31

četvrtak

kolovoz

2017

Ekranititis



U ponedjeljak počinje Nova godina, i to za školarce i vrtićku dob. Potonja grupa mi je osobno interesantna jer o njoj mogu govoriti iz prve ruke. Oni koji su imali sreće proveli su koji tjedan više na moru, skačući djedovima i bakama po glavi. Ali , i tome je odzvonilo. Vraća se red, rad i disciplina.

Međutim, dok taj grozni ponedjeljak ne dodje, imaju još par dana za ljenčarenje, odmaranje i što sve nisam čula iz usta 4-godišnjaka. A najviše od svega vole buljiti u ekran i gledati crtić za crtićem. Od Kim svemoćne preko Doki Pliško do Majstora Mate. Nema šta, red medicine, red bauštele i tako u krug.

Koliko dobro radimo djeci ako im linijom lakšeg otpora guramo daljinski u ruku samo da bi imali pola sata za sebe, za skuhati ručak ili napraviti bilo što gdje su nam oni "smetala". Čim upale televiziju znamo da je mir zagarantiran, obje strane su zadovoljne.
Hrpetina igračaka, što novih što starih, kupe prašinu..pitam se znaju li se djeca više "igrati" osim daljinskim?? Ili su bolje savladali mobitele, tablete..???

E zato se radujem ponedjeljku jer znam da savršen dvojac teta radi na razvitku njihova mozga, dok ga televizija zatupljuje..znam da vrtić donosi igru, druženje, kreativnost, socijalizaciju, igru u pijesku...vani su...


“Ekranitis”, šaljivi naziv za ozbiljnu bolest modernog doba, razmahao se do te mjere da će dijete koje se u ovom trenutku rodi, do trenutka kada napuni sedam godina, za ekranom provesti punu godinu dana! Za ono što se nekad mislilo da potiče kreativnost, toleranciju, obrazovanje – govorimo, dakako, o novim tehnologijama – danas je zbog “prekomjerne upotrebe” u najranijem dobu postalo izvor brojnih problema zbog.

Sve više je djece koja imaju probleme s govorom, teškoćama u komuniciranju ili poremećaja pažnje, nitko od njih ni ne pomišlja na to da u pozadini problema stoji činjenica da njihova djeca dnevno više od četiri sata provedu pred ekranom
.


Djeca pjevaju i broje samo na engleskome. Zašto? Zbog manjka komunikacije s roditeljima i viška konzumacije crtića na engleskome. Podatak kako dijete dnevno pred ekranom provede tri sata, a u razgovoru s roditeljima 38 minuta, stvarno je zabrinjavajući. Priče o tome kako televizijski programi za bebe obrazuju djecu najobičnija su prijevara, dijete taj sadržaj ne uči, nego samo imitira bez razumijevanja jer, dokazano je, ekran funkcionira na principu hipnoze!

Dijete se uči i razvija jedino iz interakcije sa svojom okolinom, preko osjetila, jer je za mališana od dvije godine crtić ili neki drugi sadržaj na ekranu samo zbunjujući skup boja, zvukova i slika koje on ne razumije jer ne razlikuje stvarnost od virtualnih slika. Djeca do tri godine misle da ti likovi žive u ekranu – kažu psihologinja Maja Leventić i pedagoginja Marina Grbić iz Kabineta za ranu intervenciju, te dodaju kako su upravo prve tri godine najvažnije jer je negativan utjecaj na tada najintenzivniji razvoj mozga najviše i izražen.

Ako sinapse malog dječjeg mozga nisu aktivirane dodirom, mirisom, zvukovima, nego samo izložene ekranu, one se ne razvijaju i propadaju.

Zato, upozoravaju stručnjaci, djeci do treće godine života televizor, kompjutor ili mobitel uopće ne smiju biti dostupni. Naime, preizloženost ekranima otupljuje osjetila, sputava maštu, jača neosjetljivost na nasilje i bol drugih, razvija kuturne stereotipe od najranije dobi. Posljedično, odlaskom u školu i problemi se počinju gomilati.

Javljaju se problemi pažnje, djeca nemaju strpljenja čitati lektiru ili raditi koji iole složeniji zadatak jer im je mozak naučen na prebrzu izmjenu slika. Sve drugo im je dosadno, teško im se potruditi za bilo koji sadržaj koji nije dostupan klikom ili palcem. Ne znaju se igrati, ne znaju uživati. Agresivni su, imaju poremećaje spavanja, a najgore je kad malo dijete naučite hraniti ispred ekrana. Zapravo ga šopate, jer je ono nesvjesno procesa hranjenja, ne uključuje osjetila niti komunicira. Na kraju imate malog ovisnika koji već do treće godine ne može jesti ako mu uz jelo niste servirali crtić. U suprotnom, odbija jesti – upozoravaju stručnjakinje.

Za sve one koje ovi problemi muče, dobra je vijest da rješenja ima i da je na dohvat ruke. Najprije se treba pomiriti s time da ekran nije dadilja, a zatim ih sve isključiti i vratiti se u vlastito djetinjstvo, odnosno društvenim igrama u kojima sudjeluju i roditelji i djeca, izletima, uključivanju djece u svakodnevne kućanske poslove kroz igru. Bit svega je da se s djecom komunicira, pa se tako i crtić gleda i komentira u društvu roditelja. Na taj bi način ova dozirana izloženost ekranu uključivala logičko razmišljanje, a ne samo puku imitaciju. Čim isključite ekrane, upoznat ćete svoje “pravo” dijete, pozitivna razlika bit će znatna.

Izvor: Slobodna Dalmacija; A.V.Š.

29

utorak

kolovoz

2017

Što je meni ovo trebalo?



Prošao je još jedan godišnji odmor..čini mi se svake godine da juri sve brže i brže..prvi tjedan dok se privikavamo na novu sredinu i zrak sve ide laganini i pomislim kako ću imati dana za odmor, uživanje, sve ću stići i što je najbolje ne moraš na posao.
Našla sam se sa prijateljicom na kavi i usputno mi ispriča o stresu koji proživljava na dan puta, dok ne sjedne u auto, i na dan odlaska.

Pronašla sam se u njezinoj priči i odlučila zajednička iskustva uklopiti u jedan zajednički post.

Imam malo dijete i pripreme za put traju danima unaprijed..pažljivo pišem sitnice koje bi vjerojatno zaboravila..kako se radi od djetetu sa posebnim potrebama moram iseliti pola stana njegovih stvari. Isto mi je, išla na put dan-dva ili dvadesetdva...od posebne hrane, miksera, robice,lijekova..blabla..kad sve to složim, preostaje mi da se posvetim sebi i složim kofer robe i potrepština, dodam supruga i to je valjda to...puuunn auto stvari...ali boli me briga...moj auto, moje stvari...nikom ih ne uvaljujem da ih ponese...

Nakon što se odradi nervoza pred put i konačno sjedne u auto znam da idemo na more i po pitanju stvari sam mirna do zadnjeg dana. Kako najčešće ljetujemo u roditeljskoj kući, nužno je da nakon pozdravljanja prolazimo kroz ispiranje mozga. Naime, svake godine, ali baš svake, slušam koliko sam stvari ponijela, zar trebam 10 majica i pet para cipela... .lagano se isključim i krenem dalje. Pa čekaj malo? U čemu je problem? Jesam nekoga molila da mi spakira, doveze i raspremi kofer? Ne,ne i ne...

Zadnji dan odmora "mrzim" svake godine, i to zbog drugih, naših bližnjih, koji su toliko komotni u svom ponašanju. Kako odmor odmiče mene sve više vuče želja da se vratim u svoja četiri zida, mir i tišina, nikom ne moraš polagati račune. Lijepo je živjeti zajedno, ali brate mili ograničavajuće...

A zašto mrzim taj dan?
Dva dana prije odlaska zove šogor i moli da mu povezemo kćer s mora koja se odmara dobra dva mjeseca..doslovno od dana kad je škola završila došla je didu i babi na more i izluđuje ih...neću ovo jest, neću se kupat, hoću gledat Violetu i još visit na mobitelu..to je njeno ljeto..
Ona je po razgovoru imala jedan MALI kofer i skateboard..na dan puta dolazi sa velikim koferom, autosjedalicom, skateboardom, dvije velike vreće ljetnih gluparija koje nosi u Zagreb!! Meni je već muka!! Kuham!!

Dolazi svekar sa dvije velike kutije pune grožđa i smokava da mu to povezemo za drugog sina jer njegova žena to obožava...kuham još jače!!

Pogledam auto da nije preko noći osvanula reklama da smo postali autoprijevoznička firma..vidim nismo..
Dolaze moji sa paketom plodova Dalmacije da ponesemo da se nađe..

U tom trenutku suprug se zakači sa svekrom (svojim ocem) i saspe mu u lice kako mu je dosta više vozakanja tuđih stvari..a stari će na to da je bezobrazan, da mu je sve teško, koliko auto imamo pa da ne možemo povest njegovih par stvari, a možemo svojih milijun...još dolazi i svekrva koji mu spočitne kako je nanervirao oca svojim stavovima i da će mu trebali pola dana da se smiri..

Stojim i ne mogu virovat da mi netko nabija na nos da u svom autu trebam imati kvotu koliko čega da ponesem???

I kad smo sve tuđe natrpali izvisili smo sami..ostavila sam veliki kofer svojih stvari jer nisam ga imala gdje staviti...kroz par dana opet ću morat u Dalmaciju pa ću ga skupiti... katastrofa..

Mislim se da li je bolje otići na tjedan dana nasamo i doista se odmoriti ili doći obitelji na ljetovanje na tri tjedna i proživljati ovo svake godine??

24

četvrtak

kolovoz

2017

Demokracija misli



U današnjem danu u kojem se sve vrti oko nogometa i oko toga koji će klub biti bolji, proći u daljnje natjecanje, upleo se i srpski predsjednik. Naime, predsjednik Aleksandar Vučić u svojoj rezidenciji u Beogradu ugostio je djecu iz Hrvatske, polaznike ljetne škole 'Sveti Sava'. Djeca koja su uglavnom došla iz zadarskog zaleđa, Rijeke i Hrvatske Kostajnice u Beogradu se druže, uče o srpskoj jeziku, kulturi i književnosti, a na kraju svog posjeta primio ih je i prvi čovjek Srbije.

Vučić je pokušao nagovoriti djecu da ostanu dan duže kako bi mogli nazočiti utakmici Crvene zvezde i Krasnodara, a usput im je obećao kako će ih službeni spiker na stadionu pozdraviti pred 50.000 ljudi.

Kad su se već držali nogometnih tema, Vučić je jednog klinca upitao za koga navija. Sedmogodišnji Tino Popović mu je kao iz topa ispalio:

- Za Rijeku!

