30.11.2008., nedjelja
Osački muzeji. Muzej prvi: prirodoslovni
|
Ako se sjećate, kad sam opisivala svoje pohode Osaki uviđavno sam preskočila obilaske muzeja. Pa, ovaj put niste te sreće: slijedi vam šetnja osačkim muzejima. (Napomena: stari fotić) Osački prirodoslovni muzej smješten je u kvartu Nagai, blizu sportskog centra. Posjetila sam ga jedne kišne subote, koja me je uvjerila da trebam nabaviti nove kišne cipele... Ulaz u muzej nije bilo lako naći, jer je sakriven iza paviljona sa cvijećem, pa treba proći ili kroz paviljon ili kroz botanički vrt (kojeg zbog kiše i šljapkave cipele nisam obišla) da se dođe do muzejske zgrade. Ali samu zgradu nije teško prepoznati:  Jest, to je kosturčina kita (fin whale, Balaenoptera physalus) koji se nasukao u Osačkom zaljevu 1990.  A jedan od prvih izložaka u muzeju su hrpe fosilnih ostataka kitova (većinom kralješaka), koji su se ili nasukali, ili bili ulov i hrana ranim Osačanima. Kako su u odjelu s fosilima izumrlih životinja, pretpostavljam da je ipak ono prvo... Od hrpe fosila u toj dvorani, najveći dio su gipsani odljevi originala iz drugih muzeja diljem svijeta (najčešće Amerike, čini mi se). Tu sam prvi put shvatila kako Japancima zapravo nije bitno da u muzeju budu originali. Donekle imaju pravo, muzeje ne vide isključivo kao skladišta vrijednih predmeta nego kao mjesta gdje se nešto novo može vidjeti i naučiti. Tako ovdje niz fosila ilustrira evoluciju. Evo gipsanog odljeva vodozemca Seymourije iz SAD-a:  I gmaza Eryopsa, isto iz SAD-a.  Naravno, glavna atrakcija fosilne hale su dinosauri!  (mamut i Antrodemus) Gipsani odljev jedne od predptica.  A ima i jedan pogolemi krokodil.  Amoniti možda nisu previše spektakularni ni zanimljivi nestručnjaku, ali znaju biti zgodni...  ...pogotovo ako služe kao okvir kristalima.  Niz soba s rekonstrukcijama lokalnih staništa bio je OK, jednom kad se preživi soba s kućnom gamadi.  Nisam znala da ose mogu narasti tolike... Mandarinska osa (Vespa mandarinia)  Zbirke kornjaša uvijek su fascinatne.  Tri puta imate pravo pogađati što je u ovim vrećama...  Ne znate? Ljušture cvrčaka! Klinci iz osnovnih škola skupljaju ih, dijelom da se prati koliko se cvrčaka izlegne godišnje, a dijelom pretpostavljam da ljušture ne nagrđuju okoliš. Nastavlja se! |
27.11.2008., četvrtak
Jesenski sumo turnir u Kokugikanu. Dio četvrti: gornji kat
Bushuyama iz juryo divizije gostuje u Makuuchi diviziji. Do kraja turnira osigurao si je promociju u Makuuchi, u godinama kad većina hrvača razmišlja o povlačenju. (32. Profesionalni sport je okrutan...) Kasugao i Kakizoe u akciji.  Kitataiki i Kimurayama spremaju se za borbu.  Dejima pije chikara-mizu...  ...i kao pobjednik svoje borbe pruža vodu (i sreću pobjede) idućem borcu sa svoje strane ringa, Gruzijcu Tochinoshinu.  Na drugoj strani (s koje je došao poraženi iz prošle borbe), vodu pruža neporaženi hrvač kojemu borba tek predstoji... Gyoji proglašava pobjedu Futena...  ...i pruža mu kuvertu s nagradnim novcem od sponzora čije su zastave kružile oko ringa prije borbe.  Kako je jedna kuverta, onda je i jedna zastava. A kako je riječ o blogeru, zastava je bila Amebablog servisa. :) Nakon slučajnog autoportreta većinom nosa, evo i pošteni autoportret pod svjetlima Kokugikana.  Goeido iz Osake, nova mlada nada japanskog suma. Vidjet ćemo hoće li mu ići bolje od prošle mlade nade, Kisenosata.  Goeido protiv starog lisca i "ubojice" yokozuna Aminishikija.   Mongol Ama, najizgledniji kandidat za ozekija, baca papir kojim je obrisao usta nakon pijenja chikara-mizu.  Ama protiv sunarodnjaka Kakuryua...   ...s obratom na kraju.   Toyonoshima nekako nikad nije proglašen japanskom nadom, ali je po sposobnosti za glavu iznad ostalih Japanaca, iako je visinom za glavu ispod. Prvi makuuchi hrvač koji je primljen u sumo iako je ispod granice od 167 cm zato što je prošao test fizičke spremnosti, mali ali bombastični i jednostavno sjajni hrvač. Ovo mu nije bio najbolji turnir, ali nema hrvača kojega ne može srušiti, i kojemu nije neugodno suočiti se s Toyonoshimom.  