Trećinu svijeta daleko

< svibanj, 2008 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Rujan 2009 (23)
Lipanj 2009 (13)
Svibanj 2009 (21)
Ožujak 2009 (20)
Veljača 2009 (20)
Siječanj 2009 (10)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (11)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (13)
Kolovoz 2008 (24)
Srpanj 2008 (23)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (12)
Travanj 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Dojmovi i fotografije iz Japana

Linkovi
Glavni fotoalbum:
Photobucket
Photobucket2
(jerbo se prvi napunio)

Japan:
Službena stranica grada Sakaija
Interaktivna karta Sakaia
(Japanska, s titlovima)
Prefekturno sveučilište u Osaki
Matsumae međunarodna zaklada (hvala im)
Hyperdia planer putovanja
(vozni i letni redovi, vrlo korisno iako isprva nespretno)
Japan-guide.com - sve što ste htjeli pitati o Japanu a niste znali gdje biste.

Preporučena literatura:
Blog Kućanice u Japanu
(za one koji ne čitaju ovaj blog samo iz rodbinske dužnosti)

Meni zanimljivo:
Ilustrirani vodič kroz japansku mitologiju
Službeni sumo portal
Sumoforum
Ghibli muzej
Takarazuka Revue
(službena stranica, na Japanskom)

Bratske stranice:
Darko Macan piše blog
MCNov crtani notes

28.05.2008., srijeda

Vozovi putuju

Oprez! Sadrži linije vlakova i malo što drugoga. Preskočite po nahođenju.

Dakle, dio Sakaija u kojem živim (i kroz kojega teče rijeka Mozu) zove se Mozu, pa je središte istoga Nakamozu, a tako se zovu željeznička stanica i stanica podzemne. Da se lakše razlikuju, željeznička se piše kanjijima (kineskim znakovima) a podzemna hiraganom (slogovnim pismom). Zahvaljujući neobičnosti pisanja ptice mozu kanjijima, oba natpisa imaju po 4 znaka... Vlakovi, bez obzira bili podzemni, lokalni, međugradski, ekspres ili shinkansen voze točno po voznom rasporedu. Najgora nesreća u željezničkom prometu u Japanu dogodila se ima 3 godine (baš su nedavno bile reportaže na TV) kad je vlak iskočio iz tračnica i zabio se u zgradu jer je neiskusni vozač žurio da nadoknadi kašnjenje od... 5 minuta.

U Nakamozu je terminal Midosuji linije osačke podzemne željeznice, koja prolazi svim značajnijim prometnim čvorištima grada: Tennoji kolodvorom (iz kojega vlakovi voze do Nare na istoku i Wakayame na jugu), Nanbom (u kojoj su jedno tri različita kolodvora tri različite željeznice), Umedom (gdje je glavni osački kolodvor) i konačno Shin-Osakom (shinkansen kolodvor). Japanska podzemna (barem ona osačka) ne razlikuje se previše od drugih podzemnih, osim što ima bolju ventilaciju pa njom ne vlada onaj podzemni zagušljivi miomiris kao u londonskoj ili rimskoj. Ima i puno više reklama: čak i na ručkama za držanje, a duž cijelog vagona vise papirnate reklamice samo zakvačene pri vrhu za strop vagona. Trebalo mi je mjesec dana da mi svane kako te reklame najbolje pokazuju koliko su Japanci kulturni: ne trebaju im plastika ili staklo da pokrivaju plakate da ih putnici ne bi zašarali ili strgnuli...

Željeznička stanica pak pripada Nankai privatnoj željeznici, koja dijelom služi kao (pri)gradski javni prijevoz a dijelom povezuje gradove južno od Osake. Nankai također vozi ekspres liniju za Kansai međunarodni aerodrom, sagrađen na umjetnom otoku uz obalu kojih 60-ak kilometara južno od centra Osake. Glavni kolodvor Nankai željeznice je u Nanbi, od kuda kreću dvije glavne linije: priobalna, koja vozi kroz grad Sakai, i "planinska" koja prolazi kroz Nakamozu i vozi sve do tajnovitog budističkog samostana u brdima, Koya-san. Do njega ću jednom morati stići, ako ništa drugo zato što sam na istoj liniji željeznice.

S osačkog kolodvora (do kojeg se s Umeda stanice podzemne stiže hodnicima bez izlaženja na svjetlo dana) koji pripada državnoj JR (Japanese Rail) željeznici voze lokalne linije na sve strane: u Kyoto, Kobe, obalu Japanskog mora... Što se toga tiče, doista imam sreće: dobar dio turističkih atrakcija Japana mi je na dohvat, samo koji sat vožnje međugradskim vlakom. A ako hoću dalje, trebam samo potegnuti par stanica podzemne sjevernije i platiti skupu kartu za shinkansen koji na zapad vozi do Hiroshime i Fukuoke na Kyushu a na istok do Nagoye, Yokohame i Tokya. Najbrži shinkansen (koji staje na najmanje stanica), Nozomi, od Osake do Tokya stiže za 2 i pol sata, a do Hiroshime za sat i pol. Usput, jako mi se sviđaju imena shinkansen vlakova na ovoj liniji. Najsporiji (staje na svakoj stanici) je Kodama, Jeka. Od njega je brži Hikari, Svjetlost, a najbrži je Nozomi, Nada ili Želja. Vlakovi voze toliko često da praktički ne treba provjeravati vozni red, samo doći na kolodvor, kupiti kartu na automatu i ukrcati se u prvi idući. A za lokalne i redovite međugradske ne moram ni kupovati kartu: prof. Tadanaga mi je dao na korištenje svoju prepaid kartu za vlak, u koju uplatiš koju 1000 jena, i onda samo prođeš njom preko senzora dok ulaziš u stanicu da ti se otvore vratašca. Na izlasku je ponovno provučeš, i automatski ti se skine cijena vožnje i napiše koliko te stajala. Na svim većim stanicama stoje automati preko kojih se može nadoplatiti novac na kartu, a zahvaljujući ugovorima između različitih prevoznika, njihove su kartice međusobno kompatibilne.

Dosad sam se uvijek vozila najbržim, Nozomi shinkansenom. Kako sam spomenula, brzina se ni ne osjeti, možda zato što dobar dio puta juri kroz tunele ili ograđene prolaze. A tako je tih i stabilan, više se drmam na prosječnom letu u avionu. Vožnja shinkansenom zapravo dosta podsjeća na vožnju avionom, malo sporijim ali tišim i s većim prozorima i prostorom za noge. Čak imaju stoliće na otvaranje i stjuardese koje prodaju hranu i piće... Dodatna prednost je što se ne mora čekirati, a u nekim vagonima čak se može voziti bez rezerviranog sjedala. Za kraće dionice (jednu do dvije postaje) to je OK čak i ako ne uspiješ uhvatiti mjesto...

Posjet Tokyu je također uključivao snalaženje u tokijskom gradskom prometu. Shinkansen staje na središnjem tokijskom kolodvoru, kroz kojeg prolazi Yamanote kružna linija gradske željeznice koja opasuje cijeli grad. Zgodno je da se s kartom za Shinkansen možeš dalje voziti lokalnim vlakovima do konačnog odredišta u Tokyu (pod uvjetom da ne napuštaš kolodvorske zgrade), i obratno, na povratku karta vrijedi za lokalni vlak do shinkansen kolodvora. Kako uz Yamanote ima još podosta gradskih i prigraskih željezničkih linija, svaka ima svoju boju koja se proteže od karte vlakova i podzemne preko znakova koji upućuju na pravi peron do vagona vlakova (Yamanote je svijetlo zelen), tako da samo treba slijediti odgovarajuću boju. Isti sustav primjenjuje i osačka podzemna, samo kako tamo nema toliko linija i stanica na kojima se križa jedno 3-4 različite linije, to nisam posebno zamijetila. Tokijski kolodvor pak križište je 5-6 željezničkih linija, 2 shinkansen linije (Tokaido, za Osaku, i Tohoku, za sjever Honshua) i za divno čudo samo jedne linije podzemne.

