bi se rado vidjeli na njezinom mjestu.  Staro drvo hramskog stupa. Što'š ljepše?  Dalje nas je put vodio kroz šumovite obronke do pagode u šumi i onda nizbrdo do podnožja spomenute 12-metarske terase. Šarmantna i derutna šumska pagodica...  Pogled na hramski kompleks podno pagodice, možda vrjedniji uspona od same pagodice.  Šintoistički oltarić posvećen rižobogu Inariju (lisice mi ga odaju sada, iako tada još to nisam znala).  Uz put su posuti mali jizo, kao pravi zaštitnici putnika.  Nosači 12-metarske terase.  U blizini podnožja terase je i izvor po kojemu je hram dobio naziv. Tko pije od te vode bit će blagoslovljen i sretan. Kako sam već blagoslovljena, preskočila sam čekanje u redu i umjesto toga zjakala naokolo i fotografirala druge kako piju.  Kao pravi turisti, moji kolege stipendisti su dali novce za posebnu čašu u koju će točiti vodu, ne primjećujući da već postoje zaimače (iliti posude s dugom ručkom, kako vam drago) koje dosežu do mlaza i iz kojih se može ispiti voda. Spuštajući se opskrbili smo se pokojim suvenirom i jedva se svi skupili na vrijeme da krenemo do posljednje postaje. Još fotografija na Photobucketu. |
14.03.2009., subota
Dan drugi: Kyoto. Dio treći, Palača Nijo.
|
Treća postaja vodila nas je sa sjevernih rubova u centar grada, do šogunove palače u Kyotu, Nijo. Iako je šogun Tokugawa stolovao u Edu, današnjem Tokyu, povremeno je svraćao do carske prijestolnice Kyota po poslu. Palača je jedini preživjeli dio kompleksa koji je uključivao dvorac i palaču u Honmaru (glavnom krugu palače), te rezidencijalnu palaču u Ninomaru, drugom krugu palače. Dvorac je izgorio nakon udara groma u 18. stoljeću, a u nekom od sljedećih požara stradao je i dio Honmaru palače. Tako da je palača zbog koje je Nijo tako privlačan ona u Ninomaru... Tu palaču doista vrijedi vidjeti, najviše zbog bogatstva rezbarija na drvenim okvirima zidova i raskošnim slikarijama na pokretnim zaslonima i vratima. Sastoji se od niza povezanih zgrada podijeljenih u sobe, koje su međosobno povezane hodnicima koji vode uz vanjski rub zgrada, dok su sobe iznutra. Sobe nose nazive po slikama koje su na njihovim zidovima: vrbina soba, tigrova soba... Većina slika koje su sad u palači su vrlo vjerne modrene reprodukcije, dok su originali spremljeni na sigurno. Slikane su na podlozi od zlatnih listića, a kao boje korišteni su vrlo vrijedni pigmenti: koralj (bijela i crvena), malahit (zelena) i lapis lazuli (modra). Na žalost, ovaj opis je sve što ćete doznati o unutrašnjosti dvorca, pošto je fotografiranje zabranjeno, a u gomilici stipendista nije bilo moguće fotografirati skrivećki. U prednjoj zgradi je vanjska primaća soba veleposjednika (daimyoa) koji nisu prešli na stranu Tokugawa sve do odlučne pobjede na Sekigahari 1600-te. U idućoj zgradi pak je unutarnja primaća soba za Tokugawine rođake (shinpan) i stare saveznike (fudai). U svakoj od soba primjetna su vratašca s crvenim resama blizu povišenog dijela poda na kojem sjedi šogun dok prima posjete. To su vratašca za tjelohranitelje, koji čuče iza njih spremni u slučaju nužde nahrupiti u sobu i utrpati šoguna na svoje mjesto te zalupiti metalom ojačana vratašca za njim dok se oni pobrinu za atentatora. Takva vratašca nalaze i pokraj podija u sobi gdje šogun prima carskog izaslanika, ali kako tada na povišenom sjedi izaslanik, vratašca su lažna. No najdojmljiviji dio dvorca je već spomenuti slavujski hodnik, koji povezuje sve prostorije u palači. Naziv je zaradio zbog cijukanja kojim se javlja kad god tko korakne po njemu, i klasičan je način sprečavanja šuljanja mogućih ubojica do šoguna. Cijukanje se postiže čavlima na odgovarajući način zabijenima među drvene daske poda. Pod slavujskog hodnika još uvijek je isti koji je položen pred skoro četiri stoljeća, baš kao i cijukanje. Na samom kraju palače su šogunove privatne prostorije u kojima su danas lutke šoguna i njegovih dama u prirodnoj veličini, ta netko se trebao brinuti za njega dok je daleko od svoje supruge i službenih konkubina. Neke od dama imale su počupane obrve i otmjeno zacrnjene zube, znak da su udane. Šogunove odaje također imaju najljepši pogled na vrt koji je uređen sa stražnje strane Ninomaru palače. A sad, foto-obilazak.  Opkop koji dijeli palaču od grada.  Vrata u kompleks palače su impresivna, masivna drvena vrata okovana željezom koja počivaju na golemim šarkama.    Jedna od kutnih kula, na zidu koji okružuje kompleks palače.  Ulazna vrata u Ninomaru prava su raskoš ukrasa i rezbarija. Toliko sam se zadubila u fotografiranje i proučavanje da su taj put mene čekali da se prikrpam ostatku skupine.    Nakajimina fotografija.  No svaki zakutak palače praktički je optočen ukrasima.  Palača Ninomaru u punoj svojoj slavi.  Ovakve rezbarije nalaze se nad pregradama svih prostorija, a i duž hodnika, pravo bogatstvo.  Nakon obilaska unutrašnjosti imali smo vremena za obilazak vanjskog dijela palače.    Vrt iza palače, da bi šogun imao lijep pogled iz svojih odaja.   Prolaz do Honmaru dijela palače, kojega nisam stigla proviriti jer se bližilo vrijeme povratka u autobus.  Opkop oko Honmaru.  Ronac se odmara na bedemu Honmaru.  |
13.03.2009., petak
Dan drugi: Kyoto. Dio drugi, Zlatni paviljon.
