Trećinu svijeta daleko

< srpanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Rujan 2009 (23)
Lipanj 2009 (13)
Svibanj 2009 (21)
Ožujak 2009 (20)
Veljača 2009 (20)
Siječanj 2009 (10)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (11)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (13)
Kolovoz 2008 (24)
Srpanj 2008 (23)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (12)
Travanj 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Dojmovi i fotografije iz Japana

Linkovi
Glavni fotoalbum:
Photobucket
Photobucket2
(jerbo se prvi napunio)

Japan:
Službena stranica grada Sakaija
Interaktivna karta Sakaia
(Japanska, s titlovima)
Prefekturno sveučilište u Osaki
Matsumae međunarodna zaklada (hvala im)
Hyperdia planer putovanja
(vozni i letni redovi, vrlo korisno iako isprva nespretno)
Japan-guide.com - sve što ste htjeli pitati o Japanu a niste znali gdje biste.

Preporučena literatura:
Blog Kućanice u Japanu
(za one koji ne čitaju ovaj blog samo iz rodbinske dužnosti)

Meni zanimljivo:
Ilustrirani vodič kroz japansku mitologiju
Službeni sumo portal
Sumoforum
Ghibli muzej
Takarazuka Revue
(službena stranica, na Japanskom)

Bratske stranice:
Darko Macan piše blog
MCNov crtani notes

30.07.2008., srijeda

Koya-san dio peti: mauzolej Tokugawa i predvečerje kod Okuno-in

Neki od Tokugawa dao je podići mauzolej Ieyasuu i Hidetadi, prvom i drugom šogunu. Zgrade blizanci u raskošnom Edo-stilu, izrezbareni su od temelja do krova.
Borovi na platou s mauzolejima.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket
(korijen bora)

Da iskoristim preostalo svjetlo, vratila sam se do Okuno-in groblja...
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Jizo su obično ćelavi, ali ovom je izrasla kosa. ;)
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Oooo.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Kupovna kapica! Nije red.
Photobucket

Photobucket

Nije Jizo, ne znam što je ali ima baš blaženi izraz...
Photobucket

Photobucket

Kamičci na panjevima.
Photobucket

Photobucket

Stela.
Photobucket

Pješke od groblja prema autobusu. Vrata u jedan od hramova:
Photobucket

I još jedan.
Photobucket

Photobucket

Glavna ulica.
Photobucket

Photobucket

Jizo od panjeva, u izlogu.
Photobucket

Ako niste znali, japanski restorani često imaju replike jela u izlogu. Pogotovo su zabavne replike tjestenine, koje znaju biti prikazane sa štapićima koji ih dižu iz zdjele - naravno da "rezanci" drže štapiće u zraku. E, ovo je slično, samo za kavu:
Photobucket

Zvjerčice u izlogu, razgovaraju.
Photobucket

Autobusna satnica je pokraj suvenirnice koja prodaje i kipove Jizoa svih veličina. Naravno, to što je riječ o oglednim uzorcima ne sprječava vjerne da ostavljaju novčiće...
Photobucket

Photobucket

Na žalost, autobusi do uspinjače (do koje se mora autobusom) nisu sinkronizirani s voznim redom uspinjače! Tako sam prosjedila 40 minuta na stanici gdje nema apsolutno ništa (osim WC-a, ajde bar nešto), pa ni pogleda. Tsk. Uspinjača:
Photobucket

Pogled iz uspinjače:
Photobucket

Mimoilaženje!
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Laku noć. Slike na Photobucketu.
- 16:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

28.07.2008., ponedjeljak

Koya-san, dio četvrti: do ruba grada i natrag

Dakle, sad sam obišla sve važnije atrakcije osim riznice/muzeja a još je bilo rano pa sam se uputila vidjeti što ima tamo gdje gradić prestaje.

Photobucket
Datsun, mislim, ali ne bih se kladila. Baš je slatki.

Motociklist u najboljim godinama.
Photobucket

Svetištance Benten u brdu.
Photobucket

Lopoči.
Photobucket

Hortenzije.
Photobucket
(toliko ih slikavam jer su otprilike jedino što cvate u ljetnoj vrućini... osim toga u dolini su već prošle, cvatu još samo u hladnijim brdima)

Hramsko dvorište i momiji.
Photobucket

A na kraju grada je Daimon (dai = velik, mon = vrata), na prilazu hodočasničke staze.
Photobucket

Photobucket
Možda u hladu, na suncu se osjetilo preko 30.

Šumski put prema nekom svetištancu (do kojeg nisam stigla). Uputila sam se da vidim hoću li uhvatiti dobar pogled na planine...
Photobucket

...i jesam.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Spuštanje kroz torii tunel.
Photobucket

Natrag kroz grad do muzeja. I ovdje se gnijezde lastavice.
Photobucket

Šintoistički oltarić u dvorištu budističkog samostana.
Photobucket

Napuštena kuća u ne najboljem stanju.
Photobucket

Svetište jezerskom božanstvu na otočiću podno Garana.
Photobucket

Naravno da ima kornjača koje se sunčaju...
Photobucket

Riznica/muzej, u zbilja krasnom dvorištu.
Photobucket

Photobucket

U hramskim riznicama muzejima snimanje u pravilu nije dozvoljeno. Khm. Također su postavljenje škrabice pred svetijim kipovima, tako da vjerni mogu ubaciti svoj prilog (molimo ne ubacujte rižu).

Jedan od Myo-o, sjajnih kraljeva, emanacija... ma štogod.
Photobucket

Komoku-ten, jedan od 4 nebeska generala (zadužen za zapad) i jedini s kistom/pisaljkom umjesto oružja. Kip iz 12. stoljeća, razdoblje Kamakura. Ima bit' da mi se sviđa budistička skulptura iz Kamakura razdoblja...
Photobucket

U ovoj riznici prvi put sam naišla na osmoricu velikih dječaka, paževa Fuda Myo-oa (vođe već spomenutih Myo-o). Izloženi su kipovi dvojice, i prilično su zanimljivi.
Photobucket

Photobucket

Jinja-daisho, neki nebeski general (ali ne od spomenute četvorice). Primijetite ogrlicu od lubanja i nogavice od slonovih glava.
Photobucket

Osim kipova u zbirci su i razne slike. Negdje od Muromachi razdoblja (17 st?) počinje ulaziti realizam i detalji u svete slike. Impresivna je slika "Buda u Nirvani" koja ga prikazuje kako leži (kao da spava) na odru, dok ga oplakuju svi mogući likovi budističke i ine mitologije, od generala, mudraca, svetaca...
Također ima i slika "3000 Buda" na kojoj je 3000 Buda, u nizovima. Iz daljine izgleda kao tapit...

Spavajući Jizo uz klupicu na cesti.
Photobucket
- 16:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

26.07.2008., subota

Koya-san, dio treći: Garan

Glavne zgrade u Garan kompleksu su tri pagode i velika dvorana Kon-do, raspoređene po prostranoj livadi. Prošećimo se.

Nizovi origami ždralova, za ispunjenje želje.
Photobucket

Istočna pagoda, povelika...
Photobucket

...ali ne kao Velika središnja pagoda.
Photobucket

Jedna od brojnih dvorana.
Photobucket

Photobucket

Svećenik uz glavnu Zlatnu dvoranu (Kon-do).
Photobucket

Velika pagoda, Dai-to (dai = velik, to = stup, pagoda), koja je toliko velika da ne stane u objektiv.
Photobucket

Photobucket

Taman sam kanila ući razgledati Dai-to, kad li je počelo odzvanjati... Zvonar je zvonio 13 sati...
Photobucket
(jest, obuven je u tenisice)

Photobucket
Kamenčići složeni na gredi iza leđa pomažu mu u brojenju zvonova. Evo i akcijske snimke:


U Velikoj pagodi je kip "Kozmičkog bude" (Dainichi Nyorai: svi drugi Bude samo su njegove emanacije, sveprisutni i sveobuhvaćajući Buda...) okružen s 4 druge Bude. Kipovi su vjerojatno impresivni vjernima, ali mene se nisu dojmili, osim načina na koji Dainichi gleda u tebe ispod poluspuštenih kapaka.

Rezbarija na jednoj od dvorana:
Photobucket

Hodočasnici koji planinare starom hodočasničkom stazom koja spaja Koyu s drugim svetim mjestima na poluotoku. Na štapovima imaju pričvršćena zvonca pa zveckaju dok prolaze, vrlo karakteristični zvuk.
Photobucket

Zapadna pagoda, ugodno jednobojna nakon svojih kričavih susjeda.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Usred budističkog svetog kompleksa, naravno da ćete naići na šintoističko svetište. Posvećeno je božanstvima zaštitnicima Koye, koji su poslali pse vodiče Kobou.
Photobucket

Photobucket

I ovdje rastu visoki stari borovi.
Photobucket

Photobucket

Pogled prema velikoj pagodi sa zapadne:
Photobucket

Hrđa.
Photobucket

Skladište za sutre, koje se može okretati oko svoje osi (što ne bih znala da dični hodočasnici to upravo nisu napravili). Treba dobro uprti u poluge koje strše iz skladišta, i treba tuce ljudi da se počne kretati...
Photobucket

Photobucket

Kon-do, Zlatna dvorana (kon/kin = zlato, do = dvorana), glavna je dvorana kompleksa.
Photobucket

Photobucket

Photobucket
Unutrašnjost više-manje, skoro sam zaboravila što ima... divovski buda okružen stupovima sa slikama bodisatvi.

Time je završen obilazak Garana. Sve slike dostupne na Photobucketu.
- 16:33 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.07.2008., četvrtak

Koya-san, dio drugi: Okuno-in i Kongobu-ji

Sam hram Okuno-in (in = hram, škola, institucija) izgleda kao i drugi veliki hramovi, obavijen dimom tamjana. Unutar hrama povješani su nizovi i nizovi metalnih svjetiljki, pa se ta glavna dvorana i zove Dvoranom svjetiljki. Iza dvorane je mauzolej Koba Daishija, s ostavljenim neslužbenim prinosima hrane, uključujući jaja, sake i energetska pića. A ispod dvorane su katakombice s policama punim malih metalnih budica i ispisanim imenima pokojnika (pretpostavljam) kojima su posvećeni. Na pojedinima vise mali ukrasići ili talismanići koja je ostavila rodbina, ali sve u svemu najviše ostavlja dojam skladišta...

Od groblja sam se vratila do centra grada i uputila prema Garan kompleksu svetih zgrada. Šećući kroz gradić lako je zaboraviti da zapravo postoji samo kao potpora samostanima. Budistički svećenici zuje naokolo u luksuznim automobilima, mladi svećenik (ili samo laik obrijane glave?) vraća se kući "s posla" u tenisicama i majici kratkih rukava, noseći svećeničku odjeću u ruci... Ali tu i tamo na ulici se sretne i koji "pravi".
Photobucket

Usput sam svratila u Kongobu-ji (ji = budistički hram), središnji hram Shingon sekte. Hram je relativno nedavno renoviran (u 19. stoljeću), ali je jako lijepo uređen, sa sakrivenim zen i običnim vrtovima i slobodnim pristupom dobrom dijelu prostorija...

