30.06.2008., ponedjeljak
Mozu Hachimangu i okolica
|
Na kojih pola sata od mog stana je lokalni hram Hachimanu, šinto božanstvu. Sad, ako ga proguglate ili potražite u leksikonu za Hachimana će vjerojatno pisati da je božanstvo rata, zaštitnik ratnika. Ali naravno da kategorije u šintoizmu nisu tako jasne (kao ni u bilo kojoj drugoj mitologiji, ma što mislili mi koji smo odrasli na Schwabovim Pričama iz klasične davnine), pa su Hachimana i u feudalno doba štovali ne samo samuraji već i seljaci kao božanstvo poljoprivrede. Kako bilo, Hachiman je dosta popularno božanstvo, pa nije rijetko naići na Hachmangu (gu = šinto hram) gdje god se u Japanu našli. Za hram sam znala preko imena stanice vlaka između moje i Mikunigaoka stanice (blizu crkve): Mozuhachiman, i preko naziva ulice koja od glavne uličetine ide u njegov smjeru: Mozuhachiman-minami (minami = jug). Moram priznati da su imena japanskih ulica (kad ih imaju) istovremeno vrlo nemaštovita i vrlo korisna: ulica koja vodi do Nakamozu stanice zove se Nakamozu-eki-mae (eki = stanica, mae = ispred), a tu Nešto-eki-mae konstrukciju vrlo često viđam i vrlo je korisna za navigaciju do najbliže stanice kad se zagubiš. Odlučila sam jedan dan poslije posla prošetati do njega, nakon što sam proučila put na interaktivnoj karti Sakaija da se ne zagubim. Popodne tog petka bilo je ugodno sunčano usprkos upornim kišnim prognozama, pa sam se napokon pokrenula... Kišno razdoblje je inače službeno počelo prije mjesec dana, ali kiše nije bilo nešto, samo što je redovito oblačno i što prognoziraju pljuskove koji u najboljem slučaju budu dosadna kišica a u najgorem slučaju topli zrak prezasićen vlagom. Ako pljusne, obično bude predvečer ili noću, i pri tom krasno rashladi zrak... Susjedstvo u kojem je Hachimangu, iako je samo preko glavne cesturine od mojega, ima ponešto drugačiji, skoro seoski štih. I u Japanu obrađuju zapuštene parcele između stambenih zgrada...  (nikako da se sjetim slikati mini rižino polje blizu moje zgrade!)  Kao svaki pošteni šintoistički hram, Hachimangu ima svoju sjenovitu šumicu.  Mozu-gawa protiče kroz hram.  Tu je i umjetno jezerce s umjetnim otočićima i malo netipičnim (za hram) vodoskokom. Ah, moderni ukus...   Bojim se da jezerce ne čiste dovoljno često. :P  Kao jedan od rijetkih pješačkih i sjenovitih javnih prostora u kvartu, prednji dio Hachimangu koriste rekreativci i šetači pasa.  Pjetlić na krovu jedne pomoćne zgrade.  Osim glavnog Hachimanovog hrama u stražnjem i povišenom dijelu Hachimangu, po prednjem dijelu rasuta su pomoćna svetišta/kapelice/oltari drugim popularnim božanstvima. Tako je na umjetnom otoku svetište božici Benten (sreće, ali i umjetnosti i mnogo drugoga), kako lijepo piše na natpisu uz njega.  A uz obalu otočića usred baruštine stoji šarmantno svetište božanstva vode...  ...ispred kojeg se samopouzdano sunča patka.  (inače, ona bež kutija s krovom ispred svetištanca je škrabica za priloge - ubaci se novčić, pokloni koji put, pljesne rukama dvaput da se božanstvo probudi i obrati pažnju na molitvu, i na kraju nakloni još jedanput... elegantniji hramovi imaju zvonce za buđenje)  A uz stepenice koje vode do platoa sa zgradom Hachimanovog svetišta je Inarijevo svetište, koje se lako prepozna po zvjerčicama čuvarima - samo Inarija čuvaju lisice.  Inari je inače božanstvo riže (i inoga), pa ne moram ni spominjati da je vrlo popularan i štovan. I napokon, glavno svetište Hachimana!  Vrlo prikladno, na vrhu skalina odmarao se par golubova, koji su Hachimanovi glasnici (kao što su lisice Inarijevi).   Hram krasi prilično debelo sveto uže od slame (shimenawa).  Hram je sagrađen na mjestu starijih hramova, a ove zvjerčice čuvari možda i imaju koju stotinu godina:   U svakom slučaju, netko je ostavio novčić jednome u uhu (5 jena, oko 25 lipa).    Vrlo novo-izgledajući pobočni hramčić, posvećen palima u zadnjem ratu. Mislim da nisu imali još koji nakon "Pacifičkog" (Drugog svjetskog), trenutno im je nešto vojske dio policijske akcije u Afganistanu ili Iraku.  Uvijek popularne krovne zvječice:  Šinto hram nije pravi ako nema bar jedno prastaro sveto stablo u dvorištu, pa i Hachimangu svoga starca za trku imade - kamforovac.   Kamforovo lišće sam naučila prepoznavati skupljajući ga na Lokrumu za Jadru, ali ima i natpis uz stablo, čak i na engleskom. Obišavši hram, skoknuh preko ceste do susjeda mu... u idućem blogu. |