Trećinu svijeta daleko

  travanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Rujan 2009 (23)
Lipanj 2009 (13)
Svibanj 2009 (21)
Ožujak 2009 (20)
Veljača 2009 (20)
Siječanj 2009 (10)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (11)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (13)
Kolovoz 2008 (24)
Srpanj 2008 (23)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (12)
Travanj 2008 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
Dojmovi i fotografije iz Japana

Linkovi
Glavni fotoalbum:
Photobucket
Photobucket2
(jerbo se prvi napunio)

Japan:
Službena stranica grada Sakaija
Interaktivna karta Sakaia
(Japanska, s titlovima)
Prefekturno sveučilište u Osaki
Matsumae međunarodna zaklada (hvala im)
Hyperdia planer putovanja
(vozni i letni redovi, vrlo korisno iako isprva nespretno)
Japan-guide.com - sve što ste htjeli pitati o Japanu a niste znali gdje biste.

Preporučena literatura:
Blog Kućanice u Japanu
(za one koji ne čitaju ovaj blog samo iz rodbinske dužnosti)

Meni zanimljivo:
Ilustrirani vodič kroz japansku mitologiju
Službeni sumo portal
Sumoforum
Ghibli muzej
Takarazuka Revue
(službena stranica, na Japanskom)

Bratske stranice:
Darko Macan piše blog
MCNov crtani notes

23.04.2008., srijeda

Prvi dan u Sakaiju

Za početak, ispravak netočnog navoda: kolega stipendist nije bio Uzbek nego Kirgiz. Sramim se, sramim.

Prvi dan u Sakaiju bio je natrpan: ujutro smještanje i pregledavanje stana/sobe (uključujući pažljivo popisivanje svih sitnih oštećenja, da mi slučajno ne naplate štetu koju sam naslijedila), uključivanje struje i plina, provjera instalacija, kupovina madraca i posteljine, suđa i potrepština (uz veliku pomoć prof. Tadanage i njegovog auta), te hrane. Sve to popraćeno snalaženjem u stranom gradu i (u dućanu) među natpisima na japanskom. Možda se u Japanu i može preživjeti bez prethodnog znanja jezika, ali prvi posjet supermarketu bio je prilično naporan, pogotovo odgonetanje što je šampon a što tekući sapun, i gdje prestaju sredstva za pranje veša a počinju ona za pranje suđa... Ni kod hrane nije bilo jednostavno, pogotovo što mi je većina japanske hrane bila potpuno nepoznata. Srećom, dosta pakiranja ima objašnjavajuću sličicu, a za prvi put sam bila konzervativna pa kupila hrenovke i špagete. (Naravno, sad se već snalazim k'o velika, makar ima dva prolaza koja preskačem: jedan pun sirovina za japansku kuhinju, a drugi pun sojinih i drugih sosova.) Barem plaćanje na kasi nije teško: cijena piše na ekrančiću, a ionako sam imala novčanice od 10.000 jena (oko 500 kuna), pa bih samo blagajnici tutnula jednu i čekala kusur. Ako je kusur veliki, novčanice ti izbroje jedno tri puta da uvjere sebe i tebe da je sve OK, a kovanice kasa automatski izbroji (naravno, jednom kad blagajnica ukuca koliku si novčanicu dao) i izbaci u pliticu - impresivno! I sve dok ti ne vrati kusur, novčanice kojima si platio stoje zakvačene na kasi, da oboje možete provjeriti je li sve OK... i naravno da vraćaju sve do zadnjeg jena (1 jen = 5 lipa), pa mi je prvih dana novčanik bio pun siće od 10 do 1 jena, dok se nisam naučila plaćati sitnijim novcem.

Još jedan kulturni šok bio je veliki "Molimo, izujte cipele!" natpis ostavljen na podu na ulazu u stan - treba čuvati parket... Zato i imam ormar za cipele kraj ulaznih vrata koji ima više polica od cijelog ostatka stana skupa (u ormaru ima prostora, ali nema polica - sve treba slagati na hrpe). Natpis sam maknula kad sam ušla, pa naravno da sam se zaboravila izuti idući put. No sad mi je već prešlo u naviku.

U svom tom smještanju i šopingu jedva da sam stigla ručati, jer popodne sam trebala otići na faks upoznati Tadanaginog šefa i ostale članove laboratorija, te biti gost na zabavi divljenja trešnjama. Naime u kampusu imaju jedno jezerce uz koje rastu trešnje, pa se u tjedan-dva dok cvatu pola Sakaija sjati diviti se trešnjama te jesti i piti pod njima. Srećom, od sobe do faksa uopće nije daleko (manje od 5 minuta)... Prvo sam razgovarala sa šefom istraživačke grupe, prof. Tatsumisagom, što se uglavnom svelo na lociranje Hrvatske i objašnjavanje kako i zašto sam završila u Japanu. Onda smo se premjestili na ceradu pod trešnju (skidanje cipela, molim), opremili konzervama pića i grickalicama, i počeli upoznavati.