Nije ni čudo da puno sponzora prati njegove borbe...  Mongol Kyokutenho protiv najnovijeg (ali jednog od starijih) ozekija Kotomitsukija.   Chiyotaikai, ozeki koji je oborio rekorde dugovječnosti na tom rangu, što je pothvat vrijedan poštovanja.  Zastave sponzora (kensho) za borbu Chiyotaikaija protiv prošle japanske nade, Kisenosata (eno ga lijevo).  Kaio, ozeki s najviše osvojenih turnira otkad ozeki napreduju u yokozune.  On i Chiyotaikai su najbolji ozekiji koji nikad nisu zavrijedili promoviranje u yokozunu. Zvuči malo otužno, ali nisu krivi što su bili suvremenici nekim od najboljih yokozuna u povijesti suma: dai-yokozuni (velikom yokozuni) Takanohani, dvojici divovskih Havajaca Akebonu i Musashimaruu, a sada izvanrednim Mongolima Asashoryuu i Hakuhu. A Kaio može i jabuku zdrobiti golim rukama. :) Kaio protiv Mongola Asasekiryua.    Borba divova, barem visinom: Bugarin Kotooshu protiv plavog (u oba smisla) Estonca Baruta.    Ozeki Kotooshu i nije se proslavio, dok je Baruto napokon naučio hrvati s ozljedom koljena i usavršio svoj stil. Možda ni rang ozekija više nije van dometa... Yokozuna Hakuho protiv "starog" Miyabiyame (točno tjedan dana mlađi od mene).    Miya je dao sve od sebe, ali yokozuna je ipak yokozuna. Yokozuna Asashoryu (lijevo) protiv Kotoshogikua.     Zbogom, Shogiku...  Na kraju dana, ceremonija vrtnje luka. Pospremanje dohyoa za noćenje - pripreme i pokrivanje ceradom.     Yobidashi pospremaju jastuke na kojima sjede shinpani...  ...a zaposlenici chaya jastuke (zabuton) za publiku.  Da mi dan bude potpun, evo i Sadogatake-oyakate, bivšeg Kotonowake i jednog od mojih starih miljenika...  Čuvanju dohyoa pridružio se i Musashimaru, kojem je taman isticao petogodišnji rok koji bivši yokozune imaju da nabave "ime" i trajni položaj oyakate. Kako ništa nije poduzimao tih pet godina, mislila sam da su mu ovo posljednji dani u sumu, ali taman se nedavno oženio za Japanku instruktoricu hula-hupa i potaknut time nabrzaka nabavio ime Furiwake-oyakate.  Musashimaru i Otake-oyakata (bivši Takatoriki) gledaju iznošenje gledateljice kojoj je pozlilo u gužvi i manjku zraka na donjim katovima.  Puno puno fotografija akcije snimljene s baznog položaja možete naći na Photobucketu. A izvještaj za sumo fanove na SumoForumu možete naći ovdje. |
26.11.2008., srijeda
Jesenski sumo turnir u Kokugikanu. Dio treći: više divizije
Gledanje suma u Kokugikanu ima još jednu prednost - može se izaći iz dvorane i dočekivati hrvače dok dolaze na posao. Tako sam išetala poslikati ponekog hrvača iz plaćenih divizija dok dolazi u pratnji tsukebito "paževa". Ichihara. Wakakirin.  Dejima, nekoć ozeki, i dalje nevjerojatno blijedoput.  Vratila sam se u dvoranu da vidim borbu Mađara Masutooa.  Iako su između Nagoye i ovog turnira tri najviše rangirana Rusa/Osećanina izletjela iz suma zbog pušenja marihuane (u Japanu kažnjivo kao za teže droge), još ima Europljana u sumu. A najmršaviji i najzgodniji od njih je vjerojatno Takanoyama, Čeh koji ne želi nabiti salo jer se ne želi nagrditi. To što je usprkos mršavosti napredovao da praga plaćenih divizija svjedoči o njegovoj sposobnosti.   Nishikido-oyakata, nekoć Mitoizumi, zvan Brdo Soli po količini soli koju bi prosipao po ringu pred svoju borbu. Još jedan od mojih davnih miljenika koji sad vodi vlastitu "štalu". Znaš da si stari sumo fan kad više miljenika imaš među oyakatama nego među hrvačima.  Studija gyojija u crnom. "Umjetničko ime" mu je Kimura Takao. Svi gyoji su ili Kimura ili Shikimori.      (a ima još na Photobucketu...) Yobidashi s drvenim klepetalom najavljuje dohyo-iri (ceremoniju ulaska u ring) hrvača juryo divizije, niže od dvije plaćene divizije.  A evo i hrvača, u svečanim kesho-mawashi pregačama.  Otsukasa, veteran i jedan od mojih miljenika otkad se kao lav borio protiv duplo većeg Musashimarua, s Vjetrom na pregači.  Ichihara i mali Mongol Hakuba s bijelim konjem na pregači (hakuba = bijeli konj).  Juryo dohyo-iri ide kraju.  