srijeda, 16.04.2008.
...samo ovu noć da izguram...
More, ah, volim more! I onaj šum valova, i lupkanje jarbola...i ono tupo udaranje užadi o barkice....
Da, to mi puni moje unutarnje baterije i daje mi snagu da mogu nastaviti dalje u ovom kopnenom svijetu.
Pomaže mi da i ja ne okopnim.
A onda, iznenada počela je oluja na mom privatnom moru!!
Cudo(vište) je odjednom počelo vraćati sve što je pojeo i to je značilo samo jedno: odmah se moramo vratiti u Zagreb!
Koju snagu moraš imati kada se tako nešto događa!!!
Zbilja mi nije jasno kako uspijem zatomiti vlastiti strah i kako uspijem zadržati smireni ton, dok objašnjavam malom biću da je to što se njemu sada događa normalno i da je sve u redu....a znam da nije....i znam da ga boli....
Rekli su mi jednom da je djete jako vezano na roditeljsku reakciju i da mu je još gore ako ja kao roditelj pokažem strah....onda se još više boji i tek onda dolaze nesigurnost i panika....
Ok, ovu lekciju sam savladala...i ovaj ispit sam prošla!
Oko ponoći ulazimo u Zagreb....jurimo daleko brže nego bismo smjeli...a naš stari autić, ah i za njega je ovaj dan bio naporan....
Odjednom, čovječuljak u plavom, vadi svoju svjetleću lizalicu i zaustavlja nas!
Već mi se po glavi vrte cifre koje neznam od kud izdvojiti...
Izlazim iz auta, blijeda i prestrašena. Rekla sam čovjeku kako stvari stoje...i kuda idemo...i zašto vozimo ko manijaci....
Nisam mogla vjerovati da još ima ljudi koji imaju razumjevanja za tuđe probleme i koji imaju još čovječnosti u sebi!!!
Striček, hvala Vam!
Mahnuo je rukom i još rekao neka se požurimo!
Još jedna lekcija savladana i još jedan položen ispit!
Stigli smo u bolnicu, doktorica ga je pregledala, kaže: ostati ćete preko noći, dobit će infuziju....
Ja mirna! Dok smo skupa nije važno gdje smo.
Ostajemo... pa dobro! I bolnice su za ljude.
I još jedna lekcija s pozitivnim rezultatom!!!
A onda slijedi noć bez sna! Mi sami u svojoj sobi, dijete s infuzijom u ruci...spava.
Imam stolac i sjedim tu kraj njega. Zahvalna sam Bogu jer uopće mogu biti tu i sjediti kraj njega!
I imam samo dva zadatka ove noći:
- ostati budna i prisebna
- paziti da ni slučajno ne isčupa iglu iz ručice
A smeta ga. I ona dosadna cijevčica, koja mora biti tu negdje.
Jednom sam vidjela dijete dok je primalo infuziju, a njegova mama nije mogla biti uz njega. Patricijo, dječak od dvije godine, bio je zavezan za krevetić. Ručice vezane za ogradicu dovoljno labavo da ih može micati, a opet dovoljno čvrsto da ih ne može spojiti i isčupati iglu. Plakao je, jako, jako!!
Pogledom tražio mamu, i pomoć od nas prisutnih, ali mu je mi nismo smijeli ni mogli pružiti. Na kraju je zaspao, premoren i shrvan.
Sjedim na toj fotelji, Patricijo mi se vrti po glavi, a ja Bogu zahvalna jer mogu samo sjediti tu i biti uz njega!!!
Još sam mirna, još polažem ispite prolaznom ocijenom!
A onda odjednom, puna pelena. Super, to čekam! Dati ću sestri uzorak, strpiti se još par sati da ona dosadna infuzija iscuri i možemo doma!!!
E tu moji ispiti kreću silaznom putanjom!
Pelena puna krvi! Strah, Panika...
Malo kasnije opet ista priča....
Oko pola 8 ulazi čovjek u civilu, kaže da je doktor i da je došao vidjeti kako izgleda dijete čija pelena izgleda onako!
Noge su mi se odrezale!