Što se tokijske podzemne tiče, dvije su. Ne linije, već firme, što pomalo komplicira kupovanje karti i presjedanje s linije na liniju... pogotovo što moja prepaid kartica ne vrijedi za tokijsku podzemnu. (Digresija: moja kartica je ICOCA, zapadne JR željeznice. Što znači da je zahvaljujući ugovorima kompatibilna s ostalim zapadnim željeznicama i podzemnom u Osaki te vjerojatno Kyotu. Također je kompatibilna s bratskom SUICA kartom istočne JR željeznice, ali ne i lokalnim privatnim željeznicama te podzemnom. Tja, barem sam uvježbala vještinu kupovanja karata na automatu.) No srećom može se nabaviti dnevna karta koja pokriva obje mreže podzemne za samo 1000 jena. Ako zvuči puno, jedna vožnja je minimum 160 ili 170 jena (ovisno o firmi), a cijena raste za dulje dionice. Iako bi na kraju kupnjom pojedinih karata možda i uštedila stotinjak jena, luksuz prolaženja kroz kontrolu bez prethodnog proučavanja cjenika i traženja sitniša po novčaniku je vrijedan toga.
- 16:05 - Komentari (1) - Isprintaj - #

26.05.2008., ponedjeljak

Tiho susjedstvo

Uz redovito susjedstvo, preko ceste imam i tiho susjedstvo, koje mi je upalo u oči čim sam stigla. Nagusto naslagano, kako je već u Japanu običaj, ali svejedno na prvi pogled prepoznatljivo kao groblje...
Photobucket

Photobucket

Tako da mi je jedna od prvih šetnji u Sakaiju bila uskim prolazima između nadgrobnih spomenika dok sam tražila poznate elemente i upijala neobičnosti. Pa evo par fotografija, ilustracije radi.

Photobucket

Photobucket

Photobucket
uljez :) (piše Maria)

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket
siromašni susjed...

Groblje samo po sebi nije toliko zanimljivo koliko onaj šumoviti brežuljak preko puta.
Photobucket

Ako se sjećate iz ranijih poglavlja, riječ je o parku u obliku ključanice kakvi su razasuti Sakaijem. Iako sam bila čitala o njima negdje ranije, ipak ih nisam prepoznala dok nisam na stranicama Sakaija doznala o čemu je riječ... Ukratko, pod pošumljenim i jarkom odvojenim humkom počiva car.

Photobucket

Nije to neki od ovih modernih ili srednjovjekovnih careva: ključanicoliki "parkovi" su tumuli iz 5. stoljeća. Za ovaj moj se pretpostavlja da je posljednje počivalište cara Nisanzaija (još nije raskopan, japanska arheologija nije toliko živahna kao zapadnjačka). Ako pogledate interaktivnu kartu Sakaija naći ćete nekoliko većih od njega, od kojih je najveći i najpoznatiji Nintokuov, smješten pokraj gradskog parka. Detaljnije o Mozu tumulima u kasnijem poglavlju...

Dječje igralište podno nasipa opremljeno je kopijama kipića u haniwa stilu, kakvi su postavljani na tumule pred sva ta stoljeća...
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Sjajna kombinacija realističnih detalja i naive, haniwa su mi omiljeni dio japanske umjetnosti još prije dolaska u Japan. Kad sam doznala da idem u Sakai, na pamet su mi pali puškari (koji su ovdje naučili raditi puške od Europljana) - nisam ni pomislila da putujem u srce pretpovijesnog Japana. :)

Photobucket

Pristup tumulima nije dozvoljen (ipak su to istovremeno šintoistička sveta mjesta i moguća arheološka blaga), pa su pravi mali otoci divljine usred sivog Sakaija. Stabla koja uvijek nađu neki vjetar da šušketaju, ptice koje se gnijezde na tumulu ili uz njegove obale (čaplje, patke, neke male čigrice), barske kornjače koje se sunčaju na obali kada ne plove mutnozelenim jarkom, i ribetine koje pasu žabokrečinu... A možda i poneko vodeno čudovište (OK, poveliki som), koje kao za inat uzburka vodu tamo gdje ne gledam.

Photobucket

Još slika groblja i tumula možete naći na Photobucketu
Polukrug oko Nisanzaijevog tumula postao mi je omiljena šetnja koju dijelim sa šetačima pasa i (kako šećem predvečer) šišmišima. Jedini nedostatak cara u susjedstvu je što jarak djeluje kao krasno mjesto za koćenje komaraca. No zato imam mrežu na balkonskim vratima, i protukomarasta sredstva u supermarektima.

Photobucket

- 16:46 - Komentari (1) - Isprintaj - #

24.05.2008., subota

Sakai-shi, Mozu-ume machi

Dakle, stanujem u Sakaiju, Mozu-ume machi (kvart). U nazivu kvarta "mozu" je ime ptice koje se javlja u puno drugih toponima u susjedstvu, a "ume" je šljiva. Kvart je prilično dosadan - same kućice u nizu, jednokatnice uz pokoju stambenu zgradu na dva kata i po par stanova po katu (kao moja). Spomenula sam u nekom od mailova da me podsjeća na Kanal, samo što su vrtovi puno puno puno manji - zeleni pojas širine jedva pola metra između kuće i ograde. Prvi tjedan dana bio mi je užasno depresivan, falilo mi je zelenilo, ali sam se u međuvremenu navikla. Srećom pa je kampus sveučilišta dovoljno zelen i divlji da napunim baterije: visoko razgranato drveće i snopovi nepokošenih trava. Uz glavne ceste je hrpa dućančića, kafića, restorančića za sve dnevne i ine potrebe. Mislim da je u Japanu doslovno nemoguće ostati gladan (pod uvjetom da imaš parsto jena), ako nećeš sjesti na ručak ili večeru u koji od restorančića, možeš kupiti sasvim ukusnu gotovu hranu (samo ubaci u mikrovalnu) u supermarketima koji rade do ponoći.

A ako te glad uhvati u koje egzotičnije doba dana, tu su "kombini", japanska varijanta američkih convenience stores. Mislim da su sve američki lanci: Lawson, 7-11, Family Mart... E, u dotičnim kombinijima možeš kupiti sve, od gaća i kozmetike preko hrane i pića do stripova i karata za koncerte (i sumo! u Lawsonu). I naravno bijednih plastičnih kišobrana za 100 jena, za slučaj da te kiša uhvati na putu a ti baš nemaš kišobran pri sebi. Nije ni čudo da kišobrani vise ili stoje zataknuti oko zgrada u zabrinjavajućim količinama, skoro jednako brojni kao bicikli. U kombinijima možeš i plaćati račune i kupiti poštanske marke, samo što će se jadni zbuniti kad tražiš marke od 70 jena (za razglednice za inozemstvo) uvjereni da trebaš ili od 50 (domaće razglednice) ili 80 (standardno pismo). Čak ni ne drže te zloglasne 70-jen marke, pa sad vi koji ste dobili razglednice s 50+10+10 markama znate zašto. Kupovala bih ja marke u pošti, ali lokalna pošta ima nemoguće radno vrijeme, svaki put kad prođem pokraj nje, zatvorena je. Još jedna atrakcija kombinija vidljiva u svako doba dana su dečki svih uzrasta koji marljivo prečitavaju stripove direktno sa stalka, ne znam udostoje li se i kupiti koji.

Kome je daleko 5 minuta do najbližeg kombinija, sigurno će na 100 metara od kuće naići na aparat za prodaju pića, većinom vode, čaja i raznih kava u konzervi, češće hladnih nego toplih, te beskrajne količine raznih gaziranih gadarija. Cijene oko 120-150 jena po boci ili konzervi (nešto skuplje nego u dućanu, naravno) ali nađu se i sve-po-100-jena aparati. A kad smo kod sve-po-100-jena, ima cijeli dućan, otvoren 8-26 sati (jest, 26, da ljude ne zbunjuje 2 ujutro) u kojem se može, opet, kupiti sve po cijeni od 105 jena (tih 5 je porez). Tu su pića, ića, cekeri, kišobrani (naravno), veš, sanitarne i ine potrepštine, suđe, uredski pribor, papuče... sve po 5 kuna.

Evo i nešto slika...