|
Druga postaja, samo par minuta vožnje od Ryoan-ji, bio je zacijelo najslavniji kyotski hram, Kinkaku-ji, hram Zlatnog paviljona. Sagrađen kao vila u koju se šogun Yoshimitsu Ashikaga povukao u mirovinu, nakon njegove smrti pretvoren je u budistički hram. Ljetnikovac je obložen zlatnim listićima koji su za drvenu konstrukciju zalijepljeni japanskim lakom. Navodno je količina upotrebljenog laka vrjednija od tankog sloja zlata koji stoji na njemu. Naravno, sadašnji paviljon je moderna replika iz 1955. Original je uspješno preživio nekoliko šogunata, Meiji restauraciju i Drugi svjetski rat, da bi ga 1950 spalio mladi redovnik (kako možete pročitati u romanu Yukia Mishime). Kinkaku-ji je tek djelić hramskog kompleksa Rokuon-ji hrama.  Bijele pruge na žutom zidu znak su carskog/državnog patronata nad hramom.  Carski grb cvjetova paulovnije na zidu oko hrama pokazuje tko je glavni patron ovog hrama.  Oko Zlatnog paviljona pruža se park s lijepim jezercem...  ...u kojem se uz zelenilo zrcali i slavni paviljon.  Fotografija Nakajime.  Efekt zrcaljenja je namjeran, pa se i samo jezerce naziva zrcalnim jezerom...  Na vrhu paviljona stoji zlatni feniks, po običaju više nalik na pjetlića nego na sjajnu žar-pticu kakvom obično zamišljam feniksa.  Najljepši dio paviljona je sjenica smještena nad samim jezerom, gdje je šogun sigurno provodio ugodna popodneva.  Turistička staza od paviljona vodi uzbrdo, do još jednog jezerca s kamenom pagodicom na središnjem (umjetnom, naravno) otočiću.   Nedaleko je vidikovac s pogledom na paviljon.  Kako smo imali ograničeno vrijeme, nisam mogla pratiti sve odvojke sa staze, ma koliko primamljivi bili.  Prema izlazu stoji poznata kućica za čajnu ceremoniju.   Krov građen od slojeva kore japanskog čempresa (hinoki), prvi takav kojeg sam vidjela u Japanu.  Zavjetne pločice na kojima možeš ucrtati lice po želji. :)  Gong ispred budističkog svetišta Fudo Myo-oa - izgleda da treba privlačiti pozornost i budističkim božanstvima/svecima/emanacijama/čemu već.  Oltarić šintoističkom rižobogu Inariju, redoviti element šintoizma u sklopu budističkog hrama.  Iskoristila sam čekanje na ostale da u suvenirnici kupim poštanske marke od 70 jena za razglednice za inozemstvo, koje se samo u (odabranim) suvenirnicama i mogu nabaviti. Fascinatno, zar ne? ;) Viđeno na putu. Iako zbunjujuće reklame nisu rijetkost u Japanu, zbunjujuća ofucana reklama na latinici zaslužuje da ju se snimi.  |
12.03.2009., četvrtak
Dan drugi: Kyoto. Dio prvi, Ryoan-ji.
