Trećinu svijeta daleko

< siječanj, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Rujan 2009 (23)
Lipanj 2009 (13)
Svibanj 2009 (21)
Ožujak 2009 (20)
Veljača 2009 (20)
Siječanj 2009 (10)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (11)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (13)
Kolovoz 2008 (24)
Srpanj 2008 (23)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (12)
Travanj 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Dojmovi i fotografije iz Japana

Linkovi
Glavni fotoalbum:
Photobucket
Photobucket2
(jerbo se prvi napunio)

Japan:
Službena stranica grada Sakaija
Interaktivna karta Sakaia
(Japanska, s titlovima)
Prefekturno sveučilište u Osaki
Matsumae međunarodna zaklada (hvala im)
Hyperdia planer putovanja
(vozni i letni redovi, vrlo korisno iako isprva nespretno)
Japan-guide.com - sve što ste htjeli pitati o Japanu a niste znali gdje biste.

Preporučena literatura:
Blog Kućanice u Japanu
(za one koji ne čitaju ovaj blog samo iz rodbinske dužnosti)

Meni zanimljivo:
Ilustrirani vodič kroz japansku mitologiju
Službeni sumo portal
Sumoforum
Ghibli muzej
Takarazuka Revue
(službena stranica, na Japanskom)

Bratske stranice:
Darko Macan piše blog
MCNov crtani notes

31.01.2009., subota

Specijal: Zahodi

O japanskim zahodima pričaju se legende. Nema toga turista koji se nije našao zbunjen dodatnim pucama na hotelskom zahodu, ili izgubljen kad bi se iznenada suočio s čučavcem u javnom zahodu. Stoga japanski zahodi zaslužuju blog za sebe...

Tipični zahod u japanskom hotelu s kontrolnim pucama za jakost mlaza bidea (ružičasti ženski lik nad stiliziranim mlazom) i mlaza kojim se pere stražnjica (stilizirani plavi mlaz). Taj mlaz je navodno praktičniji, higijenskiji i ugodniji način čišćenja stražnjice od WC papira, ali nisam se navikla... Treća puca služi za grijanje vode za dotičnu upotrebu, tako da one neće raditi dok se ne upali lampica da je voda zagrijana.
Photobucket
Sve ovakve japanske zahode (a i većinu kupaoničke opreme) proizvodi firma Toto. Ovakva vrsta WC-a zove se Toto Washlet, a bliski rođak Toto Warmlet usto još i grije zahodsku dasku. Oba zahtijevaju struju, što mi se još uvijek čini čudnim... zahod spojen na struju.

Detaljniji pogled na kontrolne puce, s dodatnim funkcijama, ovaj s jednog Warmleta (svijetli lampica za toplu dasku). Puce redom: zaustavljanje mlaza, mlaz za stražnjicu (ovaj put s ilustrativnom stiliziranom stražnjicom nad mlazom), bide, i još jedna japanska specijalnost - zvuk vode.
Photobucket

Što će im zvuk vode? Pa, izgleda da se bar neke Japanske stide mogućnosti da ih drugi čuju kako obavljaju svoj posao, pa svoj žubor prikrivaju stalnim potezanjem vode. Da bi se uštedjela voda, u WC-e su počeli ugrađivati tzv. otohime (oto = zvuk, hime = dama, djevojka).
Photobucket
Natpis poučava: Zvuk puštajte koliko god vam puta treba, vodu pustite samo jedanput.

Neki zahodi imaju toliko složeni kontrolni pano da više ne stane na zahod, već mora na zid. Srećom, najvažniji gumbi jasno su označeni na engleskom, pa ne treba paničariti.
Photobucket

U takvom high-tech zahodu ni umivaonici nisu mačji kašalj. Slijeva na desno: sapun, voda, topli zrak za sušenje ruku, sve se aktivira na senzore.
Photobucket
(usput, riječ je o zahodima u Tokijskom Kokugikanu, domu suma)

No ako svakako hoćete izbjeći japanski čučavac, ne očajavajte. U nizu javnih WC-a gotovo nikad sve kabine nisu isključivo s japanskim čučavcima, ako ništa drugo zapadnjački su postavljeni za invalide. Većinom su na jednom kraju zahoda, često s posebnim natpisom na vratima. Ako natpis nije na engleskom, ili ako svi zahodi imaju natpise, tražite ovakav (pogotovo prvi znak):
Photobucket
Piše yoshiki, zapadnjački, doslovno "prekomorski stil". Prvi znak, yo, označava sve uvezeno sa Zapada, od odjeće do zahoda.

Jedan od običnijih japanskih zahoda, s time da se mogu oprati ruke (hladnom) vodom koja puni kotlić. Poluga za potezanje vode može se povući na dvije strane - u jednom smjeru pusti se dio vode (za malu nuždu), u drugom cijela.
Photobucket

Javni zahodi u Japanu redovito su označeni crnim ili plavim znakom za muške i crvenim za žene. Dok su boje univerzalne, oznake i likovi variraju.
Photobucket Photobucket

A evo i ozloglašenog i omraženog klasičnog japanskog zahoda - čučavca (iz zoološkog u Osaki, otud zvjerčice na pločicama). Ne treba previše pameti ni vještine da bi se koristio, pogotovo ako te uhvati nužda, a jednom kad se navikneš skoro pa su ti i draži od zapadnjačkih, pogotovo u prometnijim javnim zahodima.
Photobucket
Ah, da, način korištenja. Čučne se licem prema podignutom dijelu. Ta-da!