To je očito bio odgovor koji nije previše oduševio srpskog predsjednika! Dotični je utihnuo na par minuta i smišljao što da odgovori djetetu. Razmislio je i održao kratku lekciju:

- Za Rijeku? Tino, moraš naći neki veći i bolji klub za kojeg ćeš navijati. To moraju biti Zvezda ili Partizan, klubovi veći od Rijeke. Malo veći od Rijeke, Dinama, Hajduka. Dakle, ili Zvezda ili Partizan - poručio je Vučić hrvatskom dječaku...


Zamislite koliku težinu ima ova izjava!!

Dijete koje ima sedam godina, koje živi i diše u Rijeci, u kojoj gradi svoj mali život, u čijim parkovima se igra i gdje u školu ide... To je ljepota koju djeca imaju u sebi, iskreno kažu što im je na srcu, nisu opterećeni političkom pozadinom nogometa. Njemu je Rijeka klub za koji navija, Kantrida stadion na koji odlazi na utakmicu i zašto ne bi navijao??

Vučićev stav da dječak MORA navijati za Zvezdu ili Partizan jer čista provokacija. S druge strane on govori iz pozicije predsjednika države i trebao bi znati da je hrvatskim državljanima Ustavom zagarantirana sloboda mišljenja i izražavanja misli koja podrazumijeva slobodu govora i javnog nastupa. Dakle, nema potrebe da Tino navija za bilo koji klub koji mu netko drugi nameće.

Druga stvar: Po čemu su to značajni i bolji klubovi kao što su Zvezda ili Partizan? Zato što je to srpska liga ili?

23

srijeda

kolovoz

2017

Faze ženske seksualnosti





Kako žena voli od 16. godine pa sve do starosti, što uči u kojoj fazi o sebi, tijelu, seksualnosti, partneru... Otkrijte vedre i tamne strane svakog razdoblja u ženinu seksualnom životu


Od 16. do 25. godine života: Romantična faza

Buđenje seksualnosti. U ovoj fazi nisu važni samo pokušaji i isprobavanje novog, već psihička dimenzija spolnosti. Intenziviraju se osjeti i osjećaji, veoma važni za žensku seksualnost. U ovoj životnoj dobi naglašen je osjećaj za romantiku. Gotovo svaka mlada žena osjeća nestabilnost, zatječe se u situaciji kad mora naučiti nositi se sa snažnim osjećajima. Idealan seks u ovoj je dobi i dalje samo u fazi mašte.

Važna psihička komponenta ove dobi je i podvojenost između još vrlo živih sjećanja na djetinjstvo i aktualnog otkrivanja djevojke, odnosno mlade žene u sebi. Raste apetit za putenim životom, sve je protkano osjećajem pustolovnog, no s druge strane žena sanja o princu iz bajke, dakle, muškarcu koji joj daje sigurnost i beskrajno je voli.

Žena od 16. do 25. godine bori se sa silama koje slabo kontrolira, s nespretnošću, željom za pustolovinom, ali i protiv slike žene koju je stvorilo društvo ili njezina obitelj, odnosno majka. Ovo je veoma osjetljiva dob kojoj je teško pobjeći bez barem male traume. Vedra strana lijepih, mladih godina nudi, međutim, brojna otkrića – počinjemo se doživljavati kao privlačne, vrijedne osobe, spoznajemo da možemo i zavesti, počinjemo se prihvaćati i prepoznavati svoje stvarno ja.


Od 26. do 38. godine života: Kreativna faza


Razdoblje emocionalne stabilizacije, žena sve bolje prihvaća svoje tijelo, sada već zna intenzivno uživati u seksu, javlja se kreativnost. Žena se otvara vlastitome ja, ali i onome svoga partnera, nestaju strahovi.

Oko trideset pete godine mnoge žene počinju osjećati kucanje biološkog sata. Tada seks može imati ponajprije funkciju produženja vrste, a partner je onaj tko će to ostvariti. Postoje, međutim, i one koje nastavljaju ljubavni život bez podređivanja ulozi roditeljstva. Prođu li žene ovu fazu bez većih problema, nastupa osjećaj slobode i želje da žena udovolji sebi i svojim potrebama.

Tamna strana ove faze moguća su razočaranja seksom koji nije ispunio erotske potrebe. Javljaju se frustracije i nestrpljenje da sljedeći put sve ispadne bolje. Svijetla strana ovog razdoblja života očituje se u hrabrosti i odlučnosti. Žena se sada usuđuje poduzeti puno više, svoju unutarnju energiju zna usmjeriti na određeni cilj. Žena je u ovoj dobi zahtjevna, traži da joj se pruži ono za čim čezne. Radi se o zdravom načinu oblikovanja svoje stvarnosti.

Od 39. do 48. godine života: Vrhunac užitka

Na pragu četrdesetih žene počinju gledati istini u lice. Pitaju se: kakav je moj odnos prema sebi, svojem tijelu, erotskim željama? Majčinstvo je neko vrijeme bilo na prvom mjestu, no sad se vraća želja. Nekima je to užitak, u drugih se budi nesigurnost. Došlo je razdoblje kad ponovno treba otkrivati svoj identitet. Ova dob nudi mudrost pa tako mnoge žene ponovno pronalaze put do svoga tijela, uravnoteženog odnosa prema seksualnosti, a usto se i odriču svih klišejiziranih slika sebe.

U seksualnom smislu nastupa opuštenost kakve prije nije bilo pa zamjetan postotak žena tek u četrdestima doživi prvi orgazam. U toj dobi žene u seksualnom odnosu slušaju sebe, obraćaju pozornost na svoje osjećaje. Otkrivaju i moć emocionalne komponente spolnog odnosa, ne prikrivaju je više. Tamna strana ovih godina je moguća pojava prvih simptoma menopauze koja simbolički govori da zrelost kuca na vrata. Osjećaj ogorčenosti miješa se s melankoličnom čežnjom za mladosti.

Vedra strana ovih godina je svojevrsno prosvjetljenje. Snažno povezuju seksualnost s duhovnim vrijednostima, u žena se često javlja upravo ta težnja da u jedno spoje ljubav, seks i životnu energiju. U njima raste želja da istraže područje intenzivnih orgazama, a teže odnosu u čijem su središtu emocije. U ovoj životnoj dobi događa se trijumf volje za životom.


Od 49. do 52. godine života: Razdoblje propitivanja

Ovo je razdoblje kad žena uviđa da mora stvoriti psihičku bazu za godine koje dolaze. Okreće se sebi, a introspekcija se odvija najčešće u tri faze: žena propituje dosadašnja putena iskustva, pita se što je otkrila, što je namjerno zaobišla. Što joj se od svega najviše svidjelo. Potom slijedi faza razmatranja smisla partnerskih odnosa: je li se isplatila investicija u zajednički život? Čemu sam se nadala, što (ni)sam dobila? Želim li tako dalje? Treća faza introspekcije zapravo je potraga za aktualnim čežnjama.

Tamnu stranu ovih godina lako je predvidjeti: javlja se strah od starenja. Neke se žene s time veoma teško nose. Smatraju da više nisu poželjne. Neke posve gube libido, druge ga svode na već iskušano, na odrađivanje. Kad žena prođe ovu fazu žaljenja za prošlošću, nastupa vedra strana ovih godina: novo buđenje putenosti. Javlja se nova požuda i sasvim novi pogled na partnera.

Od 53. do 57. godine života: Borba s orkanom

Kad ozbiljno koraknemo u pedesete, podiže se duhovni i tjelesni orkan! Promjene su opsežne: nestaje menstruacije, libido opada, obuzimaju nas valovi vrućine, hvata nas panika, tjeskoba, razdražljivost – nezgodni simptomi koje mnoge žene vežu uz nestanak požude. Međutim, one koje se upuste u borbu "na sve ili ništa", imaju dobre izglede pobijediti. Te žene neće osjetiti samo hormonsku neravnotežu svojih godina, već i puteno zadovoljstvo, lakoću i vrhunski erotski užitak.

Jedina stvar koju žena u ovoj dobi mora shvatiti jest da nikome ništa ne mora dokazivati! Povratka u mladost nema, no svakako treba uvidjeti da padu libida uvelike kumuje upravo stav da je sada sve gotovo. Ako ne potone u takvo mračnjaštvo i naprosto odluči dalje živjeti, istraživati, prevladati ograničenja, vlastita i nametnuta, otpustiti kočnice, seksualni život u pedesetima bit će ulazak u sasvim novi život, u otkrivanje novog ja.

Nakon 57. godine života: Seksi starost


Starost nije uvijek ugodna. Boli nas ponešto, dogodi se da kliznemo u depresiju, izolaciju, mračnjaštvo... No dokazano je da su orgazmi mogući i u visokoj starosti. Ono što seks u poznijoj dobi razlikuje od onoga prijašnjih godina: sada je fokusiranost samo na zadovoljstvu, bez psihoigrica s partnerom ili bilo kakvih drugih emotivnih zavrzlama. Ako smo zadržali veseo duh i pronašli kvalitetnog partnera, seks će nam i u poznijoj dobi pružati zadovoljstvo. Žena je do ovih godina već shvatila da je cjelovito i moćno biće koje vlada sobom i svojim tijelom te da mnogo toga ovisi o stanju njezina duha. Ona je vladarica svoga putenoga života i sama ga uzdiže i ruši. Ženina seksualna moć skrivena je u njoj samoj.

Preuzeto sa http://www.sensaklub.hr/clanci/emocije/sve-faze-zenske-seksualnosti

Tišina misli





Sjedim na plaži,
ispod slamnatog šešira,
sunčeva zraka provirila..

Lagani povjetarac kosu mrsi..

Beskrajnu plavu pučinu gledam,
i nikom drugom pogled ne dam.

Šum brodova u daljini koji nekud žure,
stvaraju valove što se na suncu sjaje..

Udišem zrak borova i soli,
i nizašto drugo ne molim..

Sretna sam trenutkom šta oko mi ga hvata!

Vrijeme brzo leti na krilima bijelog galeba,
Ura podne kazuje i na ručak poziva..

Ipak, još malo ću vrijeme zaustavit i pobjeći..


20

nedjelja

kolovoz

2017

Manje je više



Prije točno godinu dana dobila sam pozivnicu za vjenčanje najbolje prijateljice. Jučer je bio dan D. Predivno.
Konačno smo se našle nas četiri cure, nekadašnje cimerice. Život nas je odveo raznim stazama, a opet smo ostale u kontaktu i uvijek kad se nadjemo imam dojam kao da smo se jučer rastale na kavi.

Bila je to prevelika svadba za moj ukus..350 ljudi...mlada je to oduvjek i sanjala i "mali pir" nije bio opcija. Kuma, ujedno jedna od nas četiri, sanja jos veći...barem još 50 plus..

Nas dvije preostale imamo skroz drugu viziju vjenčanja..najradje bi skupile kumove i pobjegle na neku lijepu plažu...lišene stresa uzvanika, hrane, pozivica, najma sale, i ostatka izmišljenih troškova...Da se razumijemo, vjenčanje je poseban događaj u životu, puno više ženama nego muškarcima..ali šta je tu je..to je dan kad si u centru pažnje i želis zablistati..nikad mlađa i ljepša nego taj dan...ono što ja ne volim je taj presing koji guta mladence od ranog jutra i "preživljava" dok zadnji gost ne ode..