Prilaz:
Photobucket

Hram:
Photobucket

s bogatim rezbarijama.
Photobucket

Photobucket

U dvorištu je stari drveni zvonik...
Photobucket

Photobucket

Prvo što posjetitelj zatekne na ulazu je šnita panja prastarog japanskog cedra (i natpis kojim se moli da ne ostavlja novčiće u duplji).
Photobucket

Iz hrama prema ulazu:
Photobucket

Mali zen vrt uz hodnik koji spaja prednju zgradu sa stražnjom.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Oslikana vrata. Psi su glasnici (šinto) božanstava ovih planina koja su Kobu pokazala najbolje mjesto za samostan... Jel'da da vas veseli ovakvo bezbrižno miješanje religija?
Photobucket

Veliki zen vrt, granitne stjenčuge bi trebale predstavljati par zmajeva koji izranjaju iz oblaka da bi branili hram.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Momiji. Svi vole momiji (japanski javor). Vjerojatno neću dočekati da pocrvene ujesen...
Photobucket

Borovi u jednom od bezbrojnih unutarnjih dvorišta i veranda uz njih...
Photobucket

Photobucket

Ne-zen vrt.
Photobucket

Ždral na vratima. Pisalo je da se suzdržimo od slikavanja, ali se nisam...
Photobucket

Radna soba s pogledom na vrt (snimljena kroz prozor na hodnik, soba je inače niša veće prostorije).
Photobucket

Natkriveni hodnik.
Photobucket

Unutrašnji vrtić.
Photobucket

Grob/mauzolej još jednog važnog svećenika.
Photobucket

Prinosi na oltaru. Primijetite konzerve naslagane sa strane. U sredini su koso zarezani, s lijeva na desno: imo (batata), daikon (japanska repa) i mrkva.
Photobucket

Još jedan unutarnji vrtić.
Photobucket

Kuhinja! Iznenadilo me što turistička tura vodi kroz tu svetinju svakog poštenog samostana...
Photobucket

Hortenzije.
Photobucket

Photobucket

Kante za vodu naslagane (većinom ukrasa radi) na prilazu Kongobu-ji.
Photobucket

Ha! Crveni momiji usred ljeta!
Photobucket

Put prema Garanu.
Photobucket

Vaš autor u punoj bojnoj opremi.
Photobucket

Nastavlja se...

- 16:24 - Komentari (2) - Isprintaj - #

22.07.2008., utorak

Koya-san, dio prvi: do Okuno-in hrama

Koya-san, iliti planina Visoke livade, budistički je samostanski kompleks na brdima okruženoj visoravni jugoistočno od Osake, do kojeg vodi "moja" linija privatne Nankai željeznice koja prolazi kroz Nakamozu. Ipak, da dođem do Koye trebam presjedati nekoliko puta: prvi put u Kitanodi (koja je najbliža ekspres-stanica, na mojoj staju samo lokalci i brzi lokalci) presjedam s lokalca na ekspres. Onda u Hashimoto presjedam s ekspresa na dvo-vagonski lokalac koji zalazi u brda, i napokon podno Koye presjedam u uspinjaču koja vozi sve do vrha. Zahvaljujući čudu japanskih željeznica (čak i privatnih) presjedanje je glatko - samo iskočiš iz jednog vlaka u drugi, ili u najgorem slučaju čekaš idući vlak 3 minute. Jednom na vrhu, do centra grada treba ići autobusom (pješačenje cestom nije dozvoljeno). Poučena prethodnim iskustvima i reklamama u vlaku, kupila sam "Free Service" kombiniranu kartu koja osim povratne karte za vlak sadrži dvodnevni(!) pokaz za autobus u Koyi i bonove za 20% popusta na ulaznice u turističke atrakcije. Zašto dvodnevni? Zato što većina (japanskih) turista na Koyu ide iskusiti samostanski život, što uključuje noćenje u jednom od bezbrojnih samostana i buđenje ranim jutrom na molitvu. Ja sam kao pošteni budistički ateist išla samo vidjeti na što Koya sliči, i vratila se isti dan.

Pozor - slike snimane starim fotićem. ;)

Već nakon Kitanode vlak napušta grad i zalazi u zelenilo.
Photobucket

Photobucket

Stanica brdskog vlaka:
Photobucket

Photobucket

Brdska pruga:
Photobucket

Photobucket

Uspinjača stiže (pravi mali vlakić, samo kosi)
Photobucket

Koyu sam namjerno ostavila za ljeto, jer mi u vodiču piše da je oko 5 stupnjeva hladnija od nizine. I doista, iako je na suncu bilo jednako vruće kao u nizini u hladu je bilo fino svježe. Dan je bio krasan i sunčan, stare borove šume oko mjestanca su mirisale, svježi vjetrić je puhetao, ptičice pjevale... Nije ni čudo da Japanci dolaze ovamo napuniti baterije preko vikenda. Brdski lokalac bio je pun planinara (kao i u AMACIZ-u, predpenzionerske dobi) koji su veselo ispali par stanica ranije na početku nekog od uspona.

Iz autobusa sam izašla malo dalje od centra grada, i pješke sam se uputila prema turističkom i budističkom središtu Koye: Okuno-in hramu i groblju koje se pruža od njega prema gradu. Hram je sagrađen ispred mauzoleja Koba Daishija, budističkog svećenika koji je početkom 9. st. hodočastio do Kine da uči budizam i donio jednu podvrstu (Shingon varijanta ezoteričnog budizma, jer znam da ne možete bez toga) natrag u Japan. Kad se vratio, dobio je carsku dozvolu da osnuje samostanski kompleks i za to odabrao Koyu, dovoljno daleko od dekoncentrirajućeg Kyota. Vjeruje se da nije mrtav, nego da je u vječnoj meditaciji u svom mauzoleju, čekajući dolazak budućeg (konačnog?) Bude, Mirokua. Svaki dan mu se ostavljaju dva jela... Osim što se smatra živućim bodisatvom, pripisuje mu se izum japanskog slogovnog pisma, kane. Kako se vjeruje da će samo Kobo moći tumačiti Mirokuovo učenje kada dođe, vjerni budisti kroz stoljeća pokapaju barem djelić svojih milih u blizini Kobovog mauzoleja, da bi bili "prvi na udaru". Rezultat je vrlo veliko i ugodno te fotogenično groblje među borovima...

Samostani usput:
Photobucket

Photobucket

Karta Koye s Bodisatvama koje se bave sportskim aktivnostima. :D
Photobucket

Tumač što znači koji dio peterostruke pagode kakve su česte na groblju, uz čitanje upisanih sanskrtskih znakova:
Photobucket
(od dna prema vrhu: A - zemlja, BA - voda, RA - vatra, KA - vjetar i KYA - nebo iliti praznina; primijetite da su složeni prema sve većoj razrijeđenosti...)

Groblje:
Photobucket

Photobucket

Iako su teorijski šintoistički, torii su prilično česti.
Photobucket

Gušterica, koja je toliko brza da joj se noge ne vide. ;)
Photobucket

Kipići bodisatve Jizoa, zaštitnika djece, putnika i pokojnika (dakle svih u prijelazu iz jednog stanja u drugo), vrve grobljem, sa svojim uobičajenim bavarinićima i manje uobičajenim pletenim kapicama (ima biti da je zbilja hladno po zimi). Zašto bavarinići? Pa kao zaštitnicima djece (pogotovo pokojne i nerođene), vezuju im se kao molitva za djecu, ili kao zahvala za sretno preživjelu.
Photobucket

Kako je groblje zbilja fotogenično, ispucah hrpe slika. Poštedjet ću vas većeg dijela, ako vas zanimaju tu vam je Photobucket.

Spomenik avijatičarima.
Photobucket

Stup s reljefima bodisatvi (mislim da je sve Jizo, ali se ne bih kladila) u bijelo-plavom stilu koji je živi della Robbia.
Photobucket

Jizo sa svečanim bavarinićima.
Photobucket

Ne znam koja svetica ili štogod, s djetetom.
Photobucket

Kamenčići naslagani na torii, još jedna sitnica za koju ne znam što znači...
Photobucket

Reggae kapica! ;)
Photobucket

Obrasli putokaz.
Photobucket

Pagodice.
Photobucket

Jizo ne moraju biti kipovi - bilo što na što se može vezati bavarinić i nabiti kapica će poslužiti...
Photobucket

Recimo, stupovi mostića...
Photobucket

Grupica Jizo u duplji panja.
Photobucket

Borovi, visoki borovi...
Photobucket

Photobucket

Kobo Daishi glavom i bez brade.
Photobucket

Vrtlari u akciji - ovaj otpuhuje lišće:
Photobucket

A ovaj kosi travu, zamotan kao ninja... ili Jizo. Na crvenoj jakni su hramski grbovi.
Photobucket

Kapelica uz brdo.
Photobucket

Mornarički spomenik.
Photobucket

Sve, od borova preko pagoda do kipića na groblju obraslo je mahovinom...
Photobucket

Jizo u nizo.
Photobucket

Baš domaći izgledaju ovako u rupcima i s kapicama...
Photobucket

Spomenik poginulima na Borneu u Drugom svjetskom ratu, s zastavama svih pokojnika: japanskom, malezijskom i australskom.
Photobucket

A među jenima (sve po 1 Y = 5 lipa) ostavljenim na spomeniku, jedan kanadski cent.
Photobucket

Ostavljanje novčića (većinom tih od 1 jena, koji su mislim skuplji za izradu od svoje nominalne vrijednosti) pred Jizoima i na grobovima kao žrtvice dio je molitve. Stoga nije ni čudo da su utori i duplje impresivnih stabala posuta novčićima.
Photobucket

Ne znam koliko je stablo oduševljeno takvim izrazima poštovanja...
Photobucket

Ovaj Jizo nije dobio novu mrežastu posudicu za priloge iz dućana sve-po-100-jena kao braća mu, pa se mora služiti raspadnutom plastičnom ambalažom.
Photobucket

Varijacije na Jizo temu.
Photobucket

Našminkani Jizo! S ostavljenom plastičnom igračkom, tko zna, možda za nečije dijete...
Photobucket

Mahovinu sam spomenula, zar ne?
Photobucket

Jizo i bliža rodbina.
Photobucket

Groblje Jizoa i rodbine, te mini pagodica...
Photobucket

Kamena vrata grobova.
Photobucket

Kameni hramovi/mauzoleji.
Photobucket

Jizo-spomenik neznanim pokojnima, ili onima koji nemaju nikoga da moli za njih.
Photobucket

Kipovi (opet većinom Jizo) koji se zalijevaju vodom iz rijeke kao dio molitve za pokojnike.
Photobucket

Mahovinu sam spomenula, zar ne?
Photobucket

Pogled na Okuno-in. Od mosta nadalje snimanje je zabranjeno (mjesto na kojem stojiš sveto je tlo), pa sam se začudo toga i držala. O Okuno-inu u nastavku, a za kraj još par spomenika iz korporacijskog dijela groblja.

Photobucket
Nissan

Photobucket
Ne znam, ali poznat mi je čovuljak. A dizajn je baš grozno korporativni.

Photobucket
Spomenik tvrtke koja radi pesticide pobijenim bijelim mravima.

Photobucket
Shinmeiwa, japanska (između ostalog) avio i raketna kompanija.
- 16:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.07.2008., ponedjeljak

Nanba Parks i novi fotić

Napokon, napokon sam odlučila kupiti novi fotić (za rođendan, recimo). Nakon prethodnog izviđanja po dućanu i opsežnog kopanja po internetu, vratila sam se oboružana parama i odlučnošću u šoping centar pokraj Nanba kolodvora, Nanba Parks. Koji sam po sebi uopće nije loš komad moderne arhitekture i dizajna:

Photobucket
(malo sam prekratku ekspoziciju stavila)

Photobucket
(zbog ovog zelenila se i zove Parks)

Photobucket
(kanjoni!)

Photobucket

A što sam kupila? Canon, malo napredniju verziju male kamerice: PowerShot SX100 IS. S 10x zumom. Mmmmm...

Samo je malo veći od mog dobrog starog Sonyja, uopće nije skup za svoju optiku (10x zum, spomenuh, zar ne?) a na mreži lijepo govore o njemu. A ono što je prevagnulo da kupim baš njega a ne nekog drugog ljepotana s tolikim zumom (10x...) - može mu se namjestiti engleski u menijima ;) i skinuti upute na engleskom s mreže. Sporazumijevanje s prodavačem nije bilo toliki problem, čak mi je uspio uvaliti i PointCard da mogu memoriju za fotić kupiti nagradnim bodovima koje sam zaradila kupnjom fotića.

Kad sam već bila u dućanu, malo sam obilazila da vidim što još zanimljivo ima - recimo kolekcija Kurosawinih filmova na DVD-u (kompatibilna DVD zona ali bez engleskih titlova, naravno). A tek odio s tehničkim igračkicama...

Photobucket
Mehanotehnika! Nisam ni pomislila na mehanotehniku godinama, kad odjednom, puf, sve mi se vratilo! Šarafići i metalne ploče, sanjke i avioni i što sve ne... U napadu nostalgije jedva sam se suzdržala da ne kupim:
Photobucket

Steampunk je moderan u igračkama već neko vrijeme, prvo legići a sad:
Photobucket

A ovo me impresioniralo - sobni planetarij!
Photobucket

Idući dan sam opet išla u grad kupiti karte za trodnevni izlet u Nagoyu (sumo!) i okolinu. Usput sam isprobavala mogućnosti novog fotića...

