nedjelja, 18.05.2008.

Na pola puta ...

Hej, mnoge vatre sam ložio,
i mnoge vode zamutio
nošen srećom i zlom.

I da znaš, tri sam banke potrošio,
a da nisam ni slutio,
da sve to tek prohuji s vihorom,

jednom za uvek...

Hej, gde su sad oni klikeri,
trešnje sa periferije,
sveske iz šestog b?

Gde su sad svi gimnazijski šminkeri,
prve studentske ferije
i čežnjiva pisma iz armije?

I vidiš već sam tu, na pola puta - sve je dim!
I fotografije od vremena izbledele.
I vidiš već sam tu, na pola puta, sad mi trebaš ti,
budi vodič moj kroz mutne predele.

Hej, čudne staze do uspeha,
čvrsta vera u drugove,
sve je to varljiva stvar.
I sad, ako postoji uteha,
ja nisam praštao dugove
i svakom sam vratio isto bar.

I vidiš već sam tu, na pola puta...

Hej, sada znam gde sam grešio
i gde sam, na žalost, bio gad,
a gde, na žalost, ne.

I da znaš, sve sam rebuse rešio,
ali ipak se ponekad
još zaletim na vetrenjače.

I vidiš već sam tu, na pola puta ....
Đole uvijek nađe prave riječi, i opiše stvari onako kako ih ja vidim, ali riječi nisu moje igračke...

- 00:57 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 13.05.2008.

O čemu pričaju blizanci???

Vjeruješ li u život poslije rođenja?
- Naravno, sigurno postoji nešto nakon rođenja. Možda smo ovdje baš zato da se pripremimo na život poslije rođenja.
- To je glupost! Nema života poslije rođenja. Kako bi taj život uopće izgledao?
- Ne znam točno, ali uvjeren sam da će biti više svjetla i da ćemo moći hodati i jesti svojim ustima.
- To je potpuna glupost! Znaš da je nemoguće trčati! I jesti svojim ustima. Pa zato imamo pupčanu vrpcu! Kažem ti: poslije rođenja nema života!
- Pupčana vrpca je prekratka. Uvjeren sam da postoji nešto poslije rođenja. Nešto posvema drugačije nego ovo sto živimo sada.
- Ali niko se nije vratio od tamo. Život se poslije rođenja završava! Osim toga život nije ništa drugo nego postojanje u uskoj i mračnoj okolini.
- Pa ne znam bas točno kako izgleda život poslije rođenja, ali cemo u svakom slucaju sresti našu mamu. Ona će zatim brinuti za nas.
- Mama?!? Ti vjeruješ u mamu?! Pa gdje bi po tvome ta mama bila?
- Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj smo živi, bez nje ne bismo uopste postojali.
- Ne vjerujem! Mamu nisam nikada vidio, zato je jasno da ne postoji.
- Da. Moguće. Ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je čuti kako pjeva i miluje naš svet. Znaš, uvjeren sam da život poslije rođenja zapravo tek zapocinje...!

- 15:00 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.05.2008.

počelo je, počelo

već tri tjedna idemo u jaslice....
i odradila sam cijeli tjedan na poslu....
lijepo je kad se život vrati u normalu...

Ali, eh da nije tog ali....

U Subotu je E. slavila rođendan!
Ponadala sam se...
Pobrinula za čuvanje čuda....

Brus!

U Subotu u jutro - teta temperatura nas je posjetila i ne odlazi!

Naravno, moj izlazak je pao u vodu!! A tako sam htjela opet biti u društvuljudi koje volim, u neko vrijeme kad moj anđeo spava snom pravednika....
Danas, prvi dan bolovanja!!!
A tek sam počela!!!

Zbog nečega je i to dobro!
Nije da razumijem zbog čega, ali dobro!

It's ok!

- 11:09 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 03.05.2008.

ČOVJEK, SOCIJALNO BIĆE 25.04.