Ujutro smo se skupa s prtljagom ukrcali u autobus i krenuli u obilazak Kyota. Prva postaja bješe opet jedan budistički hram, Royan-ji (ji = hram) slavan po svome zen-vrtu. Za obilazak Kyota smo imali i posebnu vodičicu, stariju gospođu krivih nogu (što nije rijetkost kod starijih gospođa u Japanu - kombinacija desetljeća sjedenja na podvijenim nogama i djetinjstva u gladnim godinama poratnog Japana?) koju smo usprkos tome često jedva sustizali. Evo je na fotografiji uz Nakajimu, koji nas je opet postrojio za grupnu fotografiju. I kod Ryoan-ji mi je najdraži dio hramskog kompleksa bio park u kojem se nalazio...   Kako ulaz za grupe vodi kroz bivšu hramsku kuhinju, čuli smo dosta o specifičnoj kyotskoj budističkoj kuhinji. Naime budistički svećenici ne smiju jesti meso (jer ne bi smjeli naškoditi ni jednom živom biću, reinkarnacija i ino, znate) pa tradicionalno jedu strogo vegetarijanski, tako da je tofu (usirena soja) uz rižu glavna namirnica. Svećenici teorijski nisu smjeli ni piti alkohol ni imati žene, ali u praksi su konzumirali vodu mudrosti (khm) i imali domaćice (khm). Svaka asocijacija na katoličke svećenike je slučajna, baš kao i činjenica da su i budistički samostani građeni na najboljim lokacijama, i da su kuhinje među najvećim prostorijama u samostanima. No budistički svećenici (barem oni kyotski) vegetarijanstvo nisu kršili, za razliku od onih katoličkih koji su vodene ptice proglasili ribama da bi ih se moglo jesti za nemrsa... Prije zen-vrta prolazi se i pokraj "pravog" vrta, koji je meni nekontemplativnoj mnogo ljepši.  Zvono koje zove redovnike na molitvu.  Ili ručak. ;) Tatami sobe ispred zen-vrta, u kojima se, pretpostavljam, kontemplira vrt i radi što već zen-redovnici rade.  A evo i tog najslavnijeg zen vrta. Navodno mu je jedna od specifičnosti što nikad istovremeno ne možete vidjeti sve kamenje, uvijek je barem jedan skriven iza drugih. Druga specifičnost je da postavljač vrta nije dao nikakvo tumačenje njegovog značenja (tigrovi na pojilu; plešući zmajevi) ostavivši tako punu slobodu onima koji ga razmatraju.  Primijetite zidove koji okružuju vrt. Napravljeni su od gline kuhane u ulju (da budu otporniji na atmosferilije), pa ulje polako izbija na površinu ostavljajući svoj trag.  Ako ja ne znam kontemplirati, znam snimiti one koji znaju.  Vrt nije velik, pravokutnik širok par metara a dug najviše 20.  Skrivene uz verandu na bočnoj strani zgrade, protupožarne kante spremne za svaki slučaj.  Uz vrtove, u hramovima najviše volim način na koji su pojedine zgrade povezane natkrivenim hodnicima ili verandama.  Tsukubai, kameni zdenčić za ceremoniju čaja, u koji dotječe voda iz potočića kroz bambusovu cijev.  Šarenilo lišća u šumarku iza hramske zgrade.  Svijetlo japansko nebo izluđivalo je automatsku ekspoziciju mog jadnog starog fotića... Uvijek je izmaglično, pa je svjetlost difuznija i zasljepljujućija nego što smo navikli fotić i ja.  Na izlazu iz hramske zgrade.  Put do izlaza vodio nas je lijepim šumovitim stazicama uz hramski kompleks.  Momiji, japanski javor, uvijek fotogeničan.  Staza oko središnjeg jezerca koje je inače vjerojatno vrlo slikovito, ali se upravo praznilo radi čišćenja i održavanja.  Dok smo na parkiralištu čekali sve da se okupe, slikavah taksije i turističke autobuse...   Vozač dobro koristi vrijeme dok mu grupa obilazi znamenitosti. Još fotografija na Photobucketu. |
10.03.2009., utorak
Dan prvi: Nara. Dio drugi: Kofuku-ji
|
Već je bilo kasno popodne kad smo krenuli pješke od Todai-ji prema kolodvoru preko Kofuku-ji, još jednog starog i slavnog budističkog hrama. Usput prođosmo... ...šintoistički hram s najavom festivala koji će se održati na prvi maj (inače radni dan u Japanu).  ...klasičnu japansku kućicu koja je jedini preživjeli primjerak svoga bloka.  U Kofuku-ji smo prvo požurili pogledati muzej/riznicu prije nego što se zatvori. Zbilja je vrijedi obići, unutra ima impresivnih kipova, uključujući višemetarski kip 1000-rukog Kannon. Slikavanje nije bilo dopušteno, ali ova brončana budina glava me očarala dovoljno da prekršim zabranu.  Kip je iz 7. stoljeća, a u 12. je u požaru uništeno sve osim glave koja je pohranjena u podnožju novog kipa. Tu je ostala zaboravljena sve dok je restauratori nisu našli pred koje desetljeće! Na izlazu sam kupovala razglednice zgodnih izložaka koje nisam uspjela slikati, kad li su Nakajima i Kimura odlučili svakome od nas kupiti knjižicu/katalog sa slikama i objašnjenjima svih izložaka. Usitinu lijepa gesta... pa evo još par izložaka skeniranih iz nje. :) Drveni reljefi 12 nebeskih generala iz 11. stoljeća.  