Photobucket
Makro mod za snimanje izbliza - vide se piksli na ekranu mog laptopa!

Isprobavanje zuma: vidite li drvenu ogradu balkona zgrade preko puta?
Photobucket

Zum!
Photobucket

Snimanje suma na TV, kao vježba za snimanje uživo u Nagoyi. ;)
Photobucket

Photobucket
Kotooshuu ne ide baš briljantno. Tsk.

Večernje nebo. Usred dana bili su krasni bijeli kumulusi na plavom nebu...
Photobucket

i zumirano...
Photobucket

Stabalce. Nije inače neka fotka.
Photobucket

Zid. Prolazila sam kraj njega toliko puta a da nisam primijetila kako je krasan.
Photobucket

Ovo je pak nešto novo - ekran u Mozu-gawi.
Photobucket
Zum, i čak se vidi odraz neba u ekranu. Aaaaa... :)

Još malo oblaka
Photobucket

Photobucket

Skupljač konzervi, uobičajena scena po japanskim gradovima baš kao što su skupljači PET boca kod nas. Isto "pljačkaju" kante za smeće postavljene pokraj aparata za prodaju pića i ispred dućana.
Photobucket

Isprobavanje makra na grmičku pokraj stanice podzemne.
Photobucket

Zum na donji dio sjedala u podzemnoj... umjetnički, zar ne? :P
Photobucket

Vagon podzemne (isprobavanje "bjeline" pod umjetnim osvjetljenjem)
Photobucket
(spavanje u vlaku je omiljen način ubijanja vremena, zatim slijedi slanje mailova i surfanje na mobitelu, slušanje muzike, igranje igrica (i ovo dvoje često na mobitelu), učenje i čitanje)

Isprobavanje panoramskog snimanja na nedužnim stopalima.
Photobucket

Makro moje torbice u krilu.
Photobucket

Rukohvat s reklamom za neko Osačko sveučilište (ali ne moje).
Photobucket
(test stabilizacije slike u uvjetima slabog osvjetljenja)

Stanica podzemne snimljena kroz prozor vagona
Photobucket
(kao gore)

Noćne snimke "iz ruke", kod osačkog kolodvora...
Photobucket

Photobucket

...i natrag u Nakamozu.
Photobucket
Zumiran! Jest da je mutan, ali zumiran do maksimuma i bez tripoda a nije se razmazao na sve strane! Opa.
- 15:24 - Komentari (2) - Isprintaj - #

20.07.2008., nedjelja

Zlatno predvečerje

Filmaši i fotografi zovu ga "zlatni sat" - kasno popodne kad je sunce nisko i uljepšava sve što takne svojim zlatnim svjetlom. Nije svako popodne zlatno, ali bude ih kad samo pogledate kroz prozor i zaželite biti vani. E, jedno takvo popodne me sačekalo kad sam izlazila iz faksa, pa sam samo istovarila laptop, zgrabila fotić i krenula u šetnju.

Spominjano rižino polje blizu moje zgrade...
Photobucket
Navečer se skrivene u njemu raskrekeću žabe.

Photobucket

Photobucket

Kad ga tako slikam djeluje kao da je usred nekog sela, pa ga evo u kontekstu.
Photobucket

Ukrasni crijep s likom Ebisua, šintoističkog božanstva ribara, pa obilja, pa sreće.
Photobucket

Odvodni kanal jarka oko Nisanzai tumula.
Photobucket

Gospođe u šetnji nasipom oko jarka.
Photobucket
Vidim da sam uhvatila i jedno vretence, nikako nisu htjela mirovati dovoljno dugo da ih snimim izbliza. Pogolema su, iz nekog razloga su (neki) japanski kukci veći od naših. A ja mislila da su otočne vrste u prosjeku manje od svojih kontinentalnih rođaka...

Nasip uz jarak.
Photobucket

Tumul i jarak.
Photobucket
Nemojte se zavaravati - voda u jarku izgleda plavo samo zato što odražava nebo.

Photobucket

S nasipa.
Photobucket

Cvijeće neko veliko.
Photobucket

Bicikl ostavljen u travi.
Photobucket

Podno nasipa (gdje god u gradu ima mrca zelenila, gazde šeću svoje pse, bio to parkić oko tumula ili lokalni hram).
Photobucket

Oblaci.
Photobucket

Još neidentificiranog cvijeća
Photobucket

Ulaz u tumul.
Photobucket

Sumračna polovica tumula.
Photobucket

Svratila sam i na kampus (5 minuta od stana, sjećate se). Zgrada "mog" faksa:
Photobucket

Jezerce iza fakultetske zgrade, u kojem se ogleda drugi kraj kampusa.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Trska u jezeru.
Photobucket

Šetajući oko jezera uočila sam budućeg cvrčka kako se penje na stablo na kojem će se, pretpostavljam, iščahuriti kao punokrvni cvrčak. I on je veći od svojih dubrovačkih rođaka.
Photobucket

Već tjednima ovdje cvrčci cvrče na sve glase, a naišla sam i na par praznih čahura... Čekala sam ga oko pola sata, ali nije se htio početi presvlačiti u javnosti. Razumijem ga. Možda čeka noć?
Photobucket

Uobičajeni "pozor" natpis uz jezerce, na koji je netko kreativno dodao lubanjicu.
Photobucket

Yamaha!
Photobucket

Cesta uz faks, unutar kampusa.
Photobucket

Uz rub kampusa cvate par oleandara... isti k'o dubrovački.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Skoro sasvim raščešljani trag aviona na večernjem nebu.
Photobucket

Mini!
Photobucket

Ostale slike na Photobucketu... Laku noć.
- 16:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.07.2008., subota

Ise (uvjetno), dio peti: Futami i Meoto-iwa

Futami je mjestance na obali oceana. Osim što je odmorište, turističko je odredište zbog para svetih stijena, Meoto-iwa (meoto = supružnici, iwa = stijena), koje navodno predstavljaju vezu Izanagi i Izanami, bogova braće i supružnika koji su stvorili Japan (ako ne i cijeli svijet). Stijene su nedaleko od obale, povezane shimenawom (slamnatim konopom), a na obali nasuprot je shinto svetište. Iz očitih razloga, glavni posjetitelji svetištu i stijenama bili su parovi.

Ocean! I totalno sivilo, baš kao i na obali jezera Biwa. Baš nemam sreće s vremenom na obalama.
Photobucket

Govori za sebe.
Photobucket

Meoto-iwa
Photobucket

Jedna od brojnih žaba koje okružuju hram.
Photobucket

Photobucket

Photobucket
(u kadru je ostao i par koji se slikavao sa stijenama)

Photobucket

Nisu sve stijene u Futami sretno vjenčane - ove kanda žive u vanbračnoj zajednici.
Photobucket

Ako ste sumnjali - veća stijena (s torii na vrhu) je muž, manja je žena.
Photobucket

S leđa.
Photobucket

Obala.
Photobucket

Ruža vjetrova?
Photobucket

Cvijeće.
Photobucket

Plažica na kantun.
Photobucket

I nasukana meduza (oveća).
Photobucket
Nije bila jedina.
Photobucket

Photobucket

Vrulja!
Photobucket

Ptičice na ogradi, made in Italy.
Photobucket

Natrag u Ise, vratila sam se na kolodvor i tražila udobno mjesto da dočekam vlak. Usput sam vidjela crnu macu, ali kako je komunicirala s nekom Japankom nisam se približavala da im ne smetam nego sam sjela par metara dalje. Taman sam se smjestila i počela meditirati kad je spomenuta maca samouvjereno domarširala do mene, pogledala me, dala se malo pomaziti, i onda mi se vlasnički smjestila u krilo.
Photobucket

Photobucket
I tako sam je poslušno mazila do 5 minuta prije dolaska vlaka kad se, poznavajući vozni red, digla, odšetala dvije stolice dalje i počela umivati.
Photobucket

Photobucket

Ostale slike mačke i Meoto-iwa na Photobucketu.
- 16:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.07.2008., petak

Ise, dio četvrti: Naiku

U Japanu rijetko viđam državnu zastavu. Zato mi je i upala u oko ova koja vije nad Naiku.
Photobucket

Do Naiku se dolazi preko mosta Uji (koji se isto ruši i gradi svakih 20 godina od čempresa) nad bistrom Isuzu-kawom (kawa = rijeka).
Photobucket

Mostobrani ;) koji brane most od drveća koje bujica može snijeti s planine.
Photobucket

Most (i par klinaca fasciniran rijekom)
Photobucket

Uzvodno.
Photobucket

Mostobrani i (prilično plitka) rijeka
Photobucket

Na sred mosta.
Photobucket

Pijetao, valjda posvećen Amaterasu kao božici sunca.
Photobucket

Oko hrama ima peradi koliko hoćeš.
Photobucket

Photobucket

Prije ulaza u glavni dio hrama, stoji ovo ozbiljno upozorenje:
Photobucket
odavde nadalje nema WC-a.

Photobucket

Osim klasičnog pročišćavanja polijevanjem ruku vodom iz zdenca, ovdje se hodočasnici mogu pročistiti izravno iz rijeke. Korito je tu umjetno produbljeno, pa se možda poneki hodočasnik i cijeli bućne...
Photobucket

Čempresi.
Photobucket

Izbližega.
Photobucket

Središnje svetište Naiku kompleksa, dom same Amaterasu. Slikavanje, naravno, zabranjeno unutar ograde.
Photobucket

U svetištu se čuva i sveto ogledalo. Naime, priča se da se Amaterasu toliko naljutila na svog brata Suanooa (iz razloga u koje sad neću ulaziti) da se zatvorila u spilju inatiti se. Zemljom je zavladao mrak i očaj, pa su bogovi pokušali smisliti način da izmame Amaterasu iz svoje spilje. Organizirali su feštu pred samom spiljom, a jedna božica je plesala uz pjesmu i pljesak publike (količina odjeće koja je imala na sebi ovisi od verzije mita, baš kao i tekst pjesama publike). Kad je Amaterasu čula što se događa, radoznala k'o žensko pitala je što se događa i čula da slave ljepotu nove božice. Sad Amaterasu više nije mogla izdržati i provirila je iz spilje da vidi kakva je to nova božica koja može zabaviti bogove iako se ona, velika i sjajna Amaterasu, duri u špilji. Kako je provirila zabljesnula ju je ljepota božice - ali bio je to njezin vlastiti odraz u ogledalu. Tako zabljesnutu su je nabrzinu izvukli iz spilje, i sunce se vratilo na zemlju. Amaterasu je ogledalo zadržala (žensko, da), i kasnije ga predala svom unuku, prvom japanskom caru, zajedno s mačem koji je dobila od Susanooa i draguljem o kojem ne znam ništa.

Photobucket

Još jedan čempres izbliza. Kora mu je tako glatka jer hodočasnici ne mogu odoljeti da je ne dotaknu. Pa nisam ni ja.
Photobucket

Alternativna lokacija za svetište.
Photobucket

Photobucket

Pogled na glavno svetište, drvene grede su pozlaćene. Navodno krasno izgleda na suncu, ali toga na dan mog posjeta Ise baš i nije bilo. Amaterasu se smilovala, pa onih par kapi kiše koja je zaprijetila nije preraslo u pljusak.
Photobucket

Photobucket

Krov jednog od pomoćnih svetišta, u istom starinskom stilu.
Photobucket

Most do još jednog pobočnog svetišta, sa svećenikom.
Photobucket

Photobucket

Obrisi krova.
Photobucket

Photobucket

Natrag preko mosta
Photobucket

I on ima svoje mostobrane,
Photobucket

Vrtlarske potrepštine.
Photobucket

Jezerce u krugu svetišta.
Photobucket

I koi.
Photobucket

Opet pijetli. Ustanovila sam da stanu zbunjeni kad im kvockam, pa ih je tako lakše slikati.
Photobucket

Photobucket

Natrag prema mostu.
Photobucket

Photobucket

Vrlo vrlo plitka Isuzu.
Photobucket

Photobucket

Od hrama nizbrdo vodi ulica puna dućančića, suvenirnica i restorančića - sajamska ulica za gladne hodočasnike s previše novca. Jest, kupila sam ponešto. ;P

Budistički hram, usput.
Photobucket

Hramska vrata (da, kišica se vratila).
Photobucket

Praćena kišicom vratih se na kolodvor da ulovim lokalni vlak do Futamija. Ostale slike Naiku možete naći na Photobucketu.
- 16:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.07.2008., četvrtak

Ise, dio treći: jezerce pokraj Geku

Taman sam pomislila da sam obišla sve što se vidjeti dalo oko Geku, kad iza WC-a primijetih jezerce.
Photobucket
I stazu koja vodi oko njega. Te se uputih.

