Trećinu svijeta daleko

< kolovoz, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Rujan 2009 (23)
Lipanj 2009 (13)
Svibanj 2009 (21)
Ožujak 2009 (20)
Veljača 2009 (20)
Siječanj 2009 (10)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (11)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (13)
Kolovoz 2008 (24)
Srpanj 2008 (23)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (12)
Travanj 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Dojmovi i fotografije iz Japana

Linkovi
Glavni fotoalbum:
Photobucket
Photobucket2
(jerbo se prvi napunio)

Japan:
Službena stranica grada Sakaija
Interaktivna karta Sakaia
(Japanska, s titlovima)
Prefekturno sveučilište u Osaki
Matsumae međunarodna zaklada (hvala im)
Hyperdia planer putovanja
(vozni i letni redovi, vrlo korisno iako isprva nespretno)
Japan-guide.com - sve što ste htjeli pitati o Japanu a niste znali gdje biste.

Preporučena literatura:
Blog Kućanice u Japanu
(za one koji ne čitaju ovaj blog samo iz rodbinske dužnosti)

Meni zanimljivo:
Ilustrirani vodič kroz japansku mitologiju
Službeni sumo portal
Sumoforum
Ghibli muzej
Takarazuka Revue
(službena stranica, na Japanskom)

Bratske stranice:
Darko Macan piše blog
MCNov crtani notes

28.08.2008., četvrtak

Intermezzo: dva neobična videa

Prvi video snimljen novom kamerom, pjevač s razglasom na pješačkom prijelazu pokraj Nanba stanice. Ne znam je li riječ o beskućniku, prosjaku (ali nije očito tražio novac) ili štogod.


A ovo je isječak vijesti za gluhe, uvijek zabavnije za gledanje od "pravih" vijesti. Žao mi je što se nisam sjetila snimiti vijesti sa spikerom koji je imao još izražajnije grimase...

Vijesti su inače (čini mi se) povlačenje kuhala za rižu s tržišta zbog problema i hapšenje stalkera.
- 16:40 - Komentari (1) - Isprintaj - #

27.08.2008., srijeda

Kyoto, tko zna koji put. Paljenje Daimonji baklji

Središnji ljetni praznik u Japanu je O-bon, trodnevni praznik mrtvih kada se duše preminulih predaka vraćaju na ovaj svijet u posjetu. Kao za Svisvete, Japanci se za O-bon vraćaju u rodna mjesta posjetiti groblja i zapaliti svijeće i tamjan svojim pokojnicima... ili pak iskoriste slobodne dane i otperjaše na godišnji u inozmestvo. Tokom večeri O-bona održavaju se lokalni festivalčići i proslave, a sigurno je najslavnije paljenje lomači u obliku divovskih slova (i jednog broda) na brdima oko Kyota u večer 16. kolovoza, da se pokojnicima osvijetli put natrag na onaj svijet. Te tu subotu svratih u Kyoto i odabrah jedan od punktova s kojih se vide lomače. Kako je nemoguće vidjeti sva slova odjedanput (osim s vrha tornjeva i hotela koji to posebno naplaćuju), jedno od boljih mjesta za gledanje su obale Kamo-gawe, odakle se posebno dobro vidi Daimonji, znak "dai" = velik, koji se prvi pali.

Gužva je bila poprilična, pogotovo na mostu s kojeg je pogled bolji (jer ne smetaju zgrade).
Photobucket

I videić, jer se mračne scene bolje vide tako.


Napokon, zapaljene su lomače!


Više ili manje uspješni pokušaji fotografiranja Daimonji bez stativa. :P
Photobucket

Photobucket

Napokon sam skroz smanjila ekspoziciju, pa Daimonji izgleda premračno...
Photobucket

...te vam evo videa da uživate u njegovom punom sjaju.


Malo širi plan...
Photobucket

...a u međuvremenu su počeli gorjeti i ostali znakovi, od kojih se s moga položaja vidi samo dio.
Photobucket



Nakon kojih pola sata, Daimonji se počeo gasiti, a gomila rapršavati. Fotografija, i par videjića jer bolje izgledaju od fotografija.
Photobucket





Par policajaca koji su tokom najveće gužve povremeno podvikivali ljudima da ostave na mostu mjesta za prolaz sad su opušteno naslonjeni na ogradu mosta prolaznicima objašnjavali koji se to znak djelomično vidi u daljini, i odakle mogu vidjeti još koji znak ako požure. No meni je bilo dovoljno, te se uputih kući.
- 16:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.08.2008., utorak

Kashihara

Do Kashihare sam krenula isključivo radi tamošnjeg arheološkog muzeja (što nimalo neće iznenaditi one koje su primali moja talijanska izvješća). Ovim dijelom mog susjedstva, koje je srce antičke japanske kulture (Yamato), cirkulira Kintetsu lokalna željeznica (ona kojom sam išla do Ise).
Photobucket

Ova je imala neobični dizajn vagona...
Photobucket

A onda sam shvatila - Kintetsu ima liniju do "Španjolskog sela", vjerojatno tematskog zabavnog parka.
Photobucket

Na putu do muzeja sam prošla kroz Kashihara-jingu (jingu = šintoistički hram povezan s carskom obitelji, tj. "državnim šintoizmom").
Photobucket

Golemi drveni torii su uvijek cool.
Photobucket

Jezerce uz hram.
Photobucket

Glavna zgrada hrama. Nije loš dizajn, starinski oblik slamnatog krova izveden u metalu.
Photobucket

Unutrašnja zgrada, ova s klasičnim krovom. Iza nje tek viri vrh krova samog svetišta.
Photobucket

Uređenje hrama je prilično minimalističko. Ima i to svog šarma.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Treba mesti to golemo šljunčano dvorište...
Photobucket

Bočni ulaz koji vodi do muzeja! ;)
Photobucket

Japanska grlica. Umjesto kupi-kruh, glasa se kupi-rižu. Zbilja! No, glasa se kuku-kuku, umjesto kuku-ku.
Photobucket

U muzeju sam doznala da stranci koji pokažu svoj pasoš imaju besplatan ulaz! Ji! Ali svoj pasoš sam ostavila doma (jer imam osobnu gostujućeg stranca). Nema veze, svejedno me pustiše besplatno! Iz zahvalnosti sam čvrsto odlučila kupiti nešto u muzejskom dućančiću na izlazu.

Muzej pokriva razdoblje od prapovijesti do kasnog srednjovjekovlja, ali najspektakularniji su svakako izlošci iz doba ranog kraljevstva/carstva kad su podizane grobnice-tumuli. Tad je počeo utjecaj Koreje i Kine koji je na kraju doveo budizam i korjenitu promjenu Japana. Raniji izlošci djeluju gotovo indijanski, vidljivi su utjecaji zajedničke kulturne prošlosti nomada sjeveroistočne Azije koji su pregazili more, jedni do Japana a drugi do Aljaske. Kako je ovo japanski muzej, tu su lutkice koje rekonstruiraju život prapovijesnih Japanaca prema crtežima na keramici, od lova preko vjerskih ceremonija do arhitekture. Kad vidite ratnike s percima zabodenim u pundžu i šamana odjevenog u pticu, sličnost s indijancima postaje očita. Zato volim arheološke muzeje - otvaraju pogled... Uobičajena predodžba Japana je klasična, iz samurajskih filmova i serija. Ali to je razmjerno moderan Japan Edo doba, od 17. do 19. stoljeća. Oni zainteresiraniji za kulturu i povijest Japana možda poznaju prethodne šogunate, ili čak zlatno doba carstva... koje je bilo u 10. stoljeću, smiješno nedavno. A starija japanska povijest vjerojatno nije dobro poznata ni samim Japancima, jer je zamagljena budističkim i šintoističkim legendama i pošteno je otkrivaju tek razmjerno nedavna arheološka iskapanja. Ako hoćete misteriozni Japan, tu vam je!
Oprema ratnika i konja, zarđalo željezo i zelena bronca s povremenim rekonstrukcijama izloženim uz izvorne nalaze, žezla od jaspisa i pozlaćene papuče, i meni najdraži izlošci, haniwa glinene grobne figure ljudi i životinja, brodova i kuća. Snimanje nije bilo dopušteno, ali ovog ljepotana sam morala slikati.
Photobucket

Kao većina japanskih muzeja, i ovaj je opremljen interaktivnim displejima i video kabinicama, ali kao u većini japanskih muzeja sve je na japanskom... Sreća, inače bi me morali izbacivati iz muzeja pred zatvaranje. I opet kao većina japanskih muzeja, edukativno je ustrojen i želi privući školsku djecu. Kako sam ga posjetila u nedjelju, bio je pun obitelji s malom (vrištećom) djecom. To je jedina mana japanskih muzeja kad ih posjećuješ isključivo vikendom - natrpanost djecom. Gdje su oni lijepi prazni talijanski muzeji. ;) Subote su bolje, tad dječica većinom imaju neke sportske ili ine aktivnosti u školi.

Leptir na prozoru unutrašnjeg dvorišta.
Photobucket

Brdašce koje služi kao orijentir kad s kolodvora ideš prema hramu.
Photobucket

Cesta do kolodvora.
Photobucket

Pred kolodvorom je drvored ginka.
Photobucket

Photobucket

I malo snimki rižinih polja iz vlaka.
Photobucket

Photobucket

Photobucket
- 16:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.08.2008., ponedjeljak

Ishiyama-dera, dio drugi: Ishiyama-dera

Kao svaki pošteni hram sagrađen na obronku, Ishiyama-dera počiva na terasi koju drže potpornji:
Photobucket
(prostor ispod terase služi kao skladište za crjepove i inu građu)

Terasa glavne zgrade hrama.
Photobucket

Binzuru, liječnik i jedan od Budinih učenika, sad budistički svetac kojemu se utječu bolesnici.
Photobucket
Lijepi bavarinić ima.

Murasakina soba. S Murasaki lutkom u prirodnoj veličini (i sluškinjicom u pozadini), jer smo u Japanu.
Photobucket

Torii balansiran između stijena.
Photobucket
Torii bi trebali predstavljati ulaz u šintoističko svetište, ali ne znam prolazi li itko ispod ovoga...

Pogled s visoravni prema pagodi koja je "kat" više.
Photobucket
Stjenčuge u prvom planu su vjerojatno dale ime kraju: Ishiyama znači Kamena planina (ishi = kamen, yama = planina). Dodatno me razveselio njihov mineralni sastav - radila sam na sintezi volastonita, pa mi ga je uvijek drago vidjeti u prirodnom stanju.

Još stjenčuga, vjerojatno ne volastonitnih.
Photobucket

Vidikovac s kojeg bi se vidjelo jezero da nije ljeto i izmaglica.
Photobucket

Pagoda.
Photobucket

Malo dalje od ovog glavnog, starog hramskog kompleksa je nova zgrada, parkić i spomenik Murasaki.
Photobucket

Evo kako budistički hramovi izgledaju dok su novi.
Photobucket

Pogled na pagodu s visine...
Photobucket

...i s nizine
Photobucket

Momiji koji raste iz pukotine u volastonitu.
Photobucket

Jedna od pobočnih zgrada.
Photobucket

Volastonitne stijene su posute novčićima od 1 jena. Bila je i hrpica jena pred spomenikom Murasaki, Japanci ih zbilja vole ostavljati posvuda. Razumijem ih, kad vam vraćaju kusur do u jen zbilja ne znate kuda biste sa svom tom sićom. ;)
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Još malo momiji-volastonitne kombinacije.
Photobucket

Photobucket

Kompleks hrama je baš zgodan - brojni skalini sa pobočnim malim zaravnima na kojima je koja zgrada ili oltarić.
Photobucket

Photobucket

Isprva mi se budistički hramovi nisu previše sviđali, šintoistički su mi bili simpatičniji. U međuvremenu sam naišla na antipatične šintoističke i na vrlo ugodne budističke hramove. Čini mi se da je zelenilo pritom glavno...