Gledajući Washlet i Warmlet WC-e, čini se nevjerojatno da su zapadnjački zahodi uvedeni prije manje od pola stoljeća. No tadašnjoj generaciji Japanaca trebale su upute kako se rabi taj egzotični zahod (na klasičnom japanskom i muški i žene jednako čuče). Zaostalu uputu za muške i žene nađoh u hotelu u Gamagoriju koji očito nije renoviran desetljećima.
Photobucket
(primijetite logo firme Toto)

I u Japanu ih ima - kemijski WC-i pokraj dvorca u Hikone. Natpis kaže toire - toalet.
Photobucket

Još jedna japanska specifičnost, usko povezana s navadom izuvanja u zgradama: papuče za zahod. Zahod se smatra nečistim mjestom, pa je nezamislivo s kućnim papučama ući u zahod.
Photobucket
Na WC-papuče naići ćete u restoranima u kojima se inače treba izuti, te u javnim WC-ima ponekih muzeja, hramova i inih ustanova u kojima se isto bar ponegdje izuva. Potrebno je ponešto koncentracije da ih ne zaboravite izuti kad izlazite iz zahoda, meni se počesto dogodilo da napravim par koraka prije nego što se zgrozim kako onečišćujem pod i požurim natrag u zahod...

Za kraj, zbilja staromodni zahod iz stare zgrade gradske vijećnice u Takayami.
Photobucket

- 16:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

29.01.2009., četvrtak

Specijal: Manekineko

Neki od vas se možda pitaju što znači manekineko, riječ u adresi moga bloga. Riječ je o mački koja poziva (maneki = poziv, neko = mačka), mojemu starom internet nadimku. U Japanu manekineko su znaci i talismani sreće, pogotovo financijske dobrobiti, i na njih se može naići na svakom koraku. Upoznajte ih!

Klasične manekineko (pogotovo bijele s žuto-crnim mrljama) kao klasični japanski kič u suvenirnici u Osaki.
Photobucket

Klasična manekineko u svom prirodnom staništu, na kiosku lutrije.
Photobucket

Manekineko kao dio japanskog ugođaja među dućanima u Osaki.
Photobucket

Manekineko s mačićima, na šetnjici uz rijeku koja teče kroz Takayamu.
Photobucket

Manekineko u vrtu hrama Taizo-in u Kyotu.
Photobucket

Antikna manekineko ispred antikvarijata u Takayami.
Photobucket

Kamena manekineko s lampionom kao dio cimera na ulazu u restoran u Matsumotu.
Photobucket

Krpena manekineko u suvenirnici na Miyajimi.
Photobucket

Manekineko kućne izrade ispred dućana u Hikoneu.
Photobucket

Keramičke manekineko u izlogu u Hikoneu.
Photobucket

Keramička manekineko i ine zvjerčice u izlogu dućana u Matsumotu.
Photobucket

Avangardna manekineko u izlogu u Kyotu.
Photobucket

Manekineko ukrasi na jednoj kući u starom gradu Kakunodate.
Photobucket

Manekineko kao logo supermarketa blizu Horyu-ji hrama u Nara prefekturi.
Photobucket

I kako smo u Japanu, ovo je bilo neizbježno - Hello Kitty manekineko, viđena na Miyajimi. U Japanu ne možeš pobjeći od Hello Kitty, možeš se samo predati i pridružiti se.
Photobucket

Kao bonus, još malo neživog životinjskog svijeta viđenog po Japanu, prvenstveno plišane vrste...
Drvene ukrasne mačke ispred privatnog doma u Amanohashidate.
Photobucket

Krpeni tanuki ili nešto slično ispred restorana u Amanohashidate.
Photobucket

Stara plišana medvjedurina na balkonu u Kamakuri.
Photobucket

Veliki medvjedići reklamiraju veliku rasprodaju, u Kyotu.
Photobucket

Plišani medvjedi uz rječicu i pješačku stazu niz Higashiyamu, Kyoto, što im je izgleda omiljeno stanište.
Photobucket

Photobucket
- 15:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.01.2009., četvrtak

Hida, dio deveti: najbolji muzeji Takayame

Šećer dolazi na kraju, a kod Takayame to je Takayama Matsuri Yatai Kaikan, muzej festivala Takayame, i bratski muzeji. Kao i onaj u Furukawi, festival je sredinom travnja i u njemu sudjeluju golema ukrašena kola/pokretna svetišta zvana yatai. Kola su spektakularno ukrašena, iznimno detaljno, čak i iznutra iako to ne može vidjeti nitko osim posade kola. Veličina (visoka su nekoliko katova) i ukrašenost kola posljedica je nadmetanja među četvrtima Takayame, od kojih je svaka htjela imati najljepša kola... Baš kao i Fukuyami, yatai (osim onih koja su izložena u muzeju) skladište se u posebnim visokim skladištima rasutima starim središtem grada i prepoznatljivim po veelikim vratima.
Photobucket

Yatai su zanimljivi i iz čisto tehničkog gledišta. Kola mogu imati tri ili četiri kotača. Ona s četiri su stabilnija, ali slabije manevriraju od onih s tri. Stoga neki yatai imaju ekstra kotač, pa se mehanizmom podignu prednja dva kotača i spusti taj dodatni kad dođu do zavoja, da bolje uđu u zavoj.

Muzej je u sklopu Sakurayama Hachimangu hrama (ipak su festivali prvenstveno šintoističke svečanosti) pa čak miko (nešto između svećenica i hramskih službenica... đakonice?) prodaju ulaznice i vode grupe posjetitelja. Kao stranac bez grupe dobila sam šarmantan audio vodič - stari walkman u kojemu je kazeta sa snimljenim objašnjenima!

Uz tri yatai, u muzeju je smješten mikoshi, raskošno ukrašeno prijenosno svetište, navodno jedno od najvrjednijih u Japanu.
Photobucket
Zbog svog tog zlata i ukrasa, mikoshi teži oko 2 i po tone, pa treba do osamdeset nosača. Nakon rata zbog smanjenja broja stanovnika u brdskim krajevima više ne uspijevaju naći dovoljno stasitih dobrovoljaca podjednake visine, pa se umjesto ovoga nosi manja i lakša replika. Tužno i smiješno...

Jedna yatai kola.
Photobucket

Da bolje cijenite trud potrošen u ukrašavanje, detalji...
Photobucket

Photobucket

I ovdje kao u Furukawi pojedina kola imaju karakuri lutke koje izvode svoju točku tijekom festivala...