Ispadne na kraju da mladenci najmanje uživaju!! Gledam mladu..nije stigla u cijelom danu pojest jedan normalan zalogaj..već oko šest ujutro po kući i oko kuće su se dovršavali detalji, sjedalo se u auto i ilo na frizuru,šminku..gladna jer nema praznog hoda...

Došao je mladoženja, namamio je iz kuće van i "kupio"..crkva i obred..i eto došla sala..brdo hrane...dok je prinosila zalogaj ustima lik iz benda ju je već zvao na prvi ples,na zdravicu, na bacanje buketa...u šali ću reći da je ostala gladna na svom vjenčanju..ali iz ženskog kuta znam da je imala dovoljno stresa i nervoze da uopće nije ni bila gladna..

Još bi čovjek i izdržao sve da se radi o strci samo na dan vjenčanja...a gdje su završne pripreme za vjenčanje koje se "peglaju" nekoliko dana pred vjenčanje?

I onda se pitam jel sve ovo potrebno? Treba li to uzdizati na toliku razinu? Toliko ljudi zvati?

Ili je ipak bolje napraviti ludo vjenčanje, sa puno manje uzvanika, u kojem neće biti preskočen ni obred, ni tradicija, ni stolovi puni hrane, a da mladenci uživaju? Da dožive svoj dan, a ne prolete kroz njega?

I da te boli briga je li se naljutila baba ili tetka u pradavnom srodstvu jer nije pozvana?
I, na kraju, ali ne manje važno, da te idući mjesec ne čeka prva rata kredita koji podignes za otplatiti jedan dan "užitka".

17

četvrtak

kolovoz

2017

Prokletstvo Lokruma



>Lokrum je otok u hrvatskom dijelu Jadranskog mora u dubrovačkom akvatoriju. Otok je udaljen 0,5 Nm jugoistočno od Dubrovnika.

Ime otoka vjerojatno je izvedenica iz latinske riječi acrumen što znači kiselo voće, jer je otok nekoć obilovao stablima kiselih divljih naranača.

PREKRASNI HRVATSKI OTOČIĆ KRIJE JEDAN OD NAJVEĆIH SVJETSKIH MISTERIJA.
Tko god je ovdje dolazio, snašlo ga je prokletstvo, niz tragedija je šokantan.

Cijela ova nevjerojatna storija počinje 1023. godine kada je u velikom požaru na dan sv. Benedikta izgorjela većina drvenih kuća u Dubrovniku. Dubrovčani su tada za spas grada utemeljili opatiju Svete Marije na Lokrumu. Preuzeli su je benediktinci, tada najmoćniji red u Katoličkoj crkvi. Benediktinci uskoro grade i samostan u kojem brinu o starim, siromašnima, bolesnima i nemoćnima. Bila je to jedna od prvih ubožnica na svijetu. U to vrijeme na Lokrumu je za velikog nevremena našao spas od brodoloma i Rikard Lavljeg Srca, kada se vraćao s križarskog pohoda iz Palestine.

Benediktinci

Sve je lijepo teklo svojim tijekom dok su Dubrovčani dobro živjeli i imali zlata. A onda su nastupila teška vremena. Krajem 18. stoljeća prihodi su se utanjili, a rashodi ostali isti. Za održavanje mira Dubrovčani plaćaju reket Turskoj u iznosu od 12 i pol tisuća dukata godišnje - vrijednost 43 kg zlata. Pritišće i Napoleon. Traži kredit za svoju vojsku. Dubrovčani u strahu od rata odobravaju zajam. Francuzi ga, naravno, nemaju namjeru vratiti niti su to ikad učinili. Posvemašnja kriza. Dubrovački gospari pate.

Po onome, dabogda imao pa nemao, odlučuju prodati Lokrum. Uvjet je da se benediktincima oduzme sve što imaju. Ovrhu obavljaju francuski okupatori. I tada počinje.


Benediktinci se moraju oprostiti od svojeg vjekovnog staništa. Odslužuju posljednju službu Božju u Crkvi svete Marije. Obučeni u crni habit i s kukuljicom navučenom duboko na lice izlaze u tamnu lokrumsku noć. Pale voštanice i okreću ih prema zemlji. Tri puta obilaze svoj lijepi otok i opraštaju se s njim. Vosak kaplje stazom kojom se kreću.

Prokletstvo

Uz molitvu izgovaraju u beskraj sudbinske riječi: “Neka je proklet svaki onaj koji pribavi Lokrum za svoje osobno uživanje!”. >

Nakon 800 godina napuštaju otok da se više nikada ne vrate. Bilo je to 7. kolovoza 1798. Pet godina kasnije dubrovačka vlada prodaje otok privatnicima. Dubrovački vijećnici Gučetić, Sorkočević i Pucić procjenjuju vrijednost Lokruma na 32.000 dukata. Vlada ga uspijeva prodati za 60.000 dukata. U zao čas. Benediktinsko prokletstvo počinje. Sorkočević je skočio kroz prozor s trećeg kata svoje palače, Gučetić se utopio u moru blizu Lokruma, a Pucić se objesio na tavanu svoje kuće.

Idući vlasnik otoka, bogati dubrovački kapetan Tomašević, potpuno je osiromašio. Otok je morao prodati.

Prokleti otok najprije kupuje neki dr. Jakopović iz Budimpešte, kojem je car Franjo Josip I. povjeravao vođenje nekih svojih poslova. Za kratko vrijeme otkrilo se, međutim, da se tobožnji dr. lažno predstavljao. Sam je sebe proglasio doktorom pravnih znanosti, a zapravo je bio - brijač. Otok je naslijedio njegov nećak i čim je krenuo u čamcu prema Lokrumu nalet jakog vjetra ga je prevrnuo i on se utopio.


Potom je otok kupio brat cara Franje Josipa I, nadvojvoda Maksimilijan i to za sebe i svoju lijepu suprugu Charlottu s kojom je živio u velikoj ljubavi. Lokrum - mir, idila, raj. Ali ne zadugo.




Prva najava zla bila je u Trstenom, današnjem Arboretumu. Na deblu jednog prelijepog razgranatog hrasta Maksimilijan je urezao srce i u njemu inicijale svoje i Charlottine. Odmah zatim u jedno ljetno popodne udarilo je žestoko nevrijeme. Hrast je uništen, srce je ostalo, ali inicijali su nestali. Potom će upravo s Lokruma Maksimilijan zaploviti u daleki Meksiko, gdje su ga proglasili za cara.

Odmah nakon proglašenja tamo su ga uhapsili, mučili, osudili na smrt i strijeljali. Charlotta se vratila na Lokrum, jedva je preživjela brodolom i na kraju pomračena uma skončala od vlastite ruke u Maksimilijanovom dvorcu Miramare kraj Trsta.

Sljedeća žrtva bio je kralj Otto Fridrih Vilhelm (Ludvig II.), inače ljubavnik carice Sisi - Elizabete Bavarske, majke austrijskog nadvojvode i prijestolonasljednika Rudolfa, a zapravo zaručnik Elizabetine sestre. Nakon ljetovanja na Lokrumu saznao je da ga je bavarski ministarski savjet proglasio ludim i zbacio ga s prijestolja. Našli su ga mrtva u jezeru kraj njegova imanja.

Novi vlasnik Lokruma postao je Fridrihov i Elizabetin sin jedinac, Rudolf.

Dubrovački ljetopisci tvrde da se “zemlja zatresla a more uznemirilo” kada je ştupio na otok da bi ovdje proveo svoj medeni mjesec sa svojom zaručnicom Stefani. Sve je završilo 1889. poznatom ljubavnom tragedijom u dvorcu Mayerling. Lud od ljubomore Rudolf će na krevetu prekrivenom ružama, ubiti svoju ljubavnicu, 17-godišnju baronesu Mariju von Vetseru, a zatim će u 31. godini života upucati i sebe. Doduše, suvremeni forenzičari dokazuju kako na Marijinoj lubanji nema tragova metka, ali da je preminula od više udaraca u glavu. A Rudolf?

Na tijelu su mu također našli tragove nasilja i čak šest prostrijelnih rana puščanih zrna. Film je film, romantika je romantika, a ovo je čista crna kronika i lokrumsko prokletstvo.

I napokon, dolazi godina 1914. Habsburški prijestolonasljednik Franjo Ferdinand i njegova supruga Sofija spremaju se provesti ugodno ljeto na Lokrumu. Ali ipak najprije odlaze u obilazak svoje anketirane Bosne. U Sarajevu ih je dočekao - Gavrilo Princip... I tako je počeo Prvi svjetski rat koji će srušiti tri stoljetna carstva - austrougarsko, rusko i tursko.

Posljednja vlasnica Lokruma bila je habsburška kneginja Windisch Grätz. Ona 1919. Lokrum prodaje Jugoslavenskoj vladi za 11 milijuna dinara. Ali, prokletstva ne prestaju. Na Lokrumu je 1930-ih godina nestala jedna cijela obitelj. Godine 2007. na ostacima benediktinskoga samostana mobitelom je snimljen duh... Danas je Lokrum pitomo turističko izletište i ljudi uživaju u prirodi, znamenitostima, legendama, prirodi i kupanju.

Je li ovo kraj lokrumskog prokletstva?



Izvor: Jutarnji list

15

utorak

kolovoz

2017

Intimne frizure kroz povijest



U masi ljudi koji kao srdele leže jedni do drugih na plaži, možeš se nagledati svega..od izbrijanih ljepotica u tangicama sa nabildanim guzama pa do malo manje nabildanih, svakodnevnih žena koje su došle na plažu da bi se rashadile. Pored izbrijanih, depiliranih i kakvih već sve ne, imamo i starijih žena sa dlakama koje na intimnom području lelujaju izvan kupaceg kostima. I svi dišu jedni pored drugih bez ikakvih problema. To što jedni drugi gledaju pogledom ispod obrva ili naočala najmanje je važno. Presjek je to jedne slike koja je dugačija ovisno o kutu gledanja.

Uklanjanje dlaka postala je estetska norma, no znanost pruža uvid u dobrobiti koja proizlazi iz dlakavosti, a odnosi se jednako na muškarce kao i na žene...

Brijanje, čupanje, izbjeljivanje - većini žena i ponekom muškarcu dlake na tijelu su toliko odbojne da čine sve i troše ogromne količine vremena i novca kako bi ih se riješile. Divna vijest je da se uopće ne treba opterećivati toliko s dlakama, jer su one, zapravo, dobre i potrebne na tijelu, tvrde stručnjaci.

- Kosa bilo gdje na tijelu važna je za održavanje zdravlja kože. Svaki folikul, strukture iz koje niče dlaka, ne samo da proizvodi vlakna dlake, nego ima i masu krvnih žila, živaca i masti. Folikule su također bogate matičnim stanicama koje nikad ne gube sposobnost da se obnove i pomažu izliječiti oštećenu kožu.