Yamamotoyama, sad i službeno najkrupniji aktivni sumo hrvač i najteži Japanac u sumu ikad s preko 250 kila. Navodno sad kad je postavio rekord kani izgubiti koju.  Yamamotoyama i Ushiomaru, koji bi bio krupan u usporedbi s bilo kojim drugim hrvačem.  Više nitko ne sumnja da su Mongoli osvojili sumo. Oba yokozune su Mongoli, najperspektivniji kandidat za ozekija je Mongol, ima ih još po 3-4 u Makuuchi i u Juryo diviziji... a ovdje su dvojica, Hoshihikari i Mokonami.  Sad kad počinju borbe viših divizija, i rituali pred početak borbe postaju sve složeniji. Hrvači ispiru usta vodom i brišu ih papirom. Yobidashi stoga priprema vjedro s vodom i hrpicu papira...  Kumegawa-oyakata, nekoć rjetkokosi veteran Kotoinazuma, sad vrlo cool shinpan. Treba odvažnosti da se obrije na ćelavo u zemlji gdje je muškarcima prorjeđivanje kose velika sramota.  Yobidashi u akciji.  I još jedan, Kunio, koji nosi deebele naočale dok nije na dužnosti, pa zato škilji dok jest na dužnosti. Zapamtljive konjske face, jedan od 3 yobidashija koje sad prepoznajem na prvi pogled. :)  Hoshikaze (u čučnju) i Towanoyama se spremaju na borbu.  Yamamotoyama u svom svojem obujmu.  Kasugano i yobidashi.  Yamamotoyama i Wakatenro se spremaju na borbu.   Otsukasa prima chikara-mizu, Vodu snage, za ceremonijalno ispiranje usta.  Kaiho i Otsukasa, moja dva ljubimca, spremaju se za borbu.  Hakuba (licem prema kameri) protiv Tosayutake u yotsu-zumo borbi (sve četiri ruke na pojasu).  Aran, jedini preostali Osećanin u sumu.  Uobičajeni sumnjivci (Toyozakura i Kasugano-oyakata).  Tosanoumi, jedan od veterana... i moja posljednja fotografija iz prednjih redova prije nego što su me, padobranca, izbacili.  Makuuchi dohyo-iri sa zapadne strane, snimljen iz padobranskog međupoložaja.   U prvom planu bivši ozeki Miyabiyama i najstariji aktivni Mongol i budući prvi mongolski oyakata Kyokutenho. Makuuchi dohyo-iri s istočne strane.  Nakon ovoga povukla sam se na svoj bazni položaj na gornjim katovima, i uživala u blagodatima zuma. |
25.11.2008., utorak
Jesenski sumo turnir u Kokugikanu. Dio drugi: akcija
Priprema... Pozor...  E, nema start. Osim yobidashija koji je trenutno zadužen za najavljivanje idućeg meča, u blizini ringa uvijek ima 5-6 yobidashija spremnih da ga pometu, priskoče shinpanima ako trebaju ustati za vijećanje o sumnjivom ishodu borbe, ili priđu upozoriti publiku koja krši pravila bontona za one u prvim redovima: ne okreći leđa ringu, ne pružaj tabane prema njemu, nemoj jesti i piti.  Yobidashi na ringu obavlja svoj posao. Dohyo (ring) i hanamichi.  Pogled na dohyo dok gyoji proglašava pobjednika a poraženi se upravo spušta s njega.  Yobidashi potrepštine smještene u hanamichi - par metli, kanta za zalijevanje dohyoa (da se ne praši) i zaliha soli za ceremonijalno posipanje ringa da bi se pročistio, što počinje tek s plaćenim divizijama.  (da, bacaju sol, a ne rižu...) Fujishima-oyakata, nekoć tamnoputi ozeki Musoyama, na shinpan dužnosti...  Misteriozna dva para sandala uz sjedalo shinpana. Vjerojatno je jedan par od pojedinog shinpana, a drugi namijenjen penjanju na dohyo.  Vrlo masivni sumo hrvači i nisu tako česti, ali ih ima. Kyokuhikari, recimo.  Smjena gyojija. Odlazeći se, naravno, klanja.  Borba Kameija (bez chonmage "punđe") i Otake (sa zulufima) bila je epska i duga. Klasični yotsu-zumo (oba hrvača drže protivnikov pojas s obje ruke) kakav se rijetko viđa u posljednje vrijeme...    Pobjednik je bio Kamei. Ne bi mi dan na turniru bio potpun da ne uslikam Matsugane-oyakatu. Nekoliko puta. Nekoć ozeki Wakashimadzu, nikad ga nisam gledala dok se bori, i prvi je shinpan kojeg sam primijetila i zapamtila samog po sebi. Mislim da je stvar u nosu...  Čeka svoju borbu.  Psihološke pripreme.  Izutsu-oyakata (stariji brat zgodnog Teraoa, sad Shikoroyama-oyakate) definitivno je najfotogeničniji i najsimpatičniji od shinpana.  Kainowaka, još jedan od zbilja masivnih sumo hrvača.  Mono-ii, vijećanje o ishodu borbe.  Dewanosato čeka ishod vijećanja o svome meču.  Nastavlja se! Na Photobucketu možete naći cijeli niz slika borbe Kameija i Otake, kao i raznih shinpana. :) ps. 100. nastavak bloga. |