Ulaznica ovoga muzeja vrijedi i za ulaz u Nikko-kan, Nikko dvoranu, u kojemu je izložena maketa Nikko svetišta napravljena u omjeru 1:10. Nikko je vjerojatno najraskošnija hrpa budističkih i šintoističkih hramova u Japanu, u brdima sjeverno od Tokya. Kako mi je bio predaleko za posjetu (dva sata od Tokya), ova maketa mi je taman dobro došla. Djelo slavnih lokalnih drvorezaca i ponos Hide, maketu su radila 33 majstora godinama (1912-1925),
Photobucket

Osvjetljenje se mijenja ciklički, da dočara promjenu sunčeve svjetlosti na pravom Nikkou tijekom dana...
Photobucket

Detalji su iznimni, i vjerno ocrtavaju svu raskoš originala!
Photobucket

Photobucket

Glavna zgrada svetište je prvom Tokugawi, ali to ne smeta da u kompleksu budu i prijenosno svetište njegovom konkurentu za položaj šoguna, Toyotomiju.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Da dobijete osjećaj veličine...
Photobucket

Nikko kompleks mješavina je budističkih i šintoističkih hramova, i elementi obje vrste hramske arhitekture su izmiješani. To nije ništa neobično za Japan, gdje su šintoistička svetišta i budistički hramovi bili u sretnom suživotu većinu vremena od uvođenja budizma. Iznimka su bili prvo stoljeće "pokrštavanja" Japana kad je budizam uvođen silom zakona i autoritetom cara, pa su lokalna svetišta znala biti spaljivana, te doba Meiji restauracije (a kad drugdje) kad je car pak odlučio učvrstiti svoj novostečeni autoritet uzdizanjem statusa "državnog" šintoizma. Tada su iz nekih šintoističkih kompleksa silom iščupani tragovi budističkog bogoštovlja... Jedna od pločica koja objašnjava zgrade u maketi Nikko to vrlo egzaktno naziva "rastavom bogova i Bude" ("separation of gods and Buddha"). Mora biti da je podjela imovine stečene u braku bila stresna... ;)

Nedaleko od Festivalskog muzeja je i Shishi kaikan, muzej lavljih maski (koje se koriste za ples lavova, kakve ste mogli vidjeti u gotovo svakom filmu koji se događa u Chinatownu). U jednoj prostoriji skupljene su raznolike lavlje maske, neke iznimno čudne, neke klasične.
Photobucket

U kutu je i divovska tengu maska.
Photobucket

Ali glavna atrakcija ovog obiteljskog muzeja su demonstracije karakuri lutaka. Kći prodaje ulaznice, majka objašnjava o čemu je u demonstraciji riječ (na japanskom, naravno, ali dobije se letak na engleskom) i navija neke od manjih, automatskih karakuri lutaka, a otac (uz pomoć majke) izvodi demonstracije. Tempo je nemilosrdan - demonstracije su svakih pola sata, a pojedina demonstracija traje oko 20 minuta.

Karakuri automati (možete kupiti primjerke u suvenirnici) prodavali su se kao igračke imućnijim građanima, a dvije najčešće verzije su strijelac (ovdje bez kimona da mu se vidi mehanizam):
Photobucket

...i dečko (na kotačićima) koji servira čaj. Dečko se pokrene kad mu se na pladanj stavi šalica sa čajem i onda se uputi kružnom putanjom. Na pola puta gost uzme šalicu, odterećena lutkica stane, a kad se prazna šalica vrati na pladanj lutkica nastavi svoj krug natrag do domaćina.

Dok su automati zgodni, demonstracije koje zahtijevaju lutkara su spektakularne. Pisar koji piše natpis po želji publike (otac iznutra upravlja rukama s kistom) je bio OK, ali mali kineski akrobat koji se vrti na trapezu i skače s njega, stoji na rukama i prevrće se po stepenicama je spektakularan! Na vašu žalost, toliko sam se uživjela u predstavu da se nisam sjetila snimati... Vrhunac predstave bio je prikaz legendarne (pretpostavljam) borbe Ushiwakamarua i Benkeia na Kyoto mostu, uključujući mačevanje i skakanje na potporanj mosta... treba to uživo vidjeti da biste cijenili vještinu izvođača.

Inspiracija za prve karakuri automate došla je od urara koji je šogunu popravljao sat uvezen iz Europe. Automati i upravljane lutke zatim su bili intermezzo kazališnih predstava, a onda postale standardni dio festivalskih parada. Tek tu je počela izrada što složenijih i spektakularnijih lutki i izvedbi, kad je jedan grad htio nadmašiti drugi...

Ovim završava obilazak Hide, a još fotografija možete naći na Photobucketu.
- 15:57 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.01.2009., srijeda

Hida, dio osmi: muzeji Takayame

Arheološki muzej smješten je u staroj samurajskoj kući, i još jedan je od onih muzeja koji se (barem djelomično) obilazi bosonog i u kojemu su izlošci naslagani posvuda, a pogotovo u toliko niskim vitrinama da ih se treba razgledavati na koljenima.
Photobucket
Izlošci su vrlo raznoliki, od prapovijesnih kamičaka preko pretpovijesne jomon keramike do svakodnevnih predmeta iz Edo razdoblja.

A i manje svakodnevnih, kao što je seljačko oružje kusurigama (srp s lancem).
Photobucket

Zanimljiviji od izložaka je muzej sam, koji nije jedna kompaktna kuća koliko labirint prostorija s tatami (slamnatim) podovima, hodnika i prolaza s podom od utabane zemlje i skromnog vrtića u sredini.
Photobucket

Stara bista koja djeluje kao da je prirodno nastala, i koja iako u muzeju i dalje privlači priloge.
Photobucket

Karta Japana s ucrtanom i upisanom svakom pokrajinom, tako da se jadan napuhnuo.
Photobucket

Još jedan muzej, ovaj u staroj trgovačkoj kući, izlaže kućanske predmete jedne imućnije trgovačke porodice. Čini mi se da su i arheološki i ovaj zapravo privatni, obiteljski muzeji. Atmosfera im je u svakom slučaju vrlo domaća, a izlošci doslovno natrpani na svakom dostupnom mjestu, tako da ponekad imam dojam da rujem po nečijem tavanu.