Šire 'miris seksa'

Koliko god se ljudi svojim odijevanjem, higijenom i kozmetikom željeli odmaknuti od svijeta životinja, činjenica je kako se seksualna privlačnost između ljudi i dalje nalazi na biološkim i evolucijskim temeljima. Kod sisavaca, u čiji rod spadaju i ljudi, dlake imaju funkciju i širenja feromona, kemijskih spojeva koje se još naziva i mirisima seksa. Primjerice,
zanimljiv je podatak da smo evolucijski programirani da nam, ako pomirišimo pazuhe ljudi, odbojno djeluje miris ljudi koji su nam u rodu
. To je evolucijski način na koji se priroda pobrinula da se spriječi incest, odnosno razmnožavanje čiji su rezultat loši geni i brojne malformacije.

Štite od sunca, griju i hlade...

Dlake su važan dio pokrovnog sistema našeg tijela koji služi da bi spriječio stranim česticama, poput prašine, ulazak u tijelo. Ako ste zimi opušteniji što se tiče uklanjanja dlačica, ne morate se loše osjećati jer dlake nam pružaju toplinu. "Hvataju" zrak iz okoline kako bi smanjile gubitak tjelesne topline.

Osim pružanja topline, štite nas i od sunčevih zraka. Pomažu koži u primanju signala iz okoline, poput dodira. Zato imamo dlake na svim dijelovima tijela, osim na stopalima u dlanovima. Muškarci i žene bez dlačica na tijelu teže se nose s modricama i posjekotinama nego oni koji su dlačice ipak ostavili upravo zbog nedostatka zdravih folikula koji kožu štite. No, za one koje dlake na tijelu ne mogu smisliti, dobra je vijest da brijanjem ili depilacijom folikul neće oštetiti.

Na nožnim prstima
dlačice imaju oni s dobrom cirkulacijom


Također, brinete li oko dlačica na nožnim prstima - znajte da su one pokazatelj dobre cirkulacije, jer ako je cirkulacija loša, te dlačice otpadnu, piše Daily Mail.

Dlačice na bikini zoni i na pazuhu štite od trenja

Ženama najviše smetaju dlačice u bikini zoni i ispod pazuha, a upravo tamo one štite kožu od trenja. Nakon depilacije bikini zone dolazi do iritacije, crvenila i peckanja jer dolazi do "klizavosti". Uklanjanje dlaka ispod pazuha otežava širenje prirodnih mirisa koji imaju prirodnu funkciju, a to je privlačenje potencijalnih seksualnih partnera.

"Tepih" na prsima pokazatelj je muževnosti

Ono što muškarcima najviše smeta su dlačice u nosu, pa čak i "tepih" na prsima.. No, važno je znati da i one imaju svoju ulogu te kako ih tretirati.
- One sprječavaju ulazak prašine u nosnice i pluća. Ako želite imati uredne nosnice, obrezivanje bi bilo puno bolje od čupanja. Kod čupanja se vuče korijen koji ostavlja rupu u koži i može biti izvor zaraze - kaže George Murty, konzultant za uho, grlo, nos u Sveučilišnoj bolnici Leicester.
"Tepih" na prsima muškarca pokazuje njegovu muževnost i dobro zdravlje, a to dokazuju i istraživanja, prema kojima muškarci s više dlaka na prsima imaju i veće razine muškog spolnog hormona testosterona u krvi.



Hipertrihoza i Hirzutizam (najčešći oblici dlakavosti kod žena)

Hipertrihoza je u većini slučajeva genetski predodređena (nasljedna), a može biti i simptom nekih bolesti ili posljedica uzimanja određenih lijekova. Liječiti treba osnovnu bolest ili je potrebno prestati uzimati lijek koji je uzrokuje. Ukoliko je uvjetovana naslijeđem, dobri se rezultati postižu trajnom laserskom epilacijom.

Hirzutizam podrazumijeva muški tip dlakavosti kod žena i javlja se na androgenim zonama (brkovi, brada, lice, areole dojki, prsni koš, srednja linija trbuha, stražnjica, unutrašnja strana bedara) na kojima se uobičajeno dlake ne javljaju kod žena, dok kod muškaraca predstavljaju sekundarnu seksualnu osobinu. U takvim slučajevima traži se razlog prevelikog stvaranja muških spolnih hormona, androgena. Androgeni se najčešće povećano stvaraju u jajnicima dok su uzroci vezani uz nadbubrežnu žlijezdu znatno rjeđi. Fiziološki hirzutizam se može javiti u adolescenciji ili perimenopauzi. U reproduktivnoj dobi je najčešće povezan s menstrualnim poremećajem te zahtijeva dijagnostičku obradu i liječenje.
Ne smije se zanemariti činjenica kako pojedini tumori mogu naglo izazvati pojačanu dlakavost. Tu spadaju adenomi i karcinomi nadbubrežne žlijezde, tumori jajnika (neki izravno izlučuju androgene).

Često se spominje i bolest policističnih jajnika (Stein-Leventhal sindrom), a jedna je od najčešćih uzroka pojačane dlakavosti kod žena. Simptomatologija je raznovrsna od blagog hirzutizma, izostanka menstruacije i ovulacije, jajnika s brojnim cistama, pretilosti do virilizacije gdje se javljaju i znakovi sekundarnih muških osobina kod žena. Ipak kod većine pacijenata postoji hirzutizam nepoznatog uzroka tzv. idiopatski hirzutizam bez ijednog od gore navedenih simptoma.
U slučaju otkrivanja uzroka pojačane dlakavosti, koristi dr ciljana terapija lijekovima ili kirurški. Liječenje antiandrogenima traje najmanje 6 mjeseci nakon čega se procjenjuje uspješnost terapije. Posljedice se mogu rješavati brojnim metodama. Najčešće se koristi depilacija – mehanička i kemijska, te epilacija s voskom ili elektroepilacija. Danas se najviše propagira trajna laserska epilacija. Uspjeh laserske epilacije ovisi o broju dlaka u anagenoj fazi rasta. Isto tako za dlake na licu, prsima i leđima je potreban znatno veći broj laserskih postupaka nego na ostalim dijelovima tijela.

IPL postupci uklanjanja dlaka su manje učinkoviti i sa znatno većim rizikom za nastanak nepoželjnih posljedica kao što su hiperpigmentacije i ožiljci, a često je i u rukama nestručnih osoba.


ZANIMLJIVOSTI:

Muškarci ne vole ‘ćelavo’ kod žena

Paradoks je da žene misle kako muškarci žele jedno, a jači spol zapravo preferira nešto posve drugo. Mnoge žene odstranjuju svaku dlačicu jer vjeruju da je glatko međunožje nešto što svaki muškarac želi. Međutim, istraživanje magazina Men’s Health je pokazalo da večina muškaraca u dobi između 20 i 35 godina više voli uredno oblikovanu ‘frizuricu’.

Stidne dlačice su najpoželjnije u Aziji
Estetski kriteriji na ovom kontinentu su takvi da žene općenito preferiraju dlake na intimnim dijelovima tijela. Sudeći po pisanju Daily Maila, mnoge od njih čak odlaze na tzv. pubičnu transplataciju. Razlog tome je činjenica da mnoge žene prirodno imaju manjak stidnih dlačica što smatraju hendikepom, pa prakticiraju razne metode poticanja njihovog rasta, od kojih je transplatacija najradikalnija.

U Japanu žene javno pokazuju svoje stidne dlačice
Nedavno istraživanje portala RocketNews24.com u kojem su sudjelovale Japanke različite starosne dobi pokazalo je da više od pola ispitanica smatra da je njihovo
‘bujno’ međunožje dar majke prirode čiju ljepotu ne treba narušavati.
Navele su i da širom Japana postoje izvori termalnih voda u kojima je potpuno normalno da se žene kupaju gole, bez skrivanja svog zaraslog međunožja.

Europljani su najradikalniji kada je u pitanju uklanjanje dlaka s tijela
Narodi na ovom kontinentu navodno su prvi počeli s brijanjem, a dlake su skidali s raznih dijelova tijela. 2009. godine popularni njemački magazin Der Spiegel objavio je anketu koja pokazuje da je i danas tako. Naime, više od 60 posto mladih Nijemaca, pripadnika oba spola, izjavilo je da stidne dlačice smatraju odrazom nehigijene.

Živčani slom zbog dlačica
Jedan od najvećih povjesničara umjetnosti 19.stoljeća, John Ruskin, u svojoj prvoj bračnoj noći navodno je doživio pravi živčani slom kada je pored sebe ugledao ženu koja je, gle čuda i užasa, oko spolnog organa imala isto tako dlačice kao i on sam. Susrete s nagim ženskim tijelom, veliki Ruskin je do tog trenutka imao jedino ispred platna velikih majstora, koji su ga, prikazivali u „idealiziranom izdanju“.
Ovaj ga je prizor navodno toliko uzrujao da je pobjegao glavom bez obzira i bez i najmanje želje za povratkom u bračno gnijezdo. Brak je tako nakon nekoliko dana anuliran a Ruskin, traumatiziran ovim iskustvom se više nikada nije ženio.

Lord George Gordon Byron
Međutim, povijest poznaje i sasvim drugačije primjere. Tako je veliki pjesnik, Lord Byron bio pravi obožavatelj ženske kose, ali i stidnih dlačica. U njegovoj ostavštini, masi pisama koje je dobivao od svojih prijateljica i koja se i dan danas čuvaju u arhivima poznatih muzeja, mogu se još uvijek naći upravo one – male, kovrčave dlačice svih boja i nijansi.

Neke kulture, kao ona sjevernoameričkih Indijanaca otišle su po ovom pitanju još mnogo dalje od spomenutog pjesnika. Indijanci su doduše držali da je svaka i najmanja dlaka na tijelu ovdje stigla greškom te su ih otklanjali neumorno ih čupkajući golim prstima. One su za njih bile znak animalnosti, nešto čemu je znači mjesto na životinjskom a nikako na ljudskom tijelu.
U tom smislu, smatrajući upravo ženske stidne dlačice simbolom animalnosti i seksualnosti, Indijanci plemena Dakota, su upravo njih koristili u svrhu zastrašivanja neprijatelja i to tako što su svoju (ratničku) odjeću ukrašavali dlačicama koje su počupkali svojim suprugama i, navodno, sestrama.




INTIMNE FRIZURE KROZ POVIJEST
Stidne dlačice oduvijek su bile svojevrstni tabu. Sve do XIX stoljeća poznati slikari nisu se usuđivali prikazati ih na platnu, pa su tako Tizian, Michelangelo i Monet oslikavali svoje muze bez ijedne dlačice. Tek se oko 1800. godine slikar Francisco de Goya usudio prvi prikazati ženu onakvom kakvom ju je priroda stvorila. Bila je to slika Gole ljepotice (La maja desnuda), žene iz naroda, naslikane za španjolskog kralja – s grmićem.