Na putu natrag do stanice, stambena zgrada na obali rijeke.
Photobucket

Tek toliko da se trgnem iz idile, pogled na Otsu na obali jezera Biwa.
Photobucket

Još jedan Fudo Myo-o, s priručnim mačem i lančićem umjesto budističke brojanice. :D
Photobucket

I oltarić bezobličnom Jizou.
Photobucket

Ostale slike na Photobucketu.
- 16:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.08.2008., nedjelja

Ishiyama-dera, dio prvi: okolica

Ishiyama-dera je budistički hram (dera = tera = hram) smješten na brdašcu nedaleko od ušća Uji-gawe (gawa = kawa = rijeka) u Biwa-ko (ko = jezero). Nije mi daleko, par stanica od Kyota s presjedanjem u Ishiyami na malecku lokalnu željezničku liniju koja je jedva veća od tramvaja. Na kolodvoru u Ishiyami spomenik je Matsuu Bashou, pjesniku i lutalici, poznatom po svojim haikuima.
Photobucket
Basho je neko vrijeme živio u obližnjem Otsu, a spomenik mu je podignut ovdje jer je tu prolazio Tokaido put, glavna poveznica Tokya i Kyota u Edo dobu.

Kad sam krenula kupiti kartu za vlakić na automatu, jedna bakica me zabrinuto pitala kako da kupi sebi kartu. Valjda sam djelovala vrlo samouvjereno... Ima bit' da sam naučila nešto japanskog kad bakicama mogu pokazivati kako komunicirati s automatom.

Šetnja od Ishiyama-dera stanice do samog hrama. Svidjela mi se kombinacija shinto i poštanskog crvenila...
Photobucket

Putokaz.
Photobucket

Put do hrama vodi uz Uji-gawu, i sasvim je ugodna šetnja između kuća i vikendica.
Photobucket

Photobucket

Rijekom prolaze četverci s kormilarom i jedan turistički brod, cvrčci cvrče...
Photobucket

Photobucket

Čini mi se da bi neko od mjestanaca na obali Biwa-ko bilo dobra baza za kombinaciju turističkih obilazaka Kansaija i pošteni odmor: Kyoto je vrlo blizu i prometni centar za dalje ekskurzije, a atmosfera je spokojna i ima puno zelenja okolo. Jedina bi mana mogla biti povremeni manjak informacija na engleskom. To je paradoks jedne vrste: nema natpisa i informacija na engleskom jer strani turisti ne svraćaju tamo, a strani turisti ne svraćaju jer nema natpisa i informacija na engleskom. :P

Tipični ukrasi, što su vrtni patuljci Europi, to je tanuki i žaba Japanu.
Photobucket

Glavna ulazna vrata za Ishiyama-deru, Sanmon (san = planina, mon = vrata), sasvim su oblijepljena zavjetnim papirićima s imenima...
Photobucket

Photobucket

Nio čuvari su malo ofucani, ali se dobro uklapaju u vrata.
Photobucket

Od vrata vodi prilaz zagrađen s obje strane manjim hramićima i zgradama s krasnim vrtovima.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Kako je ovaj hram ipak i turističko odredište, tu je i čajana gdje za standardnih 500 jena možete dobiti šalicu zelenog čaja i blijedi kolačić. I dalje me ne privlači.
Photobucket

Najveći turistički mamac ovog hrama je Murasaki Shikibu, autorica najstarijeg japanskog (a možda i svjetskog) romana, Priče o Genjiju, koja je napisana prije kojih 1000 godina. Roman pročitah prije par godina, prava ljetna literatura: dvorski ljubić na 500 stranica. :) Priča se da je Murasaki upravo u Ishiyama-deri dobila inspiraciju da napiše Genjija... Stoga nije ni čudo da je prije ulaza u sam hram (koji se plaća) još ulaz u Genji svijet, gdje posjetitelj, pretpostavljam, može izbližega iskusiti svijet Priče o Genjiju. Moram priznati da mi se nije dalo, ponajviše što su svi natpisi na ulazu bili na japanskom. Ali dizajn reklamnih zastava je super:
Photobucket

Drvce s privezanim papirićima sa željama i molitvama u dvorištu jednog od pobočnih hramića.
Photobucket

Već znate da volim čudne crjepove.
Photobucket

Photobucket

I koi.
Photobucket

Vodenica. Kako nije povezana ni sa čim, možda je molitvena vodenica (svaki okret jedna molitva)
Photobucket

Sam hram je na visoravni, pa se do njega treba dodatno penjati.
Photobucket
Stoga sam se prvo skitala okolicom.

Paprat je vrlo fotogenična. Možda je to Novozelanđanin u meni.
Photobucket

Blažena hladovina. Okolica hrama je vrlo ugodna, hladovita i malo vlažna šuma s puteljcima koji se uspinju u brdo...
Photobucket

Photobucket

Tu je i uređeni vrt s vodopadićem pokraj kojega je oltarić Fudo Myo-ou (glavni od budističkih Kraljeva Mudrosti, spominjan već ranije u ovom blogu).
Photobucket

Iako se Fudo obično prikazuje s vatrenom aureolom, dosta ga često nalazim povezanog s tekućom vodom, posebno vodopadićima.
Photobucket

Ne znam što su ove nadstrešnice u potoku - hranilišta za ribe?
Photobucket

Zmajevo svetište (šintoističko) na otočiću u jezercu.
Photobucket

Photobucket

No najimpresivniji dio ove okolne šetnjice bila je staza 33 Kannon, s 33 kipića bodisatve Kannon, koja se serpetinasto uspinje u brdo.
Photobucket

I obiluje paprati. :)
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Sviđa mi se naiva kojom su Kannon izrađene. Njegovih/njezinih 20 pari ruku uklesano kao reljef, 11 lica na kruni samo naznačeno...
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Nedaleko od početka staze je i vidikovac s pogledom na glavnu zgradu hrama.
Photobucket
- 16:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.08.2008., subota

Turneja tri hrama. Hram treći - Toshodai-ji

Od sjevernog izlaza Yakushi-ji treba samo ići ravno da bi se došlo do trećeg hrama u sklopu turneje, Toshodai-ji. A usput se prođe pokraj nekih interesantno ruševnih dvorišta.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Glavna dvorana Toshodai-ji se obnavlja već godinama, ali srećom maknuli su vanjske skele.
Photobucket

I ovdje su jezerca s lotusima.
Photobucket

Photobucket

I zanimljivi crjepovi i zidovi.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

U šumarku na rubu hrama je grob Ganjina, osnivača ovog hrama, koji je na poziv japanskog cara iz Kine krenuo poučavati budizam u Japan. Put je potrajao samo 12 godina, što uključuje 5 neuspješnih pokušaja preplovljavanja i potpuni gubitak vida. Kad je stigao, pridonio je širenju i učvršćenju budizma u Japanu. Njegov kip, izrađen neposredno nakon njegove smrti, pokazuje se svijetu samo na godišnjicu smrti (i pretpostavljam da je zato odlično očuvan).

Photobucket

Photobucket

Photobucket

U sklopu hrama je i uobičajeni muzejčić pun vrijednih kipova i inoga, ali pomalo neobično, dodatno se naplaćuje ulaz (100 jena, ali svejedno). A izloženi kipovi bodisatvi većinom izgledaju kao da su preživjeli neku katastrofu, opečeni, izguljeni, probušeni... Neuobičajeno.

Plodovi lotusa.
Photobucket

Natrag prema Yakushi-ji, pokraj kojega je stanica Kintetsu željeznice. Oprez, vozači.
Photobucket

Na stanici, znak Yakushi-ji.
Photobucket
- 16:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.08.2008., petak

Turneja tri hrama. Hram drugi - Yakushi-ji

Od Horyu-ji do Yakushi-ji se jednostavno može doći autobusnom linijom koja kruži između Nare i Horyu-ji. Autobusi su glasni i drndavi kao stari dubrovački, ali barem imaju klimatizaciju, čak i dok čekaju na stajalištu vrijeme da krenu. Ako hoćeš da stane na idućem stajalištu treba pritisnuti gumb, ali ako prozuji pokraj previše stajališta stat će na idućem i pričekati da ga sustigne vozni red. :)

Još ljetnih oblaka. Povremeno se negdje strusi pravi pljusak, ali zbilja lokalni.
Photobucket

Ispred Yakushi-ji budističkog hrama stoji omanji i ofucani (ali i povijesno stari, pa barem ima neko opravdanje) šintoistički hram Hachimana.
Photobucket

A na ulazu u Yakushi-ji opet sam vidjela zgodne demonske crjepove...
Photobucket

Photobucket

Yakushi-ji, kako mu ime kaže, također je posvećen Budi izlječenja, Yakushi-Nyorai, u znak zahvale za izlječenje carice. Pomalo ironično, car koji se zavjetovao izgraditi ga umro je prije nego što je hram izgrađen, pa je gradnja dovršena za vladavine njegove ozdravljene carice. Još bolje, deset godina nakon što je hram dovršen, glavni grad se iz Asuke preselio u Naru, pa se i cijeli hram selio na novu lokaciju. Na žalost, hramski kompleks je nekoliko puta poharan požarima (koji su stalna poguba Japana i njegovih drvenih zgrada), a najtemeljitije za vrijeme ratujućih kneževina (Sengoku-jidai) u 16. stoljeću, tako da je samo nekoliko kipova i istočna pagoda ostala od stare slave. Sadašnja slava je posljedica temeljite i povijesno utemeljene rekonstrukcije u poslijeratno doba.

Pomalo egzotično za budistički hram, čuvari izgleda nisu Nio, već dvojica od četiri Nebeska kralja (ako ih dobro prepoznajem), jedan od kojih izgleda prilično indijski.
Photobucket

Photobucket

Poze demona po kojima Nebeski kraljevi gaze su uvijek urnebesne.
Photobucket

Svidio mi se način na koji su složene zgrade u centralnom kompleksu Yakushi-ji. Pogled na glavnu zgradu s ulaznih vrata je jednostavno veličanstven.
Photobucket
Ne bi čovjek rekao da je samo godinu dana starija od mene.

S obje strane glavne zgrade je po jedna pagoda. Istočna je izvorna, stara...
Photobucket

...dok je zapadna moderna rekonstrukcija iz 1980.
Photobucket

Jeste li znali da je pagoda izvorno simbolizirala Budin grob? Sada sorin, metalni pagodasti ukras na vrhu pagoda, ima to značenje. Svašta čovjek nauči iz letaka. Nije ni čudo da nije bilo uobičajeno imati više od jedne pagode u hramu, dok Yakushi-ji nije sagrađen.
Photobucket

Photobucket

Iza glavne dvorane je predavaonica...
Photobucket

...ispred koje su tegle s lotusima.
Photobucket

Photobucket

Detalji Asuka stila (tj. Hakuho podvrste Asuka stila) na istočnoj pagodi.
Photobucket

Photobucket

...i na rekonstruiranoj glavnoj dvorani.
Photobucket

Netko pjesnički nastrojen nazvao je pagodu "zamrznutom muzikom", i ne mogu reći da je bio u krivu.
Photobucket

Photobucket

Panorama Yakushi-ji iz predavaonice.
Photobucket

U predavaonici je smještena rezbarija Budinih stopala (bussoku-seki). Letak kaže da je to bio uobičajeni oblik štovanja Bude prije nego što je utjecaj klasične grčke skulpture dopro do Indije i ponukao ih da počnu raditi kipove Bude. Tutto il mondo un paese.