I što da majka kaže, kada njeno, ni deset mjeseci staro dijete, koje je još uvijek, navodno, fizički ovisno o njoj, ode na drugu stranu i vrati se u svoju samostalnost...među drugu djecu...???!!!

Danima, ma tjednima sam bila u grču, kako će izgledati dan kada moje dijete krene u veliki svijet...bez mene...

Bez mame koja je u stanju trčati s kišobranom da kap kiše nebi slučajno pala na moj šećer i rastopila ga...

Dan kada krenemo u jaslice!!!

Cijeli život me kao himna prati ona stara pjesma: "Ja Ena nisam tvoj sin"!

Zbilja, često sam ljudima oko sebe išla na živce pokušavajući ih zaštititi od nekih udaraca života...brinući se za njih...
ali što mogu...takva sam!

Napokon imam nekoga tko zaslužuje svu tu pažnju, i napokon nekoga tko se ne buni zbog toga...i ne gušim ga time ( bar ne još za sada)...
Dapače, često mu to nije dovoljno!!!

I onda dođe zao dan, kada to malo biće moram poslati u SVIJET!!!

Cijeli tjedan gutam knedle ostavljajući malo čudo(vište), među ekipom njegove vrste.

A on....on se igra! I druži! I komunicira!

Slava Bogu!!

A danas je mali čovjek lagano krenuo doma.
Sjedim na podu, a on u mom krilu.Teta Ivana stoji na otvorenim vratima i priča mi kako je prošao dan, kako su papali...
Obučem čovjeku desni rukav i u samo jednom djeliću sekunde izgubim kontrolu nad njim...
Samo djelić sekunde bio je dovoljan da mi pobjegne iz krila i s napola obučenom jaknom, brzinom metka prođe pokraj tete i nestane između druge djece!!!

Nisam znala da li da plačem ili da se smijem!!

U tom trenu sam zaista bila podvojena ličnost!
Kao da su odjednom dvije JA živjele u tjelu koje je do sada bilo samo moje!

Jedan dio, i to onaj za pinkicu veći, slavio je Boga, jer se pokazalo da su svi moji strahovi neopravdani!
I jer se još jednom pokazalo da se Bog zaista brine za mene ako mu prepustim sve svoje brige! Brine i pobrine!

Moj mali hrabriša, dijete odgojeno da se ne boji nikoga i ničega ( od uvijek ga ohrabrujem da on to može...i potičem da osvaja nove vrhunce...ponekad mi se to i obije o glavu :-) , ali u perspektivi vječnosti, to je potpuno beznačajno) je krenuo istraživati veliki svijet bez maminog kišobrana!!!

Tako mi je odrastao u sekundi!!

a onaj drugi dio.....
Ah, i onaj drugi dio je tu...
Moja teta M zna mi često reći: On nije tvoj par cipela koji držiš u ormaru, pa ga pokažeš kome hoćeš, ako hoćeš i kada hoćeš.

Iako ona nije ništa loše mislila, i iako sam ja ovu rečenicu isčupala iz pozitivnog konteksta, danas mi je doletjela kao pljuska, po sred lica!!!

On je malo socijalno biće! To je njegov život!!
Ne moj!!!

Toliko mjeseci je rastao u meni! Pod mojim srcem!
Bio je dio mene...Živio je u meni...

Kada se je rodio, to malo krhko tijelo je doslovno ovisilo o meni...
Da ga nisam nahranila, bio bi gladan...
Da ga nisam obukla, bio bi gol...

A sada, odjednom, kao da me više ne treba...
Moram ga dijeliti s drugima...i TO JE NORMALNO!!

Moja uloga u njegovom životu nije gotova. Samo je drugačija, promijenjena!!

Nove okolnosti traže i nove prilagodbe.

O da, ja sam i dalje mama i biti ću to dok sam živa!
To je činjenica koju ništa ne može promjeniti.

A vrijeme leti i mjenja sve...njega, mene, moju ulogu u njegovom životu...