Izgleda da je karta Japana popularan motiv i na suđu.
Photobucket

Ali ima i zanimljivijih motiva.
Photobucket

Svitci sa slikama izrađenim crnim tušem koje su nekoć visile kao ukras u kutu sobe... Mislim da je ovo Daruma.
Photobucket

A ovo remek-djelce naslikao je Taikan Yokoyama.
Photobucket

Možda najfascinantniji izlošci su mi bili ukrasi za kosu od kornjačevine, koju sam prepoznala jer se još sjećam starih plastičnih češljeva koji oponašaju njezine šare. :)
Photobucket

Netsuke (ukrasi za muške torbice/kese, kroz koje se provlače trake kojima se steže otvor kese) znaju biti prekrasni - u obliku zrelog lotusa, ljudi, životinja, vrlo detaljne i često realistične minijature... Avaj, slike nema.

Stare lutke su istodobno fascinantne i zastrašujuće (nisu zalud uz klaune lutke dosta česti junaci horora), a i jako dobri povijesni izvor koji pokazuje kako su se svojedobno djeca oblačila i šišala.
Photobucket

Ne znam što ova scena predstavlja, ali bome su lutke dobro napravljene.
Photobucket

Za javnost su otvorene još dvije privatne, nekoć trgovačke kuće iz Edo razdoblja. Zanimljivija je Kusakabe Mingei-kan, rekonstruirana nakon požara 1879. gredu po gredu da ostane vjerna izvornom Edo stilu.

"Javni" dio, u kojem se primaju klijenti i vodi posao, pola je popločen tatamijima na povišenom podu, a pola ima pod od utabane zemlje. Dok je u tatami dijelu zgrade poneka prostorija na kat, iznad utabanog poda slobodni je prostor.
Photobucket

Dnevna/primaća soba u javnom dijelu kuće, s ognjištem, satom i lampionom za noćne službene izlaske (na njemu piše "goyo", "službenim poslom").
Photobucket

Vidjeli ste tanuki kipiće pred sakeđinicama, koji prizivaju dobar posao... Pa, ovo je preparirani pravi tanuki opremljen kao te figurice. Ne mogu se odlučiti je li zgodno ili jednostavno bljak.
Photobucket

Još jedan podsjetnik na snježne zime u Takayami su snjegolomci na krovovima, koji lome snježnu plohu tako da lakše i u manjim komadima klizi s krova.
Photobucket

Kapci za zatvaranje prozora pred nevrijeme.
Photobucket

Stambeni dio smješten je u unutrašnjoj zgradi, do koje se iz javnosti otvorene zgrade dolazi prolazom pokraj kuhinje. Tu su isključivo tatami sobe, često dosta luksuzno uređene (za Edo Japan).
Photobucket

Tatami sobe nemaju posebnu namjenu, pretvaraju se iz spavaće u dnevnu sobu jednostavnom promjenom namještaja u njima. A kako se u kulturnim kućanstvima ukrasi i namještaj mijenjaju da odgovaraju godišnjim dobima ili ceremonijama, potrebni su poveliki ormari ili čak skladišta za čuvanje opreme koja nije trenutno u upotrebi.

Kao u seljačkim kućama, i ovdje postoji budistički oltar skriven u ormaru, ali mnogo bogatije uređen.
Photobucket

Kućica za kućnu mačku.
Photobucket

A između svih zgrada, radnih i stambenih, nalazi se unutrašnje dvorište s vrtom. Interesantno kako su kuće bogatih trgovaca u Japanu koncipirane slično onima u mediteranskoj Europi...
Photobucket

Photobucket

I ona ima muzejčić uporabnih predmeta... Posebno je dojmljiv fudrani svadbeni kimono (da se nevjesta ne smrzne za zimske svadbe).
Photobucket

Je li tko za partiju backgamona?
Photobucket

Blagajna.
Photobucket

Crijep.
Photobucket

Obilazak muzeja nije još gotov...
- 15:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.01.2009., utorak

Hida, dio sedmi: po hramovima Takayame

Kokubun-ji (ji = hram) ne spada među impresivnije budističke hramove, ali je najznačajniji hram u Takayami s lijepom pagodom i prastarim stablom ginka (nisu samo šintoistički hramovi pretplaćeni na sveta stabla).
Photobucket

Photobucket

Molitva/proricanje (o-mikuji, papirić s proricanjem sudbine koji se izvlači iz kutije i treba privezati blizu hrama uz molitvu da bi se ispunio - isto zapravo šintoistički običaj) zavezano za obližnji grm kad već nije bilo mjesta na uobičajenom stalku.
Photobucket

Jizo u kabanici.
Photobucket

Ne znam što predstavljaju ove kockice od papira, ali baš su zgodne.
Photobucket

Najpitomije mačke koje sam vidjela u Japanu žive oko budističkih i šintoističkih hramova...
Photobucket

Podno jednog od bregova (Higashiyama, istočno brdo, baš kao u Kyotu) prostire se pješačka staza uz i kroz niz malih budističkih hramova nanizanih s istočne strane ceste koji završava podno istog onog brijega s parkom i ruševinom dvorca. Obišla sam ih sve u jednoj večernjoj šetnji...