Koi. Jesam li spomenula da volim koi? Vrlo su fotogenični, pogotovo pjegavi.
Photobucket

Photobucket

Odjednom nabasah na tunel od torii koji vodi prema još jednom svetištu.
Photobucket

Photobucket
(na stupovima pišu datumi i imena donatora)

Svetište ispade Inarijevo, s stotinama malih zavjetnih lisica ostavljenih posvuda. Možeš kupiti vlastiti par za parsto jena i postaviti ih u gomilu...
Photobucket

Photobucket
(stara drvena lisica mi je super)

Photobucket

Photobucket

Photobucket

U blizini je i par svetih stabala povezanih shimenawom (slamnatim konopom)
Photobucket

Turneja oko jezerca se nastavlja.
Photobucket

Photobucket

Photobucket
Pola kruga - ovo je odmorište od kojega sam krenula.

Kornjača koja razmatra kako izaći na strmu obalu (na kraju je odustala)
Photobucket

Photobucket

Svjetiljka na ulazu/izlazu iz kompleksa hrama Geku.
Photobucket

Na autobusnom stajalištu uhvatih bus za Naiku.
- 16:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.07.2008., srijeda

Ise, dio drugi: Geku

Iako u i oko Ise ima stotinjak hramova, dva su najvažnija i najveća: Naiku ("unutarnji hram"), izvan grada u brdima, posvećen Amaterasu, i Geku ("vanjski hram") posvećen Toyouke, kami odjeće, hrane i krova nad glavom, koja služi kao sluškinja Amaterasu. Tako se svi dnevni žrtveni prinosi hrane i pića rade isključivo u Geku, pa ih Toyouke prenosi svojoj gazdarici. Geku je na 10-ak minuta od kolodvora, ali do Naiku treba ići autobusom (koji podlo naplaćuje dodatnih 100 yena za tu stanicu u usporedbi s prvom prethodnom). Digresija: autobusi često imaju progresivnu tarifu, baš kao i podzemne - više platiš što se dulju dionicu voziš. Nije pravilo, autobusi u Kyotu i Nari imaju jedinstvenu unutargradsku tarifu.

Prilaz Geku - kao pošteni stari shinto hram, obrastao je gustom i starom šumom.
Photobucket

Voda za pročišćavanje.
Photobucket

Ispred glavnog svetišta.
Photobucket

Ove stablurine su hinoki, ili japanski čempres, od kojeg se tradicionalno grade hramovi i ine veličanstvene građevine. Zbog toga su ovako stara debla postala prilično rijetka, pa se čak i uvoze iz Tajvana za građevne potrebe.
Photobucket

Unutar ograde svetišta snimanje je zabranjeno. Istina, natpisi su na japanskom pa sam se mogla praviti turist i snimati dok me ne primijeti lokalni stražar. Ali nemam srca kršiti zabrane snimanja tamo gdje su dio poštovanja prema svetom mjestu (za razliku od muzeja, gdje to smatram izazovom). Stoga evo fotografija izvan ograde:
Photobucket
Čak i unutar ograde se ne vidi bog zna što, jer su glavne zgrade iza još jedne ograde. Toliko su sveta svetišta...

A odmah do svetišta je čistina s pripremljenim temeljima i nacrtom za - svetište.
Photobucket
Naime, svakih 20 godina gradi se novo svetište na alternativnom položaju, i nakon ceremonije seljenja božanstva staro, sad prazno svetište, razgrađuje se i materijali šalju u sve krajeve Japana da se iskoriste u gradnji i popravljanju drugih svetišta. Tako da su ova svetišta, iako stoljećima stara, uvijek mlađa od 20 godina. Novo svetište se gradi tako da bude identično starom, pa je građa tradicionalna i odraz stare shinto arhitekture... Iduća razgradnja je 2013. Primijetite drveni kućerak u dnu čistine - krije sveti centralni stup koji je ostao od prošle inkarnacije hrama na tom mjestu, i koji se nikad ne otkriva. Novo svetište se gradi oko njega prije nego što se ukloni. Smatra se da je to ostatak najstarije shinto simbolike.

Zahvaljujući toj čistini, mogu se vidjeti krovovi sadašnjeg svetišta, s tipičnim "rogovima" na vrhu.
Photobucket

I pomoćna svetišta oko glavnog hrama u Geiku imaju svoje alternativne položaje.
Photobucket

Pomoćno svetište u svoj svojoj slavi - ovo je klasična građa šintoističkih svetišta prije utjecaja budističke arhitekture.
Photobucket
Kako je cijelo od nelakiranog drveta, nije ni čudo da ga razgrađuju i ponovno grade svakih 20 godina. ;)

Svetištance u šumi, iza golemog čempresa.
Photobucket
Komad čempresove kore je ležao na tlu, pa sam ga uzela kao suvenir... od slojeva čempresove kore rade se krovovi shinto svetišta. Primjer:
Photobucket

Duboka šuma (prilaz kojoj je pregrađen tanušnim svetim konopom) iza gorespomenutog svetištanca:
Photobucket
Ta prašuma (u punom smislu riječi, prastara šuma) je i najimpresivniji, a možda i najsvetiji dio cijelog kompleksa svetišta.

Magneti podno čempresa. Ne pitajte, ne znam.
Photobucket

Čempres! Mutan, ali visok.
Photobucket

Skalini do još svetišta.
Photobucket

I još jedan alternativni položaj...
Photobucket

Marljivi stražari ćakulaju.
Photobucket

Svjetlo je bilo očajno za snimanje: prosijavalo je zablješćujuće kroz oblake, pa sam muku mučila s ekspozicijom. Sad kad sam krivnju svalila na uvjete, evo preeksponirane slike...
Photobucket

Krov unutarnjeg svetišta viđen kroz grane.
Photobucket

Nakon što sam obišla glavno i pomoćna svetišta, zabrazdila sam stazom (širokom) kroz šumu, računajući da se uvijek mogu okrenuti i vratiti ako zabasam, pogotovo što su sva sumnjiva skretanja bila pregrađena konopčićima kao znak da je bolje ne prolaziti tuda. Kao što rekoh, (pra)šuma je najljepši dio svetišta...
Photobucket

Hinoki, ovaj manje mutan.
Photobucket

Oltarić među korijenjem stabla.
Photobucket

Mini svetištance Inariju (primijetite lisice) s vlastitim mini torii, podno istog stabla.
Photobucket
Stablo je zbilja masivno, nije ni čudo da mu grade oltariće u podnožju.

Inarijev oltarić podno drugog, jednako impresivnog golemog stabla.
Photobucket

I dotično stablo izdaljega.
Photobucket

Kora čempresa obrasla mahovinom.
Photobucket

Staza kroz šumu (vidite zašto se nisam brinula da bih mogla zalutati).
Photobucket
Staza je završila u ćorsokaku baš kod ona dva stabla s oltarićima.

Vrtlari.
Photobucket

Još slika čempresova i krovova na Photobucketu.
- 16:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

15.07.2008., utorak

Ise, dio prvi: teorijski uvod

Ise je hodočasničko središte šintoističkog Japana, s hramom posvećenom Amaterasu, vrhovnoj božici... Eh, da. Vrhovnoj božici "državnog" šintoizma. Prije nego krenemo na put, malo povijesti šintoizma u Japanu. Shinto, ili Kami-no-michi na manje rafiniranom Japanskom, znači "put bogova/kamija", i ime je dobio tek nakon dolaska budizma. Prije toga ime mu nije trebalo, jer ničega osim štovanja kamija u Japanu i nije bilo. A kami nisu striktno bogovi... oni su živa sila prirode, sve što izaziva divljenje, štovanje i strah. I preci mogu biti kami, kao i bilo koja osoba koja je svojim životom zavrijedila štovanje. Ukratko, animizam. Kad je budizam počeo prodirati u Japan preko Koreje, vladari tadašnjeg Japana zgrabili su ga skupa s naprednom i sjajnom kontinentalnom kulturom i ustoličili kao državnu religiju. Princ Shotoku, koji se štuje kao budistički svetac i koji je dao osnovati neke od najstarijih budističkih hramova u Japanu (Horyuji kod Nare i Shitennoji u Osaki), zapravo je Konstantin budizma. Ako je vjerovati Tezuki u jednoj od Hi no tori priča (a ne znam zašto ne bih), taj prvi prodor budizma nije bio nimalo blag, i vjerojatno je usporediv s prodorom kršćanstva u pogansku Europu, sve do nasilnog "pokrštavanja" i spaljivanja starih shinto svetišta.
No dok je budizam bio religija dvora i elite, narodu su ostali njegovi bogovi polja i plodnosti, drva i stijena, i s vremenom je počelo sraštanje prema sadašnjem neobičnom suživotu šintoizma i budizma. Elementi ikonografije su se razmjenjivali i preuzimali, bodisatve i drugi budistički sveci i ina nadnaravna stvorenja poistovjećivala s nekim šintoističkim božanstvima, šintoistička svetišta su počela nicati unutar budističkih hramova i obratno... Po uzoru na bude i bodisatve, počela je i izrada prvih kipova kami (koji su dotad bili samo sveta praznina unutar svetišta). Shoguni su povremeno poticali šintoizam kao zaleđe vlastitoj moći, ali to su bile kratkotrajne epizode. Šintoizam je sretno živio u sjeni moćnog budizma kao svakodnevnija i prizemnija vjera, popraćena narodnim slavljima i festivalima i stotinama sitnih praznovjerja koja preživljavaju i danas. A onda je došla (često spominjana) Meiji restauracija. Povratkom cara na vlast nakon tolikih stoljeća, najednom je ponovno postalo bitno božansko porijeklo carske obitelji, koje korijene vuče od bake Amaterasu. (Inače, to je božansko porijeklo i duga povijest carske porodice vjerojatno dio nastojanja da se ranim japanskim carevima i njihovom maleckom carstvu podigne ugled pred moćnom Korejom i Kinom...) Šintoizam je postao državna religija, dok su budistički hramovi sad osjetili vjerski progon. Tragovi budističkih štovanja su uklanjana iz šintoističkih hramova (i obratno), a u lokalnim narodnim ustancima protiv "dekadentne strane religije" porazbijani neki kipovi i spaljeni hramovi, kako je i red u revolucijama. Ise je tako jedno od središta "državnog" šintoizma u čijem je žarištu car i njegovo božansko porijeklo. Iako je to pobožanstvljenje cara popustilo nakon kapitulaciju u Pacifičkom (ha!) ratu, ovaj oblik šintoizma ostao je vrlo utjecajan. Vrhovna svećenica u Ise tradicionalno je član carske obitelji...
Za Ise iz Osake vozi privatna Kintetsu željeznica, što je kratica za Kinki Tetsudo (tetsu = željezo, do = put; tetsudo = želejznica), a Kinki je alternativni naziv za "moj" kraj Japana, Kansai, ili uže za srce starog Japana između Osake, Kyota i Nare. Kinki linija kreće s još jednog od brojnih osačkih kolodvora, Tsuruhashi. Do Ise ima dosta, pa sam išla ekspresnim vlakom (u, rezervacija sjedala!). Kako sam uhvatila raniju podzemnu, imala sam oko pola sata za ubiti čekajući na kolodvoru, pa sam umjesto toga prošetala po tržnici koja ga okružuje. Cijeli kvart je tako šarmantno otrcan i starinski, a tržnica ima definitivni azijski štih, tako da je cijela skitnja bila egzotična. Osjećah se kao pravi turist diveći se ponudi riba i čudno obrađenog povrća, a sudeći prema pogledima prodavača, ne zalazi puno turista ovuda... Kako je tržnica cijela natkrivena, svjetlo je bilo slabo pa nisam slikavala štandove. Evo vam zato par slika uličica koje se po uskoći i natrpanosti mogu mjeriti s dubrovačkim.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

I krov tržnice:
Photobucket

Iako je tržnica pravi labirint, ne možeš se izgubiti:
Photobucket
(lijevi vrh strjelice pokazuje prema Kintetsu kolodvoru, desni prema JR - državnoj Japanese Railway)

Ise je blizu istočne obale debelog poluotoka koji se pruža južno i istočno od Osake. Vlak vozi kroz ili pokraj brdovitog središta poluotoka...
Photobucket

Nastavak u idućem blogu. Za nestrpljive, sve fotografije su, kao i uvijek, dostupne na Photobucketu.
- 16:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.07.2008., ponedjeljak

Još jedno popodne u Takarazuki

Kako je Takarazuka tako blizu Osaki, morala sam iskoristiti priliku i otići pogledati jednu predstavu njihovog ženskog kazališta. Na moju sreću, baš nastupa "Zvjezdana trupa" (s njihovim najpopularnijim izvođačicama) s obradom mjuzikla "Scarlet Pimpernel", iliti Skrletni bedrinac, prema ljubić-avanturističkom romanu barunice Emuške Orczy. Zaplet romana je prilično dobar materijal za mjuzikl ili operetu... Ako vas zanima o čemu je riječ, umjesto romana preporučam BBC seriju, mislim da su je kod nas preveli blijedo "Crveni cvijet", s Richardom Grantom u naslovnoj ulozi i Martinom Shawom kao glavnim negativcem Chauvelinom (koliko god mi Shaw išao na živce kao Sudac Deed, bio je baš dobar Chauvelin). Zahvaljujući sveprisutnim Lawson kombinijma kartu sam kupila unaprijed još u Sakaiju, pa sam do Takarazuke mogla krenuti bez brige.

