21.02.2009., subota
Godišnji, dan četvrti. Matsushima, ponovno.
Kako mi je ostalo još dosta dana, u Sendaiju sam promijenila vlakove i proslijedila uz Matsushimu do plaže Nobiru, nadajući se uhvatiti turistički brodić da razgledam slavnu obalu otoka Miyato, koja spada među tri najspektakularnije obale Japana (opet ti setovi od tri, ha). No, vrijeme mi nije bilo naklonjeno, Pacifik je bio preburan za čamce. Tako sam krenula na pješačku turu do najvišeg vrha Miyata (svih 130 i nešto metara), koji je slučajno jedan od ona 4 najljepša pogleda na zaljev Matsushime, vidikovac Ootakamori... U zavjetrini Miyata more je spokojno.   Misteriozni zastori od bambusa na ulazu u jednu od špilja.  Miyato je prilično veliki otok, pa ima i vlastito jezerce, polu-obraslo šašem.  Uspon do vrha šumskom stazom...  Iako su na prvi pogled stazice kroz primorsku borovu šumu u Japanu nalik onima na Jadranu, zvuci su sasvim strani, pa sam ih pokušala snimiti kamerom. Nisam uhvatila razglas koji "odzvanja" puni sat sviranjem živahne klasične kompozicije. Pogledi s vidikovca na plažu Nobiru i pacifičku pučinu vrijedni su uspona.   A evo i slavnog pogleda... šteta što je krivo vrijeme dana, pa mi sunce sja u objektiv. Trebali bi u turističke brošure stavljati vrijeme dana i godine kad je pogled dobar.  Do povratka prema plaži Nobiru rastuća plima mi je presjekla jednu od odstupnica, pa sam morala ići zaobilazno...  Šetnja plažom u vedro predvečerje i kupanje u Pacifiku prije koji dan bilo je najbliže što sam došla pravom ljetovanju za vrijeme svog boravka u Japanu...    Nisam jedina koja se šeće plažom predvečer.   Ovo je bio sumrak lijepog, sunčanog dana. Ali s juga dolazila je prijeteća fronta, pa će me kišno vrijeme ponovno uhvatiti sutradan. Sunčani dani smjenjivali su se s kišnima prilično redovito tokom ovog pohoda...  Sutradan ću krenuti vlakom na sjever, do Morioke, pa sam za oproštaj slikala kolodvor u Sendaiju i hrpe taksija parkiranih ispred njega.  Još slika plaže na Photobucketu... |