Mislila sam da je budistički svećenik u punoj opremi na biciklu jedino što može biti zanimljivije od budističkog svećenika u punoj opremi na vespi...
Photobucket

...dok nisam vidjela ovoga.
Photobucket

Još jedan od impozantnijih budističkih hramova je Betsu-in, no mene je fascinirao samo grb na lampionu pred ulazom, isti kao onaj Ura-Yagyu porodice iz sage o Usamljenom vuku:
Photobucket

Golemi torii na obali rijeke predvorje je šintoističkog hrama Sakurayama Hachimangu, a do njega vodi Miyamae-bashi (doslovno Most pred hramom) s odmorištem na sredini.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

I ovaj je hram nekoć imao božanskog konja, što osim spomenika konju svjedoče i zavjetne slike s motivom konja u okviru hrama.
Photobucket

Photobucket

Ali ima i zavjetnih slika s drugim motivima...
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Više nego hramove vrijedi vidjeti Takayama jinyu. Jinya je zgrada gradsko poglavarstva, u kojoj je u Edo razdoblju bila smještena gradska administracija, financijska uprava, te policija, zatvor i sud. Ova u Takayami jedina je preostala upravna zgrada u Japanu iz doba šogunata, jer je (najvjerojatnije zbog manjka sredstava za modernizaciju) ostala u aktivnoj upotrebi i nakon Meiji restauracije čak do 1969! Ako imate vremena posjetiti samo jednu atrakciju Takayame, jinya je svakako ta.
Photobucket

Kao svaka klasična japanska zgrada, i ova je labirint prostorija povezanih natkrivenim hodnicima i s brojnim unutarnjim dvorištima i vrtovima.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Da se nalazi u planinama vidi se po natkrivenoj verandi koja se izvana može zatvoriti zaslonima za zaštitu od nemilosrdne planinske zime.
Photobucket

Ukrasni poklopci preko čavala su također jedinstveni, u obliku zeca.
Photobucket

Ognjište da si državni službenici mogu spremiti gablec, ili barem čaj.
Photobucket

A da su Japanci oduvijek radili po cijele dane svjedoče i spavaonice za činovnike smještene uz uredske prostorije, i jedva dovoljno velike da se prostre par futona (madraca).
Photobucket

Inače su svi uredi i prostoriji u zgradi tzv. tatami sobe, s podom od pletene slame. Naravno, postoje iznimke, kao što je kupaonica...
Photobucket

...ili kuhinja.
Photobucket

Čemu tolika kuhinja? Pa gradski upravitelj je s obitelji živio u jinyi... Najljepši dijelovi zgrade, s pogledom na najljepši vrt, upravo su stambeni prostori za njega i suprugu mu.
Photobucket

Spomenuh zatvor. U nekadašnjem (natkrivenom) dvorištu za ispitivanje i suđenje uhapšenicima izloženi su instrumenti pravde, kao što je košara za prijenos zatvorenika i inventivni načini mučenja.
Photobucket

Slika govori više od 1000 riječi...
Photobucket
(jedna kamenčuga - 40 kila!)

Obilazak jinye završava u skladištima (naravno da ne možete birati vlastitu putanju, u japanskim muzejima i povijesnim zgradama gotovo uvijek imate preporučenu rutu koje se treba držati), u kojima su izložene rekonstrukcije bala riže, kojima se nekoć plaćao porez.
Photobucket

U dvorištu, van glavne zgrade da ih eventualni požar ne zahvati, glinena su spremišta u kojima je bila pohranjena arhiva.
Photobucket

Zadnji pogled na jinyu...
Photobucket

Još slika na Photobucketu.
- 16:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.01.2009., ponedjeljak

Hida, dio šesti: večeri u Takayami

Takayama je okružena brdima i smještena na obalama Miya-gawe (gawa = kawa = rijeka), pod padinama brijega na kojemu je park i uobičajene ruševine dvorca.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Plitka Miya-gawa obiluje patkama...
Photobucket

Photobucket

U predvečerje prvog dana u Takayami popela sam se podno parka i uživala u pogledu na sumračni grad i brda oko njega.
Photobucket

A zatim sam pred gradskim poglavarstvom nabasala na blagdansku večernju tržnicu (inače je jutrom tu uobičajeno mjesto za tržnicu) popraćenu izvedbama lokalnog swing orkestra.
Photobucket



Photobucket

Ugostili su i lokalnog pjevača enki, japanskih baladi, čiji je nastup patio od gadne mikrofonije...
Photobucket


Pjesma je "Takayama no yoru", "Večer u Takayami". :)

Druge večeri sam skitnju gradom opet završila usponom na jedno od brda nad gradom da uhvatim oblake koji su nalegli na brda...
Photobucket

Ona sinkretistička zlatna hramčuga bode u oči.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

U skitnji me je ponovno uhvatio sumrak...
Photobucket

... a skitnja me je opet dovela pred gradsku vijećnicu, gdje je ovaj put organiziran tradicionalni japanski festivalski ples, u koji su uz pripremljene plesače s veseljem uskakali građani, a pozivali su i turiste da se priključe.
Photobucket



Tri glavne grupe plesača mogle su se razlikovati po svojim kimonima: muški, mlade žene, te gospođe u svečanim kimonima.
Photobucket

Sve što je potrebno za ples je nešto osjećaja za ritam i puno dobre volje. A ni malo ekscentričnosti ne škodi, kako se može vidjeti po ovom Mickey Mouseu.
Photobucket

Na žalost plesača i promatrača, kiša nas je rastjerala nakon kojih pola sata.

Laku noć.
Photobucket

Treću večer nažalost nisam mogla gledati događanja pred vijećnicom, morala sam ranije hvatati vlak. Za oproštaj sam opet došetala do onog parka i ruševina dvorca ponad grada, i kako je ovaj put još bilo dosta dana malo i prošetala po parku.
Photobucket

Oblaci su se istresli na Takayamu jednom tokom dana (no vještim planiranjem pohoda tada sam bila u jednom od muzeja), a nova fronta se približavala...
Photobucket

Nisam ni znala kako su sudbonosni ti oblaci - imala sam unaprijed kupljenu kartu za ekspres do Nagoye, da ne moram loviti mjesto po vagonu za one s nerezerviranim mjestom i možda ostati stajati cijelu dvosatnu vožnju. No avaj, zbog kiše dio kompozicije koji je od Takayame produljivao do krajnje postaje u Toyami ostao je zbog odrona zemlje na prugu zarobljen tamo, tako da je kompozicija koja je kretala natrag za Nagoyu imala samo 4 umjesto 8 vagona. A moje mjesto bilo je baš u jednom od nedostajućih... Dok sam shvatila da moram hvatati mjesto kao da nemam rezervaciju, već se stvorio uredan japanski red za ulaz u treći, nerezervirani vagon. Taman sam se kanila nervirati kad je vlak stigao, a ja primijetila da uopće nije gužva za ulaz u četvrti, rezervirani vagon. Te kao pravi Balkanac uđoh na ta vrata i zatim u još prazan stražnji dio trećeg vagona dok su pristojni Japanci po redu popunjavali prednji dio. Ha!