Stalna slika u japanskim gradovima - tko je ikad čuo za pozemne vodove? Očekivala sam ih pa me nije iznenadilo koliko ih ima, samo me čudi kako sam brzo naučila ne zapažati ih.
Photobucket

Tipična kvartovska ulica
Photobucket

Photobucket
Ovaj bijedni kanalić diči se ponosnim imenom rijeke: Mozu-gawa. Ona tri velika kanjija na znaku uz desni rub fotografije znače "Mozu". Jest, tri kanjija za dvosložnu riječ... to se ponekad zna dogoditi kod japanskih naziva za biljke i životinje kojima su davno nakalemljeni kineski znakovi čisto prema značenju a ne izgovoru. Tako ova tri znače "ptica sa sto jezika" - valjda pjeva različite zovove.
Približava se sezona kiša, već su dva tajfuna prošla južno od Japana (što je Sakaiju donijelo samo kišu, a Honshuu 3-metarske valove uz pacifičku obalu). Kad pljusne kiša možda i Mozu-gawa privremeno uskrsne i napuni svoje zabetonirano korito. Veličina odvodnih kanala uz ulice i po kampusu je impresivna, ima bit' da kad lije, lije.

Kifi!
Photobucket
(zajedno s ostalim životinjama na zidu vrtića)

Lokalni vlakovi voze kroz naselje, tu i tamo po povišenim ili sniženim tračnicama ali dosta često na razini ceste. Česti su pružni prijelazi s brkljama, a kad se voziš vlakom redovito možeš zavirivati ljudima u balkone. Čak i iz shinkansena! (u blizini kolodvora, prije nego što šibne na svoje rute.)
Photobucket

Ima dosta kuća koje oponašaju "starinski", klasični japanski stil. Meni su rugobne, jer su velike i na kat kao normalne zapadnjačke kuće...
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Stani (za aute)!
Photobucket

Ne znam što je...
Photobucket
... ali dobro izgleda.

Kako su mačke u kvartu preparanoične za slikavanje, evo vam jednog psa.
Photobucket

:)
Photobucket

Reklamne nobori (zastavice) vise uz većinu dućana, a ove (za novi auto) su dodatno ukrašene lažnim granama rascvalih trešanja. Kako je doba trešanja prošlo, maknuli su i lažne grane. Kad dođe jesen i doba crvenog lišća momiji (japanskog javora), pretpostavljam da će zataknuti lažne grane momiji...
Photobucket

Jedna od japanskih karakteristika - minijaturni kombiji koji moraju stati u jednako mjesta kao i automobil, pa imaju "srezanu" prednju haubu. Užasno su komični.
Photobucket

Podsjetila me na Zagreb...
Photobucket
Sad cvate i djetelina (a bilo je i par vodnjikavih makova). Čudno je vidjeti poznato cvijeće trećinu svijeta daleko, čudnije od svih neobičnih stvari koje sam očekivala.

Sveprisutni automati za piće (navodno ima jedan i na vrh Fuji, s odgovarajuće visokim cijenama; svakako ih se može naći u shinkansenima i usred parkova).
Photobucket

Osim bicikala, koji su toliko brojni da pokraj svake poštene stanice vlaka i podzemne postoje cijele garaže za bicikle (na katove), ima i dosta auta. A kako u Japanu nema baš mjesta za parkiranje, izmislili su garaže na kat... ne onakve kakve poznajemo.
Photobucket
Još nisam sigurna kako oni čiji su auti na gornjoj "polici" dođu do njih...

Što još reći? I ovdje ljudi prelaze cestu gdje nema zebre ili kad je crveno na semaforu, uz automate se jutrom mogu zateći razbacane boce i konzerve oko prepunog koša, nemarni stanari moje zgrade ostavljaju smeće u svako doba dana umjesto ujutro utorkom i petkom kad je odvoz smeća... Nije ni Japan uvijek toliko egzotičan. ;)

- 09:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.05.2008., četvrtak

Osaka, treći put. Dio nemuzejski: Osaka-jo izbližega

Između dva posjeta Tokyu bio je vikend s kišnom subotom i vedrom nedjeljom tokom kojega mi se nije dalo daleko. Kišnu subotu sam iskoristila za osački Prirodoslovni muzej kod Nagai parka (Japanci kan'da vole smještati svoje muzeje u parkove), a u oblačno nedjeljno prijepodne sam otišla do Povijesnog muzeja nedaleko od Osaka-jo (jo = dvorac). Dok sam ga obišla razvedrilo se, pa sam otišla do dvorca. Kako su dosad sve trešnje definitivno ocvale, uopće nije bila gužva, pa sam provela ugodno sunčano popodne lunjajući oko dvorca i penjući se na galeriju na vrhu. Fotografije i detalji slijede:

Photobucket

Povijesni muzej (niža zgrada) gledano od dvorca, viša zgrada je NHK (televizija):
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Unutar zemljišta dvorca je Shudokan, dvorana za borilačke vještine kao što je:
Photobucket
kendo! Treba se izuti da se uđe u dvoranu (primijetite sudce u čarapama), ali vrijedi.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Shudokan:
Photobucket

Do Shudokana je i Hokoku-jinja. Test da vidim jeste li pažljivo čitali dosad: budistički ili šintoistički hram?
Photobucket

Automat za proročanstva. Argh... Inače ih prodaju na štandu odmah do talismana i sličnog, ali ovi idu ukorak s vremenom.
Photobucket

Ispred hrama je spomenik Toyotomiju Hideyoshiju, koji je i dao sagraditi dvorac. Mogli su mu staviti manje podočnjake...
Photobucket
Mala povijesna digresija: spominjah trojicu vojskovođa koji su radili na ujedinjenju Japana (tako da pokore sve suparnike, naravno). Oda Nobunaga je započeo posao ali poginuo u izdajničkoj zasjedi. Naslijedio ga njegov vjerni sljedbenik, Toyotomi Hideyoshi (izvrdavši nekako Odine sinove), koji je uspio postići prevlast ali ne i utvrditi je, tako da je poslije njegove smrti Tokugawa Ieyasu imao razmjerno lagan posao u preuzimanju vlasti. Osaka-jo je sagrađen na vrhuncu Toyotomijeve premoći i ostao zadnje uporište njegovom sinu vjernih snaga u ratu protiv Tokugawa. Dvorac, koji je slovio kao najveći i najveličanstveniji u Japanu, u tom je ratu i spaljen. Jedva da je bio 30 godina star... Tokugawa ga je dao obnoviti, ali je 35 godina nakon obnove teško stradao od groma, kad je u požaru izgorjela glavna zgrada. Nakon skoro 2 stoljeća skuckan je novac za obnovu, ali dobar dio dvorca ponovno spaljen 25 godina kasnije, za vrijeme Meiji restauracije. 1928 gradonačelnik je ponovno skupio novce za obnovu glavne zgrade, koja je potrajala do 1945 i američkog bombardiranja grada. 1995 ponovno je obnovljen, i sad čekamo koja će ga katastrofa iduća zadesiti...

Photobucket
Neboder se zove Crystal Tower, jasno je zašto.

Photobucket
Najveći kamen u zidinama dvorca, iz doba Tokugawe, čini mi se. Širok kao 11 raskrečenih osnovnoškolaca. Malih osnovnoškolaca.

Photobucket
Ovaj akrobat je bio sjajan. Ne samo da je balansirao dok je žonglirao baklje, nego je cijelo vrijeme ćeretanjem zabavljao publiku. Zbilja je znao držati napetost i nasmijavati u pravom trenu. Tako kad je gasio svoje 3 baklje, puhanjem bi ugasio jednu, a onda u tu ruku prebacio jednu upaljenu baklju dok bi gasio drugu. Naravno da je u međuvremenu upaljena baklja upalila prvu ugašenu... i tako u krug, na oduševljenje klinaca i većih klinaca u publici. Sve to uz neprestano ćeretanje i balansiranje... A onda je zamolio klinju koji mu je bio redoviti pomagač da mu doda jabuku i najavio da će, uz žongliranje dvaju baklji, pojesti jabuku. Na "Ooo!" reakciju publike sav se raznježio i zatražio bis: on će, uz žongliranje dvaju baklji, pojesti jabuku. Publika je uslužno, ako manje zapanjeno, ponovila "Ooo." :D Te je doista žonglirajući jeo jabuku, svaka mu čast.
Photobucket
Ovdje posuđuje upaljač, dok jabuka tek čeka na akciju...

A kad je napokon sišao s klackalice, prešao je na riganje vatre...
Photobucket

Kad sam došla do ulaza u dvorac sledila sam se vidjevši red za ulaz... ali onda mi se upalila lampica: nije bio red za kupnju ulaznica, dakle red nije za ulazak nego za - lift. Tko se 8 katova htio penjati pješke, eno mu stepenica. Pogodite kako sam se popela na vrh? Puf paf. Crkla sam samo jednom, nije usporedivo s talijanskim tornjevima i kupolama... A na vrhu, po običaju, pogled liječi sve patnje:
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket
Brda u pozadini zovu se Kongo i Nijo. Tek toliko, da znate (nisam ni ja dok se nisam popela i proučila "što se vidi" fotografije sa šalabahterima).

