Manchi
BUDI JAK
Nije me jako dugo bilo, pa je krajnje vrijeme da nešto napišem. Bila sam bolesna i to nisam imala grlobolju i upalu sinusa kao barem tri puta svake zime, nego ni manje ni više paresu facyalis ( sigurno sam krivo napisala, pa se ispričavam). Da bude svima razumljivo o čemu se radi, objasnit ću na hrvatskom. To je uklještenje ličnog živca tj. cijela jedna strana lica( u mom slučaju lijeva) je bila paralizirana. To navodno uzrokuje pretjerano izlaganje hladnoći, propuhu, upala uha. Može se pojaviti i kada kratko nakon što osušite kosu izađete van na vjetrovito i hladno vrijeme, dakle može se dogoditi i neposredno po izlasku iz frizerskog salona. Ja nisam radila ništa od navedenog, što znači da je uzrok kod mene nepoznat.
No, to je isto iza mene, tako da i ovo mogu dodati na svoj popis «što te ne ubije te ojača». Kad bih se vodila po tome, imala bih divovsku snagu, a to naravno nije slučaj. Neki dan sam razgovarala sa jednom prijateljicom koja se ne može načuditi mojoj energiji. Ne bih rekla da sam nešto previše energična, već da imam sasvim prosječni postotak energije u sebi. Da bi se savladalo nekakve nepredviđene, ali i predviđene situacije treba imati ne samo energije, nego volje, upornosti i što je još bitnije ne biti sklon samosažaljevanju tj. dobro nam znanom kukanju. Onog trena kad čovjek shvati da od kukanja nema pomoći počinje činiti sebi dobro. Mnogi koji su ozdravili od teških bolesti kažu da treba pozitivno razmišljati i imati volju za životom. Ne bih se u potpunosti složila sa ovim prvim. Slažem se da treba misliti pozitivno, ali ipak treba biti realan, treba promatrati stvari onakve kakve zaista jesu, bez ikakvog idealiziranja. U prijevodu, smatram da je veći učinak i manja mogućnost razočaranja ako mislimo « dat ću sve od sebe da mi bude dobro» od razmišljanja «bit će sve dobro».
Neki ljudi se nepotrebno opterećuju i gube jako puno energije na nebitnim stvarima smatrajući ih bitnim, dok drugi pak čine isto kad su u pitanju bitne stvari. Ako danonoćno pokušavamo pronaći rješenje problema, psihički smo iscrpljeni, na izmaku snaga, a rješenja i dalje nema, znači da je to jedna od onih stvari nad kojima nemamo mogućnost kontrole. Što nam je činiti po tom pitanju? Da li jednostavno dignuti ruke od svega i pustiti da stvari idu svojim tijekom ili i dalje tragati za rješenjem? Sve ovisi o tome kakve smo osobe. Život je dar i dan nam je samo jedan da ga živimo kako najbolje možemo. Činimo stvari koje nas vesele, a one ružne pokušajmo primiti najbolje što možemo. Don't forget to smileJ
PROŠLOST
Nedavno je u «Sanji» bila emisija o tome trebamo li našem sadašnjem partneru/ici priznati ljubavnu prošlost i da li on/ona imaju pravo ispitivati nas o istoj. Emisija me zapravo potakla da napišem nešto o toj temi. Moje mišljenje je da je jedan od temelja uspješne veze povjerenje, pa slijedom navedenog, smatram da naš sadašnji dečko/cura ima pravo znati nešto o našoj prošlosti. Pod ovim «nešto» podrazumijevam osnovne stvari tj. trebali bi znati da li smo imali koju vezu prije njih, koliko su otprilike trajale i sl. Naravno, povjerenje treba biti uzajamno, stoga trebali bi znati ponešto i o našem partneru.
U ovoj temi se često razilazim s nekim svojim frendicama, koje smatraju da nije bitno kim je bio i što je radio u prošlosti, bitno je da je sada s tobom. Dakako da se slažem s tim mišljenjem, no ne slažem se kad se želi negirati partnerova prošlost. Jedna moja frendica je rekla da bi ona neprestano zamišljala svog dečka i bivšu curu zajedno tako da je bolje da ništa ne zna niti uopće želi znati. Ja to podrazumijevam sa bježanjem od problema, jer ako negiramo partnerovu prošlost ili on našu, ona neće samo zbog toga nestati. Neke žene očito misle ili barem žele živjeti u uvjerenje da je njihov partner «počeo živjeti» kad je njih upoznao. Što se muškaraca tiče, koliko sam upoznata, svakako žele znati prošlost svoje djevojke, potajno se nadajući da neće biti «burna». Glupe su mi one fore «nije mi bitno s koliko ih je bila, bitno je da se volimo». Nažalost, jako je malo takvih muškaraca. Mnogo je više onih koji žele spavati sa što više cura, a kad ih pitate da li bi oženili curu koja im je «odmah» dala i koja ima puno iskustva, velika većina će reći ne. Pitam se zašto? Zašto cura koja voli seks nije dobra cura?
Pitam ja vas, kako će cura koja je spavala sa cca. 20 dečki to priznati svom sadašnjem partneru s kojim je u vezi, a da ne bude «osuđivana»? Ponekad iskrenost čovjeka može koštati. Npr. iskrenost u ovoj situaciji može biti dvojaka. Dečko može prekinuti s njom vezu upravo zbog njezine prošlosti, u trenu zaboravivši da se radi o PROŠLOSTI i ponašati se kao da ga je u najmanju ruku prevarila. Sva lijepa sjećanja i predivni trenuci provedeni zajedno padaju u zaborav, a u ušima neprestano čuje broj 20. Ukoliko je dečko «normalan» i razuman, u početku će se možda šokirati (pogotovo ako je njegov broj manji), možda će se čak i naljutiti, no nakon što sjedne i razmisli shvatiti će da je to prošlost, koja to i ostaje.
Prošlost naših partnera nam može puno toga reći o njihovom sekualnom iskustvu. Dečko koji je spavao samo sa 1 ili 2 cure s kojima je bio u vezi može biti fanatastičan ljubavnik, u odnosu na onog tko je bio sa cca.20 – 30 cura i s njima spavao svega par puta. Mislim da je slično i sa curama. Najviše toga o seksu možemo naučiti upravo s parterima s kojima smo u dužoj vezi, jer u tom slučaju ćemo najbolje saznati kako zadovoljiti našeg partnera.
Dakle, da li priznati svoju ljubavnu prošlost? Da li biti potpuno iskren, djelomično iskren ili šutjeti o tome? U svakom slučaju, sve ovisi o nama i osobi s kojom smo u vezi. No, bilo kako bilo, bježati od prošlosti nije rješenje, jer to neće umanjiti njezinu postojanost, ali ne treba se njom zamarati. Neka ostane uspomena i po mogućnosti u lijepom sjećanju.