18.11.2008., utorak
Kamakura, dan prvi. Dio drugi: skitnja Sjevernom Kamakurom
Ulice Kamakure vijugaju među brdašcima, i kad nisu okružene hramovima ili privatnim domovima, porubljene su dućančićima i suvenirnicama koji djeluju kao da su sklepani od priručnog materijala. Stražnje uličice pak vode ravno uz vrtove, i mame da se skrene u njih...  Prednost velikog zuma je što se može snimati cvijeće iz vrtova preko puta ceste. :)  Meigetsu-in je hramić čiji je glavni adut raskošan vrt. Kasno ljeto i nije neko godišnje doba za obilazak vrtova: cvijeća većinom više nema, a lišće se još ne počinje žutiti. Ali japanska vještina uređivanja vrtova takva je da se u njima može uživati u svako doba godine.   Jedna od hramskih zgrada zapravo je pećina, s Budom i njegovim učenicima isklesanima u stijeni, a i sama pećina je izdubljena u litici.  Oko pećine još je nekoliko niša izdubljenih u stijeni, s nadgrobnim spomenicima ili manjim oltarićima.  No nije ni cijeli vrt dostupan posjetiteljima - kroz glavnu zgradu može se samo nazrijeti stražnji vrt, koji možda baš zbog te nedostupnosti izgleda posebno primamljivo.  Nikad ne znaš što ćeš sve vidjeti usput...  Engaku-ji, hram točno preko puta Kita-Kamakura postaje, poznat je po najstarijem i najvećem hramskom zvonu u Kamakuri, ali ono nije nešto fotogenično. Zato druge stvari jesu...     Popodnevno sunce uljepšava ionako zgodnu Kamakuru.  Jochi-ji bio mi je zadnji hram na rasporedu toga dana. Od njega kreće planinarska staza koja konačno vodi do Velikog Bude, ali bilo je očito da tamo danas neću stići. Jochi-ji je još jedan od hramova u kojima su zgrade potpuno nezanimljive, ali okolina to nadoknađuje.   Natrag do vlaka, lijepo preko pruge (bez brige, ima rampa)...  ...pa do hotela u Yokohami. Jedan iz lanca hotela, zove se Toyoko-inn Sutajium-mae (mae = ispred, pustit ću vas da pogodite što je sutajium na japanskom...)  Nastavlja se... |