Kad sam izbila na Cvjetnu ulicu, postala sam kapljica u rijeci žena koje su marširale prema kazalištu. Kasnijim slučajnim uzorkovanjem publike sam otkrila da ipak nije 100 % ženska, ali muških je bilo manje od 10 % i nikad bez ženske pratnje. Unutrašnjost kazališne zgrade je... kazališna, s crvenim tepisima, bijelim zidovima, pozlaćenim ogradama i kristalnim lusterima. Ali prilaz dvorani je također šoping-centar u malom, s restoranom, suvenirnicama gdje se može kupiti sve od CD-a i DVD-a, preko postera pjevačica, do Lady Oscar maskare - želite li trepavice kao Oscar ili Marija Antoaneta? Tu je i prodavaonica nakita, torbica i inih potrepština. Ako niste stigli pokupovati što ste htjeli prije početka predstave, možete svratiti u dućančiće tijekom polusatne pauze, samo na povratku u dvoranu trebate pokazati kartu. Oko same dvorane su kioskići na kojima možete kupiti program na sjajnom papiru i s velikim fotografijama protagonistica za 1000 jena, a na gornjoj razini (gdje sam ja sjedila) možete kupiti i dalekozorić da bolje vidite. Predstava ukupno traje 3 sata (uključujući polusatnu pauzu), pa su redovi pred ženskim WC-ima prije početka predstave i tokom pauze obeshrabrujući. Mislim da taman treba pola sata da se dođe na red... Čudno je da usprkos poznatoj prevazi ženske publike ima jednako muških i ženskih WC-a.

Naravno da je fotografiranje i ino snimanje tokom nastupa zabranjeno, no prije nego što pređem na samu predstavu evo vam nekoliko slika dvorane i okoline.

Photobucket
Dvorana je prilično velika, mislim da stane oko 2500 ljudi... (inače imaju još jedno Takarazuka kazalište - u Tokyu)

Photobucket

Predvorje.
Photobucket

Čuvarica muškog zahoda, koja pazi da slučajno koje očajno žensko ne zgrabi priliku. :)
Photobucket
Još su i stavili dodatni znakić pokraj zahoda na kojemu piše da je samo za muške. Naravno, očajno žensko se uvijek može ugledati na svoje junakinje, obući se u muškog i samouvjereno promarširati pokraj čuvarice. No Japankama to ne bi palo na pamet.

Predstava, dakle. Smjestila sam se u ponešto uski red (razmaci dizajnirani za Japance...) i nagvirkala se publike, od koje je dobar dio navlačio Scarlet Pimpernel crvene anorakiće koje su ili kupili u suvenirnici ili (vjerojatnije) dobili u kompletu s ulaznicom. Ulaznice nisu jeftine - moja, najjeftinija, došla je 3500 jena (175 kuna), dok za prve redove gdje gotovo možeš dotaknuti izvođače treba platiti 10000. Kako smo u Japanu, cijelo vrijeme do početka predstave razglas ponavlja upute i upozorenja (isključite mobitele, nemojte snimati, predstava skoro počinje pa molim da se uputite prema svojim mjestima, isključite mobitele...). Iskreno se nadam da je riječ o snimci koja se vrti u krug, ali poznavajući Japance to netko uživo sjedi za mikrofonom i vergla stalno isto...

Napokon se dvorana zamračila i mjuzikl počeo. Mjuzikl k'o mjuzikl, s vrlo raskošnom scenografijom, lukavim scenskim rješenjima i cijelom garderobom kostima (pogotovo su se glavne glumice napresvlačile). Grandiozno je prava riječ za stil Takarazuka kazališta, uvijek na granici pretjerivanja i kiča. Iako sam bila dosta daleko od pozornice, sve se dobro čulo - ili imaju bežične mikrofone, ili je akustika dvorane savršena. Zbog daljine nisam dobro vidjela lica, tako da sam automatski o "muškim" izvođačima mislila u muškom rodu. Pogotovo kad je Reon Yuzaki (jest, imaju muški-zvučeća umjetnička imena, što ste očekivali) koja igra Chauvelina zapjevala negdje u baritonu... žena ima zapanjujući raspon. (Digresija: jel' mi se čini, ili su negativci u mjuziklima uvijek pisani za najbolje pjevače?)

Predstava je bila zabavna, ali još zabavnije je bilo pratiti reakcije publike, oduševljeni pljesak kad bi se neka od zvijezda prvi put pojavila na pozornici i nakon svake glavnije pjesme. A tek spontani pljesak oduševljenja kad se Scarlet Pimpernel otkrije pred Chavelinom pred kraj! He he he. I tako dođe mjuzikl do svog sretnog kraja, glavni par otpjeva svoju završnu pjesmu i zavjesa se spusti... mislite da je predstava gotova? Grdno se varate.

Prvo Reon/Chauvelin ima priliku otpjevati udarnu pjesmu mjuzikla koja inače ne spada u njezin repertoar (presvučena u odgovarajuće svjetlucavi kostim nakon što je cijelu predstavu provela u jakobinskom sivom odijelu). Onda slijedi nastup cijele plesne trupe, pa solo nastup Kei Aran koja pjeva naslovnu ulogu, pa plesna točka nje i Asuke Tono, glavne ženske uloge. Zatim Asuka ima svoj solo, pa cijeli "muški" dio ansambla odjeven u kostim Pimpernela izvodi ples sa sabljama uz pjevanje... Djeluje kao odabir najveličanstvenijih točki iz zlatnog doba Hollywoodskih mjuzikala, i tako to traje kojih 10-15 minuta, dok napokon ne dođe red na poklon publici. Izvođači(ce) silaze niz stepenice red po red, ponovno odjevene u svoje kostime iz predstave, pjevajući već spomenutu udarnu pjesmu i mašući svjetlećim rekvizitom u obliku cvijeta bedrinca. Ima ih dosta, ali polako dolazimo do glavnih izvođača, i na kraju se dostojanstveno spušta Kei, gizdava kao paun. Doslovno! Odjevena je u svjetlucavo bijelo odijelo s paunovim repom, okružena aureolom perja, tako da ne može biti nikakve sumnje tko je zvijezda predstave. Skoro sam se ugušila gutajući smijeh. Konačni naklon i pljesak i izvođači odmahuju publici kraljevski (sitno mahanje jedva podignutom rukom, kao kraljica Elizabeta) dok se zavjesa spušta. Nema ponovnog izlaska pred publiku, pa već su nam izveli bis svih biseva... Dvorana se prazni za čas, a ja puštam prvi plimni val da prođe da se ne gužvam.
Ako vas zanima na što takvo finale sliči, našla sam finale Elisabeth na YouTube...

Još slika... Evo, to je paunsko odijelo za poklon publici:
Photobucket

Obožavateljice slikavaju fotografije svojih junakinja...
Photobucket

Vidimo se!
Photobucket

Večernje nebo nad Takarazukom.
Photobucket

Lastavice u šoping centru nalaze dobra mjesta za gniježđenje. Primijetite strateški postavljeni kartončić za skupljanje govana.
Photobucket

Ove su se naselile pokraj restorana (veliki su ptići već!).
Photobucket
Ima bit da im je to redovito boravište. Vlasnici restorana ponosno izlažu fotografije napretka svojih lastavića...
Photobucket

I to bješe drugi posjet Takarazuki.
- 16:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.07.2008., nedjelja

Osaka usput: Sumiyoshi-taisha

Na povratku s plaže sam svratila do Sumiyoshi-taishe (taisha = veliki shinto hram), shinto hrama posvećenog božanstvima mora i pomoraca (odmah je uz Nankai liniju). Kako je Osaka lučki grad, hram je prilično štovan, i okružen parovima kamenih svjetiljki koje su donirali pomorci i njihove obitelji.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Ulaz
Photobucket

Zvjerčice
Photobucket

Photobucket

Valovi na krovu:
Photobucket
(sličan val je sad simbol Nankai željeznice...)

Zavjetne slike, još zanimljivije kad su pošteno izblijedjele:
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Nova zavjetna slika. Zašto kajman? Pojma nemam.
Photobucket

Izblijedjela slika konjanika protiv pješaka
Photobucket

Spektakularni most
Photobucket

Samo svetište je dosta staro pa su zgrade (iako samo par stoljeća stare većinom) rađene u starinskom stilu.
Treće i četvrto svetište:
Photobucket

Pogled kroz vrata na most
Photobucket

Sveti bor
Photobucket

Materijal za popravak krova
Photobucket

Photobucket

Zvonce (ipak je ovo elegantni hram). Inače, i škrabice po hramovima su redovito napravljene tako da bačeni novčić zvekeće dok pada u nju, pa i to razbuđuje bogove.
Photobucket

Krasno okovana vrata
Photobucket

Starinski dizajn krova
Photobucket

Photobucket

Prvo svetište
Photobucket

Photobucket

Još jedno sveto stablo
Photobucket

Bočni izlaz
Photobucket

Lav koji viri iz potkrovlja
Photobucket

Glavni ulaz
Photobucket

Most, strmiji nego što izgleda.
Photobucket

Pogled s mosta
Photobucket

Skalini mosta
Photobucket

Ponosni dida slikava unuka koji puže uz most.
Photobucket

Inače, i u subotu u Atsuti i u nedjelju ovdje sam vidjela roditelje i bake kako vode (ili nose) svečano odjevenu dječicu – da ih prikažu bogovima? Vjerojatno. Curičci u maleckim kimonima, dečkići i još manji curičci u yukatama (laganim kimonima), bebe zamotane barem u skut od kimona ako se mama ili baka nije cijela obukla u svoj svečani kimono...

- 16:53 - Komentari (2) - Isprintaj - #

12.07.2008., subota

Kupanje na Nishikinohami

Kako sam se u Nagoyi pošteno nakuhala, u nedjelju sam krenula na more. Južno od Osake, uz Nankai privatnu željeznicu, nalazi se nekoliko plaža. Nishikinohamu (hama = plaža) odabrala sam slučajno, sjela na vlak i iskrcala se na sićušnoj lokalnoj stanici koja nema čak ni nadhodnik nego se s perona na peron prelazi preko pruge. Od pruge do obale ima kojih kilometar, a jedini putokaz mi je bio osjećaj orijentacije (i manjak skretanja). Sama plaža smještena je ispod nadvožnjaka autoceste, i taj hlad obilno koriste domaći za organiziranje piknika uz roštiljanje... Dim se osjeti nadaleko!
Photobucket

Plažica i nije nešto, ali poslužila je za kupanje. More je zeleno(!) od sitnih algica, a uz obalu su nakupine i povećih algi. Ali inače je more čisto.
Photobucket

S jedne strane plaže su skladišta, s druge aerodrom (na vlastitom umjetnom otoku), kontejnerski brodovi plaze horiznotom... gradska plaža, što'š.
Photobucket

Photobucket

Jedini ures plaže je jarbol, iz nekog razloga poboden usred prilaza.
Photobucket

Photobucket
Barem služi kao putokaz kad se približiš plaži...

