22.10.2008., srijeda
Asuka, dio treći: Muzej na kraju grada
Kako je muzej smješten dosta daleko, baš negdje između dvije željezničke postaje, slijedila mi je lijepa šetnja kroz polja. Šuma bambusa. Mmmm. Mini pod nadstrešnicom.  Hrpa krame. Možda čeka odvoz krupnog otpada, ali svakako mi veseli srce. Rijetko viđam takve hrpe krame u Japanu, pa me svaka podsjeti na dom.  Muzej Asuke ima nešto zgodnih izložaka vezanih uz početak budizma i tumule, ali najzgodnije su kopije stjenčuga iz šire okoline smještene u nekoliko desetaka metara šetnjice parkom pred ulazom u muzejsku zgradu.   ...a sa stražnje mu strane:    (ovaj i prethodnik mu spadaju u Saruishi, Majmunsko kamenje)  Ovo lice je vrlo Majoliko (Maje kao Srednjeamerički narod, ne kao Pčelica) A tek ovo!  Maketa građe tumula.  Analiza topografije Budine glave, koja bi i sama mogla biti umjetničko djelce...  ...za razliku od ove simulacije izvorne boje (i pozlate) kipa. Brrr.  Reljef nebesnice...  ...i feniksa iz 7. stoljeća. Začudno realistični i fine izrade.  Nakon obilaska muzeja zaputih se u podulju šetnju natrag do postaje, koja bi me provela pokraj još koje stjenčuge. A usput... Zbilja zbilja sitna žabica.  Strašilo.  Čudni kukac. Dajem nagradu onome tko mu locira glavu.  Asuka-gawa (gawa = kawa = rijeka) teče uz jedan od tumula koji je istovremeno i park i vidikovac. No nije mi se više dalo penjati.  Ah, rižina polja.  Jedna od stjenčuga, ova dio negdašnje grobne komore koji se svalio s brežuljka na put. Narod ga zove Vražji zahod, iz očitog razloga.  Mislim da su ove konzerve piva zveketavo strašilo...  Kako sam zašla u sve uže i uže stazice između sve manjih i manjih polja, kad sam naišla na kartu stala sam je proučavati da se uvjerim da sam na dobrom putu (i jesam bila). No strankinja koji proučava kartu potakla je lokalnog penzionera da provjeri jesam li se izgubila, kuda idem i da mi se ponudi pokazati put. Ako japanska pristojnost ima koju lošu stranu, to je da ih je nemoguće spriječiti da ti pomognu jednom kad si to utuve u glavu. Na kraju je jednostavnije s osmijehom prihvatiti nepotrebnu pomoć... Diplomirani agronomist s (o, slučajnosti) mojeg Sveučilišta, natucao je nešto engleskog, pa smo se sporazumijevali kako smo znali i umjeli, s par ključnih riječi na japanskom i engleskom. Kad je čuo da sam iz Hrvatske, rekao je "Jugoslavija!", a na moje potvrdno klimanje dodao je ime, koje je zvučalo otprilike "Roburo Matachichu!" Potrajalo je desetak sekundi dok sam to dešifrirala u "Lovro Matačić!", vjerojatno zato što tu asocijaciju na Hrvatsku nisam očekivala. Čovjek voli slušati klasiku, i sjećao se njegovog gostovanja u Japanu... Na kraju me je otpratio sve do postaje. Usput smo stali vidjeti još par "majmunskih" gromada, koje su prenesene sa svojih izvornih položaja da čuvaju grob neke princeze.   I tako je završila moja posljednja ekspedicija iz Sakaija. Idući ću put na vlak sjesti da se u Sakai više ne vratim. Šmrc. |