Kralj je sliku čuvao od očiju javnosti i pokazivao je samo ljudima od povjerenja, no veliki slikar svejedno je bio pozvan pred inkviziciju da objasni svoje „nedjelo“.


Zašto je dlakavost na intimnom području toliko ozloglašena?


Psiholozi smatraju da je simbol naše reproduktivne sposobnosti, a označava granicu na prijelazu iz djetinjstva u odraslu dob. U srednjem vijeku uklanjanje dlaka promovirano je kroz poznata slikarska djela, a u moderno doba promociju je odradila pornografija. Golišavost intimnog područja prebacuje fokus s reprodukcijske funkcije na osobni užitak i neobvezni seks, a ženi koja takvo što prakticira daje notu nježnosti, nevinosti i submisivnosti, što objašnjava velik broj muških obožavatelja. U feminističkom svijetu, u kojem prirodan izgled označava ženu koja živi po svojim pravilima, izgled djevojčice postigao je veliku popularnost, jer budi iskonske porive modernih muškaraca, pomalo zbunjenih muško-ženskim odnosima.

No, ostavimo psihološku analizu po strani i radije se prošećimo kroz povijest intimnih frizura.
Prvi brijači pojavili su se oko 3000. godine prije nove ere, da bi između 4000. i 3000. g.pr.n.e. žene počele koristiti preteče krema za depilaciju, napravljenih od krajnje zabrinjavajućih sastojaka, kao što su arsen i živo vapno. Bakreni brijači pojavili su se prvi put oko 3000 g.pr.n.e. u Indiji i Egiptu.

Starim Egipćanima glatko tijelo bez dlaka bio je standard ljepote. Najprije se takav običaj prakticirao među faraonovim ženama, a potom su ga prihvatili pripadnici svih visokih društvenih slojeva. Osim brončanih brijača, žene su upotrebljavale i šećerne paste za odstranjivanje dlaka s cijelog tijela, osim obrva i kose.

U Rimskom carstvu uklanjanje dlaka bilo je rezervirano samo za pripadnice visokog staleža, pa su žene već s prvim pubertetskim dlačicama počele koristiti brijače, pincete ili kreme. Kreme za depilaciju sadržavale su, primjerice, smolu, bijelo vino, ekstrakt bršljana, magareće salo, kozju žuč, krv slijepog miša, itd… Moderne kreme definitivno su prošle dug razvojni put, zar ne?!

Antički Grci također su bili veliki poklonici glatkog tijela, što se lako može zaključiti po njihovim skulpturama. Međutim, dok su skulpture žena potpuno glatke, muškarci su prikazivani sa stidnim dlakama. Ženska dlakavost smatrala se ružnom i nikako nije bila dopuštena u višim društvenim slojevima.

Za muslimane uklanjanje dlaka ima vjersku pozadinu. Muhamed propovijeda brojne higijenske mjere kojih se vjernici čvrsto pridržavaju, a uključuju čupanje dlaka ispod pazuha pincetom, rezanje noktiju i depilaciju intimnog područja. Javna kupališta i danas imaju posebne sobe namijenjene depilaciji dama.

Merkin ili vlasulja za intimno područje pojavila se oko 1450. godine. Žene su brijale Venerin brijeg kako bi se riješile ušiju, a prostitutke su stavljale intimne vlasilje da bi prekrile znakove seksualno prenosivih bolesti. Ne zvuči previše romantično, zar ne?

XVI. stoljeće je bilo zlatno doba za proizvođače krema za depilaciju. Renesansni slikari, osobito Ruben, slavili su žene s onodobnim verzijama moderne brazilke. Žene su često pripravljale kućnu varijantu kreme prema sljedećoj recepturi:
Stavi mjericu arsena i 1/8 mjerice živog vapna u vodu. Pusti neka uzavre. Potom u toplini sobe stavi smjesu na kožu. Kad se koža zagrije, brzo je isperi vrućom vodom da spriječiš opadanje mesa.
Hmm… biste li ovo isprobali za ljepotu?


Daljnji procvat depilacije nakratko je prekinula francuska kraljica Katarina Medici, zabranivši dvorskim damama da uklanjaju dlačice s intimnih dijelova.

XVII. stoljeće: Uklanjanje stidnih dlačica nije se više smatralo samo estetskim potezom, nego se naglasak stavlja i na higijenski aspekt. Godine 1617. Oxford je prvi put u svoj rječnik uvrstio termin merkin – stidna vlasulja.

XVIII. stoljeće: Šezdesetih godina osamnaestog stoljeća dizajniran je prvi moderni brijač. Jean-Jacques Perret osmislio je prvi brijač u obliku slova L s drvenim držačem, koji je štitio britvicu i brijanje činio malo sigurnijim.

XIX. stoljeće: Godine 1844. proizvedena je prva moderna krema za depilaciju pod nazivom Poudre Subtile.
King Camp Gillete 1880. osmislio je brijač kakav danas poznajemo te je pokrenuo svojevrsnu revoluciju. Viša klasa viktorijanskog društva razvila je običaj skupljanja stidnih dlačica ljubavnika i čuvanja kao suvenira. Muzej fakulteta Sv. Andreja u Škotskoj posjeduje kutijicu kralja Georgea IV. u kojoj se nalaze stidne dlačice njegovih ljubavnica.

XX. stoljeće: Gillete je 1915. dizajnirao prvi ženama namijenjen brijač – Milady Decolletee. Iste godine Harper’ s Bazaar, prvi put u povijesti izdavaštva, na naslovnici je objavio fotografiju supermodela u haljini bez rukava koja je otkrivala depilirane pazuhe.

Godine 1940. Remington je izumio prvi ženski električni brijač.
Godine 1960. debi su doživjele trake za depilaciju i ubrzo su postale omiljeno sredstvo za skidanje dlačica među ženama.
Godine 1969. Penthouse objavljuje revolucionarno izdanje u kojem je prikazano dlakavo intimno područje. Playboy je slijedio taj primjer fotografijama ženskoga „grmića“, da bi 1971. bio objavljen cijeli editorijal s Liv Lindeland i njezinom neobrijanom vaginom u krupnom planu.
Sredinom 70-ih iz Rio de Janeira stiže i novi trend – tanga gaćice, a nedugo zatim i neizostavna pratilja tih gaćica, popularna brazilka.
Godine 1987. otvoren je J. Sisters salon na Manhattanu, u kojem je prvi put kao profesionalna usluga ponuđena brazilska depilacija intimnog područja. Popularnost je, pak, stekla tek 2000. godine, nakon jedne epizode serije „Seks i grad“ u kojoj se trendseterica Kerry Bradshaw podvrgava ovom tretmanu… I zvijezda je rođena!

XXI. stoljeće
Danas je uklanjanje stidnih dlačica dio redovita održavanja osobne higijene. Na vama je da izaberete tehniku i sredstvo – pinceta, brijač, vosak, laser, epilator, trake, kreme… Opcija je puno. Ipak, zamjećuje se tendencija vraćanja prirodnom izgledu. Nedavne ankete, provedene diljem Europe, pokazale su da većina žena preferira „žbunast“ Venerin brijeg, a samo mali postotak redovito se podvrgava brazilskoj depilaciji.

Bez obzira na koju se opciju odlučili, trebate se prethodno upoznati i s potencijalnim rizicima. Istraživanje provedeno nedavno upozorava da se zbog nezgoda tijekom depilacije peterostruko uvećao broj komplikacija na području vagine. Ozljede uključuju posjekotine brijačem, urasle dlake, osipe, bakterijske infekcije, poprilično jaku bol i pojačanu osjetljivost nakon depilacije voskom, itd…

Važno je da koža bude dobro hidrirana prije depilacije, ali i vi se trebate pripremiti: opustite se i, ako ne možete trpjeti, uzmite nešto protiv bolova.
Nanesite blagu kremu ili gel za smirivanje kože ili dječji puder, a zatim otiđite na sladoled – da se počastite nakon pretrpljene boli i patnje.

Stilovi intimnih frizura
Američka depilacija – uklanjaju se dlačice koje izviru izvan linije kupaćeg kostima.
Francuska ili Playboy depilacija – sprijeda se ostavi samo tanka linija dlačica.
Brazilska depilacija – uklanjaju se sve dlačice s intimnog područja.
Afro – nije ograničena samo na kosu.
Strijela – ima i ulogu putokaza za one malo manje spretne.
Pik, karo, herc, tref – pokazuje kockarsku prirodu vlasnice.
Mohikanac ili čirokana – nastala u Japanu nakon Svjetskog kupa 2002. godine, kad se David Beckham terenom prošetao s ovakvom frizurom, a dame diljem Japana prenijele je na intimno područje.
Madonna – au naturelle izgled.
Princeza – ovalan oblik, kao lopta za ragbi.
Inicijali – često kao znak obilježavanja ili kao iznenađenje partneru.
Munja, bermudski trokut, pijavica, poštanska marka, martiny… odlučite se za bilo koju od ovih frizura ili pustite mašti na volju i pružite joj osobni pečat. A ako vam se ne svidi, nije velika šteta, barem dlake brzo rastu.

Izvor: Intimna.info

14

ponedjeljak

kolovoz

2017

PoŽaRi



Ovo ljeto neću pamtiti niti po zvuku cvrčaka niti po pregrijanom zraku..ostali su u sjeni zvuka kanadera..
Bilo bi nerealno govoriti i iščuđavati se požarima u Dalmaciji, ali njihova količina ovog ljeta je bezobrazna..
U malom mjestu u kojem ljetujem godinama još nije prošao dan da kanader nije preletio..pa makar na sat vremena..
I ne može me nitko uvjeriti da je priroda odjednom odlučila samu sebe paliti...po meni se radi o probranoj sorti bezobraznjaka koji jako dobro poznaju područje na kojem žive...uostalom uvijek gori 5-6 istih područja..nestaju nasadi vinograda i maslinika u sekundi..

Da stvar bude još gora gašenje požara je financijska rupa bez dna..čim vjetar puhne eto ti požara..
Pronašla sam da cijena sata vatrogasca iznosi 100kn, automobila za gašenje 500kn, a sat leta kanadera oko 7000 eura!!

Pa zar ne bi bilo bolje angažirati određeni broj ljudi koji bi nadzirali kritična područja i lijepo im za to platili? Sigurna sam da bi to bilo i ekonomičnije, a i nekome bi dodatan prihod dobro došao! Da su izvidnice korisne pokazalo se na primjeru park šume Marjan koja je spašena od podmetanja požara, od strane državljanina BIH. Ne mogu ni zamisliti da taj dragulj bude uništen.

PSIHOLOŠKI PROFIL PIROMANA
'Napet je i uzbuđen dok ne potpali vatru, a onda uživa gledajući kako plamen uništava sve pred sobom'


Piromani boluju od psihičkog poremećaja koji se uvrštava u poremećaje navika i nagona. Riječ je o poremećaju sličnom kleptomaniji (sklonosti krađi) ili, pak, trihotilomaniji - bolesti čestoj kod djece koja se očituje nezadrživom potrebom za čupanjem vlastitih dlaka, primjerice, kose ili obrva.