Ne, ovo nije kraj izvještaja o Takayami, nastavci slijede. Hrpe fotografija dostupne na Photobucketu.
- 16:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.01.2009., nedjelja

Hida, dio peti: ulicama Takayame

Takayama ne samo da je središte Hide, nego i vrlo ugodan grad za turistički obilazak, a možda i za život (ali prvo treba vidjeti kako izgleda u jesen i zimu). Slično Matsumotu, ima šarm grada normalne veličine i manje gužve nego što je slučaj s nizinskim velegradovima, a istovremeno ne pati od sumnjičavosti ili pretjerane srdačnosti malih gradova. Posjećuje ga dovoljno turista da se ne osvrću za strancima (osim ako slučajno nose majicu s imenom popularnog sumo hrvača, he he) i da znaju uvaljivati robu na krnjem engleskom, a opet ne toliko da je sasvim prilagođen njima pa se možete osjećati kao avanturisti dok lutate zakutcima...

I kao veeeliki plus, po ulici imaju automate za prodaju mlijeka! To van Alpi i sjevera Honshua nisam nigdje vidjela.
Photobucket

Takayama je od feudalnog grada podno dvorca postala trgovačko središte (ponajviše zahvaljujući trgovini drvom po kojemu je Hida poznata po cijelom Japanu razdoblja Tokugawa). Nakon dolaska Tokugawa na vlast, Takayama je prešla pod izravnu kontrolu države, izgubili su feudalnog gospodara, dvorac i samuraje, tako da je ostao puki civilni grad s brojnim sakedžinicama, tesarskim i obrtničkim radionicama.
Tako, ako ne možete do Furukawe da biste se divili karakterističnim crno-bijelim kućama imućnih građana Edo-razdoblja, možete ih naći i u Takayami.
Photobucket

Trgovački duh ostao je živ do dana današnjega - čikam vas da usred vrućeg kolovoza odolite ovako zamamno aranžiranim bocama vode.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Da ne odskače previše od okoline, automat za prodaju cigareta vješto je mimikriran. :)
Photobucket

Photobucket

Naravno, u ovom dijelu grada je hrpa muzejčića i dućana, s jako slatkim stvarčicama u izlogu...
Photobucket

Spomenuh sakeđinice.
Photobucket

Photobucket

Super dizajn boce, zar ne?
Photobucket

Photobucket

Kao u svim poštenim turističkim gradićima, i ovdje možete naći vozače rikši kako nude svoje usluge, ali gotovo isključivo domaćim turistima. Naime, vozači su istovremeno i vodiči koji zabavljaju svoje putnike pričama o svom gradu, a to ne bi znali na engleskom. Kako to znam? Prisluškivala sam ćeretanje dvojice od kojih se jedan na tren prepao da ga kanim unajmiti.
Photobucket

Šarmu grada dosta doprinose jutarnje tržnice, na kojima se može prilično povoljno kupiti voće i povrće (svježe i ukiseljeno), rukotvorine i suveniri, i još svašta drugog. Prodavači, kao na svakom placu, zazivaju prolaznike da bace pogled na robu, znajući da si, kad jednom staneš da opipaš, već na pola puta da to i kupiš.

Karakteristična Edo građanska arhitektura preživjela je samo u par ulica u centru Takayame - Furukawa je bolji primjer takvog grada.
Photobucket

Ali i van centra ostali su zanimljivi kantuni.
Photobucket

Ili balkoni!
Photobucket

A zgrade koje vise nad rijekom su uvijek neodoljive, makar bile u japanskim gradovima koji su svoje rijeke natjerali u kanale.
Photobucket

Širom grada rasuti su neobični i neobjašnjivi kipovi...
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Fudo Myo-o, baš mu paše ovaj naivni uglati stil.
Photobucket

Dućan s igračkama za odraslu djecu. Robbie Robot i dama iz Metropolisa! Jej!
Photobucket

Primijetite mačku.
Photobucket

Znate li čemu služe ova kolica, ha? Ha?
Photobucket
To su pseća kolica, da se sirotan ne umori od šetnje. :P

Meni kavane/čajane.
Photobucket

Osinje gnijezdo!
Photobucket

Zastrašujući cimer na zaštitnoj roleti (no, onoj koja se spušta kad se dućan zatvara) dućana sa školskim uniformama. Te oči, te oči!
Photobucket

Nastavlja se.
- 15:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.01.2009., subota

Hida, dio četvrti: muzeji Furukawe.

Možda najzanimljivija atrakcija u gradu je Muzej obrta, posvećen većinom vještini drvorezbarstva.
Photobucket

Nije to samo obrt, ima i umjetnosti, kao ovaj par zmajeva koji igra partiju kineskog šaha.
Photobucket

Pile za piljenje cijelih trupaca.
Photobucket

Ali najzabavniji su primjeri slaganja drvenih rešetki bez lijepljenja, samo uglavljivanjem drvenih gredica...
Photobucket

Photobucket

...a pogotovo primjeri sklapanja križnih spojeva na kojima se posjetitelji mogu i sami okušati.
Photobucket
To je dobar način za utući sat do dva... :)

Odmah do muzeja obrta je muzej festivala, a ispred njega svetište u kojem je veliki bubanj taiko koji se bubnja na festivalu.
Photobucket

Nisam to odmah shvatila, ali za prilog od 100 jena svatko se može popeti na platformu do bubnja, uzeti bat povijen poput japanskog mača i raspaliti po bubnju. Osjećaj je fantastičan, vibracije bubnja preko bata prođu kroz cijelo tijelo dok zgrada svetišta odjekuje zvukom bubnja. Nakon zvonjenja hramskog zvona u Hida selu, ovim sam ispunila dvije tajne ambicije mog posjeta Japanu.