Zvijezda izložbe, kip osmorukog Ashure, jednog od 8 čuvara budizma (od kojih je svaki predstavnik jedne od klasa/vrsta nebesnika nabrojenih u Lotus sutri).  Kip je izrađen od slojeva laka na glinenoj jezgri postavljenoj na drvenom kosturu, i potiče iz 8. stoljeća, kao jedan od ranijih primjeraka razvijene japanske budističke skulpture.  Kasnije sam u Nacionalnom muzeju u Nari naišla na rekonstrukciju originalne (kričavocrvene boje) ovog Ashure... Nekako friška boja uništi svu izražajnost.  Još šestero od 8 čuvara nalaze se u riznici (ali nisu svi istovremeno izloženi), a jedan je na posudbi Nacionalnom muzeju. No u katalogu su svi: Gobujo...  ...i ostala šestorica.   Pticoglavi Karura (Garuda) očita je posuđenica iz indijske mitologije, jer bog Vishnu jaši na divovskoj ptici Garudi, a i ostali čuvari budizma većinom vode porijeklo iz Indije. U postavi je par manjih ali impresivnih Nio čuvara iz Kamakura razdoblja, 13. stoljeće...  ...kipovi naučitelja budizma iz istog razdoblja, kao što je Muchaku-bodistava, jedan od osnivača Hosso sekte budizma...  ...i meni jako slatke lampe s demonima, isto iz 13. stoljeća.    Imaju staklene oči. Kofuku-ji je i sam po sebi lijep, opet skroman ostatak nekad mnogo većeg hramskog kompleksa. Pagoda mu je druga najviša u Japanu, samo par centimetara niža od To-ji koja strši nad Kyotom (i sjajno se vidi iz vlaka kad dolazite iz smjera Osake).    Nakajima nas namješta za još jednu grupnu, Ilya u pozadini.  dotična grupna, fotografija Nakajima.  Stoje Sonephet, Ilya, Svetlana, Mario, Elena, Solange, Islam, Thantzaw, Constantin i Oscar. Čuče Chyngyz, Kimura i ja. Nakajima obavlja svoju dužnost vodiča, okružen više ili manje pažljivom publikom.  Pagoda Kofuku-ji, snimio Nakajima.  Pogled na Kofuku-ji iz daljine, opet Nakajima.  Bogati budistički oltar u jednoj od zgrada Kofuku-ji.  Prvi Engrish na koji naiđoh, i odmah klasik!  Niz jizo kipića, možda je i malo groblje redovnika.  Golubovi.  I jezerce na kojemu je ta stijena, s neobičnom i japanskom ravnotežom modernog i tradicionalnog.  Japanske divovske vrane ili gavrani.  I još jedna japanska mješavina, tradicionalna arhitektura kršćanske crkve (anglikansko-episkopalne, piše).  Do Kyota i svog hotela smo se vratili vlakom, prolazeći kroz polja na kojima je nekoć stajala carska palača. |
09.03.2009., ponedjeljak
Dan prvi: Nara. Dio prvi: Todai-ji
Lifgirls u spomenutom hotelu u Kyotu gdje smo se okupili prije kretanja na put. Iz Kyota vlakom smo krenuli do Nare, a otud taksijima ravno do glavne (a za mnoge turiste i jedine) atrakcije te stare prijestolnice, hrama Todai-ji (ji = hram) s njegovim slavnim Velikim Budom (Daibutsu, dai = velik, butsu = buda). Okolo hrama izležavaju se i turiste napastuju najslavniji simboli Nare - sveti jeleni.  Sveti jeleni navikli su da ih hrane, pa su uvijek organizirani uredni Japanci počeli prodavati kekse za hranjenje jelena po parsto jena paket. Otad su se jeleni navikli da ih se hrani keksima, i ne prezaju ni od čega da bi prolaznike nagovorili da ih im kupe.  Jelenji život!  Gužvi pred Todai-ji osim jelena pridonosile su neprekidne grupe osnovnoškolaca u obaveznim školskim uniformama, koji u organiziranim izletima posjećuju sve što vrijedi vidjeti u domovini prije nego što upadnu u žrvanj škole i posla koji im neće ostaviti dovoljno slobodnog vremena da to rade u vlastitom aranžmanu, barem dok ne odu u mirovinu.  Nandai-mon, divovska vrata Todai-ji. U prvom planu s kapicom i vodičkom zastavicom je g. Nakajima.  Vrata Todai-ji pristojno su ofucana kao znak svoje starosti, i nadam se da ih neće skoro obnoviti i tako ubiti im šarm.  Glavne zvijezde golemih vrata jednako su golemi kipovi Nio čuvara, najveličanstveniji par Nio koji sam vidjela u cijelom Japanu.   I sam Todai-ji je prilično golem... kao dostojan dom Velikom Budi.   (na jezercu je privremena pozornica) Uz skupine đaka i našu, Todaiji su obilazile i druge turističke grupe, od kojih je jedna označena - plastičnim mravima. :)  Đakice koje se dive lanetu. Iako sam nastojala biti neprimjetna jedna od njih je stigla uhvatiti tipičnu japansku pozu za slikavanje...  