07.02.2009., subota
Godišnji, dan prvi. Sendai, dio treći - pogled s Aoba-jo.
Nakon muzeja, otpješačila sam (jer mi je autobus pobjegao ispred nosa) do vrha brda gdje su ostaci Aoba-jo, dvorca Data (jo = dvorac, aoba = zeleno lišće). Srećom, kiša je dotad prestala... Od samog dvorca nakon drugog svjetskog rata nije ostalo ništa osim 3D kompjuterske simulacije u kino-dvorani muzejčića sagrađenog na mjestu dvorca i dijelova bedema oko brda.  Po simulaciji dvorca posjetitelja vodi glas virtualnog Masamunea, koji planira dogledno obnavljanje dvorca da ga buduće generacije mogu obilaziti i u stvarnosti. Muzejčić osim kino-dvorane ne sadrži bogzna što drugo zanimljivo, osim vojskovođine perjanice (recimo) i željezne lepeze.  U sklopu kompleksa bivšeg dvorca nalazi se šintoističko Gokoku (nacionalno) svetište, kojoj je glavna zgrada dopremljena iz Ise. Sjećate se da se hramske zgrade u najvećem šintoističkom svetištu u Ise zamjenjuju svakih 20 godina, a "rabljene" zgrade se šalju u svetišta diljem Japana. Baš kao u Ise, i ova zgrada je skrivena pogledima, iza prednje zgrade.   S platoa dvorca puca pogled na oblačni Sendai i sinje more...   U prvi tren nisam vjerovala svojim očima, ali ipak je tu - golema bodisatva iznad grada.  Meiji restauracija uvela je europsku modu, uključujući grozne germanske orlušine na spomenicima.  Bista pjesnika Doija Bansuija, rodom iz Sendaija, kojemu od 9 ujutro do 6 popodne na svaki puni sat kojih 5-10 minuta svira slavna kompozicija skladana na njegovu pjesmu "Mjesec nad srušenim dvorcem" (Kojo no tsuki).  Ali glavni stanovnik platoa je bista Masamunea Date s karakterističnim šljemom, kojega čuvaju dvije vrlo neobične šintoističke zvjerčice...    Kako turistički autobus radi samo od 9 do 5, u grad sam se morala vratiti običnim gradskim autobusom, čija je postaja bila sa stražnje strane platoa.  Čak je i ograda uz cestu obilježena Masamuneom...  Te večeri sam bila prilično umorna od puta, pa mi se nije dalo do Matsushime gledati veliki vatromet, čime sam po tko zna koji put uspješno propustila tu tipično japansku ljetnu pojavu. Iako sam u Sendaiju prenoćila nekoliko noći, više se nisam puno skitala gradom, samo koji put do kolodvora po večeru u restoranu. Ali jednu večer sam prošetala do jednog od gradskih parkova, Kotodai, da vidim spomenik yokozuni Tanikazeu. :)   Tanikaze ima zanimljive susjede.  Laku noć...  |