U muzeju su izloženi mikoshi, raskošno ukrašeni pokretni hramovi koji se tokom festivala u paradi nose ulicama, i koji pokazuju svu vještinu drvorezbara Hide.
Photobucket

Zavjetna slika koja prikazuje središnji dio festivala. Dva bubnjara sjede leđima o leđa na velikom bubnju, međusobno i za bubanj vezani konopima da ne padnu, i naizmjence udaraju o veliki bubanj.
Photobucket

Da festival bude zanimljiviji, ekipe pojedinih četvrti "napadaju" veliki bubanj sa svojim manjim bubnjevima koje nose na štapu dok prolazi pokraj njihove četvrti. Naravno, gužva oko velikog bubnja je impresivna, a kako su sve ekipe u japanskom ekvivalentu gaća (fundoshi), festival se još zove Goli festival.

I od velikog bubnja ima veći.
Photobucket

Posebno mi je slatka bila diorama festivala gdje su svi festivalci izrađeni od grančica drveta, kao i bubnjevi...
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket
(pojedini članovi ekipa balansiraju na štapu na kojem se nosi mali bubanj)

Diorama je prilično vjerni prikaz festivala, kojega sam vidjela na dokumentarcima u muzeju, kad ga već nisam mogla iskusiti uživo.

Mikoshi u Hidi su goleme konstrukcije na kotačima koje se vuku i guraju, a ne nose na plećima kao što je uobičajeno, i zovu se yatai. Osim onih koji su izloženi u muzeju, yatai se čuvaju u glinenim skladištima u kakvim se skladišti i riža. Prednost takvih skladišta je što su vatrootporna, pa nije ni čudno da su postala popularna u japanskoj arhitekturi Edo razdoblja.

Tako sam vidjela da se na jednom od yatai izvodi dječja No predstava, koju izvode djeca od 5-6 godina, a koje na izložbi predstavljaju lutke u prirodnoj veličini.
Photobucket

Neki yatai pak nose karakuri, lutke koje lutkari pokreću složenim mehanizmom poluga i zupčanika. U muzeju se primjer karakuri predstave izvodi pomoću kompjuterskog programa...
Photobucket



Kako je ovo japanski muzej, interaktivan je, pa se možete igrati s modelom karakuri lutke i vidjeti kako se pokreću ruke, glava, oči...

Drveni lančić džepnog sata, izrezbaren iz jednog komada drveta. Kul.
Photobucket

Ispred muzeja nalazi se ribnjak pun pregladnjelih koija koji žicaju hranu od prolaznika.
Photobucket

Obližnji glavni kanal također vrvi koima koji su isto toliko gladni i napasni.
Photobucket

Srećom po njih, uz kanal su kućice s vrećicama hrane za njih, 50 jena komad. A da smo u Japanu vidi se po tome što se novčići ubacuju u škrabice, bez ikakve kontrole koliko si zapravo platio...
Photobucket

Photobucket

Osobno koije nisam hranila, ali sam gledala dok je dvoje djece pokušavalo selektivno nahraniti samog bijelog koija (naravno neuspješno), kojega je curica okrstila Yuki - Snješko.
Photobucket

Mostić preko kanala.
Photobucket

U manje turističkom dijelu grada (gdje se može pojesti sjajan i obilan ručak za male pare, pod uvjetom da znate dešifrirati japanski meni), ima drvenih vrata s rezbarijama koje prate prirodne šare drva.
Photobucket

Photobucket

Skulpturica kod kolodvora.
Photobucket

Da ne čekam vlak, u Takayamu sam se vratila busom, snimajući vidik...
Photobucket

Photobucket

Photobucket
(auti parkirani uz rijeku pripadaju ribičima)

Ostatak slika na Photobucketu.
- 16:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.01.2009., petak

Hida, dio treći: Hida Furukawa.

U blizini Takayame šarmantni je gradić Furukawa, poznatiji pod nazivom Hida Furukawa da se razlikuje od drugih Furukawa. Do Furukawe se može autobusom, ali povremeno vozi mali dvovagonski električni vlakić, s vrlo staromodnom ventilacijom.
Photobucket

Furukawa je gradić sa sačuvanim starinskim kućama u centru i ulicama prošaranim kanalima punim koija, i sa spektakularnim festivalom (nažalost, sredinom travnja a ne kolovoza) po kojemu je poznat.

Na obali rijeke smješten je hram Benten, božice muzike, obilja i voda.
Photobucket

Spomenuti kanal kroz središte grada, s mostićima do ulaznih vrata...
Photobucket

...i koi u kanalu.
Photobucket

Photobucket
Preko hladne Hida zime, koi se sele u zimovalište da se ne bi smrzli.

Furukawa i cijela Hida poznata je po drvorescima, koji su radili na hramovima u Kyotu. Tako su i budistički hramovi u gradu ukrašeni su zbilja lijepim i ugodno neobojenim rezbarijama. A najljepši od njih je Honko-ji (ji = hram):
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Ne znam zašto, ali prizor budističkog svećenika u punoj svećeničkoj opremi i kacigi na vespi je neodoljiv.
Photobucket

Dva monocikla i tricikl napušteni na ulici... zanimljivo.
Photobucket

Već spomenuta rijeka, Arakigawa (rijeka srušenog dvorca, jer je Furukawa izvorno izrastao oko dvorca).
Photobucket

Veliki festival po kojemu je grad poznat vjerojatno je povezan s Inarijem rižobogom, kako se može vidjeti na spomeniku festivala po lisicama koje čuvaju torii koji vode do brda na kojem su maskirani plesači.
Photobucket

U kućama uz kanale smješteni su mali muzeji, neke od kojih se obilazi praktički na koljenima (i bosonog, što ni ne treba spominjati), jer su police s izlošcima složene sve do poda. Izlošci su ponekad prave drangulije, kao što su lutkice u boci...
Photobucket

...i fluorescentno "uransko" staklo.
Photobucket

Rekordna tikva s posebnom potporom.
Photobucket

U Hidi se Tanabata festival ne slavi početkom srpnja kao u većini Japana, već početkom kolovoza (problemi s preračunavanjem iz lunarnog u solarni kalendar, navodno je kolovoška Tanabata tradicionalno točnija). Tako ukrašena bambusova grana još stoji u centru grada.
Photobucket