Zvonik na sjevernom kraju kompleksa.
Photobucket
- 16:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.08.2008., četvrtak

Turneja tri hrama. Hram prvi - Horyu-ji

Horyu-ji, budistički hram (ji = hram) u ravnici kod mjestanca Ikaruga južno od Nare slovi kao jedan najstarijih budističkih hramova u Japanu. Osnovao ga je princ Shotoku, Konstantin budizma u Japanu, i prvi je UNESCOv spomenik svjetske baštine u Japanu. Navodno se car Yomei (Shotokov otac) zavjetovao izgraditi hram zbog ozdravljenja od bolesti, ali nije stigao jer je - umro. Hram je ipak posvećen Yakushi-Nyorai, Budi ozdravljenja. Od Horyu-ji stanice do samog hrama vozi autobusić, ali kako sam došla dosta rano autobusići još nisu krenuli. Dvije autobusne stanice nije mnogo za prohodati, a na kolodvoru sam dobila i kartu s ucrtanom rutom. Kao poštena Japanka, žena na informacijama mi nije samo tutnula kartu u ruku, već natenane objasnila skroz očite stvari na njoj, i nimalo joj nije smetalo što strankinji koja je uzela englesku kartu objašnjava na japanskom. :)

Ikaruga sama po sebi nije zanimljiva, ali naravno da se uvijek nađe ponešto.
Photobucket

Mini! Volim male aute.
Photobucket

Kao što vidite, bio je nemilosrdno sunčani dan. Mokri šešir na glavi, stalno puna boca vode i reklamna lepezica bili su nužni za preživljavanje.
Ulaz u hramski kompleks.
Photobucket
Hramski kompleks je povelik, i u dva odvojena dijela. Istočni dio, Toin, sagrađen je na mjestu prinčeve palače.

Demonski crijep, s budističkim kandžicama na čelu. Ne znam točno što te kandžice predstavljaju, ali često ih viđam po muzejima...
Photobucket

I još jedan. Kad su fotogenični... sad kad imam zum.
Photobucket

Prilaz glavnom, zapadnom kompleksu. Pagoda je jedna od najstarijih drvenih građevina na svijetu, ako ne i najstarija, barem iznutra. Vjerujem da su vanjske dijelove morali povremeno zamijeniti, jer ne vjeruju u zaštitne premaze...
Photobucket

Sporedni hramovi ili rezidencije skrivene iza zidova prilaza.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Put koji vodi prema Toinu.
Photobucket

Još jedni najstariji - glineni Nio čuvari na ulazu u zapadni kompleks.
Photobucket

Photobucket
Baš me zanima od čega je pocrnio.

Detalj vrata. Asuka stil gradnje, kaže mi letak.
Photobucket

Zakutak glavnog kompleksa.
Photobucket

Jezerce s lotusima.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Centralni dio kompleksa unutar kojega je pagoda i Kondo, Zlatna (glavna) dvorana, ograđen je verandom koja jako dobro dođe bilo za vrijeme kišne sezone bilo u ovako nemilosrdno sunčan dan.
Photobucket

Photobucket

Potporni demončić na pagodi.
Photobucket

1400 godina staro drvo? Prosudite sami.
Photobucket

Photobucket

Kondo je također spadao u najstarije drvene zgrade svijeta do požara 1949, kad je veliki dio unutrašnjosti teško oštećen. Sadašnja zgrada ima 15-20% 1400-godišnjeg drva u sebi. U požaru su uništeni murali koji su bili među najstarijim prikazima budističkog raja. Trenutno se Kondo opet obnavlja, ali sam reprodukcije murala (napravljene 1960-ih) i dio budističkih kipova iz njega vidjela izložene u muzeju u Nari. Murali su neobični, iako reprodukcije ostali su vjerni izblijedjelosti i istrošenosti originala pa se na nekima jedva vidi što predstavljaju. Zapazila sam da bude i bodisatve imaju višestruke podbradke. Iako je unutrašnjost Konda zatvorena za javnost, izvana izgleda sasvim dobro. I on ima kipiće kao potporne stupove, a najzamjetljivija su dva para uzlazećih i silazećih zmajeva.
Photobucket

Photobucket

Još jedna potporna zvjerčica.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Na stražnjoj strani veranda se širi u skladište sutri (na slici) s jedne i zvonik s druge strane, dok je u dnu predavaonica (Lecture Hall).
Photobucket

Svjetiljka pred predavaonicom.
Photobucket

Panorama Horyu-ji iz predavaonice prema ulaznim vratima.
Photobucket

Kako je Kondo zatvoren radi obnove, Buda s pratećim bodisatvama je smješten u pozadinsku dvoranu, iza predavaonice. Stilski neobičan i pomalo gotički, odskače od brojnih Buda kojih sam se nagledala drugdje.

Pogled na centralni dio izvana.
Photobucket

Još koji crijep.
Photobucket

Dobar dio bogate kulturne i budističke baštine ovog hrama sad se nalazi po muzejima, dapače, za Horyu-ji sam prvi put čula tokom posjete Nacionalnom muzeju u Tokyu (jest, još jedan izvještaj koji vam dugujem) koji ima cijeli paviljon posvećen izlošcima iz Horyu-ji. No ponešto je ipak ostalo u samom hramu i posebnoj muzejskoj zgradi unutar kompleksa. Od svih izložaka posebno me se dojmio kip tzv. Kudara Kannon iz 7. stoljeća, visok oko 3 metra i tako elegantan i duguljast da bi ga se mirne duše moglo proglasiti portretom vanzemaljca ili vilenjaka. A tu je i crvena plesna maska s orlovskom nosinom koja izgleda vrlo indijanski.

U sklopu glavnog kompleksa je i svetište princa Shotokua, koje je meni ne-budistu bilo sasvim nezanimljivo. Te se uputih prema Toinu. Glineni zidovi koji ograđuju put su baš zgodnički.
Photobucket

Photobucket

Gdje su lijepa žabokrečinasto zelena jezerca? :P
Photobucket

Još jedan od pobočnih hramova na putu do Toina.
Photobucket

Ulaz u Toin. Ljetni oblaci se propinju...
Photobucket

U Toinu, glavna zgrada je Yumedono, dvorana snova/vizija, koja je izvorno sagrađena kao spomenik princu Shotoku na mjestu njegove palače. U Yumedono se čuva kip Shotokua kao inkarnacije Spasiteljskog Kannon, u vječito zatvorenom svetištu. Zahvaljujući tomu je odlično očuvan ali to nitko ne može vidjeti. ;)
Photobucket

Photobucket

Još neke slike dostupne na Photobucketu.
- 16:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.08.2008., srijeda

Amanohashidate, dio drugi: šetnja uz more

Cimer.
Photobucket

Mačke
Photobucket

Krpena zvjerčica, možda tanuki (japanski rakunski pas).
Photobucket

Prsten.
Photobucket
To su Chie prstenovi, u kojima su nekoć paljene vatre da moreplovcima pokažu siguran plovni put. Sprudovi su ipak nezgodni za navigaciju.
Photobucket

Japanci ne bi bili Japanci da ne zabadaju upozorenja posvuda. Galebovi ne bi bili galebovi...
Photobucket

Kraj spruda gubi se u izmaglici...
Photobucket

Crno-bijelo.
Photobucket

Hlad puzi na plažu.
Photobucket

Bilo kuda, Jizo svuda.
Photobucket

Photobucket

Pusti dio plaže.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket
Inače ne volim plaže. Ni ova nije bila savršena za plivanje, ali prilično je dobra inače. Fini pijesak, trava, čisto more...

Popodnevno sunce.
Photobucket

Mali sprud u zavjetrini velikoga.
Photobucket

Put posred spruda.
Photobucket

I natrag na plažu.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Niski oblaci puzali su po vrhovima brda s druge strane zaljeva, uobičajeno vlažno japansko ljeto.
Photobucket

Photobucket

Nad plažom je kružio par sokolova (ili kojih već grabljivica).
Photobucket

Photobucket

Pogled niz cijelu duljinu plaže...
Photobucket

Ribič.
Photobucket
(ona siva hrpica desno od štapa)

Unutrašnjost spruda.
Photobucket

Ljiljani.
Photobucket

Unutrašnji zaljev
Photobucket

Suncobran u sjeni.
Photobucket

Prvi most, koji spaja glavni sprud s pješčanim otočićem.
Photobucket

Dotični otočić.
Photobucket

Inače, jedina mana ove plaže je glavna mana većine japanskih plaža - neprestano puštanje muzike preko razglasa. Dok su popodne puštali međunarodne pop-hitove, navečer su prešli na japanski Country. Ili štogod. Poslušajte sami.



Ograda.
Photobucket

Plovni kanal koji odvaja otočić od kopna.
Photobucket

Pogled natrag na most i brda u pozadini.
Photobucket

Pogled na cijeli sprud.
Photobucket

Evo vam i panorama.
Photobucket

Plaža otočića i industrija na obali zaljeva.
Photobucket

Pogled prema pučini.
Photobucket

Panj
Photobucket

I sokolovi.
Photobucket

Photobucket

Most preko kanala je pokretni (da veći brodovi mogu proći), i to okretni. :)
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Sat na kolodvoru u obliku Chie prstena.
Photobucket

I pravi prsten, s objašnjenjem.
Photobucket

I opet, par snimki iz vlaka.
Photobucket

Photobucket

Photobucket
- 16:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.08.2008., utorak

Amanohashidate, dio prvi: most do neba

Japanci (ili barem japanski turistički promotori) vole setove. A jedan od najpoznatijih turističkih setova su Tri Najpoznatija Pogleda u Japanu. Jedan je plutajući torii Miyajime, blizu Hiroshime. Drugi su borovima posuti otočići Matsushime. A treći je pješčani sprud Amanohashidate, također borovima posut, čije ime u prijevodu znači Most do neba. Miyajimu sam posjetila u sklopu ekskurzije u organizaciji Matsumae fondacije još u travnju (dugujem slike, kriva sam, kriva, ali ni ovako ne uspijevam držati korak, pa nemam vremena rješavati zaostatke). Matsushima mi je u planu za vrijeme tjedna godišnjeg, na kojemu ću vjerojatno biti u vrijeme kad ovo budete čitali (čuda blogerskog softvera, mogu blogove napisati unaprijed i zadati im kada da se objave). A do Amanohashidate sam krenula jedne kolovoške subote, da vidim pogled i po mogućnosti se rashladim u moru.

Amanohashidate je na sjevernoj obali Japana, razmjerno blizu Kyota i Osake ali sa slabijim prometnim vezama, pa treba mijenjati vlakove i paziti na vozne redove. Japanci su me baš razmazili, navikla sam se da se samo pojavim na kolodvoru i uhvatim prvi vlak, maksimalno čekanje 20 min. ;)
Ali baš zato što je manje prometan, to je vrlo lijep dio Japana... Slika iz vlaka:
Photobucket

Amanohashidate je turističko mjestance podređeno svojoj atrakciji i ugodne "malomjestne" atmosfere. Na kraju promenade s koje se skreće na sam sprud stoji budistički hram.
Photobucket

Zavjetne lepezice se vezuju za grane borova oko hrama.
Photobucket

A u samom hramu vise - zavjetne mete? :)
Photobucket

Bavarinići na vratima sporednog oltarića.
Photobucket

A slavni sprud je preko kanala - evo vam panoramske slike.
Photobucket
Sve ovo zeleno što vidite preko horizonta je sprud. Naravno, da bi se uživalo u slavnom pogledu treba se popeti na jedno od okolnih brda. Odlučila sam se za ono na vrhu kojega nije zabavni park, i uputila se preko spruda. Kako je sprud istovremeno i plaža, na prilazu se mogu kupiti potrepštine.
Photobucket

Šetnja niz skoro 4 km dugi sprud vrlo je ugodna - u hladovini borova, dok povjetarac puše s mora...
Photobucket

Uređene plaže, s besplatnim tuševima, WC-ima i svlačionicama su na oba kraja, a između je 3 km prazne plaže jer se Japanci ne kupaju na za to nepredviđenim mjestima. Eventualno se može naići na avanturiste kao što su ovi skuteraši.
Photobucket

Panorama plaže.
Photobucket
Da, zbilja je lijepo mjesto. Da nije tako nepraktična za doći...