Da biste ušli u uži krug hrama treba platiti ulaznicu.  Glavna zgrada Todai-ji diči se epitetom najveće drvene građevine na svijetu. Te stoga:  Da steknete dojam veličine:  Veliki buda odmah je kod ulaza, i nije pretjerano dojmljiv kad mu zanemarite veličinu. Navodno su ga napravili Korejci, pošto je Japan u to doba tek uvozio budizam i kinesku kulturu, i to većinom preko Koreje. Pitam se čuju li i japanski đaci tu priču...  Ljepša mi je bila buda ili bodisatva koja je stajala uz njega.  Ali najviše su me se dojmili kipovi čuvara strana svijeta, baš kao i Nio odgovarajuće veličine da čuvaju divovskog budu.  Komokuten, kralj zapada  Tamonten, kralj sjevera Replika stare slave Todai-ji u kutu sadašnje zgrade, tadašnja je bila upola veća...  Oproštajni pogled na Velikog budu, prvog kojeg sam vidjela u Japanu a posljednjeg kojeg sam prikazala u blogu.  Drveni kip tada još mi nepoznatog budinog lječnika i sveca zaštitnika bolesnih, Binzuru.  Kako me u budističkim hramovima većinom zanima samo arhitektura i skulptura, nisam se u glavnoj zgradi zadržala koliko glavnina grupe koja je pratila tempo dvoje pobožnih budista, Sonephet i Thantzawa. Zato sam čekajući ih hvatala jelene, recimo ovoga koji s nerazumijevanjem stoji pokraj zatvorenog štanda za hranu i molećivo gleda đakice.  (na štandu piše "Hrana za koi" i sitno "I jeleni je mogu jesti") Po običaju, najdraži dio hrama ipak mi je park koji ga okružuje.   Odlazak od Todai-ji...  Namještanje za masovku ispred ploče o Todai-ji kao spomeniku svjetske kulture, fotograf Nakajima.  Čuče ili sjede, s lijeva: Svetlana, Mario iznad Chyngyza, ja, Sonephet, Oscar, Islam, Constantin i Thantzaw. Stoje, s lijeva: Kimura viri sa zastavicom, Solange, Ng se naginje, Ilya i Elena. Još slika na Photobucketu. |
08.03.2009., nedjelja
Studijski obilazak Japana: uvod.
|
Zaklada Matsumae svim svojim stipendistima tradicionalno organizira studijsko putovanje da upoznaju Japan, pa su tako i nama koji smo svoj boravak započeli s travnjem organizirali izlet već krajem travnja, preko produljenog vikenda vezanog uz blagdan Showa, rođendan pokojnog cara. Nas 13 (brojka koja mi se upekla u pamet zahvaljujući redovitom pobrojavanju jesmo li svi na broju) smo tako vođeni od tradicionalnih turističkih i kulturnih meka Kyota i Nare, preko potresom i bombom razrušenih Kobea i Hiroshime do svetog otoka Miyajime i njeogovog slikovitog plovećeg torii. No, hajd'mo redom. Već u propozicijama boravka bilo je navedeno da su stipendisti dužni sudjelovati u svim događajima koja organizira Zaklada. Zvučalo je vrlo ozbiljno i mrko, a kad sam dobila raspored izleta i vidjela muzej potresa u Kobeu i Hiroshimu na popisu, uzdahnula sam očekujući propovjedni i pomalo naporni program. No od samog početka i okupljanja u predvorju kyotskog hotela (koji je bio na 5 minuta od kyotskog kolodvora) izlet me nije prestajao ugodno iznenađivati. Otkada sam stupila u predvorje i potpala pod pasku užurbane gđice Kimure koja nas je skupljala i prebrojavala, postala sam dio tipičnog japanskog organiziranog putovanja tokom kojega ne treba misliti, ne treba brinuti, ne treba čak ni vaditi novčanik... jedino treba slijediti vodiča, povremeno pozirati za grupne fotografije i neumorno slikavati vlastite. G. Nakajima i gđica. Kimura brinuli su se o nama, stipendistima, kao o grofovima. Hranili su nas i pojili finim ručkovima i večerama, plaćali su nam ulaznice u sve muzeje i atrakcije kroz koje su nas provodili, smještali u finim a ponekad i neobičnim hotelima. Osjećah se kao sponzoruša. :) Jedino što sam platila na cijelom izletu su bili suveniri i karta za podzemnu od stana do kolodvora i natrag. Društvo se uz dvoje neumornih predstavnika Zaklade sastojalo od predstavnika četiri kontinenta. Europu su još predstavljali Rumunj Constantin (raspjevani i rasplesani šarmer zlatnih zubi) i "ruska mafija": Kirgiz Chyngyz, Ruskinja Elena (što je bio izvor beskrajnog veselja za neke stipendiste - zamislite, dvije Jelene!), Armenka Svetlana i Latvijac (ali zapravo Rus) Ilya. Njih četvero su uglavnom međusobno tračali na ruskom, a pogotovu su Elena i Svetlana bile nerazdvojne i njih se najčešće čekalo pokraj autobusa kad bi na prebrojavanju netko falio. Predstavnik Afrike bio je malo čudni Nigerijac Oscar kojemu je Japan predstavljao temeljiti kulturni šok. Aziju su predstavljali preozbiljni Bangladešac Islam (vrlo