Baš je fotogeničan.
Photobucket

Nisam sigurna, ali možda je ovo mjesto gdje je Toyotomijev sin (rođen u njegovoj starosti i povod razdora u obitelji kad je Toyotomi počeo progon posvojenih sinova) počinio samoubojstvo skupa s majkom, kad je dvorac konačno pao. Shinto svetište, u svakom slučaju.
Photobucket

Opet podno dvorca:
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

He he.
Photobucket

Photobucket

Na putu do stanice:
Photobucket
Čula sam neko bubnjanje dok sam bila na dvorcu, ima bit da sam propustila neki festivalčić. Ništa zato, na putu do Osaka-jo Koen (park) željezničke stanice uvijek ima neki bend da mi buši bubnjiće...

Photobucket

Photobucket
I pijani fan da pleše, o da.

Natrag u Sakai, negdje u onom smjeru.
Photobucket

Ostale fotografije možete, zamislite samo, naći na Photobucketu.
- 16:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.05.2008., utorak

Osaka, drugi put. Dio treći: Dotombori

Dotombori je osačka kucavica - masa dućana, restorana i prolaza s još dućana i restorana načičkano je na ovoj ulici koja ide paralelno s istoimenom rijekom.
Photobucket

Već se bližila večer, pa je rasla gužva na Dotombori, koja se srećom nije pružala po uskim prolazima i paralelnim uličicama, također punima dućančića i restorančića.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Impresionirala me spremnost Japanaca da čekaju u često poduljim redovima za svaku glupost. Pogotovo za takoyaki po 500 yena 10 komada, kad sam kod Shitenno-ji pojela krasnu pliticu s 14 komada za 200 yena (dobih jedan ekstra, inače je porcija bila 13... valjda sam bila očito izgladnjela).
Photobucket
Takoyaki - komad hobotnice uvaljan u kuglicu od tijesta i zapečen u vrelom okruglom kalupu, a zatim zaliven raznim soja sosovima i majonezom te posut sušenim ribljim pahuljicama. Mljac. Vrelo! Ali mljac.

Pitam se što se poslužuje u ovom restoranu...
Photobucket
(Ne vidi se, ali ima pokretna kliješta i okice)

Još jedna mačka na povodcu, ova na biciklu.
Photobucket

U jednoj od pokrajnjih uličica (opet vrlo dalmatinskih po atmosferi) nalazi se hram posvećen Fudo Myo-o - to je ovaj sav u mahovini. Vjernici ga polijevaju vodom...
Photobucket

Photobucket
(budistička bilješka: Myo-o, kraljevi svjetla, ratoborne su facete budine mudrosti. Ne, ni meni nije jasno. Za utjehu, riječ je o ezoteričnom budizmu koji je malo kome jasan. Petorica su, za 5 strana svijeta, a Fudova je Sredina. Japanci njega najviše vole od svih Myo-oa, i baš ih briga je li faceta, emanacija ili što god.)

Još toga po pokrajnjim uličicama, jer jednostavno ne mogu izdržati gužvu na glavnoj Dotombori...
Photobucket

Photobucket

Je li vam poznata? (Onima dvoje od vas koji bi mogli znati o čemu je riječ...)
Photobucket

Možda vam ovaj natpis pomogne:
Photobucket
Jest, Lady Oscar iz Berubare... OscaL, heh.

Još jedan pokazatelj da Japanci nisu toliko savršeni - natpis kaže zabranjeno parkiranje:
Photobucket

Po gradskim ulicama ima dosta skulpturica i skulptura. Neke su kul (kao žirafa), većina kič, a nađe se i nešto posebno:
Photobucket
Hektor i Andromaha, autor Giorgio De Chirico, 1973.

Kao ilustraciju količine prometa u Osaki, ova sedmerotračna cesta je jednosmjerna. Parsto metara dalje je druga u suprotnom smjeru.
Photobucket
Čovjek gleda tko je ova luđakinja koja stoji nasred ceste i fotografira... Cesta je inače Midosuji-dori, imenjakinja "moje" Midosuji-sen linije podzemne, koja je bila i prva linija podzemne u gradu, povezujući Umedu na sjeveru s Nanbom na jugu.

Još malo prometa - japanske podignute polu-autoceste.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Grozotni stup na jednom od mostova, s jednako grozotnim grbom/znakom Osake.
Photobucket

Puno je ljepši u obloj varijanti...
Photobucket

Koji kontrast...
Photobucket

Photobucket
Riječni autobus prolazi ispod mosta, dok ja idem do podzemne i doma.


- 16:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.05.2008., nedjelja

Osaka, drugi put. Dio drugi: Shitenno-ji

Nedaleko od zoološkog nalazi se moj glavni cilj ovoga obilaska: budistički hram Shitenno-ji, jedan od najstarijih u Japanu (po kontinuitetu, ne po zgradama koje su spaljene x puta), na ulazu u koji se koči najstariji kameni torii u Japanu. Tim neobičnije što torii obično predstavljaju ulaz u šintoistička svetišta, a ne budističke hramove...
Photobucket

Pagoda hrama vidi se izdaleka, ali kako sam se približavala hramu nestajala je iza zgrada. Unutrašnjost hrama nije posebno privlačna, dvorište je cijelo pokriveno šljunkom što u kombinaciji s oblačnim danom daje dosta sumornu sliku.
Photobucket

Moram priznati da me unutrašnjost hramskih zgrada ne zanima previše (to sam naučila tijekom posjeta Kyotu) pa sam švrljala po priličnom prostranom terenu oko ograđenog središnjeg dvorišta hrama (u kojemu su pagoda i glavna zgrada, i za koji treba platiti upad).
Photobucket

Photobucket

A tu nije manjkalo zanimljivih detalja... Kao ovaj krasni kralj žaba (no, dobro, kornjača) u jezercetu u dvorištu:
Photobucket
(Tko ne zna zašto sam ga okrstila kraljem žaba, m'rš čitati Ezopa!)

Neke zgrade pokazuju starost i drvenu građu - baš su šarmant.
Photobucket

Photobucket
Dobro bi im došla koja ruka nove kričavo crvene boje. :)

Ne znam tko su ni zašto su tu (mislim da je riječ o nadgrobnom spomeniku ali ne bi me čudilo da se varam) ali baš su šesni.
Photobucket

Photobucket

Yaezakura (osmerostruka sakura/trešnja, ima višestruke latice i cvate dulje od obične trešnje), fotogenična kao uvijek.
Photobucket

Photobucket

Kapelica ili štogod, usred još jednog jezerca punog barskih kornjača.
Photobucket

Ovaj dirižabl nadlijeće i Sakai povremeno. Djeluje sasvim nestvarno, kao da visi na nebu, kao da ne bi smio letjeti... Možda zato što je toliko veličanstveno spor, pravi brod koji plovi nebesima.
Photobucket

I ovdje sam našla prekrasne, realistične (primijetite peruniku!) i šarene drvene rezbarije.
Photobucket

Photobucket

Znak Tokugawa, kako vjerni čitatelji Lone Wolfa znaju:
Photobucket

Čistaći otpalog lišća u akciji:
Photobucket

Ulaz u glavni dio hrama čuvaju dvojica mrkih čuvara. Mislila sam da su ovi kul, dok nisam vidjela one u Nari.
Photobucket

Photobucket
Kongo Rikishi (dijamantni/neuništivi snagatori) ili Nio (blagonakloni kraljevi), svojim milim blagonaklonim pogledima utjeravaju strah u kosti demonima i inim protivnicima budizma. Meni su baš slatki. Primijetite da jedan (lijevi) ima otvorena usta, dok drugi ima zatvorena. To su slogovi A i Un, budistički alfa i omega, početak i svršetak, poznatiji skupa kao Om. I parovi zvjerčica koje čuvaju šintoistička svetišta često slijede tu ikonografiju.

Na izlazu sam se još malo divila torii...
Photobucket

Photobucket

Malo niz ulicu od hrama (na putu do stanice podzemne) sam naletjela na ovo slatko malo shinto svetište Horikoshi:
Photobucket

A evo i A-Un zvjerčica:
Photobucket

Photobucket

Da kompletiram set raznih svetih zgrada:
Photobucket
Baptisti.

