Kashihara

26.08.2008., utorak

Do Kashihare sam krenula isključivo radi tamošnjeg arheološkog muzeja (što nimalo neće iznenaditi one koje su primali moja talijanska izvješća). Ovim dijelom mog susjedstva, koje je srce antičke japanske kulture (Yamato), cirkulira Kintetsu lokalna željeznica (ona kojom sam išla do Ise).

Ova je imala neobični dizajn vagona...

A onda sam shvatila - Kintetsu ima liniju do "Španjolskog sela", vjerojatno tematskog zabavnog parka.

Na putu do muzeja sam prošla kroz Kashihara-jingu (jingu = šintoistički hram povezan s carskom obitelji, tj. "državnim šintoizmom").

Golemi drveni torii su uvijek cool.

Jezerce uz hram.

Glavna zgrada hrama. Nije loš dizajn, starinski oblik slamnatog krova izveden u metalu.

Unutrašnja zgrada, ova s klasičnim krovom. Iza nje tek viri vrh krova samog svetišta.

Uređenje hrama je prilično minimalističko. Ima i to svog šarma.

Treba mesti to golemo šljunčano dvorište...

Bočni ulaz koji vodi do muzeja! ;)

Japanska grlica. Umjesto kupi-kruh, glasa se kupi-rižu. Zbilja! No, glasa se kuku-kuku, umjesto kuku-ku.

U muzeju sam doznala da stranci koji pokažu svoj pasoš imaju besplatan ulaz! Ji! Ali svoj pasoš sam ostavila doma (jer imam osobnu gostujućeg stranca). Nema veze, svejedno me pustiše besplatno! Iz zahvalnosti sam čvrsto odlučila kupiti nešto u muzejskom dućančiću na izlazu.

Muzej pokriva razdoblje od prapovijesti do kasnog srednjovjekovlja, ali najspektakularniji su svakako izlošci iz doba ranog kraljevstva/carstva kad su podizane grobnice-tumuli. Tad je počeo utjecaj Koreje i Kine koji je na kraju doveo budizam i korjenitu promjenu Japana. Raniji izlošci djeluju gotovo indijanski, vidljivi su utjecaji zajedničke kulturne prošlosti nomada sjeveroistočne Azije koji su pregazili more, jedni do Japana a drugi do Aljaske. Kako je ovo japanski muzej, tu su lutkice koje rekonstruiraju život prapovijesnih Japanaca prema crtežima na keramici, od lova preko vjerskih ceremonija do arhitekture. Kad vidite ratnike s percima zabodenim u pundžu i šamana odjevenog u pticu, sličnost s indijancima postaje očita. Zato volim arheološke muzeje - otvaraju pogled... Uobičajena predodžba Japana je klasična, iz samurajskih filmova i serija. Ali to je razmjerno moderan Japan Edo doba, od 17. do 19. stoljeća. Oni zainteresiraniji za kulturu i povijest Japana možda poznaju prethodne šogunate, ili čak zlatno doba carstva... koje je bilo u 10. stoljeću, smiješno nedavno. A starija japanska povijest vjerojatno nije dobro poznata ni samim Japancima, jer je zamagljena budističkim i šintoističkim legendama i pošteno je otkrivaju tek razmjerno nedavna arheološka iskapanja. Ako hoćete misteriozni Japan, tu vam je!
Oprema ratnika i konja, zarđalo željezo i zelena bronca s povremenim rekonstrukcijama izloženim uz izvorne nalaze, žezla od jaspisa i pozlaćene papuče, i meni najdraži izlošci, haniwa glinene grobne figure ljudi i životinja, brodova i kuća. Snimanje nije bilo dopušteno, ali ovog ljepotana sam morala slikati.

Kao većina japanskih muzeja, i ovaj je opremljen interaktivnim displejima i video kabinicama, ali kao u većini japanskih muzeja sve je na japanskom... Sreća, inače bi me morali izbacivati iz muzeja pred zatvaranje. I opet kao većina japanskih muzeja, edukativno je ustrojen i želi privući školsku djecu. Kako sam ga posjetila u nedjelju, bio je pun obitelji s malom (vrištećom) djecom. To je jedina mana japanskih muzeja kad ih posjećuješ isključivo vikendom - natrpanost djecom. Gdje su oni lijepi prazni talijanski muzeji. ;) Subote su bolje, tad dječica većinom imaju neke sportske ili ine aktivnosti u školi.

Leptir na prozoru unutrašnjeg dvorišta.