Sprud nije pust - posut je sjenicama, hramčićima i spomenicima.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Ali najljepše je bilo gledati plavo (a ne zeleno) more i suprotnu obalu.
Photobucket

Pogled niz plažu.
Photobucket

Druga strana spruda je manje slikovita - gleda prema zatvorenom dijelu zaljeva, i nema plažu nego betonski zidić koji vjerojatno pomaže održanju spruda na mjestu.
Photobucket

Zato sam većinom šetala niz plažu...
Photobucket

Malo biljnog svijeta.
Photobucket
(van fokusa! tsk)

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Natrag prema drugoj strani.
Photobucket

Kad sam krenula plivati, more je bilo skoro pretoplo, barem 27 stupnjeva! Nisam to očekivala od skoro pa otvorenog mora. Jest da je plitko blizu plaže, da je zaljev dosta zatvoren i da sunce nemilice prži tjednima... Tako da sam se rashladila tek kad sam se otuširala i pustila povjetarac da me suši.

Panorama pregrađenog dijela zaljeva.
Photobucket

Uz obalu.
Photobucket

Detalj spruda.
Photobucket

Do vidikovca s kojeg puca jedan od Tri Najljepša Pogleda može se doći uspinjačom, ili "sedežnicom". Cijena je ista, na uspinjaču se čeka a na sedežnicu se treba ukrcavati u pokretu. Ali barem puheta.
Photobucket

A! Evo i pogleda. Sprud bi odavde trebao izgledati kao da spaja nebo i zemlju...
Photobucket

Evo i slike bez uspinjače.
Photobucket

Panorama, da dobijete bolji dojam. Plaža je s druge strane...
Photobucket

Ako vam ne izgleda kao most, ne gledate ga na pravi način - naime, treba ga se pogledati naglavačke, kroz noge (postoje i posebne platforme za to). Ili samo okrenete fotografiju za 180 stupnjeva...
Photobucket

Pogled u pregrađenu dubinu zaljeva.
Photobucket

Pogled prema otvorenom moru.
Photobucket

Ovakvih prstenova ima posvuda, ali tek sam na povratku naišla na objašnjenje. Ovaj ionako služi kao meta - za 100 jena dobite tri glinene pločice i cilj je baciti ih kroz prsten. Nije lako, dok sam gledala nijednome nije uspjelo...
Photobucket

Na ogradi kafića iz nekog razloga vješaju se lokotići sa željama ili samo imenima...
Photobucket

Photobucket

Platforme za gledanje kroz noge...
Photobucket

To je Najbolje Mjesto Za Gledanje, na vrhu prilično napornog dodatnog uspona (vruće!), ali nisam baš vidjela razliku...
Photobucket

Zastavice koje reklamiraju ovu poziciju.
Photobucket

Što jest da jest, pogledi su dobri.
Photobucket

Photobucket

Photobucket
Bijeli se usamljeno jedro... ;) Zapravo ima još tri jedra, malo van kadra.

Natpis s imenom parka u kojem je vidikovac (Kasamatsu), s novčićima ostavljenim u slovima.
Photobucket

Još pogleda na Nebeski most možete naći na Photobucketu.
- 15:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.08.2008., ponedjeljak

Nagoya, drugi put - sumo! Dan drugi, večer.

U prolazu do mog vlastitog sjedala, opet sam prošla pokraj ulaza. Ovaj put karte je kidao Azumazeki-oyakata, nekoć Takamiyama, Havajac i prvi stranac u sumu. Svojim uspjesima otvorio je vrata drugim Havajcima i strancima uopće, a sigurno mu nije bilo lako probijati se u tako zatvorenom i u to doba sasvim japanskom svijetu. Postao je prvi (i zasad jedini) stranac oyakata, i "odgojio" prvog stranog yokozunu, Havajca Akebona. Ukratko, čovjek je živuća legenda. Prvi put kad sam ga vidjela, za svibanjskog turnira, samo sam se blesavo smiješila dok mi je mozak stao od smjese panike i oduševljenja. Ovaj put sam bila dovoljno prisebna da ga pitam smijem li ga slikati.
Photobucket
Smijem. :)

Kombinacija razmjerno male dvorane (pa su najviši redovi bliži no u Tokyu) i poštenog zuma znači da mogu slikavati ring i s visina...
Tochinoshin i Toyohibiki.
Photobucket

Puna dvorana i spuštene zastave zahvale.
Photobucket

Tochiozan se psihički sprema za borbu.
Photobucket

Kokkai i Tosanoumi se mjerkaju prije borbe.
Photobucket

Zastave sponzora kruže ringom prije borbe. Pobjednik te borbe dobit će onoliko kuverti s novcem koliko zastava prođe... Obično sponzori vole borbe više rangiranih hrvača, no u ovom slučaju riječ je o iznimno popularnom Takamisakariju.
Photobucket

A Takamisakari je popularan jer mu nisu sve koze na broju (makar mislim da je dio toga namjerno cirkusiranje) i prije borbe se busa u prsa i "pumpa" si hrabrost na veselje dijela publike.
Photobucket

Kad izgubi, odlazi slomljen i pognute glave. A kad pobijedi šepuri se uzdignute glave...
Photobucket

Homasho se priprema za svoju borbu...
Photobucket

...protiv Kyokutenha.
Photobucket

Estonac Baruto protiv Mongola Kakuryua.
Photobucket

Miyabiyama protiv Aminishikija.
Photobucket

Toyonoshima protiv Hokutorikija.
Photobucket

Rus Wakanoho protiv Mongola Ame.
Photobucket

Borba ozekija - Chiyotaikai protiv Kaioa.
Photobucket

Kotomitsuki protiv Futena, i reklamne zastave (primijetite Ameba Blog zastavu).
Photobucket

Goeido protiv Kotooshua.
Photobucket

Dio osiguranja dvorane su također oyakate u karakterističnim plavim uniformama. Ovo je Sendagawa-oyakata, nekoć strašni Akinoshima koji je skupio impresivnih i rekordnih 16 pobjeda protiv yokozuna.
Photobucket

Hakuho protiv Wakanosata.
Photobucket

Na kraju dana slijedi ceremonija vrtnje luka, koju u ime yokozune izvodi niže-rangirani hrvač iz iste heye.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

I dok se dvorana prazni probila sam se natrag na prvu razinu. Dohyo je već pokriven ceradom, a oko njega se skupljaju oyakate koje ga "čuvaju", zapravo više ćeretaju i zezaju se. Ah, nostalgije, koliko poznatih lica...
Photobucket

Sumrak.
Photobucket

Wakamatsu-oyakata, bivši Asanowaka, bio je glavni organizator bar taj dan. Cijeli sam ga dan viđala kako kruži naokolo i provjerava radi li sve kako spada, a sad je s kata promatrao tok publike i voki-tokijem javljao čuvarima kad im mogu prepriječiti put da automobili s hrvačima i oyakatama mogu izaći iz parkirališta.
Photobucket

Naravno da sam ostala gledati tko sve izlazi... friško umirovljeni Buyuzan i Tochinohana, čekaju red na izlazak s parkirališta.
Photobucket

Kad je prolazio taksi s Kokonoe-oyakatom, nekoć legendarnim yokozunom Chiyonofujijem, okolni fanovi su uzadhnuli kao jedan. Heh.

Izvještaj za sumo fanove na Sumoforumu s više slika je ovdje. A sve ostale slike možete naći na Photobucketu.
- 16:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.08.2008., nedjelja

Nagoya, drugi put - sumo! Dan drugi, poslije podne.

Približavamo se višim rangovima, ovo je već Makushita divizija, treća od vrha (od vrha prema dnu: Makuuchi, Juryo, Makushita, Sandanme, Jonidan i Jonokuchi; tokom dana nastupaju obratnim redoslijedom, Makuuchi na kraju).

Kaisei, iz Brazila.
Photobucket

Takahama, nekoć Hamanishiki (hrvači znaju mijenjati ime, koje ionako obično nije njihovo rođeno, prilikom unaprjeđenja u višu diviziju, da promijene lošu sreću, i sl). Još jedan nekoć više rangirani hrvač koji je potonuo u niže divizije...
Photobucket
U nastojanju da ne dotakne dohyo prije protivnika (i tako izgubi), kao pravi sumo hrvač Takahama je licem udario u tlo.

Kyokushuho, nova mongolska nada. Istina, nije se baš proslavio na ovom turniru, ali priča se da je ozlijeđen.
Photobucket

Amuru, Rus.
Photobucket

Već je vrijeme za Juryo diviziju. Negdje u ovo doba se počinjem osvrtati naokolo i čekati kad će vlasnici mjesta na kojem sjedim doći i izbaciti me... Juryo i Makuuchi su prave profesionalne divizije, hrvači primaju punu plaću a ne samo džeparac, imaju složeniju frizuru, dulje uvodne rituale prije borbi, i prije početka borbi održavaju ceremoniju ulaska u ring, dohyo-iri, u svečanim izvezenim "pregačama" koje su dar nekog od sponzora. A suci počinju nositi čarape.
Photobucket
Shimotori i Kasuganishiki, povremeni posjetioci Makuuchi divizije.

U ring ulaze u dvije smjene, ovisno na kojoj će se strani ringa boriti taj dan.
Photobucket
Prilično ćelavi bijelac je Rus/Osećanin Hakurozan.

Ichihara i Aran, još jedan Rus/Osećanin.
Photobucket

Otsukasa i Wakakoyo. Nitko ne kaže da motiv pregače mora biti ozbiljan.
Photobucket

Kasugao iz... puštam vas da pogodite iz pregače.
Photobucket

Photobucket

Između ceremonije ulaska u ring i početka Juryo borbi, još je pet borbi hrvača iz Makushita. Ovdje su se našla dvojica krupnijih, Towanoyama i Minami.
Photobucket

Ali nema krupnijeg od Yamamotoyame.
Photobucket
Možda će preoteti titulu najmasivnijeg japanskog hrvača od davno umirovljenog Susanoumija. Treba mu samo kojih 7-8 kila do čarobne granice od 240 kg. (Najmasivniji hrvač ikad je bio Havajac Konishiki, ozeki, koji je težio kojih 280 kila...)

Usporedbe radi, evo ga zajedno s nemalim Ichiharom, u ceremoniji pružanja vode.
Photobucket
Voda, tzv. chikara-mizu (chikara = snaga, mizu = voda) služi za pročišćavanje, i hrvač je ne popije, nego ispere usta i ispljune. Za sreću, vodu mu pruža pobjednik prošle borbe ako se borio na istoj strani, a ako je prethodni hrvač na toj strani izgubio, vodu pruža neporaženi (jer se još nije borio) hrvač koji čeka na svoju borbu. I ova ceremonija počinje tek od Juryo divizije.

Aran pije chikara-mizu.
Photobucket

Toyozakura pije, Hakurozan čeka.
Photobucket

Juryo gyoji, u čarapama.
Photobucket

Kaiho se priprema za borbu.
Photobucket

Dočekah i ulazak u ring više-rangiranih hrvača a da me ne izbaciše!
Roho (Hakurozanov brat) i Mongol Kakuryu.
Photobucket

Hokutoriki, bloger Futeno s maskotom Ameba Blog servisa na pregači, Homasho i Roho.
Photobucket

Bugarin ozeki Kotooshu s reklamom za Bulgaria jogurt (dobar!) na pregači, ozeki Kaio, omanji ali vrlo dobar Mongol Ama i Kisenosato, japanska nada koja nikako da ispuni svoj potencijal.
Photobucket

Gruzijac Kokkai (ime znači Crno more, he) čeka red.
Photobucket

Bivši ozeki Dejima između dva Mongola, Kyokutenhoa i Tokitenkua, Estonac Baruto se nazire u pozadini.
Photobucket

Mongol Koryu, Gruzijac Tochinoshin i Japanac Kakizoe. Ima podosta stranaca u višim divizijama suma, Mongola pogotovo.
Photobucket

Estonac Baruto (japansko pisanje Baltika), prati ga negdašnji ozeki Miyabiyama.
Photobucket

Mladi i još vrlo zeleni Rus/Osećanin Wakanoho, a za njim dva jako dobra Japanca: mali ali opaki Toyonoshima i Kotoshogiku.
Photobucket

Druga dva ozekija, Kotomitsuki i Chiyotaikai.
Photobucket

I na kraju, yokozune izvode vlastitu ceremoniju. Kako je Asashoryu na bolovanju, Hakuho je jedini yokozuna na turniru. Kyokutenho tsuyu-harai (pometač rose, ide pred yokozunom), Aminishiki tachi-mochi (držač mača).
Photobucket
Samo yokozuna i njegovi asistenti smiju nositi pregače s purpurnim porubom.

