26.05.2008., ponedjeljak
Tiho susjedstvo
Uz redovito susjedstvo, preko ceste imam i tiho susjedstvo, koje mi je upalo u oči čim sam stigla. Nagusto naslagano, kako je već u Japanu običaj, ali svejedno na prvi pogled prepoznatljivo kao groblje...  Tako da mi je jedna od prvih šetnji u Sakaiju bila uskim prolazima između nadgrobnih spomenika dok sam tražila poznate elemente i upijala neobičnosti. Pa evo par fotografija, ilustracije radi.    uljez :) (piše Maria)     siromašni susjed... Groblje samo po sebi nije toliko zanimljivo koliko onaj šumoviti brežuljak preko puta.  Ako se sjećate iz ranijih poglavlja, riječ je o parku u obliku ključanice kakvi su razasuti Sakaijem. Iako sam bila čitala o njima negdje ranije, ipak ih nisam prepoznala dok nisam na stranicama Sakaija doznala o čemu je riječ... Ukratko, pod pošumljenim i jarkom odvojenim humkom počiva car.  Nije to neki od ovih modernih ili srednjovjekovnih careva: ključanicoliki "parkovi" su tumuli iz 5. stoljeća. Za ovaj moj se pretpostavlja da je posljednje počivalište cara Nisanzaija (još nije raskopan, japanska arheologija nije toliko živahna kao zapadnjačka). Ako pogledate interaktivnu kartu Sakaija naći ćete nekoliko većih od njega, od kojih je najveći i najpoznatiji Nintokuov, smješten pokraj gradskog parka. Detaljnije o Mozu tumulima u kasnijem poglavlju... Dječje igralište podno nasipa opremljeno je kopijama kipića u haniwa stilu, kakvi su postavljani na tumule pred sva ta stoljeća...    Sjajna kombinacija realističnih detalja i naive, haniwa su mi omiljeni dio japanske umjetnosti još prije dolaska u Japan. Kad sam doznala da idem u Sakai, na pamet su mi pali puškari (koji su ovdje naučili raditi puške od Europljana) - nisam ni pomislila da putujem u srce pretpovijesnog Japana. :)  Pristup tumulima nije dozvoljen (ipak su to istovremeno šintoistička sveta mjesta i moguća arheološka blaga), pa su pravi mali otoci divljine usred sivog Sakaija. Stabla koja uvijek nađu neki vjetar da šušketaju, ptice koje se gnijezde na tumulu ili uz njegove obale (čaplje, patke, neke male čigrice), barske kornjače koje se sunčaju na obali kada ne plove mutnozelenim jarkom, i ribetine koje pasu žabokrečinu... A možda i poneko vodeno čudovište (OK, poveliki som), koje kao za inat uzburka vodu tamo gdje ne gledam.  Još slika groblja i tumula možete naći na Photobucketu Polukrug oko Nisanzaijevog tumula postao mi je omiljena šetnja koju dijelim sa šetačima pasa i (kako šećem predvečer) šišmišima. Jedini nedostatak cara u susjedstvu je što jarak djeluje kao krasno mjesto za koćenje komaraca. No zato imam mrežu na balkonskim vratima, i protukomarasta sredstva u supermarektima.  |