A kamo sam se odvezla podzemnom? U idućem nastavku...
- 16:37 - Komentari (1) - Isprintaj - #

16.05.2008., petak

Osaka, drugi put. Dio prvi: Shin-Sekai i Dobutsuen

Dok sam prvi put do centra Osake išla prvenstveno u šoping, ovaj put sam se prebacila u turistički mod i išla vidjeti što sve u Osaki zanimljivoga za vidjeti ima. Opet sam krenula od Nanbe i uputila se na jug smjerajući otprilike prema velikom i poznatom Shitenno-ji hramu. Usput sam nabasala Imamiya-Ebisu jinju (jinja = šinto hram), ne pretjerano zanimljiv hram. Da je šinotistički a ne budistički vidi se po torii, sveprisutnim cik-cak papirima, kao što su oni na yokozuninom pojasu, i po paru zvijeri čuvara.
Photobucket

Photobucket

Photobucket
Ne znam što su ove naljepnice, nalik su onima s imenima nalijepljenim po vratima ili zvonicima budističkih hramova. Za te sam pitala Nakajimu za vrijeme Matsumae izleta, i rekao je da su to imena umjetnika (glumaca i sličnih) koji se nadaju uspjehu pa zato ostavljaju svoje ime po hramovima.

Da je hram moderan, vidi se i po utičnici usred zida:
Photobucket

Uz prugu sam naišla na beskućničko sklonište s dvije uhranjene ali privezane mačke:
Photobucket
Da, može se naći beskućnika u Japanu, posebno u blizini željezničkih stanica, ispod nadvožnjaka, u ponekom parku. Također se može naći smeće u živici, a imaju i skupljače prazne ambalaže. Skoro kao kod nas. ;P

Na putu do Shitenno-ji nalazi se Shin-Sekai, kvart koji je početkom prošloga (ha!) stoljeća bio centar novog razvoja grada, lice budućnosti, s ponosnim Tsuten-kaku (doslovno Neboderni toranj) u sredini.
Photobucket

Budućnost je u međuvremenu došla i prošla, a kvart je malo propao u sasvim šarmantno oronulo stanje. Šarmu doprinosi život na ulici i atmosfera dalmatinskog mjestanca u kojem je netko otvorio nekoliko fugu restorana. Za neupućene, riba fugu smatra se za delikatesu zato što smrtonosna ako je nepropisno očišćena i pripremljena...
Photobucket

Reklame za fugu restorane:
Photobucket

Photobucket

Odmah do Shin-sekai kvarta nalazi se osački zoološki vrt (to je onaj Dobutsuen = životinjski vrt iz naslova). Isprva nisam namjeravala ući, ali ulaznica bješe jeftina, dan dug a ja bez mnogo pametnijih stvari u planu. Osim toga, turističko iskustvo me naučilo da se rijetko vraćam onome što sam mimoišla, tako da svaku priliku promatram kao "sad il' nikad"! Te uđoh u zoo. Interesantno, iako postoje blagajnice, karta se kupuje na automatu pa se zatim preda blagajnicama u zamjenu za poštenu kartu. Pretpostavljam da je tako brže kad je navala, a isti sustav sam vidjela i u Tokyu pa bome i u Sakaiju, tako da je vjerojatno univerzalan. Zoološki nije ništa posebno, staromodan je i polako se osuvremenjuje i postaje ugodniji za životinje, slično maksimirskom.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Medvjeđi obori, orlovi i velike mačke u depresivno malim kavezima - baš kao Maksimiru.
Photobucket
(azijska ribolovna mačka, Felis viverrina)

Fotogenična puma.
Photobucket

Kondor!
Photobucket

Malajski medvjed, najmanji i najtanji od današnjih medvjeda.
Photobucket
Šećka se amo-tamo baš kao i mrki i bijeli.

No ima i spektakularnih dijelova zbog kojih se isplati doći u zoo - veliki kavez za leteće ptice pun roda i čaplji, afrička oaza po kojoj razne životinje slobodno vrludaju, kuća s koalama (dosta su veće nego što sam mislila), obor gdje dječica mogu maziti i hraniti proždrljive, smrdljive i napasne koze i ovce, i golemo polje za slonove koje možeš promatrati samo iz daljine.
Photobucket

Sive čaplje se gnijezde na vanjskoj konstrukciji velikog kaveza za ptice:
Photobucket

Photobucket

Kroz veliki kavez se prolazi natkrivenim hodnikom s balkonima na koje se može izaći da se izbližega pogledaju ptice. Ali oprez!
Photobucket

Kazuar, odmah do obora. Nedavno sam na mreži naletjela na informaciju da je najopasniji od velikih ptica, može i ubiti čovjeka, te da ga je stoga teško držati u zoološkom. Ništa od tog nisam znala kad sam ga slikavala, ali sad mu vidim mračni pogled. ;)
Photobucket

Pripitomljeni jeleni. Scena hranjenja jelena ću se još nagledati, pogotovo u Nari...
Photobucket

Ima i veliki bazen s morskim lavovima koje se može hraniti ribljim glavama (ako ih prethodno kupiš). No većina glava završi u kljunovima sivih čaplji koje su ovdje stalni stanovnici.
Photobucket

Photobucket

...i bijesno brane svoj teritorij.
Photobucket

Zoo je prvenstveno namijenjen djeci, s puno natpisa i slikica koje objašnjavaju gdje i kako žive životinje. Zato vrvi zabavljačima, zalogajnicama, a ima i vlastiti mini zabavni park.
Photobucket

Da ne spominjem neobične česme:
Photobucket

I za kraj, zgodan komad ručnog rada na vrhu neidentificirane hrpe krame:
Photobucket

Nastavak za koji dan! Sve fotografije Osake, kao i dosad, možete naći na Photobucketu.
- 16:26 - Komentari (1) - Isprintaj - #

14.05.2008., srijeda

Kyoto, prvi put. Dio treći: Arashiyama nizbrdo

Počela sam se vraćati prema središtu mjesta, i mimoišla jedno šinto svetište koje izgleda služi kao parkiralište. Barem ima zgodni torii...
Photobucket

Seiryo-ji ponovno pati od šljunkaste sumornosti, ali barem ima rascvalu trešnju da razbije monotoniju.
Photobucket

Voljela bih da znam tko je:
Photobucket

Dok sam se šetuckala po dvorištu Seiryo-ji, privukli su me bubnjevi. Što sam zatekla nego predstavu (ne znam ni je li kabuki ili no) u kojoj pauk napada zaspalog samuraja. Nisam je odgledala do kraja, ali su specijalni efekti kad pauk baca paučinu na samuraja fantastični! A nije loš ni pauk kad nestane s pozornice skačući jedan kat niže... Pauka se prepozna po mreži na kimonu.
Photobucket

Photobucket

Samuraj u paučini, pauk pobjegao.
Photobucket

U hramu ima i lijepih starih drvenih zgrada:
Photobucket

A ni ulazno/izlazna vrata nisu loša.
Photobucket

Taman kad pomislim da sam shvatila hramove - zbunjujuća kapelica sa zbunjujućim kipovima:
Photobucket

Do sad su mi noge već otpadale, pa sam na tren bila u napasti unajmiti rikšu. Ima ih hrpa, i istovremeno služe kao vodiči. Pošto pola vremena vuku rikšu uzbrdo, divim se njihovoj kondiciji.
Photobucket
A i obući – ne vidi se, ali riječ je o kombinaciji debele crne bječve s odvojenim palcem i gumenog rebrastog đona (i on s odvojenim palcem). Kombinacija praktičnog i tradicionalnog, izgleda da su popularne i za razne druge terenske radnike jer se mogu kupiti u dućanu s alatom i opremom za kampiranje. U napasti sam da nabavim par, ali ne znam kad bih ih nosila.