Kyokutenho.
Photobucket

Hakuho.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Moje sretno sjedalo. Ubrzo nakon završetka Hakuhove ceremonije, došao mu je vlasnik...
Photobucket

Nastavlja se.
- 16:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.08.2008., subota

Nagoya, drugi put - sumo! Dan drugi, podne.

Dohyo izbliza.
Photobucket

Inače, ženama nije dozvoljeno stupiti na dohyo (ring) niti ga taknuti, što je zaostatak šintoizma u sumu. Sumo obiluje šintoističkom simbolikom, od pročišćavanja ringa bacanjem soli do bijelog pojasa koji nosi yokozuna i koji je odjek shimenawa, svetih slamnatih shinto konopa.

Yobidashi ispjevava imena nastupajućih hrvača.
Photobucket

Strop dvorane. Smotana zastava koja visi na stropu spušta se u znak zahvale (i samohvale) kad je većina mjesta u dvorani popunjena.
Photobucket

Bijela resa visećeg krova, sa svetim shinto papirićima.
Photobucket

Pred početak borbe. Dvorana je još uvijek prazna.
Photobucket

Prije borbe hrvači radi zagrijavanja izvode nekoliko shiko čučnjeva - podignu nogu, i udre stopalom o tlo spuštajući se u čučanj. To je jedna od osnovnih sumo vježbi. No rijetki su hrvači koji mogu nogu ovoliko visoko dignuti...
Photobucket

Izgleda kao početak borbe, ali se po položaju gyojija može vidjeti da je tek priprema - kad je vrijeme za početak, gyoji se postavi prema hrvačima i drži gunbai (drvenu lepezu) pred licem.
Photobucket

Yobidashi čeka iza shinpana na njihovu smjenu.
Photobucket

Pometanje i zalijevanje ringa (da se ne praši) za vrijeme smjene shinpana.
Photobucket

Smjena stiže.
Photobucket

Yobidashi u akciji.
Photobucket

Mage izbliza. Mage (repić ili pundža, zapravo ni jedno ni drugo) tradicionalna je samurajska frizura koja je zabranjena, a kad drugdje, za Meiji restauracije. Sumo hrvači su jedini kojima je dozvoljeno da ih i dalje nose, i sad im je to najočitija odlika.
Photobucket
Čim im kosa naraste dovoljno vezuje im se mage, a ako uspiju doći u dvije najviše divizije frizura im se dodatno oblikuje. Tako da sumo svijet, uz hrvače i oyakate, gyojije i yobidashije, upošljava i tokoyame - frizere.

Ček', a zašto neki nemaju repić?
Photobucket
Pa zato što im kosa nije još dovoljno narasla. Bezrepi hrvači viđaju se ponekad i u višim divizijama, što je znak da su jako dobri, jer su prodrli prema vrhu brže nego što im kosa raste.

Fanovi.
Photobucket
Primijetite razliku između muškog sjedenja (poturice) i ženskog (noge malo ukoso). Dok je formalni stil sjedenja isti za sve (noge skupljene pred sobom, stopala pod trticu), i u neformalnijim slučajevima žene zbog kimona ili suknji nisu nikad sjedile poturice pa se i u današnje doba hlača to smatra nedoličnim. Osim ako ste stranac kojemu bi noge otpale nakon 3 minute sjedenja na njima, naravno.

Iživljavanje sa zumom. ;)
Photobucket

Hodajući ranjenik. Sumo hrvači ne bi smjeli nositi ništa osim pojasa, ali zažmiri se na ovoje i zavoje, i poneku čarapu (ali nikad dvije).
Photobucket

Photobucket
Dvorana se polako puni.

Kako gledam sumo već desetljeće, mnogo hrvača koje sam znala sad su oyakate te mi je jedna od zabava tijekom turnira prepoznavati ih i (zahvaljujući boljoj kameri) slikavati. Najčešće kao shinpane...

Kumegawa-oyakata, negdašnji skoro pa ćelavi Kotoinazuma. Sad mudro brije glavu i izgleda sve više kao budistički svećenik.
Photobucket
Inače rekoše mi da je Japancima ćelavost velika sramota (trebate vidjeti sve te reklame za jačanje i gušći rast kose), te su ponosno ćelavi ne-svećenici rijetki.

Kasugano-oyakata, nekoć Tochinowaka.
Photobucket

Michinoku-oyakata, nekoć ozeki Kirishima. Nisam sigurna jesam li ga ikad gledala na Eurosportu osim u pariškom turniru iz 1995.
Photobucket

Hrvač pokraj aparata za piće - vrlo japanska scena.
Photobucket

Ima bit' da se izmjenjuju kidači karata na ulazu - ovo je bivši Kotonishiki, moj prvi zbilja omiljeni niže rangirani hrvač...
Photobucket

Nastavlja se. Slika ima puuuno puno, na Photobucketu.
- 16:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.08.2008., petak

Nagoya, drugi put - sumo! Dan drugi, jutro.

Za ponedjeljak (državni praznik koji pada uvijek na ponedjeljak - Japanci ih imaju nekoliko, tzv. Happy Monday, nešto što bismo mogli naučiti od njih ;) sam imala ulaznicu, te se sretna zaputih prema dvorani. Ovaj put sam malo zjakala naokolo, te primijetih da je ulica do stanice podzemne posuta kipićima s horoskopskim znakovima. Te uslikah svoj.
Photobucket

Vrana
Photobucket

Malo ambijentalnih fotografija - stigla sam prije otvaranja vrata...
Photobucket

Red za dnevne ulaznice, ni približno velik koliko u nedjelju.
Photobucket

Photobucket

Dvorana je manja nego ona u Tokyu, a kako je riječ o klasičnoj sportskoj dvorani koja se mora presložiti u sumo-dvoranu za ovaj turnir, do sjedala na donjem katu se prolazi kroz konstrukciju skeli koja drži sjedala...
Photobucket
Vrlo industrijski. :) Atmosfera je također plavija, jer su jastuci ljubičasti a ne purpurni (možda da budu u skladu s običnim sjedalima na gornjem katu). U stvarnosti izgledaju manje plavi nego na TV ili mojim fotografijama...
Photobucket

Dan počinje od borbi najniže rangiranih hrvača, koji su većinom tek nedavno ušli u sumo. I suci u ringu (gyoji) i službenici koji najavljuju borbe i metu ring (yobidashi) su mladi, tek naučnici u svom poslu. Samo su suci oko ringa (shinpan) isti kao i za više divizije, svi oyakate.
Photobucket

Matsugane-oyakata, jedan od shinpana.
Photobucket
Shinpani se smjenjuju nekoliko puta dnevno, većina odradi po dvije smjene.

Semafor s popisom današnjih borbi u višim divizijama. Crvenim slovima piše "kyujo" (odsutan), a do toga Asashoryu.
Photobucket

U hodnicima, pokraj štandova s grickalicama i suvenirima, bili su izloženi dječji crteži njihovih omiljenih hrvača.
Photobucket

Hrvači koji čekaju svoj red, Izutsu-oyakata između njih.
Photobucket

Tsuriyane, doslovno viseći krov, ostatak je iz vremena kad su se sumo-borbe vodile na otvorenom. Do 1960-ih nije bio viseći već su ga držala 4 stupa na kutevima ringa, ali s početkom TV prenosa stupovi su maknuti da ne zaklanjaju pogled kameri, a umjesto stupova vise debele rese u bojama strana svijeta.
Photobucket
(zelena - istok, crvena - jug, bijela - zapad i crna - sjever)

Jutro na sumu turniru je vrlo ugodno. Dvorana zjapi prazna, osim službenika i hrvača tu je samo nekolicina najtvrdokornijih fanova koji koriste priliku i baškare se u skupim sjedalima blizu ringa. :)
Photobucket

Gyoji proziva iduće hrvače.
Photobucket

Ima i filmić:



Glavni shinpan u ovoj smjeni, Fujishima-oyakata, nekoć ozeki Musoyama.
Photobucket

Pripreme za borbu
Photobucket

Photobucket

Ispucali ring (dohyo), koji se radi od gline i bala slame koje označuju rub ringa.
Photobucket

Ako gyoji pogriješi kod proglašenja protivnika (a to je ovaj u lila dosta često radio) ili ako je ishod borbe nejasan, neki od shinpana koji je to primijetio diže ruku i svi shinpani se okupljaju na vijećanje (mono-ii) usred ringa.
Photobucket

Presuda može biti ili potvrda ili opovrgnuće gyojijeve odluke, ali i odluka da se borba ponovi jer su oba hrvača istovremeno pala.
Photobucket

Yobidashi čeka uz sjedalo glavnog shinpana da se ovaj vrati s vijećanja.
Photobucket

Fujishima-oyakata objavljuje i objašnjava odluku vijećanja.
Photobucket

Ozlijeđeni hrvač (koljeno, čini mi se) čeka među yobidashijima da dovuku invalidsku stolicu i odvezu ga iz dovrane. Ovi yobidashi zaduženi su za pometanje ringa.
Photobucket

Kroz prozor dvorane vidi se Nagoya-jo... Kasnije, kako krenu "prave" borbe, navlače se zavjese.
Photobucket

Nastavlja se...
- 16:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.08.2008., četvrtak

Nagoya, drugi put - sumo! Dan prvi.

Prvi dan je bio neuspješan pokušaj da nabavim dnevne karte, spomenut u izvještaju iz Inuyame prije par dana. No to ne znači da nisam poslikala ponešto. Riesenrad usred grada, recimo (kao što spomenuh - svaki japanski grad...)
Photobucket

Izlazeći iz vagona podzemne, taman sam se počela osvrtati da vidim koji od izlaza vodi prema dvorcu i dvorani, kad li...
Photobucket
To je lako - samo slijedi sumo hrvača.

Ovaj put su na stupu za bubnjare bubnjari i bili, kuhajući se na već spomenutoj rekordnoj vrućini.
Photobucket
Čak sam čula kuknjavu "Atsui!" (Vruće! Standardna žalopojka Japanaca u ovo doba godine) s tornja. Snimila sam i filmić bubnjara na djelu, samo što se okolni cvrčci bolje čuju...

.

Postavljene nobori (zastave) nastupajućih hrvača i njihovih heya (štala, klubova).
Photobucket

Photobucket

Photobucket
Zastave Kotooshua i Chiyotaikaija okružuju onu yokozune Asashoryua. Iako se povukao s turnira radi ozlijede nekoliko dana ranije, zastava ostaje visjeti. A baš sam se pitala...

Photobucket
Zastave ispod tornja su od Japanskog sumo udruženja i Chunichi novina koje su glavni medijski i ini sponzor turnira u Nagoyi.

Photobucket
Smjena bubnjara.

Iskoristih priliku uslikati i nekoliko niže-rangiranih hrvača kako dolaze i odlaze iz dvorane.
Photobucket

Photobucket

Te odoh u Inuyamu. Na povratku sam opet svratila do dvorane da vidim mogu li upecati kojeg više-rangiranog hrvača dok dolazi na turnir. No kako ih dovoze automobilima s reflektirajućim staklima iz kojih izravno umarširaju u svlačionice, to i nije tako jednostavno. Uhvatila sam par oyakata (trenera, "gazdi" štala/klubova), koji su svi bivši hrvači.