24.11.2008., ponedjeljak
Jesenski sumo turnir u Kokugikanu. Dio prvi: jutro
Ponedjeljak je bio praznik i drugi dan jesenskog sumo turnira u Tokyu. Karta je nabavljena odavno preko aparata u kombiniju u Sakaiju, pa sam i ovaj put imala mjesta na sličnom položaju u dvorani, ispod negdašnjeg portreta Tochiazume u povodu njegove turnirske pobjede prije nekoliko godina, kojeg je sada zamijenio portret svibanjskog pobjednika Kotooshua. Priznajem da nisam vjerovala da će Bugarin uspjeti osvojiti taj turnir iako je bio neporažen na polovini turnira... Nije baš bio uvjerljiv ozeki (drugi najviši rang) do tada, a bome ni od tada, ali barem se riješio poraznog epiteta ozekija bez osvojenog turnira. Neobično je što je portretiran bez kesho-mawashi ceremonijalne pregače... Ah, praznina ranog jutra u Kokugikanu, domu suma...  I što zagriženi sumo fan radi ranim jutrom, dok se bore sasvim mladi i nepoznati hrvači? Nalazi stare i nepoznate hrvače, hrvače poznate samo zagriženim sumo fanovima, kao što je Kasachikara (ime se može prevesti kao Snaga Kišobrana, makar se vjerojatno nešto i gubi u prijevodu). Kasachikara je "slavu" stekao upornošću: hrve se već preko 20 godina a nikad nije bio rangiran više od jonidan divizije, koja je druga od dna i koju perspektivni mladi hrvači prošišaju za pola godine najviše. Što ga drži i dalje u sumu, bez stalne plaće (koju dobivaju samo hrvači u naviše dvije divizije), i bez perspektive? Možda ne zna gdje bi drugdje, možda je stekao neko poštovanje mlađih a više-rangiranih hrvača u nemilosrdnoj meritokraciji svijeta suma? Bilo kako bilo, Kasachikara nastavlja oscilirati između najniže dvije divizije i pobuđivati zanimanje zagriženih sumo fanova.  Mijenjanje žarulja u Kokugikanu. Fascinantno, zar ne?  Scena iz jonidana - mladi hrvači, mladi i bosonogi gyoji (suci u ringu), razmjerno stari i pospani shinpan (suci oko ringa, bivši hrvači i sadašnji šefovi heya, tj. sumo "štala").  Ovaj Tarzan (Nagakura pravim imenom) borio se valjda u svom drugom turniru, i bio je potpuno zbunjen. Penjao se na ring krivim putem, nije znao gdje da čeka dok su shinpani raspravljali o nejasnom rezultatu njegovog meča, i na kraju je mislio da je pobijedio iako je glavni shinpan preko razglasa objavio rezultat rasprave i Nagakurin poraz. Zbog svega toga i svjetlijih pramenova u Tarzanovoj kosi, sumo-fan do mene je mislio da je dečko stranac koji još ni ne razumije japanski, ali ne, službeno je Japanac.  Metle, uvijek fotogenične, a tek kad su u paru!  Sviđa mi se gyojijeva poza u ovoj fotografiji, pa evo vam.  Kotooshuova shikona (pseudonim) na hlačama yobidashija (najavljivača i pometača ringa). Običaj je da hrvači u povodu napredovanja na viši rang poklone novu opremu yobidashijima...  Dva mlada gyojija čavrljaju u pauzi između dvije smjene shinpana, rijetka prilika za njih tokom dnevne službe.  Hanamichi, Cvjetna staza kojom hrvači silaze do ringa. Kod viših divizija samo po jedan hrvač čeka na ulazu okružen svojim "paževima" (tsukedashi, niže rangirani hrvači), ali u nižim divizijama borbe se smjenjuju jedna za drugom bez dugih rituala, pa cijeli niz hrvača čeka svoj red.  Sumo razglednica - yobidashi najavljuje idući par hrvača.  (Iako yobidashi imaju šalabahtere s imenima hrvača koje trebaju najaviti, suprotno uvriježenom mišljenju nije ispisan na lepezi. Možda je nekoć bio...) Kasugano-oyakata (šef štale) na dužnosti kao jedan od shinpana. Nekoć je bio Tochinowaka, jedan od mojih omiljenih hrvača, dijelom i zbog buldoške face koja mu je na Eurosportu priskrbila nadimak "guard dog of lower makuuchi" (tada je kao već veteran bio glavna prepreka hrvačima koji su tek promovirani u najvišu, makuuchi diviziju). Otkad se više ne hrve lice mu je manje buldoško, a preuzeo je jednu od jačih heya, Kasugano, kojoj pripadaju gotovo svi hrvači čije shikone počinju na Tochi- (osim Tochiazume).  