Čovjek je u Ponedjeljak došao na posao, ni kutu nije obukao, vjerojatno ni kavu popio, a već je tu, da vidi kako izgleda dijete....
Šok!
Kaže da postoje dvije varijante: ili je zločesta bakterija koju treba istrijebiti ili je nešto što se riješava kirurškim putem.
KIRURŠKIM PUTEM?
Ali tako je mali!!! Mrzim operacije! Da, znam da su doktori tu da pomognu bolesnom čovjeku, ali...on je još tako mali!!!
Hitno smo poslani u Klaićevu po mišljenje dječjeg kirurga, pa na ultrazvuk....
Na svim papirima nam piše HITNO, a ja se pitam do koje godine bismo tu sjedili i čekali kada nebi bilo tog natpisa....
Napokon, stigli su rezultati!!! Ipak je samo zločesta bakterija!!!
Gledam i nevjerujem: sretna sam jer mi djete ima bakteriju!!!
Ma ne, sretna sam jer ima samo bakteriju, a moglo je biti puno gore!!!
Dobili smo lijek! Došli doma i ta priča je završila!
A noć u bolnici....o da, ostavila je traga... i sva ona dječica koja su bila, svaki u svojoj sobi....čudno, ali tu noć svaki od njih je bio moje dijete! I svakoga od njih sam imala na srcu, i svakoga od njih bih najrađe digla i utješila kada bi se probudilo...samo da sam smjela...a nijednom neznam ni ime...
Još jednom se pokazala točnom izjava jednog prijatelja: NAJTEŽI DIO NOĆI JE UVIJEK KRATKO PRIJE SVITANJA
I zbilja je bio...kratko prije svitanja...
- 04:48 -
utorak, 15.04.2008.
Anđeo jednog djeteta
Bilo jednom jedno dijete koje se pripremalo doći na svijet.
Jednog dana ono upita Boga:
- "Gospodine, rekli su mi da ćeš me sutra poslati na Svijet,
ali ja sam tako sitan i nemoćan, kako ću živjeti tamo?"
Bog odgovori:
- "Od svih anđela izabrao sam jednog za tebe. On će te
čekati i štititi. Svaki dan će ti pjevati i smiješiti se. Tako ćeš ti osjetiti njegovu ljubav i biti ćeš sretan."
- "Dobro, kako ću ih razumjeti kad mi nešto kažu, kada ne znam njihov jezik?" - zapita dijete.
- "Anđeo će ti govoriti najljepše i najslađe riječi koje ćeš moći čuti na svijetu i pažljivo i sa ljubavlju naučit ćete pričati."
- "Čuo sam da na Zemlji ima dosta loših ljudi, tko će me štiti?" - zabrinuto nastavi dijete.
Bog se nasmiješi i kaže:
- "Tvoj će te anđeo uvijek štititi, pa bilo to i po cijenu njegovog vlastitog života."
Dijete pogleda Boga i molećivim glasom kaže:
- "Ali ja sam veoma tužan što Te više neću moći vidjeti."
- "Tvoj će ti anđeo uvijek pričati o meni i naučit će te putevima koji vode do mene."
Tada u raju nastade tišina i glasovi sa Zemlje dopriješe do njega. Dijete shvati da treba ići pa postavi posljednje pitanje:
- "Gospodine, ako sad moram ići, molim Te, reci mi kako se zove moj anđeo"
Bog odgovori s velikim osmjehom:
- "Nije važno kako se zove, ti ćeš ga zvati MAMA”
- 14:46 -
nedjelja, 13.04.2008.
Nevolem...
Ne volem... Nikog, lutko... Takva mi je narav... Kao odžak
star i garav...
Puno dima je kroz mene prošlo...
Ne volem... Ujne, strine, šogore, komšiluk... Nataknem ih
na čiviluk...
Od njih ništa dobro nije došlo...
Ne volem... Semenkare... Cigane trubače... Burek... Ulične
pišače...
Nek mi moju lepu varoš vrate...
Ne volem... Džipadžije... Dizel... Butikaše... Restoteke...
Tamburaše...
Svaku pesmu bar za strofu skrate...
Mater im...
Al tebe volem, to je fakat...
Ti si mi ljubav jedina...