sumnjičav što se tiče japanske hrane i vrlo usamljen bez braće Muslimana u blizini) te odreda ljubazna i prijateljski nastrojena dalekoistočna trojka: Laošanka Sonephet, Burmanac Thantzaw i Kinez iz Malaje Ng. Prošireno tuce kompletira par Južnoamerikanaca: draga Brazilka Solange i mamin sinko Ekvadorac Mario. Ilya i Ng bili su "pravi" fotgrafi, svaki sa svojim topom, ali i svi ostali bili su opremljeni idiotićima a g. Nakajima kamerom koja je uglavnom služila za snimanje grupnih slika, tako da sam pokoju fotografiju posudila od njega... A što sam vidjela tokom izleta? Hrpu hramova i buda u Kyotu i Nari, more i tragedije u Kobeu i Hiroshimi, ploveći torii na Miyajimi, srednjovjekovni dvorac iz 1961 i srednjovjekovni most iz 1955 u Iwakuni, hrpu japanskih đaka koji organizirano obilaze iste znamenitosti kao i mi... Nakon skoro godinu dana, napokon su došli na red detalji i fotografije sa studijskog putovanja. Napomena - stari fotić. :) |
06.03.2009., petak
Svakodnevica
|
Kako je, zapravo, izgledala svakodnevica u Japanu? Na poslu sam trebala biti od 9, a kako mi je stan bio na manje od 10 minuta hoda od posla mogla sam spavati do 8 i onda se povlačiti po stanu do devet manje kvarat doručkujući i gledajući jutarnju emisiju na japanskom ekvivalentu Nove TV. Iako je japanski televizijski program vjerojatno među dosadnijim u razvijenom svijetu, jutarnja emisija je bila taman dovoljno bedasta i prizemna da ju se može pratiti s pola mozga i još uvijek razumjeti o čemu je riječ. Drugim riječima, savršena za učenje japanskog i ostajanje u toku sa svim senzacionalnim vijestima i tračevima. Za doručak bih obično pojela jogurt, nareske i slične nezanimljive a jednostavne stvari. Kad je bilo vrijeme da pođem natovarila sam skutnik u torbu (rijetko sam ga palila jutrom, osim kad bih se prerano probudila i nekako trebala utući vrijeme) i uputila se na posao. Usput sam pozdravila susjeda koji je sa svojom odraslom invalidnom kćeri svako jutro čekao autobus koji bi ju vodio u neki dnevni boravak, i koji me je počeo pozdravljati nedugo nakon što sam došla. Na posao bih obično došla prije većine studenata (osim onih koji su prespavali u laboratoriju, očito) ali nikad prije prof. Tadanage. Ako ga slučajno ne bih zatekla u uredu kojega sam dijelila s njim i još četvero diplomanada i magistranada, to bi značilo da je na jednom od čestih službenih putovanja u Tokyo ili drugdje po Japanu. Odsutnost šefa bi se osjetila - pauze za ručak bi se oduljile, atmosfera u laboratoriju malo olabavila... i to iako je Tadanaga slika i prilika blagog i dragog šefa, a i nije glavni u laboratoriju. Šef laboratorija, prof. Tatsumisago, imao je ured za sebe i mnogo češća službena putovanja, pa shodno tome manje dodira i utjecaja na studente. Posao se ujutro sporo zahuktavao pa je prvih sat vremena, do 10, bilo pravo vrijeme za zauzimanje pozicija na uvijek nakrcanim miješalicama ili pećima i za bezeciranje instrumenata. Do podneva se već posvuda radilo punom parom, a već se bližilo i vrijeme za pauzu za ručak. Na ručak sam većinom išla s istom grupicom magistranada i doktoranda: "zovi me Yui" Uraokom, Kinoppi (jedinom ženom među magistrandima i doktorandima), Sakudom i Minamijem. Yui je praktički jedini od svih studenata tečno govorio engleski, Kinoppi i Sakuda su šišali japanski prosjek, dok je Minami i inače bio nemušt i vječito neispavanog izgleda, pa ne znam koliko je njegova šutljivost posljedica neznanja engleskog a koliko prirode. Grupi bi se dosta često pridružio i najmlađi od profesora, Hayashi, koji je boravio u SAD i shodno jako dobro govorio engleski. Pričali bismo o svačemu, često o tome gdje sam po Japanu bila a gdje tek kanim otići, o senzacionalnim vijestima i tračevima (pogotovo vezanima uz sumo), i o svim onim zaboravljivim glupostima koje čine zajedničke ručkove ugodnim. Ponekad mi kolege nisu imale vremena za poštenu pauzu za ručak jer bi spremali tjedne ili mjesečne izvještaje ili imali neke druge obaveze. Tad bih skoknula do stana i skuhala si yakimeshi, rižu na prženom jaju sa začinom iz vrećice, ili što god da sam već imala u frižideru. Uz ručak bih tada gledala dnevne TV emisije koje su bile jednako zanimljive i pametne kao jutarnje. Poslijepodne bih na poslu ostala barem do službenog kraja radnog vremena u 17 sati, a gotovo nikad dulje od 18 sati. Pritom se trebalo odhrvati pospanosti koja