Uz Tatsumisagoa i Tadanagu, u grupi je još jedan prof, najmlađi, Hayashi. Onda su tu još 3-4 doktoranda, tucet magistranada i 6 diplomanada. Iako diplomandi i par magistranada nisu bili na zabavi, naravno da nisam imala nikakve šanse da ih sve popamtim. Srećom, i oni su se ubijali oko izgovora mog imena (očekivali su da sam Makan), a i nitko ozbiljno nije očekivao da ih odmah zapamtim. Ni dan danas ih ne znam sve... Podijelila sam razglednice i licitare koje sam donijela kao suvenire, a zainteresirali su ih i turistički prospekti Zagreba na japanskom. Opet sam pričala gdje je Hrvatska, da ima 4 godišnja doba (iz nekog razloga to je jedna od prvih stvari koju pitaju) i da je klima otprilike kao u Japanu. Kad se počelo mračiti, fešta se preselila u zgradu... sve u svemu, dobar način da se počne raditi.

Da ne bude dosadno, rečeno mi je da će u ponedjeljak biti još jedna fešta, za diplomande koji počinju raditi od tada. Kako mi reče Tadanaga: prof. Tatsumisago voli fešte. Ta je fešta završila pravom japanskom večerom (u gostionici s tatami podovima, izuvanje molim), koja je bila sjajan način da upoznam razna jela. Počela je sa sašimijem (sirova riba i sjeckano povrće na salatu), nastavilo se s kuhanim svačim s tofuom, tempurom (pohani račići i povrće), takoyakijem (frigane okruglice od tijesta s malo hobotnice unutra), pečenom ribom... Sve (osim neke paprene hladetine) jako fino. Uz hranu se nemilice točilo pivo, a onda su se diplomandi još jednom predstavili (prvi put je bilo to popodne, kad su birali teme), rekli nešto o sebi, odgovarali na ne uvijek ozbiljna pitanja, i na kraju trebali izrecitirati naziv svoje teme (s većim ili manjim uspjehom). Profesori su održali govore (isto više ili manje ozbiljne), i sve u svemu bilo je veselo.

A fotografije, pitate se? Vjerovali ili ne, ništa od ovoga nisam uslikala. U subotu sam od strke ostavila aparat u sobi, a na večeri sam imala pune ruke štapića. ;)

- 04:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

19.04.2008., subota

Od Zagreba do Sakaija, dio drugi.

Narita-ekspresu treba gotovo sat vremena da stigne do središnjeg kolodvora u Tokyu (istina, usput staje par puta), a većinu toga vozi se kroz grad. Ali iako pokriva veliku površinu, riječ je većinom o nekolikokatnicama, bez nebodera ili velikih stambenih zgrada. Rezultat je monotono more sivila... ruku na srce, umor nije pomogao dobivanju dobrog prvog dojma Japana. Taman sam se spremala na snalaženje po kolodvoru uz pomoć plana koji su mi poslali, kad li su me na izlazu iz vagona dočekali predstavnici Matsumae fondacije koja financira moj put i boravak u Japanu (hvala im), Nakajima i Nakayo. Na tren sam se pitala kako su znali točno na koja ću vrata izaći, ali onda sam se sjetila da je hostesa na aerodromu nešto čvrčkala po svome notesu kad sam kupila kartu. Očito je uz sretnu vijest da sam stigla i ukrcana na vlak, Fondaciji javila i u koji vagon, pa su se podijelili po jedan na svaka vrata tog vagona... Nije im bilo dosta što su rezervirali ured u hotelu na 5 metara od izlaza iz kolodvora, osobno su me odveli do ureda (što mi je bilo drago, kad sam vidjela koliki je zapravo kolodcor). Ured je bio minimalan: stol, četiri stolca i taman mjesta za otvaranje vrata - moj prvi kontakt s manjkom prostora u Japanu, ali ne i posljednji... Par minuta kasnije uslijedio je moj prvi (i dosad jedini) kontakt s robotom u Japanu:

Photobucket

Riječ je o automatskom peraču prozora... čak se i Nakajima iznenadio kad je ispalo da nema ljudi na njemu.