U glavnoj ulici Furukawe nalazi se i par sakeđinica. (Kako da nazovem proizvođače sakea? Sakarije po vinarijama? Saknice po pivnicama? Sakare po pekarama? Odabrah burekđinice...)
Photobucket

Spomenik sakeđarima ispred jedne od sakeđinica.
Photobucket

Izlog sakeđinice.
Photobucket

Tanuki (japanski "rakuni", čije se figurice postavljaju pred dućane kao talisman za privlačenje posla i mušterija.
Photobucket

A tek nakrcana garaža do ove sakeđinice! Mogla bih sat vremena provesti samo slikavajući detalje po njoj...
Photobucket

Photobucket

Photobucket
Obješene kugle napravljene su od gužve lišća japanskog cedra, i nova se radi kad se ispeče/provrije nova doza sakea. A Darume su lutkice osnivača Zen-budizma, također talismani dobre sreće i upornosti/optimizma (jer se ne prevrću, imaju nisko težište).

Japanci sakeđinice zovu sakaya, kako lijepo piše.
Photobucket

A sav taj sake treba u nešto uliti.
Photobucket

Photobucket

I cijela garaža, da se divite njezinoj veličanstvenosti.
Photobucket

Misteriozni kipići uz susjednu sakeđinicu.
Photobucket
- 16:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.01.2009., četvrtak

Hida, dio drugi: seoski ugođaj.

Nastavljamo šetnju po Hida selu...
Bunar s dva vjedra, jedno je protuteža drugome.
Photobucket

Kućni budistički oltar, koji je skriven u ormaru kad nije u upotrebi. Svaka kuća ima i malo šintoističko svetište smješteno negdje uz strop.
Photobucket

Photobucket

Slamnate sandale spremne za navlačenje prilikom izlaska iz kuće.
Photobucket

A i stoka ima svoje slamnate sandale, prvenstveno za hodanje po snijegu.
Photobucket

Bodisatva u jednom od usputnih budističkih oltarića. Sve je budističke kipiće izgleda rezbario isti domaći naivni umjetnik.
Photobucket

Neke kućice izgledaju skroz alpski...
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Vodenice (za mljevenje riže i ino) rade na klasični kotač...
Photobucket

ali i na "klackalicu".
Photobucket



Slamnati krovovi obrasli zelenjem (većinom mahovinom) šarmantni su dio klasične japanske arhitekture, a ovdje ih ima u izobilju.
Photobucket

Photobucket

U Hida selu ima i polje "božje" riže posađene na tradicionalni šintoistički način, u spirali od središnjeg svetog stupa. Ta riža posvećena je božanstvima i koristi se samo u obredima.
Photobucket

Gospodarska zgrada.
Photobucket

I još seoskih kuća.
Photobucket

Toranj za požarnog stražara, koji bi počeo zvoniti čim vidi vatru u selu.
Photobucket

Vatra je najveći od bauka starog Japana, s obzirom da su kuće građene od vrlo zapaljivih materijala. A ne samo starog Japana: sve velike katastrofe koje su zadesile japanske gradove u 20. stoljeću bile su praćene požarom: veliki potres u Tokyu 1920-ih i onaj u Kobeu 1990-ih, bombardiranje Tokya i drugih većih gradova u Drugom svjetskom ratu, naravno uključujući atomsko bombardiranje Hiroshime i Nagasakija. Današnje zgrade redovito imaju masivna metalna protupožarna vrata...
Photobucket

Po kućama su smješteni i obrtnici koji izrađuju rezbarije, proizvode od pletene slame i slično, kao što su ovi brodovi bogatstva koji služe kao talismani dobre (većinom financijske) sreće.
Photobucket

Photobucket

Stolčići su na prodaju, ali istovremeno i dio igraonice/radionice za djecu koja mogu oslikavati gipsene odljeve raznih figurica.
Photobucket

Igračke u obliku ptica čija su krila napravljena zarezivanjem drvenog trupca iz kojeg je ptica izrezbarena - domišljato.
Photobucket

Na verandi jedne od kuća starac je svirao tradicionalnu japansku frulu, shakuhachi, i njezini zavijajući zvuci su me pratili u obilasku.
Photobucket

U sklopu budističkog hramića nalazi se uobičajeni zvonik, samo je, neuobičajeno, prolazniku dozvoljeno slobodno zazvoniti i zaželjeti nešto (zvonjenjem se često prate molitve). Kako mi je želja bila upravo jednom zazvoniti takvim zvonom, ispunila mi se učas. :)
Photobucket

Drugo šintoističko svetište nalazi se na vrhu brdašca do kojega mi se nije dalo penjati... Na pola puta stepenice čuva par grubo izrađenih zvjerčica, a na dnu torii označava početak pristupa svetištu.
Photobucket

Srećom pa imam zum koji može dokud se meni ne da. ;)
Photobucket

Čudo nad čudima - prljavo vozilo u Japanu!
Photobucket
Bit će vam drago čuti da Japanci ispisuju iste gluposti po prljavim autima kao i mi, većinom vlastita imena.

Spuštanje natrag do jezera, i studija krovova...
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Shimenawa (sveti slamnati konop koji visi na šintoističkim hramovima, ili u ovom slučaju na torii).
Photobucket

I u Hida selu ima odmorište za umorne turiste s zahodom, automatima za prodaju pića i za "horoskope". Horoskopi su podijeljeni po krvnoj grupi (za koju smatraju da određuje karakter osobe, jednako kao i horoskopski znakovi), spolu (plavo za muške i crveno za žene, univerzalni kod u Japanu) i konačno mjesecu rođenja.
Photobucket

Izvan Hida sela stoji svetište s golemim kipom Fuda Myooa.
Photobucket

Dok se vraćam prema autobusnoj postaji, putokaz natrag prema selu.
Photobucket

Kućice u predgrađu obično imaju neki ukras pred vratima...
Photobucket

Photobucket

Još slika može se naći na Photobucketu.
- 16:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se