Na povratku s plaže... Kvart nije puno drugačiji od Sakaija, možda malo više seoski.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Vlasniku se od Božića nije dalo mijenjati ukrase...
Photobucket
(Hello Kitty strikes again)

Da brže stignem do Nakamozu, presjedam s lokalnog na brzi vlak u Kazuki, gdje je upravo u toku bio festival, snimljen s perona:
Photobucket

Photobucket

Photobucket
- 16:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.07.2008., petak

Nagoya, dio četvrti: iz Nagoya-jo

Pobočna kula:
Photobucket

Pogled na dvorac - izvana izgleda sasvim dobro.
Photobucket

Photobucket

U parku iza dvorca nabasala sam na izložbenu zgradicu u kojoj su izložene krasne papirnate lutkice koje prikazuju vlastelinsku procesiju.
Photobucket

Photobucket

Photobucket
(ženski tjelohranitelji za princezu!)

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Nekako me uvijek razveseli raspucana žbuka. Ima bit da sam nostalgična. ;)
Photobucket

Još malo razglednica Nagoya-jo
Photobucket

Photobucket

Poveznica između dvorca i bočne kule, po kojoj je Nagoya-jo poseban.
Photobucket

Photobucket

Preživjela stara kulica.
Photobucket

Photobucket

Uz bedeme dvorca.
Photobucket

Sveprisutna ribetina na stupiću.
Photobucket

Raskršće s kosim zebrama, znak prometnog Japana.
Photobucket

"Božica sna" ispred trgovačkog centra/centra za dizajn.
Photobucket

U centru je i mali muzej dizajna. Najspektakularnije u njemu su izložbene police - neboderi s displejima koji kruže odozgo do dole i opet gore uz zujanje i krckanje zupčanika i lanaca! Neobično i zabavno.
Photobucket

Photobucket

A evo i par izložaka:
Budućnost zračnog prometa prema Normanu Bel Geddesu
Photobucket

Dizajn na prugice (primijetite prugastu Gretu na fotografiji)
Photobucket

Aerodinamika na djelu
Photobucket
(u prvom planu Dymaxion iz 1933, dizajnirao Backminster Fuller kojega kemičari znaju zahvaljujući C60 - bakminsterfulerenu, i ostaloj porodici fulerena)

Secesija:
Photobucket

Volim stare ventilatore...
Photobucket

Mobiteli iz 1995:
Photobucket

I stari telefoni.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Izložba stolaca:
Photobucket

Photobucket
(torii stolac! dizajner Watanabe)

Photobucket

Ovo nije izložak, već za upotrebu:
Photobucket

Modeli autića!
Photobucket

Photobucket
Uvijek me iznenadi kad vidim Messerschmitt auto.

Photobucket

Pokretne stepenice...
Photobucket

Malo sam zašla i u šoping centar. Ova lutka za šešire me prestravila!
Photobucket

Jaj! Ventilatori.
Photobucket

Šetnja natrag do kolodvora...
Photobucket

Photobucket

Kamena mandala Hitoshija Kondoa
Photobucket

Još jedan mjesec u Japanu - ovaj srpić mi se smiješio negdje tokom prvog tjedna kad sam došla... otprije sam pokupila da se zove "budin smiješak" pa ne mogu odoljeti da mu se ne nasmiješim zauzvrat.
Photobucket

Ostale fotografije iz Nagoye, dakako, na Photobucketu.
- 16:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.07.2008., četvrtak

Nagoya, dio treći: u Nagoya-jo

Blago skuhana od sunca, podzemnom sam se uputila na drugi kraj grada do Nagoya-jo (jo = dvorac, sjećate se). Vrh dvorca krase dvije zlatne ribe, "dupina" (kinshachi), koji su simbol grada, tako da se u suvenirnicama čak mogu kupiti i plišani. Dvorac je dao sagraditi Tokugawa kao dio obrane protiv napada Toyotomijevaca iz Osake... Stajao je spokojno do Meiji restauracije, kad je dotadašnji vlasnik (iz pobočne Tokugawa porodice) odlučio srušiti dvorac i pokloniti zlatne ribetine caru. 1871. ribe su skinute i prebačene u Tokyo. "Muški" (malo veći) ribetin je zatim izlagan na raznim sajmovima u Japanu, dok je uništenje dvorca odgođeno prema savjetu njemačkog ambasadora. Ženska ribetina izložena je u Beču, a zatim su se 1873. oboje vratili na svoja mjesta na krovu. 1879. Nakamura je obrlatio ministra rata da sačuva dvorce u Himeji i Nagoyi kao reprezentativne, i budućnost Nagoya-jo činila se osigurana. 1930-ih proglašen je nacionalnim blagom i otvoren za javnost... a onda je došao rat. U svibnju 1945 dvorac je u potpunosti uništen u bombardiranju, skupa s ribetinama. Spašen je samo dio oslikanih vrata i zaslona iz palače podno dvorca, i rubni dijelovi utvrda... Dvorac i ribetine rekonstruirane su 1950-ih.

Što li me dočeka na ulazu u dvorac do toranj za bubnjare koji najavljuju sumo-turnir.
Photobucket

Naime, odmah do dvorca je dvorana u kojoj se održava turnir...
Photobucket

Photobucket

Ispred glavnog kruga dvorca (Honmaru) je Ninomaru (drugi krug) unutar kojega je nekoć stajala spaljena palača. Tlocrt palače označen je kamenjem i skupljaju se prilozi za njenu rekonstrukciju. Ostatak Ninomaru ugodan je park s pogledom na opkop i grad.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Radovi u tijeku (čak imaju i posebne oznaku za Nagoya-jo, za razliku od običnih po gradu na kojima piše Nagoya-shi, shi = grad).
Photobucket

Photobucket

Spomenik Kiyomasi, kojemu se pripisuje transport največe kamenčuge u bedemu. Naravno da nije on teglio, samo je poticao jadne seljake stojeći na kamenu i podvikujući...
Photobucket

Suhi dio opkopa:
Photobucket

Photobucket

Nagoya-jo, sa svojom pomoćnom kulom.
Photobucket

Kamenje u bedemu očito reciklirano odnekud.
Photobucket

Nagoya-jo izbližega, čak se i ribetine vide.
Photobucket

Photobucket

Unutar dvorca je muzej posvećen gradu i dvorcu.
Nosiljka s grbom Tokugawa:
Photobucket

Tegljači kamenja za bedeme (možeš im se priključiti i izmjeriti svoju vlačnu silu)
Photobucket

Spektakularna i tragična fotografija dvorca u plamenu, snimio Ichiro Iwata. Pitam se odakle je snimao, i otkud mu prisebnost za to usred bombardiranja...
Photobucket

Samurajske zastave. Sve asocijacije prepuštam promatraču. ;)
Photobucket

Rekonstrukcija ureda...
Photobucket

...i knjižare iz Edo razdoblja. Volim knjige, to ti je.
Photobucket

Fotografija originalne ribetine skupa sa zaštitnom mrežom.
Photobucket
Inače, ribetine nisu imale spokojnu karijeru ni za vrijeme Edo razdoblja. Tri puta su pretaljivane kad je klanu ponestalo novca, pri čemu je smanjena čistoća zlata. Da bi se prikrio smanjeni sjaj ribetina, postavljenje su gušće zaštitne mreže...

Sve što je od dvorca ostalo nakon požara:
Photobucket

Unutrašnjost izvornog dvorca:
Photobucket

Photobucket

Photobucket
Zahvaljujući obilascima drugih dvoraca i palača, imam neki pojam koliko je bogatstvo izgubljeno...
- 16:06 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.07.2008., srijeda

Nagoya, dio drugi: Atsuta-jingu

U srpnju se u Nagoyi održava sumo turnir. Za sve one koji to još ne znaju: ja sam sumo fan, i dugujem vam već odavno izvještaj sa svibanjskog turnira u Tokyu... Pred početak turnira najviše rangirani hrvači dolaze u Atsuta-jingu pokloniti se, a yokozune (najviši rang u sumu) održe i ceremoniju posvećivanja ringa (dohyo-iri). Do hrama sam došla kojih sat i pol prije početka ceremonije, ali najtvrdokorniji obožavatelji već su zaposjeli najbolja mjesta oko ringa, prostrli najlone i donijeli zalihe hrane i pića...
Photobucket
Prije nego što i sama zaposjednem busiju, malo sam kružila...

Svećenik moli u vjernikovo ime:
Photobucket

Demonstracija kovanja mača u dvorištu ispred svetišta.
Photobucket

Majstor kovač:
Photobucket

Photobucket

Spremni?
Photobucket

Udri!
Photobucket

Blizu svetišta je i muzej pun (zamislite) mačeva. Stupnjevi izrade mača:
Photobucket

Kratki mač wakizashi, zdepastiji nego što sam očekivala:
Photobucket

Izložena je bila i golema mačurina, duga 221.5 cm(!) čija sama oštrica teži 4 i po kile.
(nema slike, nije stala u kadar)

Napokon sam se vratila zaposjesti dobro mjesto. Na žalost, sav hlad je već odavno bio zauzet, tako da sam čekala na žarkom suncu, usrdno se mašući kartom Nagoye dok mi jedna od bakica oko mene nije udijelila jednu od nekoliko reklamnih plastičnih lepeza.

Gužva:
Photobucket

Photobucket

Publika se branila od vrućine na sve načine:
Photobucket

Dok smo čekali, par mladenaca je završio s nekom od ceremonija i izlazio iz svetišta. Mislim da ih je malo isprepadala gomila koja je počela pljeskati i izvikivati čestitke. :D
Photobucket

Još neka ceremonija... dvije svećenice, svećenik i čuvar.
Photobucket

Napokon su počeli pristizati pomoćnici (tsukebito, nižerangirani hrvači) s prtljagom (akeni) u kojoj je oprema potrebna za dohyo-iri.
Photobucket

Photobucket

Napokon stiže procesija hrvača i trenera (oyakata, svi bivši hrvači) u svečanim japanskim odijelima. Na čelu povorke je Kitanoumi, bivši yokozuna i sadašnji predsjednik Sumo udruženja:
Photobucket

Slijede ga trojica oyakata - treći, najmlađi i najtanji, je bivši yokozuna Takanohana, koji se doslovce prepolovio od mirovine, pavši sa 160 na 80 kila.
Photobucket

Zatim yokozune - Asashoryu...
Photobucket

...i Hakuho, kojem odmah za petama stiže ozeki (rang ispod yokozune) Kotooshu.
Photobucket
Asashoryu i Hakuho su Mongoli, dok je Kotooshu Bugarin. Kako je osvojio prošli turnir, u ovom ima priliku izboriti unaprjeđenje u yokozunu, pod uvjetom da ponovno pobijedi.

I trojica starih japanskih ozekija, s desna na lijevo Kaio, Kotomitsuki i Chiyotaikai.
Photobucket

Procesija ide pokloniti se...
Photobucket

Photobucket
... i zatim ulaze u hram obavljati nevidljive i misteriozne ceremonije u hladu dok se mi strpljivo kuhamo na suncu.