U pozadini strani turisti s dobrim fotićima, koji u prvoj polovici dana čine oko trećine publike... Otkad je sumo ušao u Lonely Planet, dosta turista kapa u Kokugikan. Yobidashi koji trenutno nisu na dužnosti čekaju svoj red u hanamichi, s najavljivačkim lepezicama zataknutim za pojas.  Zbog tradicionalne odjeće lako ih je zamijeniti s yobidashijima, ali ovo je zaposlenik chaye, jedne od "čajana" koje su tradicionalno službeni distributeri skupljih ulaznica koje dolaze u paketu s hranom, pićem i suvenirima. Padobrancima poput mene poznati su kao oni koji nas dođu istjerati s boljih mjesta uz ring jednom kad se vlasnici tih mjesta udostoje doći. Neki od njih su pristojni, neki grubi (tko zna na kakve su sve strance padobrance nailazili).  Nisu samo stranci padobranci, dapače. Ne jedan Japanac s dobrim foto-aparatom seli s mjesta na mjesto kako vlasnici dolaze i dan odmiče... Inače se ne bismo ni mi stranci ufali. Još slika na Photobucketu (a gdje drugdje). |
22.11.2008., subota
Yokohama, večer druga: zabavni park
U Yokohami sam se malo skitala kineskom četvrti - toliko šarenilo davno nisam vidjela. Kineski hram Kantei-byo, tek toliko, za usporedbu.    Zabavni park u Yokohami isto je prilično spektakularan, pogotovo rizenrad.   U blizini je usidren Nippon-maru, nekoć vježbeni brod za mornaricu, sad stalno usidren.  Znam da je to konzervacije radi, ali ipak je malo tužno, brod koji više nikad neće zaploviti...  Tipični Yokohamski kolaž.  Pokretne stepenice do podzemne dugačke tri kata. Da nije bilo svih ovih ljudi ispred mene, uhvatila bi me vrtoglavica...  A sutradan me je čekao - sumo! |
21.11.2008., petak
Kamakura, dan drugi. Dio drugi: planinarenje
Bilo je predfestivalsko vrijeme, i ulicama su prolazili kamioni s glazbenicima i festanjulima koji su reklamirali nadolazeći festival koji se održava u Tsurugaoka Hachimangu hramu.  Spomenuh već planinarsko-hodačku stazu koja vodi od Velikog Bude do Sjeverne Kamakure i hrama Jochi-ji. Danas sam se uputila njome, a predamnom je išao planinar i po. :)  Staza je mjestimice bila dosta gadna, strma... Povremeno sam zažalila što sam krenula njome u ovom smjeru, a onda sam se sjetila da bi to bile još strmije nizbrdice, i da mi vjerojatno ne ginu slične na spuštanju kod Jochi-ji. Šetnja je inače bila ugodna, kombinacija sljemenskih staza i lokrumske vrućine.   Kao Sljeme i Lokrum, i brdašca oko Kamakure su šumski rezervat, kako kaže znakić.  Oko dvije trećine puta je odmorište i odvojak nizbrdo do svetišta Benzaiten, poznatije kao Benten (koja je budistička svetica na crno, dok joj je glavno zanimanje šintoističke boginje blagostanja i umjetnosti). Ovo je svetište Zeniarai Benzaiten, gdje se na izvoru peru novci (zeni = novčić, arai = pranje) da bi se umnožili. Masovno su se prale najveće novčanice od 10000 jena, pretpostavljam s logikom da veće ulaganje nosi veći povrat. Nevjernik kakav jesam, nisam oprala ni zeni. Smještaj svetišta je spektakularan - u grotu do kojeg se dolazi kroz tunel urezan u stijeni... Neka slike same govore.      Zeniarai jedno je od rijetkih šintoističkih svetišta koje odiše tamjanom kakav se obično pali po budističkim hramovima. Atmosfera je bila gotovo zagušljiva od dima...  Natrag uzbrdo do staze i odmorišta, gdje jedna mačka besramno žica hranu i prezire one koji joj nemaju ništa dati.  Staza ovdje postaje civiliziranija i zadire natrag u grad...   (ne mogu im zamjeriti) Ima još znakova protiv zagađivača, kao dokaz i da su prethodne generacije Japanaca zagađivale okoliš:  A taman kad sam pomislila da je najgori dio staze gotov...  Bogovi su pali na tjeme! Otkad nema staklenih boca Cole.  Zadnji hram na rasporedu u Kamakuri - Sugimoto-dera, jedan od onih sitnih starinskih hramova na vrhu vlastite padine, i navodno najstariji u Kamakuri.   Pobočno šintoističko svetište, bez kojega nijedan pošteni budistički hram ne može.   Na kraju sam za oproštaj od Kamakure još jednom svratila do Tsurugaoka Hachimangu, u kojem je sada bila prilična gužva zbog prefestivalske atmosfere.   |
20.11.2008., četvrtak