Čaša kave i vrući vlažni ubrus (koji se, vruć ili haldan, redovito dobija za čišćenje ruka i lica prije jela) malo su me probudili, tako da sam mogla pratiti objašnjavanja g. Nakajime. Za jedno pola sata Nakayo je dovela i drugog stipendista, uzbeka, pa sam čekajući da Nakajima završi s objašnjavanjem uslikala njega i Nakayo, koja je uslikala mene:

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Kad smo bili gotovi s uvodnim objašnjenjima, častili su nas ručkom, uviđavno u restoranu s konvencionalnijom japanskom hranom (prženi račići na riži), otpratili uzbeka na taksi do aviona, a mene otpratili dio šetnje po Tokyu. Naime, imala sam još par sati za potrošiti prije hvatanja shinkansena (brzog vlaka) do Osake, pa sam kanila pogledati barem najbliži dio Tokya: carsku palaču i Ginzu. Oprostili smo se kod carske palače:

Photobucket

Photobucket

Na moju žalost, vrtovi palače su zatvoreni petkom, ali sam se prošetala uz nju i po susjednim parkovima. Kao što je obećano, trešnje su bile u punom cvatu, pa su im se Japanci divili iz tradicije, a turisti jer su slavni. Pa sam i ja potpala pod taj utjecaj...

Photobucket
(snimila Nakayo)

Ove trešnje nije teško prepoznati i u doba kad ne cvjetaju:
Photobucket

Carska palača izgrađena je u tradicionalnom stilu, tako da je kontrast s modernim Tokyom oko nje popriličan. Dojam neobičnosti dodatno pojačavaju cedrovi (valjda) posađeni u jednom od parkova uz palaču. Poslije sam vidjela da japanski pojam parka u principu ne uključuje travu, tako da je na nulu potkresana žućkasta tratina ispod cedrova zapravo prilično raskošna.

Photobucket

Photobucket

Photobucket

Photobucket

U daljini se nazirao slavni Tokyo toranj, ne slučajno nalik na Eiffelov, viši te lakši od njega.
Photobucket

Na putu do Ginze, naišla sam na pompozni konjanički spomenik Masashigi Kusunokiju.
Photobucket
Djelovao je kao netko slavan, pa sam doznala tko je (Internet je divna stvar). Masashige Kusunoki bio je vojskovođa cara Go-Daiga u doba šogunata Kamakura u 14. stoljeću (kad su šoguni prvi put carevima preoteli vrhovnu vlast). Svojom vještinom uspio je privremeno vratiti cara na vlast, ali car nije poslušao njegov savjet da se ne brani iz Kyota. Kao pravi samuraj, Kusunoki je vjerno poslušao glupog cara, odveo vojsku u unaprijed izgubljenu bitku i ubio se kad se našao u okruženju. Šogunat Tokugawa pretvorio ga je u junaka lojalnost i požrtvovnosti caru, a za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je uzor kamikazama. Baš zgodno.

Na putu do Ginze viđena su i ova dva double-decker autobusa (možda i izravni uvoz iz Engleske, i ovdje se vozi krivom stranom ulice). Motociklist koji pred njima čeka semafor, slučajno ili namjerno, vijori japansku i britansku zastavicu.
Photobucket

Ginza nije pretjerano zanimljiva po danu, ali pretpostavljam da zabljesne nakon sumraka kad se popale svi neoni a mrak sakrije sivilo (z)grada.
Photobucket

Svejedno, šećući niz Ginzu naišla sam na različite zanimljivosti. Redom:

Photobucket
Policijska stanica (ozbiljno). Inače postoje u svakom kvartu, mali uredići s po par policajaca. Kao bobbyji, samo sjede umjesto da šeću.

Photobucket
Fratar prosjak, kao iz samurajskih filmova ili Lone Wolfa.

Photobucket
Taman kad misliš da te više ništa ne može iznenaditi – komad egzotične zapadnjačke arhitekture.

Photobucket
Prijenos cvata trešanja na divovskim ekranima, da znaš što propuštaš dok čekaš svjetlo na semaforu.

Photobucket
Kiosk Lutrije – primijetite sveprisutnu manekineko. Ovo je još i skromno, obično ih bude po 2-3 po kiosku... Manekineko su inače srećonoše, i to pogotovo financijske sreće. Figurice im se mogu kupiti u suvenirnicama, skupa s drugim sretnim životinjama: sovama, žabama i zečevima.

Photobucket
Da, žirafa. Pojma nemam što predstavlja, ali je baš zgodna.

Već prilično umorna vratila sam se do hotela, tamo sačekala profesora Tadanagu s Osačkog sveučilišta kod koga ću raditi za vrijeme boravka u Japanu, i skupa s njim se ukrcala na shinkansen za Osaku. Iako shinkansen zna postići 300 km/h, po noći to nisam posebno osjetila... Tokyo je pak pod noćnom rasvjetom izgledao sasvim privlačno – morat ću navratiti do njega koji put. Shinkansenu od Tokya do Osake treba malo više od dva i pol sata, a od Shin-Osake (shinkansen kolodvora na sjevernom kraju grada) do Sakaija podzemnom i lokalnim vlakom treba još oko sat vremena. Zbog svih tih presjedanja i jesam čekala Tadanagu (koji je imao neki sastanak taj dan u Tokyu) umjesto da se sama uputim do Sakaija – jednostavno nisam htjela krepana i s hrpom kufera navigirati kolodvorima i presjedanjima i odgonetati kako se kupuju karte... Srećom, hotel u Sakaiju je bio odmah do kolodvora. Put je napokon završio, a ja sam mogla zaspati.