"Uzrok psihičkog poremećaja kod piromana nije poznat, a velik je problem i što nemamo točne informacije o učestalosti poremećaja u populaciji. Naime, ni jedan piroman neće se doći javiti na liječenje, kao što je slučaj s nekim drugim poremećajima", objašnjava dr. Jukić, ravnatelj zagrebačke Klinike za psihijatriju Vrapče.

"Vrlo dobro znaju što rade"

Kaže kako se u praksi vrlo rijetko, svega nekoliko puta, susreo s piromanima i to uglavnom onima kojima je sud zbog ranijih prijestupa izdao mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja. No, kaže kako među njima, pogotovo na tako malenom uzorku, nema karakteristika koje bi ih povezivale.

"Ovako, iz glave govoreći, mogao bih reći da su to uglavnom muškarci. Što se piromanije tiče, oni koji boluju od tog poremećaja osjećaju silnu napetost i uzbuđenje prije nego što potpale vatru, a kad to učine kao da su si olakšali, te uživaju gledajući kako plameni jezici ližu sve pred sobom. Treba reći da oni vrlo dobro znaju što rade.
Znači, ne radi se o poremećaju pri kojem oni ne mogu kontrolirati svoje postupke
. Upravo suprotno, oni znaju što rade i svjesni su štete koju nanose. Zato nikad neće, ma koliko jaku želju imali, vatru potpaliti pred svjedocima".

No, kad su šumski požari u pitanju, ne treba svu krivnju uvijek svaljivati na piromane. Iako su medijski izvještaji prepuni naslova poput "uhićen piroman", vještačenja naknadno pokažu da oni nešto nisu potpalili zbog poremećaja nego iz posve drugih razloga - pokušali su ubiti suprugu, željeli su napakostiti susjedu, htjeli su se domoći nekog zemljišta...

Piromana je zapravo najmanje, a potpaljivati požar netko može iz cijelog niza razloga

12

subota

kolovoz

2017

Žene



Položaj žena u povijesti jedna je od najzanimljivijih tema povjesničarima današnjice. Položaj žena u prošlosti i danas se u mnogo stvari razlikuje. Povijest su pisali muškarci pa se čini da su najveći dio povijesti i činili muškarci. Žene su, naravno, postojale, ali one nisu bile prisutne u tzv. muškim stvarima, odnosno, javnom životu. Bilo je nepojmljivo da bi jedna žena bilo što drugo radila nego kuhala, prala i čuvala djecu. Na sreću, do danas se to ipak promijenilo.

U literaturi se spominju muški lovac, muški obrtnik, muški umjetnik… te možemo doći do zaključka da su muškarci jedini nositelji svake vrste napretka tijekom povijesti. Istina je da su žene u svim razdobljima bile aktivne ali je to velikim dijelom zaboravljeno i zanemareno. Žene su obavljale niz djelatnosti i vještina koje su razvijale i generacijama prenosile.

Prapovijest

Povijest čovječanstva počinje sa ženom. Znanost smatra da su žene izvorni, prvi spol jer se ključni genetski podaci prosljeđuju i prenose isključivo preko žene. Ona je nosila prvi ljudski kromosom, njena je evolucijska prilagodba osigurala opstanak i uspjeh vrste, njena majčinska briga stvorila je u ljudskom mozgu poticaj za razvoj komunikacije i društvene organizacije. Ženin rad i njene vještine su bile ključne za sudbinu ljudske vrste.

Žene u prapovijesti živjele su kratko, umirale su prije 20-te godine života, rijetko doživljavale 40-te, a teško radile od jutra do mraka. U tom kratkom životnom vijeku žene su razvile golem raspon djelatnosti i vještina: sakupljanje hrane,skrb za djecu, kožarstvo i izrada odjevnih predmeta i posuda od životinjske kože,kuhanje,lončarstvo,oblikovanje perli i ukrasa od zubi i kosti,podizanje skloništa,uporaba biljaka i trava za medicinske svrhe itd.

Za razliku od sječiva sjekira, vršaka koplja i strijela, jako je malo ženskog oruđa preživjelo da svjedoči o ženskoj sposobnosti i domišljatosti. Svaka je žena morala posjedovati nekakvu torbu za sakupljanje plodova. Njihov se teret sastoji od trava, lišća, bobica, korijena, mrava, guštera, puževa, žabi, jaja, ličinki, skakavaca… Žena se vraćala kući sa sakupljenim plodovima i morala te sirovina pretvoriti u nešto nalik na jestiv obrok. Također su žene morale izumiti i nekakvu nosiljku za dijete jer nije u plemenu postojala starija skupina žena koje bi pazile djecu.

Glavni argument o važnosti lovca za povijest čovječanstva je bila tvrdnja da je muški lov u skupini zahtijevao dodatnu vještinu u komunikaciji i društvenoj organizaciji te tako poticao razvoj složenijih funkcija u mozgu. Međutim,
Ženski izum dijeljenja hrane unutar plemena i skrb za djecu morao je biti jednako značajan korak u razvoju suradnje unutar plemena. Odgoj djece i druženje s drugim majkama također je povećavalo kvocijent inteligencije.


U tim prvim primitivnim društvima žene su bile mnogo manje potlačene nego u kasnijim društvima. Tamo gdje je opstanak skupine glavni dnevni zadatak, ženska je jednakost naglašena. U plemenskim skupinama žene imaju suviše važnu ulogu kao dobavljačice hrane da bi im se umanjivao značaj ili im se branio rad i sloboda. Primjer su i današnja plemena u brazilskoj prašumi ili na Novoj Gvineji.


Stari vijek

U primitivnim društvima vjerovalo se da je žena božansko, a ne ljudsko biće, obdarena najvažnijom moći na svijetu-rađanjem.
Smatralo se da se djeca jednostavno rađaju ženama, i samo su žene mogle stvoriti novi život pa su u skladu s time i štovane. Zatim je otkriveno načelo razmnožavanja te počinje dominacija muškaraca. Žene gube svaku društvenu ulogu osim rađanja djece.

Mnogi starovjekovni zakonici bave se i pravima žena. Jedan od najstarijih i najbolje sačuvanih je Hamurabijev zakonik iz 1780. godine p.n.e. iz Babilona. Prema tom zakoniku koji je poznat po načeli ”oko za oko, zub za zub”, žena u braku zadržava miraz u svom vlasništvu do svoje smrti, nakon toga ga nasljeđuju djeca, ali njime u toku braka upravlja muž. Također je muž dužan u slučaju razvoda, kada žena dokaže da je muž krivac za razvod, uzdržavati ženu i djecu. Ali u slučaju da žena javno ponižava muža ili je rastrošna muž je može pretvoriti u robinju i uzeti drugu ženu. Također muž ima pravo na mjestu ubiti ženu nevjernicu.



U staroj Grčkoj i Rimu žene su svedene na položaj malo bolji od ropskog. Grčki zakonodavac Solon iz 6.st.pr.Kr. zabranio je ženama izlazak iz kuće noću, zbog čega im je i danju sve više bilo ograničeno kretanje. Žene u Sparti, za razliku od žena u ostalim grčkim gradovima, imale su pravo na posjed i veću slobodu kretanja, iz jednostavnog razloga što je Sparta organizirana kao vojnički grad-država gdje se muškarci veći dio svog života pripremaju za rat, te je žena gospodarica kuće.

U starom Rimu otac obitelji je imao vlast nad sinovima i kćerima, bez obzira na njihovu životnu dob. Također je bio vlasnik svega što je porodica posjedovala. Što se tiče materijalnog posjedovanja, ono ženi u Rimu nije bilo dozvoljeno. Vlast nad kćerkom najprije ima otac, kasnije njezin muž kojeg joj izabere otac. Žene su smatrane pravno i poslovno nesposobne i stavljane su u kategoriju s robovima, strancima, maloumnicima i senilnim osobama. Ograničavanje žena u građanskim pravima opravdavali su riječima: ”zbog prevrtljivosti njihove pameti”.

Ipak, nisu sve žene pristale na robovski život i mnoge su ostavile trag u povijesti. Grkinja Agnodika (4.st.pr.Kr.) smatra se prvom poznatom ginekologinjom na svijetu. Liječila je žene prerušena u muškarca te je zbog svojih liječničkih uspjeha optužena da zavodi svoje pacijentice. Na sudu je otkrila da je žena i oslobođena je optužbi. Rimljanka Fabiola (4.st.pr.Kr.) smatra se prvom poznatom kirurginjom. Hipatija iz Aleksandrije (4.st.) prva je po imenu poznata žena matematičarka. Oko 400.g. dolazi na čelo Platonove akademije u Aleksandriji, gdje drži predavanja iz matematike i filozofije. Sudjelovala je u pisanju mnogih poznatih matematičkih djela iz tog razdoblja. Osmislila je astrolab i bila je posljednja knjižničarka poznate aleksandrijske biblioteke. Godine 415. ubila ju je na cesti kršćanska rulja koja je smatrala da ženama nije mjesto u znanosti.

Aspazija iz Mileta je nazvana ”prvom damom Atene” jer se borila za školovanje žena. Koristila se pravom ne-Grkinje i oglušila se na pravila da žena mora biti kod kuće te je podučavala žene u njihovim kućama. Ni najstroža ograničenja nisu mogla spriječiti privatno učenje.

Mnoge su žene u starom vijeku poznate kao vladarice ili su utjecale na vlast preko svojih sinova ili muževa. Poznate egipatske kraljice Hatšepsut i Kleopatra vladale su samostalno. Kleopatra se smatra i najslavnijom ženom staroga vijeka. Bizantska carica Teodora (6.st.) ostvarila je bajku o Pepeljugi. Bila je cirkuska zvijezda i kurtizana, ali se uspjela udati za princa Justinijana, bizantskog prijestolonasljednika, kasnijeg cara, te postala najutjecajnijom bizantskom caricom svih vremena. Izborila se za to da se donesu zakoni koji su ženama davali pravo na imovinu, nasljeđivanje i razvod.

Srednji vijek

U srednjem vijeku u Europi Crkva i svećenstvo ima veliku ulogu u životu ljudi. Katolička crkva, kao i ostale velike monoteističke religije, pripisuju ženama šutnju i pasivnu podložnost muškarcu. Ženama je oduzeto pravo izbora muža, uskraćivana im je sigurnost unutar braka (razvod je muška povlastica), isključene su iz javnih djelatnosti, proglašene manje vrijednima, postale vlasništvo muškaraca… Uloga žene je odgoj djece i upravljanje kućom. Zbog učestale smrti pri porođaju stopa smrtnosti žena bila je viša nego kod muškaraca. I u slučaju komplikacije radije se spašavalo dijete nego majka. Djevojčice su bile manje željene prilikom rođenja.
U seoskim područjima kraće je zvonilo crkveno zvono kada se krstila djevojčica, kao i kada se sahranjivala žena. Dakle, i zvučni svijet je bio spolno određen.