Kamakura, dan drugi. Dio prvi: do Velikog Bude
Drugi dan u Kamakuri planirala sam obilazak najbitnijih atrakcija, za koje vozi električni vlakić, najbliže tramvaju što možete naći u većini japanskih gradova. Uz postaju je ofucana reklama sačuvana kao spomenik... :) ...a unutra policijski poster koji nije toliko star koliko staromodan.  Prva postaja (i doslovno) - Hase-dera (dera = tera = budistički hram). Ček' malo, kaže poslovični pažljivi čitatelj, zar nisi već bila do Hase-dere i to tamo negdje u Nari? Istina, a evo zašto postoje dva istoimena hrama. Prema legendi, neki je redovnik pokraj Hase u Nari ugledao divovski kamforovac, i pomislio kako se od njega mogu napraviti taman dva kipa Kannon. Te tako i učiniše. Kannon iz donjeg dijela drveta ostade u Nari, dok je veći kip Kannon iz gornjeg dijela (preko 9 m), bačen u more pokraj današnje Osake uz molitvu da se vrati pučanstvu na spas. Kip je izronio 15 godina poslije nedaleko od Kamakure, tako da je u Kamakuri sagrađen novi hram da ga udomi, i nazvan po "matičnom" hramu. Hase-dera u Kamakuri također je jedan od 33 hrama Kannon za hodočasnike Istočnih zemalja (Kanto, krajevi oko Tokya).  Pozor, sokolovi! Zalijeću se na sve vrste hrane ostavljene na stolovima...  I u ovoj Hase-deri ima svetište Jizoa čuvara djece, oko kojega se ostavljaju kipići kao molitva za umrlu i nerođenu djecu.  Sam hram je (naravno) gorio nekoliko puta a razorio ga je i Veliki Kanto potres iz 1929, tako da je zgrada prilično nova i ne pretjerano zanimljiva. S druge strane, izgrađena je tako da se kip Kannon što jasnije vidi. To mu na neki način oduzima onu snagu koji ima njegov pandan u Nari, skriven u polumraku i dimu stare hramske zgrade... Riznica hrama čuva kipove 33 inkarnacije Kannon, uključujući i budućeg Budu, razne junake, mudrace i dame, kao i kojeg Garudu i ine neljudske inkarnacije.  Sad znam zašto uvijek ima 33 postaje/hrama na hodočasničkim rutama Kannon...  S hramskog platoa (je, opet se trebalo penjati) puca pogled na plažu, koja je u to nedjeljno prijepodne bila načičkana surferima.  A kome nije dosta penjanja, postoji i parkić iznad platoa.   Ma koliko slatki bili, ovi moderni Jizo mi nekako nisu pravi... Na platou su uz glavnu hramsku zgradu ostale standardne pomoćne zgrade, zvonik i spremište sutri na osi oko koje se spremište može okretati. Napokon sam doznala zašto hodočasnici okreću spremište: jedno okretanje vrijedi kao da si pročitao sve sutre, a time se zarađuju karmičke zasluge za idući život... Nad odmorištem za hodočasnike kruže sokolovi pikirajući na zanemarenu hranu, a uz odmorište drijema hramska mačka, jedna od rijetkih istinski blaženih i maženih mačaka na koje sam naišla u Japanu.  Jedva da se pomaknula dok sam je mazila, a onda je jedna japanska familija provirila i pitala me je li to hramska mačka, kao da ja znam. Pretpostavljam da su tako htjeli provjeriti je li ju sigurno maziti, jer su dok sam odlazila pažljivo prilazili mački kao da je kamuflirani tigar... U podnožju hrama je Benten-kutsu špilja s kipovima božice Benten i njenih pratilja izrezbarenih u stijeni.   Strop je povremeno bio tako nizak da se moglo proći samo potpuno pognut i s ruksakom pred sobom.  Od hrama sam krenula prema Velikom Budi. Nekoć je bio pod krovom, ali jedan tsunami je 1498. sprao glavnu hramsku zgradu i ostavio Budu neoštećenog ali otkrivenog, kakav je sve otad... No i dalje je u sastavu svetišta, kako turiste lijepo podsjeća sljedeća obavijest:  A evo i njega. Nije najveći, nije najstariji, ali je najveći brončani u Japanu ako ne i šire, a i najdojmljiviji od svih Velikih Buda koje sam vidjela. I naravno, zaštitni znak Kamakure.    Šavovi na licu...    Osim turista iz Japana i svijeta, Budu posjećuju i hodočasnici, i to većinom iz inozemstva, iz Azije. Nekoliko Indijaca izulo se i prostrlo pred Budom, a cijela grupa kineskih hodočasnika koje sam već vidjela u Hase-deri prvo se pomolila, a onda sretno nanizala za zajedničku fotografiju. Svećenik (pretpostavljam) koji ih je vodio marljivo je dokumentirao obilazak (novom?) kamerom:  Buda je šupalj iznutra (kako svjedoče prozori na leđima!), a u unutrašnjost se može ući za kraljevsku cijenu od 20 jena - 1 kune.  Unutar Bude.  Glava Bude, dodatno učvršćena epoksidnim kompozitnim trakama. :)  Obilazak se nastavlja... Još slika Velikog Bude na Photobucketu. |