Ostatak fotografija s puta i Tokya možete naći na Photobucketu

- 17:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

14.04.2008., ponedjeljak

Od Zagreba do Sakaija, dio prvi.

Put do Japana bio je moj prvi međukontinentalni let. Ne može se reći da sam počela s malim: let traje 11 sati, a avion leti iz popodneva u jutro, tako da gubim noć. Optimistični plan bio je odspavati u avionu (a moguće i na Bečkom aerodromu dok čekam avion za Japan), ali u praksi sam odspavala koja 4 sata s pauzama, sletila u vedro japansko jutro dok mi je unutrašnji sat bio na 1 poslije ponoći, i onda provela cijeli dan na nogama dok napokon nisam pala u hotelski krevet u Sakaiju nekih 33 sata nakon što sam se odlijepila od svog zagrebačkog. To je zapravo bila dobra taktika za svladavanje jet-laga: iscrpiti se i onda odspavati cijelu noć kao klada.

Photobucket

Do Beča sam letjela Austrian Arrowsovim (nekoć Tyrolean, sad kao i Lauda Air pod-odio Austrian Airlinesa) Fokkerom 70. Austrian inače slavi 50-godišnjicu od osnutka, pa sam u avionu čitala specijalni povijesni broj in-flight magazina i naučila sve što sam ikada htjela znati o Austrianu, Tyroleanu i Lauda Airu. Tyrolean se bio specijalizirao na slijetanje i polijetanje s minijaturnih alpskih pista (bila je jedna spektakularna fotografija), a sad je sa svojim propelercima zadužen za lokalne i manje prometne međunarodne letove. (S druge strane, možda smo za Austriju i dalje lokalni let).

Photobucket

Bečki aerodrom se pregleda za 15 minuta. Vrijeme sam provodila izležavajući se u čekaonici nadajući se da ću zaspati i šetuckajući se po jedinom hodniku. Srećom pa sam spakirala mp3 player i slušala Dr Who radio dramu da ubijem vrijeme. Prvi kontakt s Japanom bio mi je kad sam ušla u "gate" i našla se okružena sve samim Japancima. Većina ih je bila dio turističke grupe u povratku... Inače, idući let poslije našega s toga gate-a bio je za... Zagreb:

Photobucket

Naš avion bio je Boeing 777-200, ne toliko veliki za trans-kontinentalca, poetskog naziva "Dream of Freedom". Moglo je biti gore, mogao je biti "Sound of Music" (ne zezam se). Preostala dva Austrianova najveća Boeinga su "Spirit of Austria" i najzvučnije nazvani od svih "Heart of Europe".

Photobucket

Let i nije bio toliko nezanimljiv, ma koliko malo ga prespavala. Kod polijetanja smo imali direktni prijenos kamera na nosu ispred kotača aviona, pa smo mogli gledati pistu kako se rula. Onda su nas hranili (prvo ručak, pa ramen (kineski rezanci) kao noćni gablec i na kraju doručak), a mogao se pogledati i pokoji film. Tako sam na kraju gledala "Dadiljine dnevnike" (u nadi da će me uspavati), kraj remake-a "Sleutha" (otprilike jednako čudan/bezvezan kao i original) i na kraju, iz čistog očaja "Beowulfa" (koji i nije bio tako loš kao što sam mislila da će biti, jednom kad se navikneš na ukočenu hiper-realističnu animaciju).

Kad smo sletjeli, prvih sat vremena u Japanu provela sam čekajući u redu za imigraciju. Nevjerojatno, čak i nakon iskustva s Britanskom imigracijom, red me iznenadio i pojeo onaj sat vremena koji sam mislila da imam lufta. Tako kad sam napokon sebe i svoja dva pretovarena kufera dovukla do predvorja aerodroma, tamo me je čekala pomalo nervozna hostesa s mojim imenom na kartonu i odmah otpratila do šaltera da kupim kartu za Narita-ekspres. Iako mi mozak nije previše radio, nekako sam uspjela pogoditi peron, vlak i vagon (i čak prije ukrcavanja na automatu kupiti bocu vode - sreća moja da svi japanski automati znaju vraćati kusur).

Nastavak slijedi...
- 14:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se