Tako slatki...
Photobucket

Zadnji hram koji sam obišla je možda i najslavniji, zen hram Tenryu-ji (hram nebeskog zmaja), sagrađen na mjestu bivše vile cara Go-Daiga (koja je pak sagrađena na mjestu prvog ikad zen-hrama u Japanu), gdje je svećenik sanjao zmaja koji se diže iz rijeke i protumačio to kao nemiran duh pokojnog cara. Go-Daigo je onaj isti car koji je poslao Kusonokija u izgubljenu bitku. Svrgnuo je Kamakura šogunat ali njega je svrgnuo Ashikaga čime je počeo novi šogunat... nije ni čudo da je bio nemiran.
Kao i većina japanskih hramova, svetišta i dvoraca, Tenryu-ji je gorio nekoliko puta, tako da je sadašnji hram iz Meiji razdoblja (restauracija carstva u drugoj polovici 19. stoljeća). Ali iza njega je jedan od najstarijih vrtova u Japanu, iz 14. stoljeća, i proglašen svjetskom kulturnom baštinom. Zato je ulaz u hram 100 jena, a u vrt 600. :)

Ulica do Tenryu-ji je praktički preko puta tramvajske stanice, a uz nju ima još nekoliko hramića, svetišta i vrtova.
Photobucket

Photobucket

Quo Vadis na japanski.
Photobucket

Ne znam uzgajaju li ovu žabokrečinu namjerno, ali ne bi me čudilo.
Photobucket

Zavjetne pločice s molitvama ili zahvalama.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Sivih čaplji po Osaki i Kyotu ima k'o golubova.
Photobucket

Napokon, Tenryu-ji! Pola sata prije zatvaranja, ali što se tu može. Brzinski obilazak već pomalo sumračnog vrta ipak je vrijedio ulaznice, vrt je krasan.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Gle! Japanska dunja! :)
Photobucket
Chaenomeles speciosa, a Englezi je zovu Kineska cvatuća dunja. Kako to znam? Uz svako stabalce ima ploča s natpisom:
Photobucket
Lijepo piše: boke, iz porodice ruža. A poslije sam u riječniku našala latinsko i englesko ime...

Genpei tužna breskva (isto kao tužna vrba – obješene grane).
Photobucket
Zašto genpei? Primijetite kako na istom stablu svatu bijeli i crveni cvjetovi (kako su jasno razgraničeni, pretpostavljam da su crveno-cvatuće grane nakalemljene). A bijela i crvena bile su boje Genji i Heike klanova (tj. Minamoto i Taira) čije je međusobno ratovanje prešlo u priču, pa je i to razdoblje dobilo ime po njima: Genhei -> Genpei. Crvena i bijela ostale su boje suprotstavljenih momčadi u raznim natjecanjima...

Jedino što mi je malo pokvarilo dojam bili su drveni trupci od – betona.
Photobucket

Svejedno sam bacila koji jen (doslovno, kovanice od jena) gađajući pliticu pred velikom žabom u jezercu, kao znak nakane da se vratim (na japanskom žaba se kaže kaeru, jednako kao i glagol vratiti se).
Photobucket
I divila se bočnim žabama, koje kao da su izašle iz dućana s vrtnom opremom (a vjerojatno i jesu).

Uz zgradu je bio klasični japanski vrt, s jezercem punim velikih šarana, koi.
Photobucket
Možete pogledati i ne pretjerano uzbudljivi hi-res filmić koija kako plivaju naokolo:


Photobucket

Photobucket
(na tablama piše Zabranjen pristup)...

Ako ne mogu ja na verandu, može moj fotić!
Photobucket

Zatvaranje! Zatvaranje!
Photobucket
Moj prvi budistički svećenik! ;) U ruci drži drvene udaraljke da nam privuče pozornost.

Oh, da, nisam vam pokazala sami hram:
Photobucket

Već je padao mrak, vrijeme za povratak u Osaku. U Arashiyami ima i željeznička stanica pa sam mogla ravno na vlak. Pokraj kolodvora:
Photobucket

Torokko je vlak/uspinjača koji do Arashiyame vozi kroz ona krasna brda... idući put.
Photobucket

Laku noć.
Photobucket

- 16:14 - Komentari (3) - Isprintaj - #

12.05.2008., ponedjeljak

Kyoto, prvi put. Dio drugi: Arashiyama uzbrdo

Gužva na izlazu sa stanice u Arashiyami je bila prava japanska – čovjek do čovjeka. Iako je već prolazilo, još uvijek je bilo doba trešnjinog cvijeta, pa je pola Kyota nagrnulo na Arashiyamu i obale Oi-gawe koja tu postaje Katsura-gawa (kawa/gawa = rijeka) diviti se ocvalim trešnjama i jesti, naravno. Glavna cesta ravno sa stanice vodi do Togetsu-kyou mosta (kyou = most) i parka na Nakanoshimi (shima = otok).
Photobucket

Photobucket

Sic transit: ocvale trešnje.
Photobucket

Što nije spriječilo neke da se urede za izlazak:
Photobucket

Photobucket

Osim velike koncentracije Japanaca i štandova s hranom na Nakanoshimi i mostu nije bilo previše zanimljivo, pa sam se uputila uz obalu prema pustijim krajevima. Po rijeci su čamci prevozili turiste, što ovaj put nisam iskoristila.
Photobucket

Kameyama park na brdašcu (yama, ne) uz rijeku je pravo utočište od gužve, s pustim stazicama (uzbrdo, puf paf) i krasnim pogledima na kanjon rijeke i okolna brda.
Photobucket

Photobucket

A na sjeveru se na park nastavlja bambusova šuma. Zvuči bezazleno ovako kad se napiše, to treba vidjeti. Bambusi rastu i 20-ak metara visoko, gusto jedan do drugoga, a starija debla poprimaju sivkasti ton... U gomili su veličanstveni, mračni i svježi. Samo zbog šume se isplati potegnuti do Arashiyame!
Photobucket

Photobucket

Nisam jedina bila očarana njima.
Photobucket

Iza bambusove šume bilo je jezerce, a uz njega slijepi putić na kraju kojega je čučalo malecno šintoističko svetište (ne vidi se od kombija, he he).
Photobucket

Neimpresionirana hramom, otišla sam vidjeti na što sliči svetište... i zatekla ovo:
Photobucket

Čekale su čuvara/svećenika da ih nahrani, i muvale se pred kućicom kako samo uhranjene mačke koje čekaju objed znaju.
Photobucket

Jedna se čak dala maziti (mačke u Sakaiju su prilično paranoične i bježe od mene). A druga je pristojno pozirala ispod torii:
Photobucket

Ah, da, svetište:
Photobucket

Uz jezerce su u busiji čekali pticolovci:
Photobucket

Osvježena promjenom, imala sam energije za nekoliko budističkih hramova, smještenih na obroncima Arashiyame (opet penjanje uz stazice, puf paf). Hramske zgrade više-manje, ovdje je barem teren hrama zelen i ugodan za šetnju. Pa idemo redom...

Jojakko-ji. Na ulazu su mi vrlo uslužno tutnuli letak na japanskom, iako sam kartu kupila na engleskom...
Photobucket

Groblje koje izgleda kao mali grad – i tu Japanci imaju manjak prostora.
Photobucket

Mislim da je ovo stalak za privremene nadgrobne spomenike:
Photobucket

Volim japanska zvona...
Photobucket

S vrha Jojakko-ji puca pogled na Kyoto – primijetite toranj nad kolodvorom.
Photobucket

Odmorište uz japanski vrt...
Photobucket

I karakteristična pagoda.
Photobucket

Uz vodopadić bio je ovaj mali buda zatrpan kovanicama, i još manji buda nacrtan na oblutku do njega. Mislim da je to Jizo buda, zaštitnik putnika i koječega drugoga.
Photobucket

Gio-ji, vrlo skroman hram koji je služio kao samostan za redovnice, nazvan po svetici iz Heian razdoblja (oko 13. stoljeća)
Photobucket

Latice trešanja po mahovini... Vrlo... japanski.
Photobucket

Photobucket

Gio-ji je spokojan hramić, daleko od gužve središta Arashiyame, i prvi budistički hram koji mi se svidio, vjerojatno upravo zbog svoje jednostavnosti: jedna zgrada, vrt, i ograda od pruća.
Photobucket

Photobucket

I bambusi! S kamelijama.
Photobucket

Nastavak u idućem postu. Ostale fotografije možete (kao i dosad) naći na Photobucketu
- 16:04 - Komentari (2) - Isprintaj - #

10.05.2008., subota

Kyoto, prvi put. Dio prvi: Nishi Hongan-ji

Da ne budem besposlena vikendima, svaki put nastojim potegnuti negdje. A Kyoto je blizu (po' sata lokalnim vlakom od osačkog kolodvora) i cvijet kulture Japana (kako je lijepo sročila ona davna izložba u sadašnjim Klovićevim dvorima). Tako da sam svoju drugu subotu u Japanu otputovala u Kyoto. Kako sam znala da Matsumae zaklada sprema četverodnevni izlet svojim stipendistima koji uključuje i Kyoto, za svoj prvi posjet Kyotu odabrala sam manje udarnu atrakcije. Kyoto je, naime, okružen brdima. S istoka je Higashiyama (Istočno brdo, yama = planina ali ovo su ipak brda), sa slavnim hramom čiste vode Kiyomizu-dera (tera/dera = hram) te Sanjusangendo hramom u kojemu stoji 1001 kip Kannon. Na sjeveru među obroncima brda Okitayama (Veliko sjeverno brdo) leži park s Kinkaku-ji (Zlatnim paviljonom) i zen-budistički hram Ryoan-ji (ji = hram, isto se piše kao tera) sa slavnim zen kamenim vrtom. A na zapadu se pruža brdo Arashiyama (za divno čudo, ne Zapadna već Olujna planina) s povećom koncentracijom hramova i svetišta i na glasu kao ugodan kraj. Te se zaputih tamo.