te uhvati nakon poštenog ručka (posebno pogibeljni su bili dani kad smo išli na sushi ili okonomiyaki). Neki studenti bi joj se i prepustili, odrijemavši kraće ili dulje za svojim stolom s glavom oslonjenom na ručnikić kojim inače ljeti brišu znoj. Obično bih bila prva koja odlazim, a kad bih se ponekad vraćala iza 19 da ugasim instrument još uvijek bih većinu zaposlenika zatekla u laboratoriju. No brzo sam oguglala na osjećaje grižnje savjesti zbog toga. Oteglivši skutnik natrag u stan malo bih se opustila a onda otišla u šetnju oko kvarta i do dućana da kupim večeru, voće i popunim zalihe. Na početku sam kuhala večere, pastu, hamburgere, jednom čak i pomfrite kad me je baš uhvatila želja. No poslije sam se navikla na finu gotovu japansku hranu iz supermarketa i kuhala tek povremeno, promjene radi. Večer bih provela pišući blog (ma zamislite to), gledajući TV i planirajući vikende... Tvrdoglavo nisam palila klimu koja je bila standardni dio opreme stana ma koliko vani bilo vruće, i u slučaju nužde hladila sam se lepezom. Samo mi je jednu noć bilo toliko vruće da nisam mogla zaspati i tada sam ju napokon upalila, ali inače je taktika držanja navučenih zastora i otvorenog prozorčića održavala temperaturu podnošljivom. Znojila bih se samo dok sam sjedila za skutnikom, ne znam zašto. Pretjeranu izloženost japanskom liječila bih slušanjem audio-knjiga na engleskom čime sam toliko izraubala svoj stari mp3-player da sam morala kupiti novi, i surfanjem po engleskim i domaćim stranicama. Suzdržavala sam se od slušanja domaće muzike da me ne uhvati nostalgija, ali onda me klepila u kolovozu dok sam slušala talijansku kanconu. Poslije sam namjerno slušala domaćice kao psihološku pripremu za povratak. ;) |
05.03.2009., četvrtak
Svakotjednica: izleti
|
U blogovima obično pričam što sam na izletima vidjela i doživjela. Ali red je da kažem što sve radim da bih stigla negdje. Pripreme za izlet počele bi odlučivanjem kuda ću i provjeravanjem koji vlakovi i kada idu do tamo. Za dnevne izlete to bi, više-manje, bilo to: provjerila bih vozni red, zapisala eventualna presjedanja i kompliciranije veze, a u slučaju da vlakovi ne voze prečesto zabilježila bih i vremena polazaka i povrataka. Još bi samo preostalo spakirati moj vjerni ruksak s kojim sam već obišla cijelu središnju Italiju i naviti mobitel da me probudi na vrijeme... U vjerni ruksak stavila bih jednako vjerni Lonely Planet vodič po Japanu, kartu željezničke mreže Kansai dijela Japana (pokupih ju u turističkom uredu na kyotskom kolodvoru, i vrijedila mi je zlata za prokužavanje na koji vlak trebam), futrolu sa sunčanim naočalama, šešir, bocu vode i ponekad nešto za pregristi. S vremenom sam ustanovila da svugdje u Japanu mogu naći kombini, dućan u kojem sam mogla kupiti gotovu hranu i mlijeko. Nastojala na odredište doći prije 10 ujutro, a i ranije ako može, da bi mi ostalo dovoljno vremena za pošteni obilazak. Na obilascima bih potrošila i punih 8 radnih sati, često samo usput pregriznuvši nešto iz kombinija jer mi se nije dalo snalaziti po nepoznatim restoranima. Kako u Japanu nemaju ljetno vrijeme, mrak navečer pada dosta rano, u proljeće i jesen mrači se već oko 18 sati, pa bih obično tada i završavala svoj dnevni obilazak. S druge strane to znači da je već u 6 ujutro dan, pa nikad nisam iz stana izlazila po jutarnjem mraku, iako bih se često dizala dosta rano, a kad bih hvatala rani vlak za Tokyo iz stana sam kretala već u 5 i pol ujutro. Ovisno o voznom redu vlakova u stan bih se vraćala dosta kasno, ponekad i iza 11 navečer. Dosadu na dugim vožnjama ubijala bih spavajući (omiljena zabava dobrog dijela putnika), prelistavajući snimljene fotografije ili slušajući knjige. Višednevni izleti zahtijevali su rezervaciju hotela, što sam redovito radila preko interneta. Hoteli su bili tzv. poslovni hoteli, namijenjeni poslovnjacima koji trebaju negdje odspavati između dva poslovna sastanka. Prednost takvih hotela za solo putnika jest da je većina soba jednokrevetna (i majušna, ali to zbilja ne smeta kad vam hotel služi samo kao prenoćište) a hoteli su na par minuta od željezničke postaje i od kombinija u kojem možete kupiti večeru/doručak (doručak je rijetko uključen u cijenu sobe). Kako svaka soba ima svoj čajnik, možete kupiti instant rezance koje samo treba zaliti vrelom vodom i ostaviti koju minutu - omiljeno brzo jelo diljem