20.09.2008., subota
Lovci na Fuji
|
Jutarnje i popodnevne magazinske emisije na japanskoj TV su obično živi udav (osim kad se bave skandalima u sumu, he). No povremeno im se zalomi koji zanimljivi prilog, kao što je priča o lovcima na Fuji. Fuji-san (san = planina) najviša je planina u Japanu, i omiljeni motiv umjetnicima već stoljećima. Ako niste čuli za seriju drvoreza "36 pogleda na Fuji" od Hokusaija, sigurno ste vidjeli najpoznatiju od njih:  Fuji-san je također sveta planina, a i prilično naporno hodočasničko/planinarsko odredište (3776 m, rijetka i hladna atmosfera, službena sezona penjanja završava s kolovozom), s najskupljim (po cijeni pića) aparatom za prodaju pića u Japanu. Tako da se većina odluči diviti planini iz daljine, odakle uostalom i najbolje izgleda. No Fuji-san je također na glasu po svojoj neuhvatljivosti - dobrim dijelom godine (pogotovo ljeti) zavija se u oblake i potpuno je nevidljiva. Diljem Japana rasuti su vidikovci koji se diče da se s njih može vidjeti Fuji-san, ali rijetko kad se doista i ukaže. Nisam ni znala koliki sam srećković kad sam je vidjela iz shinkansena na putu u Tokyo početkom svibnja, i opet na povratku kad sam je napokon i slikala.  Nakon toga sam bila do Tokya (i dalje) 3-4 puta, i više nikad je nisam vidjela... Zbog njezine skrovitosti, fotografi najčešće love Fuji-san zimi, i to zorom, dok ni izmaglice još nema. No nekim fotografima nije dovoljno uhvatiti spektakularnu sliku planine dok se odražava u jezeru ili dok sva skrletna sja u jutarnjem suncu - napredak fotografske optike izrodio je luđ... khm, entuzijaste koji pokušavaju slikati Fuji-san sa što daljih vidikovaca. To su naslovni Lovci na Fuji, koji su uspjeli slikati planinu s vidikovca u Mie-ken (ken = prefektura). Mala zemljopisna digresija: kad pogledate na kartu Japana, Fuji-san je malo iznad otanjeg poluotoka koji visi južno oko sredine Honshua, zapadno od Tokya. Sad nađite Osaku - debeli polutok koji se pruža južno i istočno od nje dijeli se na 3 prefekture: u sredini, bez izlaza na more, je Nara-ken; zapadnu i pola južne obale obuhvaća Wakayama-ken, dok ostatak južne i istočna obala spadaju u Mie-ken. Tako s obalnih brda Mie-ken puca pogled preko ravnica središnjeg Japana sve do Fuji-san. Lovci su sretno držali rekord, dok im ga nije preoteo fotograf koji je Fuji ulovio s brda sjevrnog Honshua. Odlučni vratiti prestiž i osigurati da im ga nitko nikad više ne ukrade, lovci su učinili jedino što im je preostalo: krenuli su doznati koje je najudaljenije mjesto u Japanu s kojega se Fuji-san teorijski može vidjeti. Konzultirali su sveučilišnog profesora zemljopisa, koji je računalno izračunao sve lokacije s kojih bi se Fuji još mogla vidjeti, uzimajući u obzir okolne planine i zakrivljenost Zemljine površine. Na iznenađenje i oduševljenje naših Lovaca, najudaljenija točka bila im je u susjedstvu, u brdima Wakayama-ken. Pripreme za ekspediciju su mogle početi. Oboružani simuliranom slikom koja pokazuje gdje mogu očekivati Fuji-san, izvidjeli su lokaciju i počeli planirati najbolje vrijeme za lov. Ljeto nije dolazilo u obzir zbog izmaglice kojom se Fuji-san skriva, zima zbog magli koje u Wakayamu prodiru s mora. Stoga im se jesen učinila najboljim dobom. Konačno su dočekali idealno vrijeme - tajfun (zapravo gadna ciklona, Japan rijetko pogađaju uraganski tajfuni) je prolazio pacifičkom obalom Japana, a kako je prolazio za sobom je vukao oblake i ostavljao kristalno čisti zrak. Aparati i stativi su utrpani u gepek, i usred crne noći Lovci se uputiše na čeku. Postavili su aparate orjentirajući se uz pomoć GPS-a i čekali zoru. Čim je zadanilo počeli su paljbu nadajući se da će uloviti svoj plijen. I doista - na fotografiji se može vidjeti blijedi blijedi trokutić planine kako izviruje nad horizontom. Lovcima je osigurana vječita slava, kao i "vidikovcu" koji je zaradio svoj putokaz i ambiciju turističkog odredišta. Tko zna, možda se Lovci sad i upute penjati na Fuji... |