19.11.2008., srijeda
Yokohama, večer prva: do mora
Kad sam već u Yokohami, izašla sam u šetnju do obale, i usput naletjela na ovaj vrlo slavenski kip (zapravo je kipar iz Južne Amerike, ako se dobro sjećam). Noćna Yokohama.  Jedan od zgodnijih dijelova lučke Yokohame jesu Crvena skladišta, ciglena skladišta sagrađena u zapadnjačkom stilu negdje na prijelazu (prošlih) stoljeća. Sad su preuređena u restorane i dućane, i vrlo ugodno mjesto za izlazak.   Čak su im nadoštukane terase i balkoni tako da se ne ošteti izvorno zdanje.  Zgrada povijesnog arhiva Yokohame nekoć je bila Britanski konzulat, pa je zato i sagrađena u zapadnjačkom stilu. Yokohama je bila jedna od ulaznih luka u Japan za zapadnjake - baš tu je američka flota uplovila sredinom 19. stoljeća da pritisne Japan da se otvori međunarodnoj trgovini, i otada je Yokohama jedna od značajnijih japanskih luka.  Na povratku do hotela naišla sam na svjetleće plamence (ima smisla kad razmisliš) nanizane uz ulicu.   Na kraju ulice naišla sam i na razlog plamencima - snimala se scena neke serije koja se događa oko Božića, pa je zato i ulica bila božićno ukrašena. Jadni glumci u zimskim jaknama, u pauzama snimanja hladili su ih lepezama da nekako prežive. Laku noć.  Još slika - Photobucket, naravno. |
18.11.2008., utorak
Kamakura, dan prvi. Dio drugi: skitnja Sjevernom Kamakurom
Ulice Kamakure vijugaju među brdašcima, i kad nisu okružene hramovima ili privatnim domovima, porubljene su dućančićima i suvenirnicama koji djeluju kao da su sklepani od priručnog materijala. Stražnje uličice pak vode ravno uz vrtove, i mame da se skrene u njih...  Prednost velikog zuma je što se može snimati cvijeće iz vrtova preko puta ceste. :)  Meigetsu-in je hramić čiji je glavni adut raskošan vrt. Kasno ljeto i nije neko godišnje doba za obilazak vrtova: cvijeća većinom više nema, a lišće se još ne počinje žutiti. Ali japanska vještina uređivanja vrtova takva je da se u njima može uživati u svako doba godine.   Jedna od hramskih zgrada zapravo je pećina, s Budom i njegovim učenicima isklesanima u stijeni, a i sama pećina je izdubljena u litici.  Oko pećine još je nekoliko niša izdubljenih u stijeni, s nadgrobnim spomenicima ili manjim oltarićima.  No nije ni cijeli vrt dostupan posjetiteljima - kroz glavnu zgradu može se samo nazrijeti stražnji vrt, koji možda baš zbog te nedostupnosti izgleda posebno primamljivo.  Nikad ne znaš što ćeš sve vidjeti usput...  Engaku-ji, hram točno preko puta Kita-Kamakura postaje, poznat je po najstarijem i najvećem hramskom zvonu u Kamakuri, ali ono nije nešto fotogenično. Zato druge stvari jesu...     Popodnevno sunce uljepšava ionako zgodnu Kamakuru.  Jochi-ji bio mi je zadnji hram na rasporedu toga dana. Od njega kreće planinarska staza koja konačno vodi do Velikog Bude, ali bilo je očito da tamo danas neću stići. Jochi-ji je još jedan od hramova u kojima su zgrade potpuno nezanimljive, ali okolina to nadoknađuje.   Natrag do vlaka, lijepo preko pruge (bez brige, ima rampa)...  ...pa do hotela u Yokohami. Jedan iz lanca hotela, zove se Toyoko-inn Sutajium-mae (mae = ispred, pustit ću vas da pogodite što je sutajium na japanskom...)  Nastavlja se... |
17.11.2008., ponedjeljak
Kamakura, dan prvi. Dio prvi: od hrama do hrama
|