Ženama se objašnjavalo da su drugorazredne spram muškaraca, ali žene su često bile tvrdoglave i odbijale se miriti s vlastitom podčinjenošću, što su muškarci smatrali znakom njene nerazumnosti. ”Jedina dobra žena je tiha žena.” To je poslovica koja se može čuti na svim jezicima svijeta. Žene koje nisu poštivale zakon šutnje u srednjem vijeku bile su kažnjavane. U Engleskoj se koristila naprava zvana ”brnjica za jezičavke”. To je bila željezna naprava, učvršćena preko glave i lica, s velikim željeznim čepom i jezičcem uguranim u usta tako da ih ranjava do krvi. S brnjicom na glavi jezičave žene bi vodili ulicom na uzici. Također je izumljena i stolica za potapanje, drvena stolica učvršćena na vrh duge motke na obali vode, kojom su žene potapane u vodu ili mulj, pri čemu su se nerijetko utapale.

Žene su od pamtivijeka pod teretom zabrane znanja. Budući da je sveto, znanje je privilegija Boga i muškarca.
Crkva nadalje zabranu znanja kod žena objašnjava time što muškarci imaju veće glave, a time i veće mozgove i više razuma od žena
. Knjige bi dalje kvarile ženske mozgove koji su sami po sebi slabi. Obrazovanje žena ne donosi ekonomske prednosti, već može izazvati izravnu ekonomsku štetu, jer nitko ne želi oženiti ženu koja je pametnija od muškarca, što bi izazvalo bračnu neslogu. I europska sveučilišta donose zakone kojima se zabranjuje upis žena. Brojna srednjovjekovna djela ističu nedostatke žena-nesposobnost, prevrtljivost, pasivnost, zavodništvo. Žene su u to doba plaćale visoku cijenu za nedostatak učenosti. Njihova neupućenost služila je kao potvrda manje vrijednosti i izlagala ih je zlostavljanju, mučenju i čak ubojstvima.


Europski srednjovjekovni samostani su bili jedini odobreni put za bijeg od tiranije prisilnih brakova. Mnoge žene se povlače u samostane nakon što bi podigle obitelj. To se smatralo ”sporazumnim razvodom” i jedinim izlazom iz braka. Žene koje su vodile samostane mogle su se kretati u javnosti, preuzimati odgovornost i pokretati promjene. Redovnice su bile više od političarki, bile su poslovne žene, liječnice, učiteljice, feudalke na čelu neovisnih imanja, upravljale različitim djelatnostima (proizvodnja hrane, rješavanje sporova…).

Srednji vijek poznat je i po spaljivanju vještica. Doduše, pravi progoni vještica uopće se nisu događali u srednjem vijeku, nego početkom novoga vijeka, u 16. i 17.st. Činjenica je da u srednjovjekovnim statutima postoje odredbe protiv čaranja. Čaranjem se navodno bave sve one žene koje su liječile ljude napitcima različitih trava. Ali te ”vještice” nisu bile senilne ili lude starice nego mlade i učene žene koje su objedinjavale znanje vjere, botanike, astrologije, kemije… One su bile veoma vješte u bavljenju ljudima i napitcima, izazivanju pokojeg pobačaja ili prisvajanju zasluga za poneko začeće. Njihovo poznavanje prirodnih lijekova i otrova vrlo je vjerojatno nadmašivalo znanje najstručnijeg muškog liječnika u to doba.

Novi vijek


Rad žena i njihov život uziman je zdravo za gotovo. To je razlog zašto u zapisima nema žena. Službeni spisi pomno bilježe godišnje prinose ratara, ali se ne pita koliko je toga proizvedeno zahvaljujući ženskom radu. Budući da je žena pripadala mužu, pripadali su mu i njezin rad i njegovi plodovi. U priručnicima s početka novoga vijeka popisani su poslovi koje sve djevojke moraju naučiti do svoje udaje – presti, tkati, šiti i izrađivati odjevne predmete svih vrsta, kuhati, brinuti se o vrtu i domaćim životinjama… Očito je odrastanje u ženu bio beskrajan posao. Budući da je dvanaest godina sve do 19.st. bila donja dobna granica za udaju u cijeloj Europi, mada je stvarna dob udaje bila nešto viša, te su djevojčice zacijelo bile jako zaposlena djeca.

U gradskim spisima bilježene su samo djelatnosti onih žena koje su odudarale od većine, npr. udovice koje su se nastavile baviti obrtom pokojnog muža. U spisima o poreznim obveznicima u gradovima žene se spominju u 10-15%. One su hljebarice, mesarice, mlinarice, gostioničarke, tkalje, dojilje…

Nakon otkrića Novoga svijeta počinje iseljavanje Europljana, ali dugoročno naseljavanje diljem svijeta nije bilo moguće bez ženske pomoći. Iz Starog svijeta su slane djevojke u Novi svijet da budu supruge. Prvi guverner kolonije Cape, nizozemski pukovnik Van Riebeck, zgražao se nad nesposobnošću svojih ljudi da se brinu za stoku, rade maslac i sir i da se brinu za sebe. Zato je tražio da mu se hitno pošalju djevojke iz sirotišta u Amsterdamu i Roterdamu. Engleska je na vrijeme prepoznala problem, te su osnovane tvrtke koje su se bavile traženjem i slanjem djevojaka u Novi svijet. Ali bez obzira na obrazovanje, prema tim djevojkama i ženama koje putuju u Novi svijet ponašali su se kao prema robi. Primarna zadaća žena u kolonijama bila je stvaranje djece, zbog velike smrtnosti. Većina poslovnih žena u kolonijama bavila se trgovinom, ali trguju najprije robom koja im je pri ruci – svojim tijelom. Ženske doseljenice u kolonije su bar donekle imale mogućnost izbora u životu, za razliku od urođenica, koje se nalaze na samom dnu društvene ljestvice i prema kojim su se ponašali kao prema ropkinjama.

U 18. stoljeću u Velikoj Britaniji ugljen i para promijenili su proizvodnu tehnologiju ali i živote žena. Industrijska revolucija je imala nepovoljan učinak na ženske živote – dvostruki rad (u tvornici i domaćinstvu), naporan rad u nehumanim uvjetima, manje plaćen rad od muškaraca, češći zdravstveni problemi i češće ozljede na radu zbog šire odjeće. U Velikoj Britaniji za isti posao muškarac dobiva 8 penija dnevno, a žena 6 penija. To se objašnjavalo time da su niske nadnice trebale žene zadržati doma da ne oduzimaju muškarcima posao. A po drugoj strani žene su poslodavcima isplativije jer su poslušnije i jednako djelotvorne kao muškarci.
Najopasniji posao u kojem su sudjelovale žene, ali i djeca, je iskapanje ugljena
. Žene bi u četrnaestsatnom radnom danu propuzale 15-30 km i iznijele 1-2 tone ugljena. Smrtnost tih žena bila je velika, a životni vijek kratak. Osim toga, svakodnevno su se morale suočavati i s omalovažavanjem čak i fizičkim kažnjavanjem i seksualnim napastovanjem od strane svojim nadzornika. Smještaj radnica je često bio vezan uz mužev posao, da bi s njegovom smrću nestao i njezin krov nad glavom. Zato je u gradovima porastao broj žena skitnica i žena samoubojica.

Početak borbe žena za prava glasa je Francuska revolucija. Parižanke su činile veliki dio snaga koja je 1789. pokrenula revoluciju zbog gladi u gradu. Žene su krenule u pohod na dvorac Versailles, u kojem se nalazila kraljevska obitelj, usput pljačkajući trgovine i gostionice. Također su sudjelovale i u napadu na tvrđavu Bastillu. To nije bilo prvo aktivno sudjelovanje žena u nekoj revoluciji (Amerikanke su sudjelovale u američkom ratu za neovisnost), ali je tada prvi put javno i glasno izrečeno da i žene moraju dobiti određena prava. Godine 1791. Olympe de Gouges, glumica i spisateljica, objavila je Deklaraciju o pravima žena koja počinje rečenicom ”Sva ženska bića rađaju se slobodna i jednaka muškarcima u dostojanstvu i pravima…” Ona traži pravo na obrazovanje i politička prava, jer smatra da neobrazovanost žena muškarcima pruža opravdanje da im uskrate politička prava i veće nadnice. Žene su jednake u pravima samo na stratištu pa trebaju imati pravo i da budu izabrane u parlament. I sama autorica Deklaracije je završila na stratištu jer je kritizirala pogubljenje kralja Luja XVI. Dakle, pitanje prava žena je postavljeno glasno i nakon toga počinje borba za prava žena.

Borba za prava žena

Godine 1848. u Seneca Falls u SAD-u održan je prvi skup o ženskim pravima na kojem je donijeta Deklaracija o pravima i osjećajima (Declaration of Sentiments). Žene su u Deklaraciji tražile pravo raspolaganja svojom imovinom, starateljstvo nad djecom u slučaju razvoda, proširene mogućnosti razvoda braka, bolji pristup obrazovanju i mogućnost zaposlenja i naravno, pravo glasa. Amerikanke, svojim glasnim traženjem ženskih prava postaju uzor Europljankama, koje tek organiziranu borbu počinju 60-ih godina 19.st. u Engleskoj. Tada dobivaju pravo glasa na najnižem nivou, u općinama.

Sredinom 19.st. žene se počinju upisivati na medicinske fakultete u europskim državama. Ali moraju ulagati u obrazovanje duplo više truda nego njihovi muški kolege, jer imaju posebne usmene ispite. Osim toga, mogu se baviti medicinom samo u partnerstvu s muškim liječnikom.
U drugoj polovici 19.st. u Engleskoj su osnovane sufražetkinje, pokret za ženska prava. Osnivačica je bila Lydia Becker, a najpoznatija predvodnica Emmeline Pankhurst s početka 20.st., koja je organizirala brojne demonstracije i više puta uhićivana.

Prvi svjetski rat mijenja stvari. U ratu muškarci se bore, a žene ih njeguju, iščekuju, oplakuju. Ali istovremeno se ubacuju u muška područja i zanimanja, upravljaju plugovima, automobilima, tramvajima, izrađuju granate u tvornicama oružja, upravljaju svojim proračunom, rukuju novcem, primaju plaću, prosvjeduju za njihovo povećanje, posvuda se kreću, puše, daju sebi slobodu. Nakon rata postoji želja za uspostavljenjem starog poretka i žene su bile poticane da se vrate kućama, jer domaćinstvo trpi ako se žene bave drugim stvarima i otimaju muškarcima posao. U razdoblju nakon rata nekoliko je europskih država dalo ženama pravo glasa kao poklon i nagradu za ratni trud (Velika Britanija, Poljska, Bivši SSSR, Njemačka…), iako je Novi Zeland već 1893. dao ženama pravo glasa. Ali tek nakon Drugoga svjetskog rata žene će u svijetu masovnije dobiti pravo glasa. Kratkoročno žene nisu imale koristi od dobivanja prava glasa jer društveni stavovi i vrijednosti i dalje diskriminiraju žene. Muškarci i dalje odlučuju o ženskom radu i njihovoj imovini.