Shikoroyama-oyakata (u košulji), bivši Terao, miljenik žena tada i sada. :)
Photobucket
U pozadini s cigaretom je bivši Tomonohana - u doba kad sam počela pratiti sumo (prije više od 10 godina!) već je bio veteran, jedan od najstarijih hrvača, i poznat po tome što je bio srednjoškolski profesor prije nego što je krenuo u svijet suma. Kad sam ga prepoznala, najednom sam se vratila u to, za mene zlatno doba suma... :)

Kotooshu s leđa.
Photobucket
Vješto je izveo diverziju - prije njegovog Mercedesa stigao je obećavajuće izgledajući Hummer iz kojeg su se, na razočaranje čekajućih fanova, iskrcali uglavnom niže-rangirani hrvači. I dok smo krivili vratove u nastojanju da prepoznamo ima li koji više-rangirani među gomilicom, Kotooshu je ispuznuo iz svoga auta i nestao u svlačionicu. Srećom pa je visok, lako ga se primijeti.

Gagamaru, jedan od tri Gruzijca u sumu, još uvijek u nižim divizijama.
Photobucket
Od hrpice Rusa u sumu, bar četvorica su iz Sjeverne Osetije. Rasplamsavanje rata u Južnoj moglo bi utjecati na dosadašnje drugarstvo između njih...

Zastave, kombiji koji su dovozili hrvače, i pristižuće gledateljstvo.
Photobucket

Iz dvorane pješice izlaze većinom niže-rangirani hrvači koji su odradili svoju borbu za danas.
Photobucket

Photobucket

Ali naiđe i pokoja iznimka. :)
Photobucket

Sokokurai, Mongol iz Kine (Unutarnja Mongolija je kineska pokrajina)
Photobucket

Photobucket

Amuru, jedan od Rusa (mislim da nije iz Osetije).
Photobucket

Sadanoyama-oyakata, bivši Toki, na čik pauzi.
Photobucket

Tamarikido, nekoć u prvoj Makuuchi diviziji, sad potonuo u niže. No još uvijek ima nešto navijača i podrške iz dana stare slave.
Photobucket

Približilo se vrijeme kad počinje prijenos suma na TV, pa se vratih u hotel, uživati u sumu na širokom ekranu. Nisam ni svjesna bila koliko se toga gubi u običnoj TV slici... Ah, luksuz.
Photobucket

Navečer sam malo prošetala središtem Nagoye, i slikala TV toranj (onaj isti ispred kojega će mi biti hotel u trećem posjetu).
Photobucket

Zeleni laser koji pogađa toranj, ne znam odakle ni zašto ali dobro izgleda.
Photobucket

Spomenik tronogom psu. Voljela bih znati o čemu je riječ.
Photobucket

Ostale slike na Photobucketu.
- 16:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.08.2008., srijeda

Inuyama, dio drugi: ostatak grada

Opet je u sklopu ulaznice za dvorac bila ulaznica za dva lokalna muzejčića, prvi je kombinacija povijesnog i folklornog. Glavni izlošci bili su vezani uz paradu prijenosnih hramova za vrijeme lokalnog festivala, i koji su prilično veliki...
Photobucket

Šljemovi
Photobucket

Photobucket

Prilaz drugom od muzejčića, koji je posvećen tradicionalnim mehaničkim karakuri lutkama (koje su isto dio festivala)
Photobucket

Punjeni kormoran. :P
Photobucket

Pokretne lutkice majmuna koji mijesi tijesto i jede rezance
Photobucket

Sablasne lutkice svirača.
Photobucket

Veliki mehanički lutci.
Photobucket

Photobucket
Urashima Taro (iz bajke)

Photobucket
Kineski velmoža. Inače, za izradu opruga i inog za pokretanje ovih lutkica koriste se usi jedne vrste kita!

Nadstrešnica s kotačima kola, kao da sam u Zagorju.
Photobucket

Vrana. Zahvaljujući zumu, mogu hvatati paranoične zvjerčice.
Photobucket

Ušće Gose-gawe u Kiso-gawu.
Photobucket

Ribanje na vrućini, s mokrim šugamanom na glavi.
Photobucket

Inuyama-jo kroz šumu, na ovoj strani ima klasični mali japanski zabatni prozor.
Photobucket

Oznake za muški i ženski na japanskim WC-ima su uvijek u boji - muški crni ili plavi, ženski crveni. Slikice pak variraju.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Šetnja obalom Kisogawe.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Barke za ribolov kormoranima za turiste, čekaju večer...
Photobucket

...u hladu mostova.
Photobucket

Željeznički most.
Photobucket
Baš se digne fini povjetarac dok vlak zvekeće po njemu, iznad glave.

Photobucket

Barba hrani golubove.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Reklamirale su se neke vožnje rijekom, ali bilo je jednostavno prevruće. Crknuta, uputih se drito na vlak. A pokraj stanice nabasah na neočekivani trag suma - nobori (zastave) Dewanoumi-beye (beya = heya = sumo "štala", škola ili klub, makar nijedna od tih riječi ne opisuje dobro o čemu je riječ) i Futena, hrvača koji spada u nju.
Photobucket
U Inuyami im je ljetni kamp za vrijeme Nagoya turnira. Sve su heye bazirane u ili oko Tokya, pa za vrijeme "provincijskih turnira" van Tokya organiziraju privremena sjedišta u ili oko tog grada.

Presjedanje s vlaka na vlak uz malu šetnju okolicom. Nagoyin ekvivalent Sloboštine.
Photobucket

Photobucket

Photobucket
- 16:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.08.2008., utorak

Inuyama, dio prvi: do dvorca

Tu nedjelju posjeta Inuyami bila mi je alternativni plan ako ne uspijem nabaviti dnevne karte (koje se puštaju u prodaju na sam dan ujutro) za sumo turnir u Nagoyi. Iako sam prilično rano došla do dvorane, kvota je već bila ispunjena, tako da sam sjela na vlak do Inuyame. Osim dvorca, Inuyama je poznata po ribolovu uz pomoć kormorana, kojima oko vrata stave uski prsten koji ih sprečava da progutaju svoj ulov. Kad donesu ulov ribaru, za nagradu dobiju sitnu ribu koja prolazi kroz prsten. Danas je takav ribolov isključivo turistička atrakcija, ali kako se odvija po noći nije mi bio u planu.

Mumini su popularni u Japanu. :)
Photobucket

Ukrasi na cesti.
Photobucket

Photobucket

Cimer sakedžinice
Photobucket

Uličica
Photobucket
Inuyama je gradić/odmaralište. Zbog dvorca nad rijekom netko joj je prišio nadimak japanske Rajne. Nisam još bila na pravoj Rajni, ali nešto sam skeptična. Možda bi Inuyama ostavila bolji dojam na mene da nije bilo rekordno vruće...

Shimenawa (slamnati shinto konop) na dovratku.
Photobucket

Gose-gawa (gawa = kawa = rijeka), pritoka glavne rijeke.
Photobucket

Podno dvorca dva su shinto hrama.
Photobucket

Photobucket

Oltarić sa svetim kamenjem.
Photobucket

E, ovo je čudno. Božji konji (na kojima u procesiji jaše božanstvo hrama) bili su česti u šintoističkim svetištima, ali u novije vrijeme nezgodno je održavati tolike konje pa su se zadržali samo u nekim hramovima. Neki koji su držali konje sad imaju spomenik božjem konju umjesto prave stvari, ali drvena replika u staji? Prvi put vidim.
Photobucket
Sjajan je. :)

Uspon do dvorca bio je vruć usprkos hladovini, pa sam prije obilaska dvorca svratila do vidikovca da predahnem.
Photobucket

Inuyama-jo nije ni spektakularan kao Himeji-jo, ni simpatičan kao Hikone-jo (jo = dvorac), ali ima dobar položaj nad rijekom. Izbliza izgleda kao svaki pošteni japanski dvorac.
Photobucket

Photobucket
Također je jedini od starih dvoraca koji ima verandu oko najvišeg kata, pogodnu za uživanje u pogledu na okolicu. Također ima dvije vrste "potkrovnih" prozora na katu ispod. Na gornjoj slici se vidi "kineski" prozor pod oblijim oblikom krova.

Koliko je bilo vruće vidi se po tome da su postavili prskalicu da zalijeva i hladi ceradu nad ulazom.
Photobucket
Bili su i ventilatori u ulazu...

Najdraži dijelovi dvoraca (osim glatkih podova pod bosim tabanima) su mi debele nosive grede.
Photobucket

Kao svaki pošteni dvorac, unutra ima mali povijesni muzej...
Očale
Photobucket

Maketa dvorca
Photobucket

Pogled na "Rajnu", Kiso-gawu.
Photobucket

Photobucket

Tavanski prozor.
Photobucket

Panoramska snimka s vrha dvorca. Ispričavam se za probijanje ekrana. :D
Photobucket

Kineski prozor snimljen odozgo.
Photobucket

Svaki pošteni japanski grad i odmorište ima svoj Riesenrad...
Photobucket

Kiso-gawa.
Photobucket

Photobucket
I jedan od brojnih prdavaca koji su zujali po njoj, vrućini usprkos.

Pogled na grad.
Photobucket

Evo gdje završava ona voda kojom se hladi cerada. :)
Photobucket

Photobucket

Inače, maskota Inuyame je pas-samuraj (ali ne tako grozno slatki kao Hikonyan maca), jer Inuyama znači Pasja planina (inu = pas, yama = planina). Tako da su četiri dvorca - nacionalna blaga: bijela čaplja, vrana, mačka i pas. :)

Ostale slike možete naći na Photobucketu.
- 16:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.08.2008., ponedjeljak

Matsumoto, dio šesti: opet muzej

Čujem vas kako uzdišete sve do ovdje... Ni sama nisam bila sigurna dâ li mi se u Matsumoto muzej moderne umjetnosti, ali sam zaključila da bi bilo glupo preskočiti ga kad ionako imam vremena do zatvaranja. Osim toga, tko bi odolio divovskim tulipanima u dvorištu?
Photobucket

Lijepo uređena moderna zgrada...
Photobucket

Dio u kojem su slike lokalnih umjetnika je neloš, pogotovo A4 slikice ponekog cvijeta ili grane bambusa preko punog mjeseca. Ali glavna atrakcija (za mene) je galerija radova umjetnice Kusame Yayoi. Žena je patila od depresije i halucinacija od malena, i borila se protiv toga umjetnošću. Rezultat je... zapanjujući. I točkast. Najviše me se dojmila golema slika bundeve, crni i žuti akril na platnu, niz točaka koji ocrtava bundevu. I ostale njene slike su prilično impresivne, a tek instalacije...

Soba beskraja
Photobucket
(Nenad Raos vjerojatno nije znao da svojom dijamantnom rešetkom daje omaž ovome)

Polka dot obsession
Photobucket

Ovu ne znam kako se zove, pa ću je prozvati labirintom zrcala.
Photobucket

A u sredini je kaleidoskopska sobica:
Photobucket

Photobucket

Prije posjete ovom muzeju možda bih i izvalila da ne volim modernu umjetnost, iako me je iskustvo poučilo da nisam ni klasično slikarstvo voljela dok nisam zavirila u Rimske galerije. Ovaj muzej me je samo utvrdio u tome - nema vrste umjetnosti koja mi se ne može svidjeti. A i sam je jako lijepo uređen...
Photobucket

Svidjele su mi se i slike mladih umjetnika. Kako je soba bila privremeno prazna, stigla sam uslikati jednu prije povratka čuvara:
Photobucket
Učitelji, od Kodawe ili Kodame (ne znam čitati vlastiti rukopis)
Druga impresivna slika bila je Kiša od Akiye Taroa, na kojoj je čovjek koji se topi pod kišom, tako da mu se vidi lubanjski osmijeh na licu. Brrr.