Kamakura je još jedan od onih nekoć slavnih gradića koji sad žive od turista koji dolaze posjetiti ostatke te slave. Smještena na obroncima brda koji se spuštaju do Pacifika, Kamakura je danas praktički jedno od predgrađa Yokohame, koja je pak praktički dio Tokya (od tokijskog kolodvora do Yokohame pola sata, od Yokohame do Kamakure pola sata). Tako sam rujanski veliki vikend (državni praznik u ponedjeljak je sjajan izum) potrošila na izlet u Kamakuru i Yokohamu, uz jednodnevni skok do Tokya na malo suma. Kamakura je bila prijestolnica istoimenog šogunata, kojeg je nakon pobjede nad suparničkim Taira klanom osnovao Minamoto Yoritomo i koji je potrajao kroz cijelo 13. stoljeće... Kamakura je odabrana jer je bila daleko od utjecaja kyotskog dvora, baš kao što su nekoliko stoljeća kasnije Tokugawe za svoju prijestolnicu odabrale jednako daleko i nepoznato mjestance Edo, današnji Tokyo. Kamakurina glavna atrakcija je Veliki Buda, ali kako nije u centru grada, nisam do njega došla prvi dan. Prvo sam svratila do najbliže atrakcije - Tsurugaoka Hachimangu (gu = šintoistički hram). Ovaj hram Hachimanu u kvartu Tsurugaoka najveći je šintoistički hram u Kamakuri.  A možda najspektakularniji dio hrama su jezera lotusa...  ...na koje, naravno, Japanci bacaju novčiće.  Hramski kompleks smješten je na šumovitim obroncima, što uvijek pomaže šarmu.  Hramska riznica bogata je kipovima od kojih su najimpresivniji 12 nebeskih generala sa staklenim i vrlo živim očima (nažalost je slika ispala mutež).  Malo neobično, zar ne, budistički kipovi u šintoističkom hramu? Takav je Japan... Starinske zvjerčice čuvari me uvijek razvesele (u pozadini veliko, staro pa dakle i sveto stablo ginka).  Na jednom od obronaka je hramčić rižobogu Inariju (kojega čuvaju lisice), i kakve sam u međuvremenu naučila prepoznavati po hodnicima od torii.  Golubovi su Hachimanovi, pa ih možda zato toliko ima u hramu... a pomaže i što ih posjetitelji hrane.  Kamakura je inače prilično gospodski gradić, s luksuznim privatnim kućama i lijepim vrtovima.  Osim po Velikom Budi, Kamakura je poznata po brojnim budističkim hramovima, skoro da se može mjeriti s Kyotom po načičkanosti. Krenula sam od Hachimangua prema sjeveru i željezničkoj postaji Kita-Kamakura (Sjeverna Kamakura, kita = sjever), svraćajući usput u hramove... prvi na putu bio je Kencho-ji (ji = budistički hram), sa svojim impresivnim Sanmon vratima (san = planina, mon = vrata).  Hram je osnućem star, ali je gorio dovoljno puta da većina hrama potječe iz 19. stoljeća. Najstarije drvene strukture u hramu su tako 700-godišnja stabla smreke (vrsta koju sam dosad proglašavala čempresima, ali otkad se razumijem u botaniku?) čije je sjeme navodno iz Kine donio sam osnivač hrama.  (u pozadini proviruje Butsuden, dvorana s kipom Bude, Butsu = Buda, den = dvorana) Tako da nema ni spektakularne budističke skulpture (koju sam dosad počela cijeniti), samo uvijek zanimljivi kip asketskog Shakyamuni (Siddartha) Bude.  Kao svaki pošteni hram, i ovaj ima (zen) vrt, koji nije kameni ali je jednako teško shvatljiv. Zato su na stražnjoj verandi hrama postavljene klupice da bi ga se moglo kontemplirati u miru.  U duhu suživota budističkih i šintoističkih hramova, kad prođete kroz Kencho-ji i nastavite zavojitom stazicom uzbrdo, doći ćete do šintoističkog hramića Hansobo kojeg ne samo da brane impresivne zvjerčice...  ...nego i tengu!  Tengu su jedna od neobičnijih bića šinotističke mitologije, leteći mrzovoljni ratnici/redovnici s kljunovima ili (kad se prikazuju u ljudskijem obliku) iznimno dugim nosevima. Donekle slično kentaurima u staroj Grčkoj, tengu su podučavali legendarne junake ratničkim vještinama.   Nakon dugotrajnog uspona, malo sam predahnula i za vaš užitak snimila koju minutu šintoističkog napjeva i zavjetne/molitvene pločice na ulazu u hram. I opet me podsjeća na indijanske ritualne napjeve... Od Hansobo vodi jedna od dvije planinarsko-pješačke staze u Kamakuri, s koje se, u dobar dan, može vidjeti - Fuji. Kako je vrijeme bilo toliko mutno da su se jedva vidjela brda s druge strane grada, nisam se uputila u planinarenje. Dobri dani za gledanje Fuji su vjerojatno tek u zimu, kad je snimljena i ova fotografija, koja za utjehu namjernicima visi na odmorištu.  Skalini do još jednog šintoističkog hramića u sklopu Kencho-ji (do ovog mi se pak nije dalo).  Obilazak hramova nastavlja se u idućem blogu. Još slika može se naći na Photobucketu... |