Kyotski kolodvor je usred grada, nov, moderan i golem. Nije se teško izgubiti u njegovim razinama, pogotovo kad tražiš turistički centar da iskamčiš besplatnu kartu Kyota. Srećom, tu je putokaz. ;)
Photobucket
(Mislim da ima neki Tezuka Pro ili općenito manga muzej bilo u samom kolodvoru ili u blizini... Provjerit ću jednom.)

Prvi dojam Kyota kad sam napokon našla izlaz iz kolodvora bio je prilično jadan. Zgradurine baš kao i u Tokyu i Osaki... Ali srećom me je Lonely Planet vodič upozorio da se ne dam zavarati i da se zaputim u otkrivanje skrivenih šarmantnih zakutaka starog Kyota koji još preživljavaju. I doista, kako nije zbomban do temelja tokom rata, još ima starinskih tijesnih uličica u kojima se ni dva bicikla ne mogu mimoići, drvenih kuća koje kao da su glumile u ranim Kurosawinim filmovima, i dvorišta skrivenih iza zidova.
Photobucket

Photobucket

Oh, ima i toranj na kolodvoru da olakša orijentaciju. ;)
Photobucket

Na putu od kolodvora do tramvaja za Arashiyamu prošla sam pokraj (pa i kroz) budistički hram Nishi Hongan-ji, sjedište Jodo Shin-shu sekte budizma.
Photobucket
(U međuvremenu sam malo čitala o raznim podvrstama Buda i budizama i njihovoj ikonografiji. Ukratko, Jodo budizam štuje Amidu budu koji spašava ljude koji se poslije smrti ponovno reinkarniraju u njegovom nezemaljskom kraljevstvu Jodo - nekoj vrsti raja. Tamo u miru mogu postizati prosvjetljenje kroz daljnje reinkarnacije bez paćenja s mukama ovog svijeta... Najveća budistička sekta u Japanu, navodno, a Shin-shu joj je valjda podvrsta.) Sagradio ga je Toyotomi Hideyoshi (jedan od trojice vojskovođa koji su se borili za svevlađe nad Japanom na prijelazu 16. u 17. stoljeće, a konačni pobjednik bio je Tokugawa Ieyasu od istoimenog šogunata) a 10-ak godina kasnije Tokugawa mu je sagradio takmaca malo istočnije da podijelom razbije moć Shin-shu sekte (koja očito ima i podsekte, avaj). Takmac se zove Higashi Hongan-ji (istočni) a ovaj se onda prozvao Nishi (zapadni).

To je bio moj prvi susret s budističkim hramom, pa nije ni čudo da sam bila izgubljena. Ništa nisam znala: što je koja zgrada, koga predstavljaju kipovi, koja je simbolika ukrasa... Sjetila sam se japanskih turista u Rimu i kako sam se pitala znači li njima sve to išta, može li ih se uopće toliko dojmiti kao mene? Sad sam ja bila Japanac u Rimu, i znam kako im je. Sve te crkve im se stapaju u jedno, ne primjećuju zgodne sitnice, jednostavno nemaju nužnu kulturnu i povijesnu podlogu... eto, tako sam ja bila u Hongan-ji. Sve je to bilo zgodno, ali nije me se dojmilo.
Photobucket

Dvorište je pogotovo bilo sumorno, ni vlati trave, samo šljunak i parkirani auti. I to je (pa i auti) dosta tipično za velike budističke hramove u gradovima. Japanci ne cijene travu, možda im klima nije odgovarajuća.
Photobucket
Zato ponegdje uzgajaju krasnu mahovinu...

U glavnoj zgradi je bio neki obred, redovnik je propovijedao okupljenim vjernicima. Sumrak u dvorani, odsjaj zlata s glavnog i pokrajnjih oltara, miris tamjana u zraku... atmosfera je bila prilično nalik onoj u rimskim crkvama, zapravo. :)

No ipak sam se zabavljala nalazeći neobične detalje. Zvjerčice na krovu, recimo...
Photobucket

Photobucket

Photobucket

A onda sam nabasala na ova krasna izrezbarena vrata. Nekoliko muzeja i vodiča kasnije nagađam da su to šogunska ili carska vrata, kroz koje obični velikaši (a kamoli puk) ne smiju ni primirisati...
Photobucket

Vrata su vrvjela prekrasnim rezbarijama, više fotografija možete naći na Photobucketu.
Photobucket
(prema grbovima oko ždrala, riječ je o carskim vratima...)

Photobucket
Nisam očekivala da će biti tako realistične, detaljne i šarene! Ukrasna rezbarija po drvenim zgradama iz tog doba je zbilja krasna...

A taman kad sam izlazila...
Photobucket
Ima bit' da se i Japanci vjenčavaju subotom. Čovjek sa suncobranom je ženidbeni posrednik ili kum, i držat će otvoreni suncobran nad mladencima dok budu ulazili u hram. No zasad se svatovi tek okupljaju:
Photobucket
A taksisti čekaju da ih odvezu nakon ceremonije i ćeretaju međusobno...
Photobucket

Dalje prema stanici naišla sam na svoj prvi japanski nadhodnik! Naime, na velikim raskršćima ponekad naprave pješačke nadhodnike da smanje gužve i čekanje.
Photobucket

Photobucket

Photobucket

Također sam primijenila elegantni način kako da češće objavljujem na blogu – razbijanje dugih putopisa na dijelove. Arashiyama u idućem nastavku!
- 15:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.05.2008., četvrtak

Moja kućica

U Sakaiju živim u sobi/stanu za iznajmljivanje, mjesečni najam 64.000 jena (podijelite s 20 za kune) što je mrcu više od četvrtine moje mjesečne stipendije. Sastoji se od sobe, predvorja sa svim, i balkona. U predvorju i uz njega imam sve: kuhinjičicu sa sudoperom i električnim špaherom s napom ali bez radne površine, mašinu za pranje veša s okomitim bubnjem, kupaonicu s kadom i tušem, WC, frižider i mikrovalnu te kompletni manjak polica. Soba sama ima TV i internet priključak, klimu, stol zašarafljen za zid i 2 stolice, te golemi ugrađeni ormar s podjednako totalnim nedostatkom polica. Imam i balkon/terasu (ipak sam u prizemlju) s izmjenjivačem od klime i držačima za motke za sušenje veša. Primijetit ćete nedostatak klasičnog komada namještaja: kreveta. Ali zato iznad predvorja ljestve vode do "tavana", dimenzija taman kao stvorenih za staviti madrac. Da je uistinu namijenjen da bude spavaća soba ukazuje i postojanje svjetiljke i niše/police sa utičnicama za struju i TV antenu, a može se staviti i zavjesa. Kako slike govore više od tisuću riječi, evo materijala za par kartica:

Photobucket
Zgrada s reklamnom zastavom za "LeoPalace" sobe za iznajmljivanje. Evo vam i link na njihovu stranicu.