Prodaću onu našu kućerdu "na lakat"...
Pa nek je stoput dedina...
Da kupim četir konja besna...
Da ih u oblak upregnem...
Pa s tobom di nas niko ne zna uteknem...
Ne volem... Kad mi gaće uđu... Di već uđu... Te što brinu
brigu tuđu...
Košticu u štrudli od višanja...
Ne volem... Zatucane... Gratis... Kravataše... Hipohondre
što se plaše
Da dobiju rak od razmišljanja...Ne volem... Krvoločne pse i gospodare... Nađubrene trotoare...
Maskirne kad navale na pendžer...
Ne volem... Lopuže sto voze tuđa kola... Znaju azbuku do
pola...
Miču usnama dok sriču pejdžer...
(nji` se malko gadim, pravo da ti kažem...)
Al tebe volem, to je fakat...
Ti si mi ljubav jedina...
Prodaću onu našu kućerdu na lakat...
Pa nek je stoput dedina...
Da kupim čamac na dva vesla...
I onaj šešir rogozan...
Pa tebe di nas niko ne zna odvozam...
Ne volem šizove i nervne bolesnike... Pre ih pustali za
vikend...Sad ih puste pravo pred kamere...
Ne volem... Sve te lezibejke, da prostite... Proročice...
Travestite...
Nek mi gospon-dame ne zamere...
Ne volem... Teget girtlu na teget mantilu... Šestu ličku...
Sedmu silu...
Opa-cupa preko Okučana...
Ne volem... Izbore... Televizor... Plakate... Dosta, ako boga
znate...
Ludnica je kanda otključana širom ostala...
(provert'e, molim vas?)
Al tebe volem, to je fakat...
Ti si mi ljubav jedina...
Prodaću onu našu kućerdu na lakat...
Pa nek je stoput dedina...
Da kupim adicu od peska...
Na njoj šumarak nakrivljen...
Da tebe di nas niko ne zna sakrijem...
Ne volem... Uzdržane... Trezvene... Pa džoging... Takve
najpre trefi šloging...
Al ni krkanje mi nije blisko...
Ne volem...
Što odasvud samo čuješ daj mi! Il se prosi il
se zajmi...
Jebo te, ja nikad nisam isko?
Ne volem... Štreberčine... Večne odlikaše... Crne rolke i
sektaše...
Ne padam na Tibet... Ili Burmu...
Ne volem... Škrtariju... Intelektuatce... Koji važno vrte
palce... Kupiš ih za špricer i kavurmu...
(koju ja lično ne volem...)
Al tebe volem to je fakat...
Ti si mi ljubav jedina...
Prodaću onu našu kućerdu na lakat...
Pa nek je stoput dedina...
Napuklo srce na dve pole...
Ljubav je teret pregolem...
Baš ni to što tol'ko volem... Ne volem...
- 09:02 -
srijeda, 09.04.2008.
napokon dobra knjiga....
Onako uz kavu, susjeda mi je jučer uvalila knjigu. Kaže, dobra knjiga, vrijedi odvojiti malo vremena....
Uzela ja knjgu, mislim si: da mi je samo znati kad ću ja imati vremena...ali ajde!
A kad tamo...trebalo mi je cijela tri sata da ju pročitam, onako u dahu, od korica, do korica!
Pri tom sam imala i izvrstan trening za moje (opuštene i razvučene) trbušne mišiće!
Naime, dala mi je Kishona!
Cijelo vrijeme sam kihotala, pazeći da ne probudim dijete!
I zbilja se ne sjećam kada sam se zadnji put tako dugo smijala nekome...nečemu...
Ma lik mi je otkriće! I zbilja genijalac!!!
- 13:12 -
ponedjeljak, 07.04.2008.
Zlatno pravilo
Ako već tri sekunde niste čuli svoje devetomjesečno čudo(vište), ne...ono ne spava!
Radi PI...RIJE!!!!!!
- 09:34 -
nedjelja, 06.04.2008.
u jesen....
Tek u jesen otkriju se boja krošanja...
sve su slične, u leto, zelene...
Da, jasno mi je!
Znam ljude koji žive svoje proljeće....
i one koji žive ljeto....ali i neke, koji su po meni prerano došli u jesen....