Oko muzeja je bila mala izložba konstrukcija od grana.
Zmaj
Photobucket

Kornjaš
Photobucket

Neštovrločudno
Photobucket

Plesač, meni najdojmljiviji.
Photobucket

Šaman s jelenjom glavom, ili Shishigami iz Mononoke hime.
Photobucket

Jednorog
Photobucket

I još jedan zmaj.
Photobucket

Skitnja po gradu do kolodvora...
Photobucket

Ulica sa staromodnim kućicama u kojima su dućančići i restorani.
Photobucket

Photobucket

Željezarija, makar je to pregruba riječ.
Photobucket

Vaza i svijećnjak za luminiće.
Photobucket

Sveti kamen, o koji je prema legendi bila vezana volovska zaprega koja je Shingenu Takedi dovezla teret soli na poklon od njegovog neprijatelja Kenshina Uesuge.
Photobucket

Photobucket

Inarijev hram iza tunela torii.
Photobucket

Photobucket
(s tom kapicom izgleda kao Mletački trgovac)

Razglas na kolodvoru koji pjevnim glasom objavljuje da ste stigli u "Matsumotoo, Matsumotooo".
Photobucket

Polja iz vlaka.
Photobucket

Photobucket

Brda iz vlaka.
Photobucket

Photobucket

U izlogu u Nagoyi. Smiješna mi je kombinacija zapadnjačkih manekena (riđe kose štoviše, pozu da i ne spominjem) i tradicionalnih japanskih ljetnih yukata.
Photobucket
Što je najbolje, manekeni su vjerojatno japanske proizvodnje, jer mogu obuti japanke. :P
- 16:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.08.2008., nedjelja

Matsumoto, dio peti: skitnja po gradu

Kako naslov kaže, nastavih se skitati prema parku na rubu grada.

Photobucket

Kineski restoran, snimljen ponajviše zbog impresivne naslage katranolike masti koja kapa iz ventilacije. Ubije svaki apetit...
Photobucket

Još jedna knjižara. :)
Photobucket

Photobucket

Astro!
Photobucket
(primijetite platnene plamičke raketa u nogama)

Photobucket

U parku je i sklop drvenih školskih zgrada europskog stila, koje sada mislim služe drugoj svrsi.
Photobucket

Spomenik planinaru.
Photobucket

Park.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Town Bee. Baš je slatki.
Photobucket

Napokon sam našla primjerak Engrish natpisa da vas razveselim.
Photobucket

Nastavlja se! Ostale slike na Photobucketu.
- 16:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.08.2008., subota

Matsumoto, dio četvrti: iz muzeja u muzej

Lutkice.
Photobucket

Photobucket

Photobucket
Znakovi kineskog zodijaka. Doznah od volontera vodiča u Edo muzeju u Tokyu da je lukavi način za doznati nečije godine (jer ga je nepristojno izravno pitati) pitati koji mu je horoskopski znak. Kako se znaci kineskog horoskopa mijenjaju jednom godišnje, prilično je lako procijeniti je li horoskopski znak Zmaja (recimo) rođen 1976, 1964 ili 1952. U svakom poštenom hramu možeš kupiti talismančiće ili suvenirčiće u liku svog horoskopskog znaka...

Krpene lutke tipične za Matsumoto, napravljene šivanjem jastučića odgovarajućih oblika u lik.
Photobucket

Tanabata lutke.
Photobucket
Obećala sam detalje o Tanabata festivalu... Obično se slavi 7. srpnja, ali u nekim krajevima Japana pomaknut je na 7. kolovoza (uključujući i Matsumoto). Vjeruje se da se jedino na taj dan mogu susresti dvoje ljubavnika, zvijezde Vega (u Liri) i Altair (u Orlu), koje dijeli Mliječni put. Ljeti su Vega i Altair skoro u zenitu... Ukratko, na taj dan se kite bambusove grančice raznim molitvama i željama. U okolici Matsumota vješaju se i lutke koje predstavljaju ljubavnike, i za koje se izrađuje posebna odjeća od papira ili tkanine. Slikala sam ovaj par jer su jedini koji se gledaju, umjesto da zure ispred sebe.

Tanabata lutkica bez odjeće i sjajnog izraza lica.
Photobucket

Par skroz stiliziranih Tanabata lutkica.
Photobucket

Tanbata lutkica ljubavnika koji jezdi svojoj dragoj na konju.
Photobucket

Lampion, koji daje novo značenje toj riječi. Nosi se u nekom od ljetnih festivala.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Razni slamnati talismani, od kojih ovaj prvi izgleda kao križanac čovjeka i hobotnice. :P
Photobucket

Slijedi dvorana s posuđenim izlošcima iz bratskih Matsumoto muzeja. Nisam sve uspjela identificirati, ali tu su Prirodoslovni, Arheološki i Školski. Kako su svi izvan centra grada, ovo mi je bila prilika da vidim što imaju.

Kape raznih službenika iz Meiji doba. Njemački utjecaj je očit.
Photobucket

Photobucket
Are you my mommy? (Tko ne zna o čemu je riječ, nek' gleda Doctor Who, čujem da se sada prikazuje na HTV.)

Preparirana raža, koja djeluje vrlo frustrirano.
Photobucket

Još prirodoslovnih preparata.
Photobucket

Prapovijesne glinene figurice.
Photobucket

Početnica!
Photobucket

I školska klupica za vrlo sitnu japansku djecu.
Photobucket

U muzeju sam pokupila letke za sve bratske muzeje, i ustanovila da su predaleko. Ali na dohvat šetnje je bio jedan koji sam već prije zamijetila na karti grada blizu kolodvora - Muzej mjernih instrumenata. Kako bih odoljela tome? Te se prošetah gradom do njega.

Ovo je unutrašnjost one knjižare u liku dvorca. To ja zovem knjižarom!
Photobucket

Photobucket

Ni moderniji Japanci ne vjeruju u zaštitne premaze na drvu, čini se.
Photobucket

Šetnjica uz rijeku prolazi kroz hrpu dućančića i štandova s raznim zgodnim stvarčicama.
Konjić za ljuljanje. He.
Photobucket

Pogled niz rijeku.
Photobucket

Photobucket

Napokon, Muzej mjernih instrumenata! Lako ga je fulati, skriven je u kućici koja izgleda kao dućančići koji je okružuju. Malecki je i natrpan kao da je i sam dućančić, i ukratko, jako mi se sviđa. Jedina mu je mana što su svi natpisi na japanskom.
Vage.
Photobucket

Velike pomične mjerke.
Photobucket

Termometar u stupnjevima Celzija i Fahrenheitima, s kineskim brojkama.
Photobucket

Prijenosna vaga.
Photobucket

Aerometri (za mjerenje gustoće).
Photobucket

Vaga za bebu.
Photobucket

Analitičke vage iznad kojih vise priručni kantari za teške terete.
Photobucket
Podsjetiše me na FKIT (analitičke vage, ne kantari).

Vaga za svilu.
Photobucket

Stara benzinska crpka (mjeri volumen, ne).
Photobucket

Ovo nije izložak nego dio namještaja (mislim da kustos živi na gornjem katu). Genijalni način za uštedu prostora, stepenice/ormar kombinacija.
Photobucket

Nastavlja se.
- 16:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.08.2008., petak

Matsumoto, dio treći: iz dvorca u muzej

Najljepši dio Matsumota su sigurno brda koja ga okružuju. Pretpostavljam da većina turista u Matsumoto dolazi zimi, na skijanje. Među suvenirima sam vidjela i Heidi, djevojčicu s Alpi. :)
Photobucket

Glavna vrata, Kuromon (crna vrata, kuro = crno, mon = vrata), s okovima ukrašenima grbom Mizuno, jedne od porodica koje su vladale dvorcem.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Šećem po vanjskom krugu dvorca.
Photobucket

Porodica labudova u ograđenom dijelu jarka (da se ptićima nešto ne dogodi?)
Photobucket

Bočna vrata.
Photobucket

Koi pliva u vrlo vrlo plitkoj vodi jarka i ostavlja trag uzmućenog mulja za sobom.
Photobucket

Još jedan most do dvorca.
Photobucket

I još jedan labud.
Photobucket

Crjepovi s demonskom maskom su uvijek fotogenični.
Photobucket

Photobucket

Ako ovo nije napravljeno kao odmaralište/gnijezdilište za labude, ne znam što je.
Photobucket
Primijetite kornjače kako se sunčaju na prilazu.

Sjene.
Photobucket

U ulaznicu za dvorac uključen je i gradski muzej izgrađen u krugu dvorca. Dosta je zgodno uređen, s objašnjenjima na engleskom (što zna biti rijetko za ovako lokalne muzeje). Pokriva sve, od najranije povijesti Matsumota do lokalnog folklora.

Kremene strelice (jer su tako zgodne).
Photobucket

Bojni prsluk koji su zapovjednici navlačili preko oklopa, s grbom porodice Toda koja je najdulje upravljala dvorcem.
Photobucket

Sviđaju mi se brčine.
Photobucket

Škrinja, povelika (stane čovjek unutra).
Photobucket

Oprema vojnika puškara, s rupetinama od protivničke paljbe na nezgodnom mjestu.
Photobucket

Zavjetna ploča sa reljefom rakete, koju su hramu posvetili puškari nakon završene obuke.
Photobucket

Policijska oprema (treba nekako obuzdati pijane vojnike koji lamaću mačevima).
Photobucket

Kalup za izradu kolačića.
Photobucket
Izgleda da japanska navada poklanjanja lijepo izgledajućih kolačića i keksića kao suvenira nije odnedavna.

Uzorci za rezanje tkanine za tabi, japanske čvrste čarape s odvojenim palcem.
Photobucket

Abakus, snopovi kovanica i utezi.
Photobucket

Stara fotografija dvorca i vatrogasaca koji vježbaju gašenje.
Photobucket
I Matsumoto-jo je na jedvite jade izbjegao rušenje u doba Meiji restauracije. I on je prodan, ali ga je grad otkupio natrag a direktor srednje škole ustanovio je društvo za očuvanje dvorca. Dvorac se u to doba već opasno naginjao (ima i fotografija u samom dvorcu) pa su se bacili u "veliku Meiji obnovu" dvorca početkom 20. st. koja je spriječila rušenje. Napokon je 1950. počela "velika Showa obnova" (era prošlog cara Hirohita zove se Showa, Sjajni Mir - pomalo ironično s obzirom na Drugi svjetski rat; sadašnja se zove Heiwa, Spokojni Mir...) koja je trajala 30 godina i u kojoj je dvorac praktički rastavljen i ponovno sastavljen. Tako da teorijski ni Matsumoto-jo, ni Hikone-jo, ni Himeji-jo nisu stariji od 40-50 godina koliko je prošlo od zadnje obnove: možda je ostao koji originalni nosivi stup (ali na novom, betonskom temelju), crijep i koji komad poda, ali svi vanjski drveni dijelovi i svi zidovi su ponovno izrađeni. Vanjska drvenina zato što (stari) Japanci ne drže previše do zaštitnih premaza za drvo u građevinarstvu, a zidovi zato što su ih morali srušiti da dođu do drvene građe. Klasični zidovi japanskih dvoraca su od nabijene zemlje i slame... Naravno, obnovljeni dvorac građen je klasičnim metodama, i grede zamjenjivane identičnima, pa se promatraču ostavlja da razmatra filozofski problem Arga: ako brodu Argu malo po malo zamijenite sve trule daske i građu novom, je li to još uvijek Argo? Ako dvorac rastavite na sastavne dijelove i zamijenite veći dio novim replikama, je li to još uvijek 400-godišnji dvorac?

