19.03.2009., četvrtak
Dan treći: Hiroshima. Dio prvi: od Atomske kupole do Muzeja mira.
Na shinkansenu smo dobili zadatak - slagati origami ždralove za spomenik djeci stradaloj u eksploziji i od njenih posljedica (mislim da smo svi za lektiru imali Sadako hoće živjeti...). (Sonephet i Constantin)  (Chyngyz, Mario i Solange) Zaklada nam je već prije poštom poslala paketić šarenih origami papira i upute, a ja sam bila jedini štreber koji je poslušao upute i unaprijed složio ždralove - bilo je to opuštajućih sat vremena i natjeralo me da sredim rastući nered na jedinom stolu u svom stanu. Također sam bila među rijetkima koji su znali kako se ždralovi slažu, pa su me ubrzo regrutirali kao instruktora, ali ne prije nego što sam nanizala svoje ždralove na konac (fotografija Nakajima).  Jedini nedostatak bješe što sam cijelu vožnju imala nos u ždralovima, pa uopće nisam gledala krajolik kroz koji smo zujali. To je bilo posebno frustrirajuće pošto mi je ovo bila tek druga vožnja shinkansenom nakon one noćne od Tokya do Osake na dolasku... Naš shinkansen produžava od Hiroshime do južnog terminala u Fukuoki, na Kyushu.  U Hiroshimi smo noćili u kolodvorskom hotelu, koji je doslovno dio kolodvora, spojen s njim natkrivenim prolazom tako da je prijelaz iz kolodvorske u hotelsku zgradu neprimjetan. Pogled kroz prozor moje sobe:  Odmah nakon što smo ostavili prtljagu u sobama krenuli smo na obilazak Hiroshime. Od kolodvora do Memorijalnog parka vozi - tramvaj! Tramvaji su rijetki u Japanu, a ovaj je bio baš onako truckav i star kao pošteni europski tramvaji. Jedna od linija vozi čak do Miyajime koja nam je bila sutrašnje odredište (no ipak smo išli autobusom). Slavna Atomska kupola (zgradu projektirao neki Čeh, čini mi se), zgrada najbliža hipocentru eksplozije koja je ostala stajati.  Vrijeme je učinilo svoje, pa da se ne bi urušila zgradu je prije koju godinu trebalo dodatno poduprijeti metalnim potpornjima.  Ne znam što je, ali djeluje grobljanski.  Spomenik na obalama Motoyasu-gawe (gawa = kawa = rijeka):  U pozadini se nazire Aioi-bashi (bashi = hashi = most), poznat ne samo po tome što nema suglasnika nego i po karakterističnom T obliku, jer osim suprotnih obala rijeke povezuje i otok oko kojega se rijeka razdvaja. Upravo zbog tog prepoznatljivog oblika Aioi most poslužio je kao markacija bombarderu kad da baci bombu - zato je i hipocentar u blizini. Pogled s mosta na Kupolu i rijeku.  Odvojak mosta za otok.  Hiroshima je blizu mora, na ušću rijeke, pa se na obalama vide tragovi plime i oseke.  Pod eksplozijom most je titrao kao opruga dok su betonske ploče plesale po zraku. Ipak, konstrukcija je izdržala i most je nakon popravka bio uporabljiv još desetljećima, do 1983 kad je zamijenjen novim. U spomen na druge stradale konstrukcije, stup gradskog sata oponaša iskrivljenje čelične konstrukcije.  Na središnjem otoku smješten je Park mira, posut raznim spomenicima, kao što je Zvono mira (Oscar u akciji).  Izgleda da je donacija Grčke - zna li tko dešifrirati natpis?  Ali definitivno najzgodniji dio zvona je mjesto na koje udara bat. :)  Evo nas i do spomenika djeci. Malo monumentalno za moj ukus...  Ždralovi posvuda...  ...a pogotovo u zato predviđenim staklenim ormarima (eh, ti uredni Japanci).    Na putu prema Muzeju mira prolazimo uz valjda jedini vječni plamen na svijetu čija je konačna svrha da se ugasi - gorjet će sve dok bude atomskog oružja na svijetu.  Kenotaf žrtava bombardiranja, a iza njega Muzej mira.  U Japanu razmjerno rijetko imam priliku vidjeti Hinomaru (Sunčev krug, hi = sunce, maru = krug, no = posvojna čestica, japanska nacionalna zastava) kako vijori, ali pokraj kenotafa je povelika.  Park i Muzej mira postavljeni su da gledaju ravno prema Atomskoj kupoli...  Još fotografija Hiroshime na Photobucketu. |