Kad su izašli, oyakate se smještaju na klupice postavljene za njih, dok yokozune odlaze u svlačionicu presvući se za dohyo-iri.
Photobucket

Ozeki u međuvremenu promarširaju natrag tako brzo da ih ne stignem uhvatiti...
Photobucket

Sad se i oyakate kuhaju čekajući yokozune na suncu u tim lijepim crnim odijelima, ali barem im je pomoćnik donio vlažne ručnike da obrišu znoj i malo se osvježe.
Photobucket

Dohyo-iri! Prvi je Asashoryu, Hokutoriki kao tsuyu-harai (pometač rose, koji ide ispred yokozune) i Asasekiryu kao tachi-mochi (mačonosac).
Photobucket

Poklon božanstvu:
Photobucket

I možemo početi.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Metenje pijeska između dva nastupa.
Photobucket

Zatim nastupa Hakuho, Kyokutenho kao tsuyu-harai, Aminishiki kao tachi-mochi.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Oyakate obliveni znojem napokon mogu u hlad:
Photobucket

Gomila se počela raspršavati, ali pravi fanovi su ostali čekati (u hladu nadstrešnice, srećom) yokozune da izađu iz svlačionice. U međuvremnu prolaze još jedni svatovi...
Photobucket

Asashoryu...
Photobucket

...i njegova prtljaga
Photobucket

Kyokutenho
Photobucket

Hakuho...
Photobucket

...i njegova prtljaga
Photobucket

Izvještaj za sumo fanove (na engleskom) dostupan je na Sumo Forumu.
- 15:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.07.2008., utorak

Nagoya, dio prvi: od hrama do hrama

Ove subote išla sam u Nagoyu, koja je više-manje u središtu Honshua. Glavni poticaj za izlet čut ćete kasnije. Zahvaljujući shinkansenu Nagoya je blizu, samo 40-ak minuta od Shin-Osake.

Nagoya je zgodan, moderan grad sa širokim ulicama. Pretpostavljam da barem dio te modernosti zahvaljuje temeljitom bombardiranju za vrijeme rata... Od kolodvora sam se pjehe uputila Trešnjevom ulicom (Sakura-dori) prema centru grada.

Kolodvor.
Photobucket

Photobucket

Stisnuta između susjeda...
Photobucket

Nadvožnjak, bez kakvog su japanski gradovi nezamislivi.
Photobucket

Photobucket

Most preko Horikawe (kawa = rijeka)
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Bauštela, i bauštelac zadužen za zaustavljanje prometa kad strojevi izlaze na ulicu.
Photobucket
Sviđa mi se repić.

Yamaha!
Photobucket

Sveto stablo usred ulice (za one koji nisu zapamtili - da je sveto za šintoiste vidi se po slamnatom konopu).
Photobucket

Već sam spominjala skulpture po japanskim gradovima: Prema svemiru, od Shinsukea Yamamotoa.
Photobucket

Shirakawa-koen (koen = park)
Photobucket

Zec na kandži i lopti Barryja Flanagana.
Photobucket

Nadhodnik koji iz parka vodi preko ceste i pritom prolazi ispod nadvožnjaka...
Photobucket

Cesta s nadhodnika. Nema puno prometa vikendom...
Photobucket

Kraljevstvo buba (tako kaže)
Photobucket
Mislim da je dućan u kojemu možete nabaviti bubu ljubimca i sve potrepštine skopčane s tim - lažne duplje i grančice, hranu...

Osu Kannon hram, kojeg je s izvorne lokacije u Osu ovdje dao preseliti Tokugawa Ieyasu (prvi od shoguna). Hram je posvećen Kannon, budističkom bodisatvi koji/koja (bude i bodisatve su obično androgine) svojom samilošću obasipa sve živo. Kannon je stoga vrlo popularan bodisatva, uz bok s Jizom. Osnivaču hrama se u snu prikazao Kannon u liku kipa koji se nalazio u Shitennoji hramu (Osaka, spomenut ranije u blogu), pa je tadašnji car naredio da se kip preseli iz Osake u svoj novi dom. Do preseljenja pod Tokugawom, hram je bio pod carskim patronatom, pa je više glavnih svećenika bilo iz carske obitelji.
Photobucket
(natpis kaže: zabranjeno parkiranje pred kolnim ulazom)

Photobucket

Putokaz prema Niomon-dori (Nio = blagonakloni kraljevi, oni mršteći čuvari ulaza u hramove; mon = vrata, ergo Niomon = vrata s kipovima Nio; dori = ulica, dakle sve skupa Ulica koja prolazi ispred vrata s kipovima Nio).
Photobucket

Photobucket

Golubovi i putokaz prema WC-u
Photobucket

Pogled na hram s Niomona:
Photobucket

Ukras na kandelabru da razbije sivu gradsku monotoniju...
Photobucket

Odavde sam podzemnom krenula do Atsute, nekoć vjerojatno samostalnog sela a sad jednog od predgrađa Nagoye, u posjetu Atsuta-jingu (jingu = šinto hram). Na slici je budistički hramić podno stambene zgrade:
Photobucket

A ovo je tipična ljetna oprema japanskih biciklistica srednje dobi. Zamotanije od Arapkinja, izbjegavaju svaki kontakt sa strašnim ultraljubičastim zračenjem...
Photobucket

Atsuta-jingu je star skoro dva tisućljeća, i spada među najstarije i najsvetije hramove u shintu. Na njegovu nesreću, prošli vikend sam bila u još svetijem hramu u Ise, pa sam malo oguglala. Hram u Ise je posvećen Amaterasu, božici Sunca i baki prvog japanskog cara, i u njemu se čuva jedno od tri sveta carska blaga, ogledalo (o kojemu više kad budem pisala o Ise). U Atsuti se pak čuva drugo: Kusanagi-no-tsurugi, Travosjek, mač koji je Susanoo, Amaterasin nestašni brat, izvukao iz repa strašne zmije/zmaja kojeg je pogubio. Treće blago, dragulj, čuva se u carskoj palači u Tokyu. Naravno da obični smrtnici ne mogu vidjeti ni jedno od tri blaga, a po jednoj od legendi izvorni Kusanagi je ionako izgubljen za vrijeme bitke kod Dannoure, u kojoj su Genji (ili Minamoto) porazili Heike (ili Taira) i nakon koje je započeo prvi šogunat, Kamakura. Kad je vidjela da je bitka izgubljena, baka šestogodišnjeg cara Antokua iz klana Taira bacila se u more skupa s unukom da ne bi pali neprijatelju u ruke. U more su počeli bacati i carska blaga: bacili su ogledalo i mač, ali ronioci su izvadili ogledalo...
Inače, shinto hramovi mogu se zvati jinja ili jingu, i ima biti da su jingu oni koji su vezani uz "državni šintoizam", tj. štovanje cara. Kako je Amaterasu carska baka, i njen hram u Ise je jingu.

Pobočni oltar uz rub šume Atsuta-jingu:
Photobucket

Bočni ulaz u hram:
Photobucket

Kamena svjetiljka.
Photobucket

Pijetli (vidjeh ih i u Ise, pretpostavljam da su posvećeni Amaterasu)
Photobucket

Sveti kamforovac
Photobucket

Glavni prilaz u hram
Photobucket

Razlog posjete Nagoyi bio je upravo Atsuta-jingu. A razlog posjete Atsuta-jingu? U sljedećem nastavku. U međuvremenu, ostale slike možete naći na Photobucketu.

- 15:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.07.2008., petak

Osaka, četvrti put. Dio treći: iz Kaiyukana na kišu

Kao šećer na kraju obilaska akvarija prostorija je s meduzama, koje pod pravim osvjetljenjem djeluju zamamno...
Photobucket

Photobucket

Photobucket
Rhopilema esculent

Photobucket
lavlja griva

Photobucket

Photobucket
Boinopsis mikado

Photobucket

Photobucket
Chrysaora melanaster

Photobucket

Photobucket
Chrysaora fuscescens

Photobucket
Nemopilema nomurai

A u prostoru za posebne izložbe ovaj put su bila neobična morska stvorenja. Najviše su me iznenadile dvodihalice, znate, one ribe koje imaju rudimentarna pluća i izlaze na kopno, i koje su bile u barem jednoj Attenboroughovoj knjizi... sićušne su. K'o punoglavci.
Photobucket
OK, kao dva punoglavca.

Photobucket
Charybdis feriata

Photobucket
pješčana jegulja

Photobucket
Aeoliscus strigatus, riba britva

Photobucket
morski zmajić

I time je završen obilazak akvarija. Prošetah se do obale diviti se ne previše inspirativnom pogledu u luku.
Photobucket

Photobucket

Moram priznati da Japanci znaju ukrasiti sivu monotoniju betona komadima umjetnosti...
Photobucket

Spalionica, malo izbližega.
Photobucket

Most preko Ajigawe (gawa = kawa = rijeka).
Photobucket

Sasvim zgodan mural u prolazu između akvarija i šoping centra.
Photobucket

Svratila sam u šoping centar na ručak i da vidim ima li što zanimljivo. Dio s restoranima rekonstrukcija je osačkih uličica s restoranima iz 60-ih, uključujući i parkiranu vespu koja je zapanjila jednu djevojčicu (ne tako malu) koja je odmah počela potezati mamu za rukav.
Photobucket

Od zanimljivih dućana bio je Ghibli dućan, u kojemu sam se junački oduprla napasti da kupim totoro ručnikić ili jastučić.
Photobucket

Kako je vremena bilo, a činilo se da od kiše ipak neće biti ništa, kupila sam kartu za riesenrad. I naravno da je ulilo čim sam stala u red... Na početku se još ponešto i vidjelo.
Photobucket

Photobucket

Vrh.
Photobucket

Photobucket

Jedini prozor koji nije bio pokriven kapljicama gledao je na most preko Ajigawe. Inače se za vedrih dana može vidjeti sve do Kobea i mosta do Awaji-shime.
Photobucket

Petlja ovog mosta
Photobucket

Photobucket

Naravno da su zatvorili riesenrad čim sam se iskrcala:
Photobucket
Zatvoreno zbog slabe vidljivosti.

I time je završila moja posjeta Kaiyukanu. Ostale slike na Photobucketu.

- 17:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.07.2008., četvrtak

Osaka, četvrti put. Dio drugi: Kaiyukan, dubina

Sad već kat niže, opet prolazim pokraj kalifornijskih akvarija s hobotnicama:
Photobucket

Photobucket

Photobucket

i fokama/lavovima:
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Čileanski akvarij je pun ludih sardina koje zuje u krug kao vozila među neboderima u SF filmovima...
Photobucket

Photobucket

I opet Pacifik:
Photobucket

Photobucket

Nije kitopsina, ali je prilična psina:
Photobucket

Pacifičke psine:
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Razjapljene skuše:
Photobucket

I još jedna raža, koja ne pliva mašući "krilima" nego ih leluja slično kao morski zekan:
Photobucket

Napokon, podvodna razina antarktičkog akvarija i carski pingvini u svom carstvu.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Da steknete neki dojam kako je akvarij složen:
Photobucket

Photobucket

U jednom hodniku izložen je i blok poli(metil-metakrilata) (pleksiglas za nepolimerce) od kojega su napravljene stijenke akvarija. Pacifički akvarij ima stijenke debljine 30 cm, koje drže 5400 tona vode dubine 9 m. Izračunajte hidrostatski tlak na dnu akvarija... ;) Ukupno je u akvarij ugrađeno poli(metil metakrilata) koliko se u cijelom svijetu proizvede za 18 mjeseci. Jel' da volite ovakvu statistiku?

Cookov tjesnac (između dva otoka Novog Zelanda) s dvije vrste morskih kornjača:
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

E! Ova riba iz koraljnog grebena izgleda baš kao karikatura vampira: crna, s ljubičastom glavom i dva crvena zuba koja strše iz usta, i špičastim repom... Kako je prebrza da je uspješno slikam uživo, morat ćete se zadovoljiti identifikacijskom ilustracijom.
Photobucket

Najsimpatičnija riba, "dikobraz" (napuše se i nakostriješi bodlje ako je prepadne nešto):
Photobucket

I opet malo Pacifika.
Photobucket

Photobucket

Divovske japanske rakovice (spider crab, dugonogi rak) atrakcija su za sebe.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket
(crveno osvijetljen automatskim fokusom nečijeg aparata)

Izbliza izgledaju nezemaljski.
Photobucket

Da dobijete osjećaj veličine:
Photobucket

Pri dnu pacifičkog akvarija:
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket
Epinephelus moara. Priznajte da niste mogli bez te informacije.

Photobucket
Orectobolus japonicus (carpet shark) i Eucrossorhinus dasypogon (wobbegong). Spomenuti samo zato jer imaju tako dobra imena...

Photobucket

Photobucket

Još jedna psina:
Photobucket

Netko mora čistiti taj akvarij...
Photobucket

Photobucket

Nastavlja se...