Stan, pogled prema terasi i prema predvorju. Kufer ispod televizora služi kao dodatna polica.
Photobucket

Photobucket

Spavaći tavan. :)
Photobucket

Umjesto fotelje:
Photobucket

Kuhinja:
Photobucket

Mikrovalna na frižideru i minimalna polica:
Photobucket

Komande za veš-mašinu. Fotografirano da mogu na miru kopati po rječniku na kompjuteru i prevesti sve mogućnosti. Pere samo u hladnoj vodi(!), što je izgleda normalno u Japanu.
Photobucket

Cijela kupaonica je tuš kabina (vrlo praktično). Kada nije dovoljno duga za pružiti se, ali ionako se ne volim kupati u kadi. Inače, vruća voda je zbilja vruća (mislim da je 60 °C, dovoljno neugodno da se ne može izdržati) pa se obavezno mora miješati s hladnom. Barem imaju miješalicu, za razliku od jedne druge otočke nacije.
Photobucket

Iznad kade ima motka koja ne služi za vješanje zavjese (jer je doslovno nad kadom) nego za sušenje robe kada vani lije kiša. Ventilacija u kupaonici se može namjestiti na razne duljine, intenzitete i temperature propuha baš u tu svrhu...

Da malo objasnim to sušenje veša na motki - puno je praktičnije nego što u prvi tren zvuči. Naravno da je motka naslijeđe iz doba kad su se kimona i ini odjevni predmeti sušili na bambusovim motkama. Danas je motka najčešće metalna i na izvlačenje, i može se nabaviti u robnoj kući za parsto jena. Izravno na motku se vješaju veći komadi: posteljina, šugamani i (u mojem slučaju) hlače. Za vješanje sitnijeg veša može se kupiti okvir s pričvršćenim kvačicama s donje strane i kukom za vješanje na motku s gornje strane, a majice i košulje se suše obješene o plastične vješalice (koje se isto samo objese na motku) tako da se minimalno deformiraju. Kompletan set: motka, okvir za veš, 10 vješalica i paket samostalnih kvačica (da se zakvače šugamani i ino da ne odlete kad zapuše) me je došao ispod 1000 jena (50 kuna).

Još nekoliko ekstra slika možete naći ovdje.
Na kraju, da smjestim sobu u kontekst: ako kliknete na link na kartu Sakaija, taman sam negdje pokraj broja 197 u centru karte. Evo povećanja – stan je označen crvenom a posao plavom (kampus Sveučilišta je ovaj tamniji pravokutnik).
Photobucket
A onaj park u obliku ključanice odmah do stana? O tome drugi put...

- 15:28 - Komentari (1) - Isprintaj - #

01.05.2008., četvrtak

Osaka, prvi put

Prvi dan u Sakaiju sam nabavila većinu nužnih stvari i upoznavala ljude. Drugi dan je bila nedjelja, i odlučila sam potegnuti do Osake nabaviti jedinu zbilja bitnu stvar koja mi je nedostajala: adapter za električni utikač za svoj skutnik (laptop, za neupućene) i punjač baterija za fotić (ali to je bilo manje bitno). Srećom pa dućani u Japanu rade nedjeljom... Dobro sam povezana sa svijetom - na 15 minuta hoda od stana je stanica podzemne/lokalne željeznice. Podzemna vozi ravno do središta Osake (Nanba područje), zatim glavnog osačkog kolodvora i na kraju do Shin-Osaka kolodvora za shinkansene, dok lokalna vozi do središta Osake drugom rutom.

Kako je bila nedjelja, prvo sam išla izvidjeti gdje je najbliža lokalna katolička crkva. Naime, našla sam na internetu njezinu web-stranicu i kartu kako je naći, i ispalo je da je blizu stanice na istoj trasi lokalne željeznice. Po karti mi se činilo da je samo jedna stanica pa sam se pjehe uputila uz prugu, ali na kraju je ispalo da su dvije no ne previše međusobno udaljene tako da se da ići pješke, no ruta nije baš zabavna za
šetnju, tako da sam idućih tjedana kao prava ljenčina išla vlakom te dvije stanice (ukupno 2 min vožnje). Crkvu nije bilo teško naći, čak ima i zvonik. Na moje iznenađenje, misa je bila najveći kulturni šok u cijelom Japanu. Lako to što je na japanskom... pred početak mise pjevaju psalme, nakon početnog blagoslova svi se međusobno isklanjaju, cijelo vrijeme mise daju se obavijesti (tipa "ustanite", "sjednite", "sad slijedi pričest") preko razglasa, kod župnih obavijesti može se javiti svaki član župe i reći što ima, a na kraju su i predstavljali nove župljane (pretpostavljam). Baš sam se osjećala kao stranac, točno suprotno nego na misama u Europi. Ah, da: znate li kako pružaju mir jedni drugima? Opet se ispoklanjaju na sve strane...

Poslije mise sam sjela na vlak za Nanbu tražiti adapter. Iako je odmah do kolodvora Denden-machi (električni kvart), namučila sam se dok sam ga našla. Prvo sam probala veće dućane, ali ni mahanje kablom dok sam objašnjavala što mi treba nije pomoglo - jednostavno nisu imali adaptere. Imali su hrpe fotića, istina, ali nisam imala volje proučavati ih... Na kraju sam na svoje veliko olakšanje adapter kupila u malom dućančiću s prolazima natrpanima svakojakim električnim potrepštinama, od žarulja do žica. Kad sam već bila u gradu, odlučila sam malo i razgledavati, pa sam se uputila prema obali rijeke Tosabori uz koju se nalazi Osaka-jo, tj. Osački dvorac (rekonstrukcija, kao i većina velikaških dvoraca po Japanu).

Usput sam slučajno nabasala na veliki šoping-prolaz Doguya-suji uz sam kolodvor, po atmosferi skoro pa tržnicu, gdje se prodaje keramika, lonci, suđe, noževi i ostale kuhinjske i kulinarske potrepštine. Atmosfera je sjajna, dućani puni (za mene) egzotike, baš me je razveselilo nakon muke s dućanima elektronike. Slijede slike:

Photobucket
Prolaz

Photobucket
Noževi - najslavniji proizvod Sakaija!

Photobucket
Oprez! Ne diraj.

Photobucket
(što Predator i Darth Vader rade u dućanu s mirisnim svijećama i sličnim, ne znam)

Photobucket
Zdjelice za juhu u dućanu s lakiranim drvenim suđem po kojem je Japan poznat.

Photobucket
Debele i duge kao podlaktica - daikon repe!

Photobucket
Sve što vam treba za uresiti restoran: ulazna zavjesa, lampioni, i divovska manekineko.

Podzemnom sam se odvezla do obale rijeke Tosabori i prošetala do dvorca.

Photobucket

Usput sam naišla na osačku burzu ispred koje se koči kip Godaija Tomoatsua:
Photobucket

Čovjek ispade prilično zanimljiv: jedan od grupice studenata koji su se 1860-ih prošvercali iz još izoliranog Japana pod Tokugawa šogunatom da studiraju u inozemstvu. Nakon povratka pomogao je uspostavljanju trgovačkih veza s Europom i svrgavanju šogunata. U novom Meiji Japanu bio je prvo vijećnik i diplomat, ali se ubrzo umirovio i posvetio poslovima u Osaki, gdje utemeljio osačku burzu (mjesec dana nakon što je osnovana tokijska) i gospodarsku komoru. Umro je s nepunih 50 godina.

Negdje od burze prema dvorcu uz obalu rijeke počinje šetnjica u sjeni procvalih trešanja. Gužva bješe poprilična, ali uspjela sam naći klupicu da sjednem i odahnem malo.
Photobucket

Po rijeci su jurili skuteri i gliseri, a plovili su i izletnički brodovi... sajamska atmosfera.
Photobucket

Osaka-jo:
Photobucket

Photobucket

Oko dvorca je bila velika stiska jer je valjda cijela Osaka i okolica nagrnula diviti se trešnjama u cvatu. Atmosfera je bila otprilike kao nedjeljom popodne na Bundeku, uključujući štandove s hranom i nadobudnim pop-bendovima koji probijaju bubnjiće oduševljenim fanovima. No najzabavnije je bilo gledati Japance kako se dive trešnjama...
Photobucket

Od silne gužve nije mi se dalo probijati do samoga dvorca (bit će dana), pa sam s rijekom ljudi ušla u obližnju željezničku stanicu, uskočila u prvi vlak (uopće nije bila prevelika gužva, vlakovi voze dovoljno često) i uputila se kući u Sakai.

Photobucket

Photobucket

Ostale slike iz ovog a bome i drugih izleta do Osake možete naći ovdje.

Dobro mi ide ovaj blog - nakon četiri tjedna u Japanu, opisala sam prva četiri dana. ;)

- 06:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se