Japana a i šire. Čekam kad ćemo ih početi uvoziti... ;) Kako nije izričito zabranjeno jesti u sobi, pretpostavljam da svi poslovni posjetitelji rade što i ja - na putu do hotela svrate u kombini, pokupuju hranu, čekiraju se, odu u sobu, stave kuhati vodu, otuširaju se i presvuku u yukatu (pamučnu kimono pidžamu koja vas čeka u sobi) i papuče, preliju rezance vrućom vodom, otvore piće po izboru i pijuckajući vrte programe tražeći nešto za gledati dok jedu rezance. Uz pidžamu u hotelu dobijete i (malu, ali takve su i inače japanske) četkicu za zube, jednokratnu porciju paste za zube, pa čak i češalj, tako da sam od toaletnih potrepština trebala nosila samo vlastitu četkicu za zube i dezodoran. Nedostatak ovih je hotela što ste često jedino žensko u zgradi i što, iako naručite sobu za nepušače, obično završite u sobi koja bazdi na dim. No nije to ništa što pola sata vjetrenja dok ste u dućanu ne može riješiti. Zbog gratis pidžame i toaletnih potrepština, za jedno noćenje jedva da bih trebala što dodati u vjerni ruksak. Za dulje izlete sam sve potrebno uspješno potrpala u dodatnu torbu za skutnik. Jedini put kad sam morala uzeti kuferić koji mi je bio kabinska prtljaga na putu u Japan bilo je za moj rekordni jednotjedni izlet u Tohoku, tri dana dulji od dotad najduljih izleta. A što bih radila vikendima kad nisam bila na izletu? I to bi se ponekad dogodilo... najčešće subotama kad bi popodne bio laboratorijski skup na kojemu sam trebala gledati postere i postavljati pitanja na engleskom te slušati ponekad jedva protisnute odgovore, ili nedjeljama nakon napornog izleta subotom. Naravno, ponekad mi vrijeme ne bi bilo naklonjeno - uporni pljuskovi znaju zagorčati dulje obilaske, pa kad bi prognoza bila neumoljiva najčešće sam mijenjala planove. Čak i tada bih skoknula na pola dana po gradu, jer sam ustanovila da ako ostanem u stanu samo kunjam i vrijeme mi prođe da i ne primijetim kako. Naravno takve dane bih iskoristila i za pospremanje i pranje, iako sam to (pogotovo pranje robe) većinom radila radnim danom. U vruće ljeto čak se i posteljina osušila za čas. Peglala sam kao prava japanska domaćica - na podu. Mogu reći da sjedenje i peglanje na podu zbilja potiču na redovito metenje dotičnog. |
03.03.2009., utorak
Godišnji, umjesto epiloga: Chuson-ji iz brošura.
Kako zbog zabrane fotografiranja i inih prepreka nisam mogla fotografirati Zlatni hram u Chuson-ji, evo vam skenova njegove raskoši iz raznih turističkih brošura i letaka.   Detalj stupa: sedef i lak, a vjerojatno i ponešto bjelokosti.  Strop. Buda i pratioci izbližega.  A evo i sutri koje su svoje karme radi prepisivali Fujiware. Pagode na slikama složene su od kanjija (znakova) teksta sutre...     Toliko. |
02.03.2009., ponedjeljak
Godišnji, dan sedmi. Hachinohe, najsjevernije odredište.
Posljednji dan godišnjeg otišla sam do trenutačnog terminala Tohoku shinkansena, Hachinohe u prefekturi Aomori. Nekoć je Aomori bio pokrajina suma, jer je mnogo seljačke i ribarske djece bježalo od teškog života na sjeveru postajući sumo hrvači. No vjerojatno do Hachinohe nikad ne bih došla da tamo ne živi Yuko, rođena Aomorka i moja internet poznanica (zahvaljujući sumu, naravno). Hachinohe sam po sebi nije pretjerano zanimljiv grad, ali na kolodvoru ima spektakularna festivalska kola. A i pacifička obala tog lučkog grada je impresivna, pomalo me je podsjećala na irsku/škotsku obalu.    Kao dobra domaćica, Yuko me provela najljepšim dijelovima grada, uključujući vidikovac na mjestu bivše obalne utvrde...  ...i lokalno šinto svetištance na hridi, poznato po obilju galebova koji se tamo okupljaju dijelom i zato što ih vjernici hrane.  Okolica i hram su stoga prilično zasrani, ali bili su pristojni prema gošći i nisu nas gađali. Zato ih je gradska plaža bila puna...  Sve u svemu tokom ovih 7 dana prošla sam 2900 kilometara, od toga 2650 km shinkansenom, potrošila preko 72000 jena (3600 kuna) samo na prijevoz, i ukupno putovala preko 19 sati (ne računajući čekanja). Ali vrijedilo je, Tohoku svakako vrijedi vidjeti, i to ne samo radi slavnih atrakcija kao što su Matsushima i Chuson-ji... To je drukčiji Japan, mnogo ljudskiji i ugodniji od nakrcanih južnijih krajeva, s jeftinim voćem i zelenilom u gradovima... Preporučam svakom posjetitelju Japana da se barem na par dana makne s utabane rute Tokyo-Kyoto u zabačenije krajeve Japana. |