- 16:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.07.2008., srijeda

Osaka, četvrti put. Dio prvi: Kaiyukan, površina

Prognoza je obećavala prolome oblaka, pa sam se odlučila za natkriveno odredište, veliki akvarij Kaiyukan u lučkom dijelu Osake. Do njega se može podzemnom, a ovog čikicu sam uslikala na svojoj stanici podzemne:
Photobucket
Primijetite strateški utaknutu lepezu i zakvačeni kišobran - bilo je oblačno i zbilja sparno... Čikica inače pripada odredu penzionera zaduženih za red među parkiranim biciklima oko stanice, preslaguju ih da budu što kompaktnije složeni i da ostane mjesta pješacima za prolaz.

Podzemna postaje nadzemna par stanica prije akvarija, i vozi po podignutoj pruzi s koje puca dobar pogled na taj dio grada - tipično japanski betonski labirint natkriven žicama i ispresijecan izdignutim prometnicama. Akvarij je sagrađen na umjetnom pravokutnom poluotoku, kojega dijeli sa šoping-centrom i navodno najvećim riesenradom na svijetu.
Photobucket
Nekako mi se čini da je Londonsko oko veće, ali nije da mi je stalo.
Photobucket

Photobucket

Kako je sunce progrijalo iz oblaka na tren sam se dvoumila da li da krenem na riesenrad i divim se pogledu nadajući se da će se još malo razvedriti... Na kraju sam odlučila slijediti svoje turističko iskustvo i prvo otići pogledati ono do čega mi je više stalo, akvarij. Kad sam vidjela repinu ispred akvarija, skoro sam se okrenula natrag prema riesenradu, ali onda sam vidjela da se dosta brzo kreće pa sam uredno stala u red. Red vijuga lijevo desno ispred ulaza, ograđen prilično mlitavim konopima koji su bezobraznicima omogućavali preskakanje reda. Kao pošteni stranac nisam preskakala, ali nisu svi Japanci bili tako pristojni. Šokantno, kakvo antisocijalno ponašanje! ;)

Dobra strana čekanja u redu bila je mogućnost proučavanja osačke luke. Luka k'o luka, puno kranova i kontejnerskih skladišta.
Photobucket

Photobucket

Photobucket
Primijetite Mitsubishi kvart, i svjetlucave te neobično dizajnirane dimnjake "postrojenja za obradu otpada" - najvjerojatnije spalionice. Sviđa mi se kako japanski arhitekti nađu načina da spalionicama (koje su osnovni način zbrinjavanja otpada u Japanu barem od 60-ih) daju malo šarma.

Akvarij je zanimljivo koncipiran - oko središnjeg "pacifičkog" akvarija u krug su smješteni manji akvariji sa živim svijetom iz odgovarajućih okopacifičkih staništa: Aleuta, monterejskog i panamskog zaljeva, Antarktike, Čileanske obale, Tasmanskog mora... i to striktnim zemljopisnim redoslijedom. Uvodni pano objašnjava da tako povezuju Vatreni prsten vulkana i seizmičkih rasjeda oko Pacifika s "Prstenom života", pozivajući se pritom na Lovelockovu Gaiu, mda. Razgledavanje počinje od najgornjeg kata tj. površine, i polako se spiralno spušta sve dublje i dublje prolazom između akvarija. Objašnjenja uz akvarije su dvojezična, i to na jako dobrom engleskom - što i nije tako često po muzejima i inim sličnim ustanovama.

Gužva je na samom početku bila poprilična, ali s vremenom se razrijedila pa se sasvim dobro moglo diviti ribama i inim (bez)kralježnjacima u akvarijima. Pa krenimo u obilazak!

Prva cjelina je, malo neobično, japanska šuma. Ali onda vidiš vidre kako ćore na drvetu i potočne ribe u pokrajnjim akvarijima pa ti se upali lampica.
Photobucket
Nisu trzale ma što klinci iz publike pokušavali... heroji rada. :)
U jednom od akvarija je trebao biti i divovski salamander, ali ga uz najbolju volju nisam uspjela primijetiti.

Aleutski akvarij dom je morskim vidrama, krasnim životinjama u stalnom pokretu. Većinom se vrte i prekobicavaju na mjestu.
Photobucket

Photobucket
Krzno im je prekrasno, i kladim se da su (ako nisu još uvijek) bile na rubu istrebljenja zbog njega.

Panamski zaljev osim raznih riba ima i... ljenivca.
Photobucket
Čak je bio budan.

Amazonski akvarij je spektakularan, zahvaljujući golemim, ali golemim ribetinama:
Photobucket
Ova dugačka je pirarucu (ili arapaima), a ona koja izgleda kao povećana piranja je colossoma:
Photobucket

Photobucket

Pirarucu, u dijelovima jer cijela ne stane u polje aparata:
Photobucket

Photobucket

Photobucket

A kao da ove dvije nisu dosta, tu je i albino arowana:
Photobucket

Tu je negdje i mini aligatorić:
Photobucket

Antarktički akvarij je fascinatan, s tri vrste pingvina, uključujući carske. Da bi se osjećali kao doma, sniježak prši po njima kroz jedan otvor klimatizacije... Ovi su se dovoljno udomaćili da se gnijezde - gornji par grije pilića, donji jaje.
Photobucket

Krasni su i ovako, a tek kad plivaju! Ali za to se treba spustiti koju razinu.
Photobucket

Photobucket

Zidni akvarijić sa spužvama i jednim... Nemom, jerbo zaboravih kako se ta vrsta zove.
Photobucket
A evo i (požutjele) Dorice ;)
Photobucket

Tasmanski akvarij dom je pacifičkim bjelobokim dupinima. Sretna ja, došla sam taman na vrijeme za hranjenje.
Photobucket

Photobucket
Čuvari pričaju s dupinima zviždaljkama, a dupini za mito rade svašta: đipaju metre u zrak, vuku čuvaricu po akvariju, puštaju ih da ih drže za rep i škakljaju po trbuhu...
Krasni su.
Photobucket

Evo i dvonožnih sisavaca koji su najbrojniji (iako privremeni) eksponat akvarija:
Photobucket

Akvarij koraljnog grebena vrtlog je šarenih ribica...
Photobucket

...ali prava atrakcija je beskrajno plavetnilo pacifičkog akvarija koji je dom glavnim zvijezdama akvarija, kitopsini...
Photobucket

...i manti.
Photobucket

Photobucket

Druge oveće ribetine, psine i raže da i ne spominjem.
Photobucket

Photobucket

Još malo najfotogeničnije raže na svijetu:
Photobucket

Photobucket

U kalifornijskom akvariju zanimljive su ove sunčeve ribe (čini mi se da su na hrvatskom mjesečeve? latinski Mola mola):
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Akvarij s Mola molom dijeli nekoliko ovećih hobotnica:
Photobucket

Kad smo kod Kalifornije, monterejski akvarij dom je kalifornijskom morskom lavu i "lučkom tuljanu" (Phoca largha, debela foka?). Ovo je lav:
Photobucket

Photobucket

A ovo foka:
Photobucket

Photobucket
Plišane foke na prodaji u suvenirnici su bile tako slatke da sam se jedva suzdržala ne kupim koju.

Pacifički akvarij, opet.
Photobucket

Gle, čekićan! Ili kako se već zove...
Photobucket

Photobucket

Morski mačor ili tako nešto (dosta veći od morske mačke, ali ima sličnu repnu peraju).
Photobucket

Photobucket

Kitopsina s pratiocem...
Photobucket

...i druga s cijelom svitom.
Photobucket

Photobucket

Ako ne vjerujete da su dvije:
Photobucket

Pacifičan: Caranx ignobilis (pitam se čime je zaslužio to ime).
Photobucket

Photobucket

Indijske skuše:
Photobucket
Dio skuša čije se glave bjelasaju ima razjapljene čeljusti - ne bi čovjek rekao da im stanu u glavu.

Photobucket

dugorepa raža (eagle ray, Aetobatus narinari)
Photobucket

Photobucket

Manta!
Photobucket

Photobucket

Dublji slojevi u idućem blogu. Ostale fotografije možete naći na Photobucketu.

- 16:34 - Komentari (2) - Isprintaj - #

01.07.2008., utorak

Gobyoyama tumul

Uz Hachimangu nalazi se jedan od Mozu tumula, Gobyoyama (yama = brdo) tumul. Usput viđeno:

Photobucket
Ovakvi vrtići na kat su dosta česti i u mom susjedstvu - svaki komadić zelenila dobro je došao.

Photobucket
žice, žice...

Photobucket
Poludivlji vrtić uz gradilište.

A evo i Gobyoyama tumula. Iako je navodno nešto veći od mog Nisanzai tumula, očerupaniji je pa nije ni upola toliko fotogeničan.
Photobucket

Što me nije spriječilo da ga slikavam. ;)
Photobucket

Tipično kišnodobno nebo:
Photobucket

Japanci su još gori od Londonske podzemne što se upozorenja tiče. U vlakovima, muzejima i dućanima te stalno nešto obavještavaju i upozoravaju... "gochuui kudasai" (oprez, molim) je gotovo prva fraza koja se posjetiocu usječe u mozak. A gdje nema razglasa pobodeni su često vrlo zabavni a uvijek slikoviti natpisi.
Photobucket
(Opasno! Nemojte se igrati ovdje)

Naselje je opkolilo tumul...
Photobucket

...ali malo pažljivog kadriranja čini čuda.
Photobucket

Photobucket
Zaključila sam da je sasvim normalno što je Japanci koriste isti pridjev, "aoi" tj. plavo ili zeleno, za opisivanje boje biljaka i vode... kad i jesu iste boje! Toliko zelene vode u životu nisam vidjela.

Malo dalekovoda:
Photobucket

U mutnozelenoj vodi ima dosta života, većinom kornjača i koi ribetina, ali čula sam i žapca kako se glasa iz trstike...
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Što drugi kut gledanja učini od prijašnje idilične scene:
Photobucket

Japanci još nisu počeli dizati bunu protiv elektromagnetskog zagađenja u naseljima...
Photobucket

Na tumulu se gnijezde i ptice, patke i čaplje.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Možda je ružno, možda je improvizirano, ali čovjeka veseli:
Photobucket

Kuća na lijepom položaju (ako volite zelenu vodu).
Photobucket

Lasta na žici.
Photobucket

Dok sam obilazila gorespomenutu kuću uspjela sam fulati skretanje pa sam malo švrljala po kvartu pokušavajući se vratiti do opkopa tumula i umjesto toga zabasavajući u ćorsokake. Čini mi se da je riječ o seoskim cestama i puteljcima koje je progutao grad, ostavivši tragove seoske arhitekture i mentaliteta. Djeluje kao ugodno mjesto za život, ako malo izvan ruke (kojih 20-ak minuta hoda do najbliže stanice vlaka ili supermarketa, ali tome služe bicikli).

Skriveni vrtovi (uključujući i strašila)
Photobucket

Photobucket

Stup, reda radi.
Photobucket

Ovakve snopove luka sam viđala i po drugim kvartovima i mjestancima. Vjerojatno pomaže tjeranju kukaca.
Photobucket
Kad smo kod kukaca – kao što sam mislila, ima komaraca, ali nisu dorasli našima. Ubodi im ne svrbe nešto, a toliko su spori da sam baš svakog kojeg sam vidjela uspjela raspljeskati.

Iz nepoznatih razloga, usred kvarta je ostala minijaturna ali prava prašuma. Vjerojatno nema više od 30 kvadrata, ali djeluje veće! Da ne spominjem nevidljivu zvijer koju sam čula kako šuška u njoj...
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Napokon sam se probila natrag do Gobyoyame.
Photobucket

Još jedan stup, i tragovi vedrine.
Photobucket

Uputih se kući ovom cestom. Nije 66, ali što se može.
Photobucket
Sad je gradska ulica, ali nekoć je vjerojatno bila cesta koja je prolazila kroz selo pokraj Sakaija dok Osaka nije progutala i Sakai i okolna sela.

Gle, Hachimangu.
Photobucket

Četvrti stup, s dosad naimpresivnijim skupom žica.
Photobucket

Boje su izblijedjele, ostao je samo crtež.
Photobucket

Vedro nebo! Ne viđam ga često.
Photobucket

I za kraj, autoportret, pravi, na pola puta mog boravka u Japanu. Već su tri mjeseca prošla!
Photobucket
- 15:54 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se