01.07.2008., utorak
Gobyoyama tumul
Uz Hachimangu nalazi se jedan od Mozu tumula, Gobyoyama (yama = brdo) tumul. Usput viđeno: Ovakvi vrtići na kat su dosta česti i u mom susjedstvu - svaki komadić zelenila dobro je došao.  žice, žice...  Poludivlji vrtić uz gradilište. A evo i Gobyoyama tumula. Iako je navodno nešto veći od mog Nisanzai tumula, očerupaniji je pa nije ni upola toliko fotogeničan.  Što me nije spriječilo da ga slikavam. ;)  Tipično kišnodobno nebo:  Japanci su još gori od Londonske podzemne što se upozorenja tiče. U vlakovima, muzejima i dućanima te stalno nešto obavještavaju i upozoravaju... "gochuui kudasai" (oprez, molim) je gotovo prva fraza koja se posjetiocu usječe u mozak. A gdje nema razglasa pobodeni su često vrlo zabavni a uvijek slikoviti natpisi.  (Opasno! Nemojte se igrati ovdje) Naselje je opkolilo tumul...  ...ali malo pažljivog kadriranja čini čuda.   Zaključila sam da je sasvim normalno što je Japanci koriste isti pridjev, "aoi" tj. plavo ili zeleno, za opisivanje boje biljaka i vode... kad i jesu iste boje! Toliko zelene vode u životu nisam vidjela. Malo dalekovoda:  U mutnozelenoj vodi ima dosta života, većinom kornjača i koi ribetina, ali čula sam i žapca kako se glasa iz trstike...     Što drugi kut gledanja učini od prijašnje idilične scene:  Japanci još nisu počeli dizati bunu protiv elektromagnetskog zagađenja u naseljima...  Na tumulu se gnijezde i ptice, patke i čaplje.     Možda je ružno, možda je improvizirano, ali čovjeka veseli:  Kuća na lijepom položaju (ako volite zelenu vodu).  Lasta na žici.  Dok sam obilazila gorespomenutu kuću uspjela sam fulati skretanje pa sam malo švrljala po kvartu pokušavajući se vratiti do opkopa tumula i umjesto toga zabasavajući u ćorsokake. Čini mi se da je riječ o seoskim cestama i puteljcima koje je progutao grad, ostavivši tragove seoske arhitekture i mentaliteta. Djeluje kao ugodno mjesto za život, ako malo izvan ruke (kojih 20-ak minuta hoda do najbliže stanice vlaka ili supermarketa, ali tome služe bicikli). Skriveni vrtovi (uključujući i strašila)   Stup, reda radi.  Ovakve snopove luka sam viđala i po drugim kvartovima i mjestancima. Vjerojatno pomaže tjeranju kukaca.  Kad smo kod kukaca – kao što sam mislila, ima komaraca, ali nisu dorasli našima. Ubodi im ne svrbe nešto, a toliko su spori da sam baš svakog kojeg sam vidjela uspjela raspljeskati. Iz nepoznatih razloga, usred kvarta je ostala minijaturna ali prava prašuma. Vjerojatno nema više od 30 kvadrata, ali djeluje veće! Da ne spominjem nevidljivu zvijer koju sam čula kako šuška u njoj...     Napokon sam se probila natrag do Gobyoyame.  Još jedan stup, i tragovi vedrine.  Uputih se kući ovom cestom. Nije 66, ali što se može.  Sad je gradska ulica, ali nekoć je vjerojatno bila cesta koja je prolazila kroz selo pokraj Sakaija dok Osaka nije progutala i Sakai i okolna sela. Gle, Hachimangu.  Četvrti stup, s dosad naimpresivnijim skupom žica.  Boje su izblijedjele, ostao je samo crtež.  Vedro nebo! Ne viđam ga često.  I za kraj, autoportret, pravi, na pola puta mog boravka u Japanu. Već su tri mjeseca prošla!  |