Razglednica.
Photobucket

It's a Sony! :) A u pozadini ACME prijenosni projektor...
Photobucket

Klizaljke. :D
Photobucket

Telefoni.
Photobucket

Kutija za zastavu, s pobrojanim datumima državnih praznika kad se zastava ima isticati.
Photobucket

Komoda.
Photobucket

Tradicionalni ukrasi.
Photobucket

Brod sa sedam božanstava sreće/bogatstva, koji se vjerojatno nosio u procesiji za vrijeme nekog od festivala.
Photobucket

Photobucket

Konj od slame s jahačima koji, ako sam dobro shvatila, predstavlja boga siromaštva i zato se nosi na rub sela i tamo spaljuje.
Photobucket

Prilično očito, čini mi se.
Photobucket

I muzej ima svoju zbirku pušaka i inog vatrenog oružja...
Photobucket
Tu sam i naučila kategorizaciju fitiljača (ako su puške koje se pale kremenom kremenjače...): kalibra ispod 18 mm su kozutsu (male puške), 18-25 mm su samurai-zutsu (samurajske puške), a iznad 25 mm su ozutsu (velike puške).
Photobucket

Još skrivenih pištolja.
Photobucket

Bombica (lansira se iz katapulta).
Photobucket

Muzej se nastavlja u idućem blogu.
- 16:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.08.2008., četvrtak

Matsumoto, dio drugi: dvorac i okolica

U dvorištu dvorca čekaju vodiči dobrovoljci, koji stranim turistima besplatno objašnjavaju detalje o dvorcu. Od svoje vodičice doznala sam neke detalje koji ne pišu u letku koji dođe s ulaznicom, te preporučam dotičnu uslugu zainteresiranima.
Photobucket

Most za prilaz dvorcu. Volim ovaj stil mostova s "terasom" s koje se može uživati u pogledu bez da se smeta drugim prolaznicima.
Photobucket

Ribetine (shachi) navodno trebaju imati glavu tigra, no meni izgledaju kao sva poštena morska čudovišta. Vjerojatno sam već spominjala da se shachi stavljaju na krovove kao zaštita od požara (jerbo su ribe u vodi, pa ako je krov u vodi ne može gorjeti, zar ne?).
Photobucket

I dok ja tako snimam jednoga, vodičica me pita znam li prepoznati koji je muški a koji ženski? Be? Vidjela sam u Nagoya-jo da je njihov ženski zlatni shachi malo manji od muškoga (ali s više krljušti), ali ovdje ni razliku u veličini ne vidim. I tako doznah da su "muški" shachi na jugu ili istoku, a "ženski" na sjeveru ili zapadu krova. Tako da znate za ubuduće.

Japanske alpe. Aaaah.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

I ovaj dvorac ima svetište na vrhu, skriveno među gredama. Baš kao i Himeji-jo, i ovaj je sačuvan od katastrofa zahvaljući božanskoj zaštiti. Božica se ukazala mladom čuvaru na straži i obećala braniti dvorac ako joj sagrade svetište...
Photobucket
(zašto se božice nikad ne ukazuju starim čuvarima?)

Tavanski prozor.
Photobucket

Inače postoje dvije vrste prozora na dvorcu. Ratnički (musha) s drvenim četvrtastim prečkama na razmacima koji su jednaki širini prečke, i kliznim kapkom s istim prečkama tako da potpuno prekrije otvore između prečki kad se zatvori. Vrlo elegantno riješenje! Cvijetni (kato) prozori su mnogo veći i s običnim kapcima, rađeni u mirno doba.

Pogled na Honmaru (glavni krug dvorca) gdje je crijepom iscrtan obris nekadašnje rezidencije, koja je izgorila u 18. stoljeći.
Photobucket

Photobucket
U dvorcu postoji i skriveni kat, koji nema prozora pa se ne primijeti izvana. Tamo su u ratno doba bili skriveni vojnici spremni zaskočiti neprijatelja kad to najmanje očekuje.

Photobucket

Photobucket

Vrtlari.
Photobucket

Photobucket
(s obrisima palače)

Photobucket
Jest, fotogeničan je.

U dvorcu je inače i izložba pušaka i inog vatrenog oružja. Veći dio je iz privatne kolekcije nekog Amerikanca (čini mi se) koji ju je oporučno ostavio gradu.

Raketice, s barutom izvana.
Photobucket

Pištolj maskiran u bodež!
Photobucket

Photobucket

Matsu u Matsumoto inače znači bor...
Photobucket

Okićena grančica za Tanabata festival (malo više kasnije).
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket
Otvor za bacanje kamenja na zlonamjerne prolaznike. Je li bolje to ili kipuće ulje/taljeno olovo, odlučite sami.

Ugodnih 30.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket
- 16:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #

06.08.2008., srijeda

Matsumoto, dio prvi: šetnja do dvorca

Matsumoto je lijepi gradić u Japanskim Alpama, shodno tome ponešto hladniji od nizina. Dva sata ekspresom od Nagoye a jedan od olimpijskog Nagana, nije baš nejapanskim turistima na udaru. Glavna atrakcija mu je dvorac, jedan od 4 koji su proglašeni nacionalnim blagom. Dva sam već posjetila: Himeji-jo i Hikone-jo, a četvrti je Inuyama-jo blizu Nagoye koji mi je bio u planu i do kojeg sam doprla sutradan. Osim dvorca, zaštitni znak Matsumota su temari lopte, krpenjače ukrašene svilenim koncem za koje sam prvi put čula u Lone Wolfu. ;) Ovo je također bio prvi službeni izlet novog fotića.

Pokraj kolodvora stoji spomenik Banryuu Shoninu.
Photobucket
Banryu je budistički svećenik koji se prvi popeo na najznamenitiji vrh Japanskih Alpi, u doba dok se još nisu tako ni zvale... Penjao se u brda kao dio meditacije i bogoštovlja a ne kao rekreativac, ali svejedno su ga proglasili ocem japanskog alpinizma.

Žabe su čest motiv u Matsumotu.
Photobucket

Stilski Matsumoto je mješavina tipičnog japanskog grada i europskog utjecaja, što ukupno ostavlja ugodni dojam, pogotovo što nije čudovište od betona i asfalta kao Tokyo i Osaka (i dijelovi Kyota, recimo).
Photobucket

Photobucket

Photobucket
Cvijeća ima posvuda - uz cestu, na kandelabrima... dok ga nisam vidjela nisam ni shvatila koliko uljepšava grad, rijetko ga se ovako viđa po drugim japanskim gradovima.

Photobucket

Photobucket

Metoba-gawa (gawa = kawa = rijeka)
Photobucket

Photobucket
Ne znam, al' je cool.

Photobucket

Sjajno rješenje za knjižaru!
Photobucket

A evo i pravog dvorca...
Photobucket

Nije veličanstven kao onaj u Himeji, tako da je prvi dojam malo razočaravajući. Ako kanite obići sva 4 spomenička dvorca, preporučam suprotni redoslijed od mojega, s Himeji-jo kao šećerom na kraju. ;)

Photobucket
Matsumoto-jo (jo = dvorac) zove se još i Karasu-jo, Vranin dvorac, iz očitih razloga. Koliko je himeđski Shirasagi-jo (Dvorac bijele čaplje) bijel, toliko je Matsumoto-jo taman.

Photobucket

Slijedi malo iživljavanja sa zumom, popraćeno grohotnim smijehom dok sam uživala u rezultatima. Mislim da je par Japanaca u prolazu bilo uvjereno da mi nisu sve na broju... Zadatak vam je, ako ste voljni, pronaći donje detalje na gornjoj slici. ;)
Photobucket

Photobucket
Bwahahaha, vidi se grb na zabatu preko jarka! :D

Photobucket
Vidikovac/paviljon, nadograđen u mirna vremena da bi gazde mogle pijuckati čaj i uživati u pogledu.

Jednom kad se navikneš na veličinu, Matsumoto-jo je zapravo prilično sladak i sjajno smješten.
Photobucket

Nastavlja se. Sve slike na Photobucketu.

- 16:09 - Komentari (1) - Isprintaj - #

04.08.2008., ponedjeljak

Nagoya, treći put: cvrči, cvrči...

Ako se pitate kako to da sam posustala s blogovima, prošli tjedan mi je bio prilično zauzet: u ponedjeljak i utorak sam bila u Tokyu na sastanku stipendista MIF-a, a četvrtak i petak sam bila na kongresu u Nagoyi. Riječ je o japanskom kongresu Japanskog sol-gel društva čiji su članovi Japanci i pričaju na japanskom. Za divno čudo, nije bio nimalo dosadniji ili nerazumljiviji od sličnih kongresa na jezicima kojima bolje vladam.

Ergo, da na jeftini način popunim blog, slike iz tog posjeta Nagoyi.

Ujutro je bio uvodno predavanje o sol-gelu (kojeg je držao "moj" profesor) za kojeg se očekivalo da ću ga eskivirati, te sam posjetila Tokugawa muzej. Muzej je neloš ali nije dopušteno fotografiranje... od drugdje neviđenih stvari dojmila su me se koplja sa sedefom ukrašenom drškom, prijenosni zen vrt (kutija s hrgom kamena okruženim šljunkom), i izvorni Tokugawa bojni "šator", tj. ona zavjesa koja se postavi u krug (no, kvadrat) oko zapovjednika i njegovih generala na bojnom polju. Tko je gledao Kurosawin "Ran" zna o čemu govorim, a druge ionako nije briga. ;) Ali najbolji dio muzeja bijahu izlošci iz Hosa knjižnice, hrpe starih knjiga. Volim knjige, pogotovo stare... Sve je bilo zanimljivo: način na koje su uvezane (prošivene koncem na 4-5 mjesta), korice (tamni papir oslikan sivim i zlatnim tušem), tekst (od ranijih knjiga pisanih isključivo kanjijima preko novijih gdje je upuzala katakana do kasnosrednjovjekovnih pisanih u krasno nečitkom i tečnom rukopisu). Ali najdraže su mi bile kutije za knjige, često lakirane i ukrašene pozlatom.

Na putu do muzeja, policijska maskota na obližnjem kobanu (policijskoj staničici kakve su u svakom japanskom kvartu).
Photobucket

Kongres je bio u Furiage kvartu, čija stanica podzemne ima zanimljivi mural "Ne žurite".
Photobucket

Photobucket

Na putu do kongresne dvorane, prodavač rabljenih auta. Na slici fale pjesme iz 50-ih (japanske, naravno) koje zavijaju iz zvučnika i uveseljavaju prolaznike...
Photobucket

Pogled s prozora hotela, koji je drito ispred nagoyinog TV tornja.
Photobucket

Pitate se čemu naslov? Ako mislite da su hrvatski/dalmatinski cvrčci glasni, svratite u Japan i čut ćete pravi trohej zaglušljivi. Možda zato što su japanski cvrčci veći od naših... Rano su počeli sa cvrčanjem, pa je već i počeo pomor, po kampusu sam jutros obilazila njihove leševe. No, markirajući jedno jutarnje predavanje u parku pred kongresnom dvoranom sam lovila cvrčke (fotoaparatom), pri čemu sam imala oštru konkurenciju dvojice dečkića koji su se služili mrežom. Ne da su ijednog ulovili, ali bi ih uspješno otjerali meni iz vidika.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket
Tu mi je već bilo vruće te sam se povukla u hlad klimatizirane kongresne dvorane. Evo i slike zgrade:
Photobucket

U prizemlju se održavao sajam antikviteta, te sam svratila u jednoj od pauza za kavu (japanska kava je grooozna, a ne poslužuju ni sokiće ni keksiće). Bilo je svega, od kimona do starih igračaka, od mačeva do kristala. Nekoć sam mislila da bi baš fora bilo imati štitnik za šaku s japanskog mača, ali ta mi je želja odavno splasnula. Cijena najobičnijeg kreće od oko 8000 jena, pa do nekoliko desetaka tisuća za ukrašenije primjerke. Štandovi sa svakodnevnim predmetima iz doba rata su bili prilično zanimljivi, ali samo dvaput sam upala u napast da nešto i kupim: staro izdanje časopisa s Astroboyem na naslovnici, i metalni model aviona dvokrilca. Oba puta sam se odhrvala...

I time završavam ovaj izvještaj. Pedantni čitatelj, ako postoji, zapitat će se gdje je nestao drugi posjet Nagoyi? Čeka da uhvatim vremena, eto gdje.

- 16:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se