Jesam li pogriješila? Onako u procjeni?
Možda, ali tko me za to može kriviti!
Ljudi se mjenjaju, i tek u jesen pokažu svoje pravo lice.
Tek u jesen pokažu što se sve krije iza zelenih krošanja ljeta...ili procvijetalih grančica proljeća!!!
E pa dragi moji, svi vi koji ste preskočili ljeto, i iz proljeća prešli u jesen: HVALA VAM!
Kad jednom lišće promjeni boju, to je siguran znak da će uskoro i napustiti grane....
A Vama hvala, jer me niste i kroz moje ljeto držali u neznanju, i hvala vam jer je vaše lišće napustilo moje grane!
- 08:54 -
subota, 05.04.2008.
Dobra vam bila večer prijatelji moji
Evo mene moji ljudi doša sam vam na bevandu
još je živa naša loza još se penje uz verandu
Evo mene lipi moji bili galeb neka leti
oduvik je bila pisma dalmaciji zakon sveti
Čuvaj sine moj, maslinu i škoje
kada zaspem ja pamti riči moje
Dobra vam bila večer prijatelji moji
ko će izmišati karte ako nas nima
Sidimo noćas kraj stola
a vidim da nima nas pola
al pisme naše su zauvik tu...
Svadbe, krstitke, dječji rođendani....
Samo dobar razlog da oko sebe okupiš ljude koje voliš...ili one koje si nekad volio, a danas samo još imaju kredit prošlosti..i tu su uz tebe samo zato jer je to red!
I zbilja, sidimo tu oko stola, a zbilja, fali nas pola!
Baš mi je to zanimljivo...
Nekada su i oni koji sada fale, bili oni koje voliš...
I mada ih i danas voliš, njih više nema!
A opet, nekako, oni su odabrali sami da više neće sjediti za našim stolom i pitam se trebam li žaliti jer ih nema tu?
Kada se ljudi obećaju jedno drugome, kažu: "dok nas smrt ne rastavi"!
Koje li gluposti! Zar nas smrt zbilja rastavlja?
Ne bih rekla!
To je ŽIVOT!
Život nas razdvoji, i odnese svakoga svojim putem.
Svakodnevica, posao, trka za nekim boljim sutra...i paf!
Odjednom shvatiš da neke ljude više ni ne poznaš!
Ne poznaš više ni sebe iz tog vremena, jer je rutina svakodnevice i na tebi učinila svoje i promjenila te u neku drugu osobu...koja samo liči na tebe! Ali to je već druga tema....i druga priča...
- 16:43 -
utorak, 01.04.2008.
nije mi jasno...
Zbilja, ne mogu dokučiti čemu....
Zašto ljudi koji su imali neki položaj u prošlosti ne ostaju tamo...nego se odjednom, niotkuda i ničim izazvani jave u sadašnjosti???
Moraju li ipak odigrati neku ulogu u našim životima..i trebamo li im uopće dopustiti da zauzmu poziciju koju su nekad imali? ...ili bilo koju drugu?
Ma ne, nije on bio ništa posebno!
Bio je to netko nedorečen. Iskre su frcale, u zraku se osjećao miris kemije (ili ulja
) toliko intenzivno, i svima oko nas je već bilo smješno....poznavali smo iste ljude, smijali se istim glupim forama...sve u svemu u nekoliko navrata je bio tu kad sam ga trebala......bio je netko za koga sam vjerovala da zaslužuje priliku!!!
Ali ništa dalje se nije desilo!!! Sve je ostalo baš tu gdje je i počelo!!!
i nije mi žao zbog toga! Daleko bilo!
Samo mi nije jasno zašto ga srećem sada, godinama kasnije, kada mi to više uopće nije bitno...i kada....
Zbilja mi nije jasno....
ili smo samo mi ljudi, kao kamenčići rasuti po plaži života, pa nas more baca tamo, amo i zbližava...i razdvaja....
Ako je tako, možemo li uopće utjecati ikako da zadržimo one koji su nam dragi?
Ili maknemo one koji to nisu?
Zbilja ne mogu dokučiti....
- 21:07 -
