< | srpanj, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ise je hodočasničko središte šintoističkog Japana, s hramom posvećenom Amaterasu, vrhovnoj božici... Eh, da. Vrhovnoj božici "državnog" šintoizma. Prije nego krenemo na put, malo povijesti šintoizma u Japanu. Shinto, ili Kami-no-michi na manje rafiniranom Japanskom, znači "put bogova/kamija", i ime je dobio tek nakon dolaska budizma. Prije toga ime mu nije trebalo, jer ničega osim štovanja kamija u Japanu i nije bilo. A kami nisu striktno bogovi... oni su živa sila prirode, sve što izaziva divljenje, štovanje i strah. I preci mogu biti kami, kao i bilo koja osoba koja je svojim životom zavrijedila štovanje. Ukratko, animizam. Kad je budizam počeo prodirati u Japan preko Koreje, vladari tadašnjeg Japana zgrabili su ga skupa s naprednom i sjajnom kontinentalnom kulturom i ustoličili kao državnu religiju. Princ Shotoku, koji se štuje kao budistički svetac i koji je dao osnovati neke od najstarijih budističkih hramova u Japanu (Horyuji kod Nare i Shitennoji u Osaki), zapravo je Konstantin budizma. Ako je vjerovati Tezuki u jednoj od Hi no tori priča (a ne znam zašto ne bih), taj prvi prodor budizma nije bio nimalo blag, i vjerojatno je usporediv s prodorom kršćanstva u pogansku Europu, sve do nasilnog "pokrštavanja" i spaljivanja starih shinto svetišta. No dok je budizam bio religija dvora i elite, narodu su ostali njegovi bogovi polja i plodnosti, drva i stijena, i s vremenom je počelo sraštanje prema sadašnjem neobičnom suživotu šintoizma i budizma. Elementi ikonografije su se razmjenjivali i preuzimali, bodisatve i drugi budistički sveci i ina nadnaravna stvorenja poistovjećivala s nekim šintoističkim božanstvima, šintoistička svetišta su počela nicati unutar budističkih hramova i obratno... Po uzoru na bude i bodisatve, počela je i izrada prvih kipova kami (koji su dotad bili samo sveta praznina unutar svetišta). Shoguni su povremeno poticali šintoizam kao zaleđe vlastitoj moći, ali to su bile kratkotrajne epizode. Šintoizam je sretno živio u sjeni moćnog budizma kao svakodnevnija i prizemnija vjera, popraćena narodnim slavljima i festivalima i stotinama sitnih praznovjerja koja preživljavaju i danas. A onda je došla (često spominjana) Meiji restauracija. Povratkom cara na vlast nakon tolikih stoljeća, najednom je ponovno postalo bitno božansko porijeklo carske obitelji, koje korijene vuče od bake Amaterasu. (Inače, to je božansko porijeklo i duga povijest carske porodice vjerojatno dio nastojanja da se ranim japanskim carevima i njihovom maleckom carstvu podigne ugled pred moćnom Korejom i Kinom...) Šintoizam je postao državna religija, dok su budistički hramovi sad osjetili vjerski progon. Tragovi budističkih štovanja su uklanjana iz šintoističkih hramova (i obratno), a u lokalnim narodnim ustancima protiv "dekadentne strane religije" porazbijani neki kipovi i spaljeni hramovi, kako je i red u revolucijama. Ise je tako jedno od središta "državnog" šintoizma u čijem je žarištu car i njegovo božansko porijeklo. Iako je to pobožanstvljenje cara popustilo nakon kapitulaciju u Pacifičkom (ha!) ratu, ovaj oblik šintoizma ostao je vrlo utjecajan. Vrhovna svećenica u Ise tradicionalno je član carske obitelji... Za Ise iz Osake vozi privatna Kintetsu željeznica, što je kratica za Kinki Tetsudo (tetsu = željezo, do = put; tetsudo = želejznica), a Kinki je alternativni naziv za "moj" kraj Japana, Kansai, ili uže za srce starog Japana između Osake, Kyota i Nare. Kinki linija kreće s još jednog od brojnih osačkih kolodvora, Tsuruhashi. Do Ise ima dosta, pa sam išla ekspresnim vlakom (u, rezervacija sjedala!). Kako sam uhvatila raniju podzemnu, imala sam oko pola sata za ubiti čekajući na kolodvoru, pa sam umjesto toga prošetala po tržnici koja ga okružuje. Cijeli kvart je tako šarmantno otrcan i starinski, a tržnica ima definitivni azijski štih, tako da je cijela skitnja bila egzotična. Osjećah se kao pravi turist diveći se ponudi riba i čudno obrađenog povrća, a sudeći prema pogledima prodavača, ne zalazi puno turista ovuda... Kako je tržnica cijela natkrivena, svjetlo je bilo slabo pa nisam slikavala štandove. Evo vam zato par slika uličica koje se po uskoći i natrpanosti mogu mjeriti s dubrovačkim. I krov tržnice: Iako je tržnica pravi labirint, ne možeš se izgubiti: (lijevi vrh strjelice pokazuje prema Kintetsu kolodvoru, desni prema JR - državnoj Japanese Railway) Ise je blizu istočne obale debelog poluotoka koji se pruža južno i istočno od Osake. Vlak vozi kroz ili pokraj brdovitog središta poluotoka... Nastavak u idućem blogu. Za nestrpljive, sve fotografije su, kao i uvijek, dostupne na Photobucketu. |