U SSSR-u između dva svjetska rata može se pratiti promjena odnosa prema ženama. Zbog manjka radne snage nakon Prvoga svjetskog rata žene su poticane ali i prisiljavane da rade u industriji. Zakonom o braku, obitelji i skrbništvu iz 1926.g. smanjena je važnost obitelji, pojednostavljuje se razvod i žene imaju pravo pobaciti. SSSR je time postala prva država u svijetu koja je ozakonila pobačaj. Ali nakon gladnih godina početkom 30-ih i milijuna mrtvih, žene su poticane da imaju što više djece, te je otežan razvod i zabranjen pobačaj.

U Njemačkoj je nakon Prvoga svjetskog rata Weimarski ustav dao ženama pravo glasa, međutim, Hitler nakon dolaska na vlast to ukida. On je emancipaciju žena nazvao simptomom izopačenosti koja je posljedica frustracije i neispravnosti spolnih žlijezda. Ženama je zabranjen politički rad jer je ženska dužnost rađanje brojne djece na kojima počiva arijevski san. Čak im se zabranjuje uporaba kozmetičkih sredstava i nošenje stranih modnih odjevnih predmeta, zabranjene su im dijete za mršavljenje i pušenje i potican sport.



Ulazak žena u politiku i vlast u svijetu bio je jako spor. Prva žena u povijesti SAD-a koja se kandidirala za predsjednicu 1872.g. bila je Victoria Woodhull. Bila je prva žena burzovni posrednik Wall Streeta i prva žena koja je govorila u Kongresu. U svojoj kampanji za predsjednicu države zagovarala je osmosatno radno vrijeme, programe o društvenoj skrbi, jednako obrazovanje za žene i naravno, pravo glasa. U svojim je zahtjevima bila daleko ispred svoga vremena. Podršku od žena na izborima nije mogla dobiti jer one nisu imale pravo glasa u to vrijeme. A i da je bila izabrana ne bi je mogli proglasiti jer nije imala 35 godina, što je uvjet za predsjednika SAD-a. Sama je financirala svoju kampanju dok nije bankrotirala. Postala je nacionalni skandal i predmet poruge.


Od druge polovice 20.st. sve više žena ulazi u politiku i na vodeće položaje u državama. Prva premijerka u povijesti je Sirimavo Bandaranaike, premijerka Šri Lanke. Indira Ghandi 1966.g. postaje premijerka Indije, 1979. Benazir Bhutto u Pakistanu, a Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji. Prva predsjednica države u povijesti je Vigdis Finnbogadottir, predsjednica Islanda od 1980. godine. Danas se žene nalaze na čelu desetak država u svijetu kao predsjednice, ali se također povećava i broj žena u državnim parlamentima.

UN od svog osnivanja 1945.g. donosi dokumente protiv diskriminacije žena ali ti dokumenti nisu bitno promijenili položaj žena. Prava žena i dalje se krše u svim dijelovima svijeta jer mjere sankcioniranja nisu predviđene zakonima UN-a.

Žene danas čine 1/3 prijavljene radne snage u svijet, a za to primaju samo 10% ukupnog svjetskog prihoda i vlasnice su 1% svjetskog posjeda. Što znači biti žena u 21.st. ovisi o tome gdje ste se rodili i gdje živite. Na Zapadu su žene u drugoj polovici 20.st. postigle najveći napredak nego u proteklih nekoliko tisuća godina, ali muškarci još uvijek imaju vodeću ulogu u zakonu, politici, poslovanju i industriji. ”Ženska prava” još nisu dosegla jednakost s ”ljudski pravima”, odnosno s pravima koje muškarci prisvajaju i primjenjuju na sebe. Žene su potplaćene za posao koji obavljaju u odnosu na muškarce, često su žrtve zlostavljanja, vrlo teško dolaze do važnijih radnih mjesta.
Žene su bolje plaćene samo u manekenstvu i prostituciji.


Tradicionalne muslimanke pokrivaju cijelo tijelo (osim eventualno lica, ruke i stopala – hijab)
Na Istoku je položaj žena daleko gori nego na Zapadu. Ženama se uskraćuje obrazovanje, zdravstvena zaštita i pravo glasa, mada su prema zakonima dobile pravo glasa, osim u još nekoliko država svijeta. U zadnjih nekoliko godina žene u islamskim zemljama ulaze u parlamente, ali je njihova tradicija još uvijek veoma jaka, pa se i dalje primjenjuju stoljetne kazne za prekršaje, kao kamenovanje i ubojstvo žena iz časti.

Mada su raznim deklaracijama prava žena postale nedjeljivi dio ljudskih prava, realnost je drugačija. Da bi se krenulo s napretkom na području ženskih prava trebalo bi najprije educirati žene da bi se upoznale s pravima koje im jamči Ustav i međunarodno pravo.

Izvor: Hrvatski povijesni portal

10

četvrtak

kolovoz

2017

Pravo prve bračne noći



Ius primae noctis (lat. pravo prve noći), u feud. pravu, pravo veleposjednika da prvu noć poslije svadbe svojih kmetova provede s mladom; osporava se postojanje tog prava u pisanom obliku, postojalo je isključivo kao običajno pravo. U praksi to se pravo rabilo i u obliku otkupa nevjestina djevičanstva od vlastelina.

Da li je postojalo ili je po mnogima legenda ne zna se..u svakom slučaju navedeno pravo inspiriralo je i Mozarta pa je nastao Figarov pir i Mela Gibsona u Hrabrom srcu.

Zanimljivo je da se i u našim "krajevima" spominje postojanje tog prava i to u odnosima Turaka i kršćana.

Sicanje je običaj tetoviranja Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini.
Najviše se prakticiralo kada je Bosna i Hercegovina pala pod osmanlijsku vlast. "Sicalo" se ruke, čela i prsa. Zemljopisno je ovaj običaj najviše bio raširen među Hrvatima u Bosni, nešto manje u Hercegovini, Tropolju, a postojao je i u Dalmaciji.

Kako su Turci otimali kršćansku djecu i slali ih u Tursku da budu janjičari i sluge (kao što su oteli i djecu bosanske kraljice Katarine koja je BiH u nasljeđe ostavila Svetoj Stolici u Rimu, sve dok joj se djeca ne vrate katoličkoj grudi i vjeri), katolici su tako željeli zaštitili svoju djecu i zauvijek ih obilježiti, kako bi znali kome pripadaju. Kasnije su Turci običavali iskoristiti pravo prve bračne noći, t.j. spavali bi s tek vjenčanom djevojkom prije nego to učini njezin muž. Po predaji, katolici su tako tetovirali svoje djevojke, kako bi bile odbojne muslimanima i kako bi u slučaju da ih odvedu, uvijek znale što su nekad bile.

Tetovirana su muška i ženska djeca od 3. do 18. godine i to na blagdan Svetog Josipa, Blagovijest, Veliki Petak i u Korizmeno vrijeme pomoću prirodnih materijala kao što su med, ugljen, pljuvačka i majčino mlijeko. Teme su bile: razbojnički križ, Jeličin križ i t.d. Tetoviranje je bilo redovito do 1938. godine, a od onda je u padu. Zadnja osoba koja se je sicala tradicijski načinom rođena je 1969., a mati ju je sicala 1984. godine.

Običaj tetoviranja Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini istraživao je arheolog i povjesničar Ćiro Truhelka (1865.-1942.).

Da bi postale "odbojne" turskim agama i na taj način se zaštitile djevojčice su se tetovirale križevima i drugim kršćanskim simbolima već od treće godine. Najveću važnost ovaj oblik označavanja imao je za vrijeme turske okupacije Bosne i Hercegovine između 1463. i 1878. godine.

Crteži su nastajali unošenjem boje u kožu uz pomoć igala. Boje su nekada bile na bazi čađe, a igle su bile rađene od kosti, bronce, željeza... u principu od onog materijala koji im je bio raspoloživ

Svako selo imalo je svoju majstoricu specijaliziranu za taj posao. Svatko je imao svoj recept, no motivi su uvijek bili slični – stilizirane izvedenice križeva i starokršćanskih motiva. Žene su ih tetovirale na najvidljivija mjesta, uglavnom na šake, podlakticu, prsa, pa i čelo. To je bio dokaz iznimne religioznosti.

Običaj tetoviranja, odnosno sicanja i bocanja, kako su taj čin zvali bosanski katolici, gubi se nakon Drugog svjetskog rata. Komunističke vlasti, naime, sumnjičavo su gledale na tetovirane križeve. Iako su se takve tetovaže izgubile i kao posljedica raseljavanja. “Bosanske tetovaže” nisu se puno promijenile do danas, a gotovo su identične i onima koje datiraju još iz srednjeg vijeka, kada se počeo formirati hrvatski identitet (iako povijest tetovaža seže još u ilirska vremena).



Te nekadašnje curice, a danas bake u dubokoj starosti redom navode kako ih je stid tetovaža. Mišljenja sam da ih ni u kojem slučaju ne mora biti stid, štoviše, mogle bi čak biti ponosne što na rukama nose jednu tisućljetnu tradiciju.

Iako se u bosanskom kraju s koljena na koljeno prenosi kako je svrha ovih tetovaža sprječavanje otimanja djevojaka u vrijeme Osmanlijskog carstva i njihovog prisilnog prevođenje na islam, taj običaj se njegovao i prije dolaska Osmanlija na današnje prostore Bosne i Hercegovine. Povjesničari iz Sarajeva koji su proučavali tu temu navode da se kod tih tetovaža radi o „zaostatku prastarih običaja, prethistorijskih, o kojima su pronađeni fragmentarni zapisi kod nekih antičkih rimskih pisaca, a koji se svi tiču centralnoga balkanskog areala Bosne, uskoga područja za koje se pretpostavlja u znanosti da su ga naseljavala Ilirska plemena.

A zašto se tetoviranje vršilo na blagdan Svetog Josipa, koji se slavi 19. ožujka? Povjesničari objašnjavaju da to vjerojatno ima veze s proljećem, s buđenjem prirode, i da se stoga taj običaj „veže za taj datum, kada počinje novi životni ciklus".
Taj običaj vjerojatno je povezan i s inicijacijskim namjerama, ali je kasnije s promjenama vjerskih, civilizacijskih, kulturnih paradigmi u turskim vremenima kod katoličkih žena poprimio vrlo naglašenu funkciju vjerskog razlikovanja. I to uvjerenje se zadržalo kod katoličkih žena u središnjoj Bosni i do danas. Taj je običaj, dakle imao svrhu da se po crtežima, simbolima, one vjerski raspoznaju kao katolkinje da bi teže bile izložene prelasku na Islam. Iako je Osmansko carstvo već odavno prošlost u tim krajevima, običaj se ponegdje zadržao sve do kraja pedesetih godina 20. stoljeća.

No, ono što nije teško zamisliti, jest da s bakama nestaje tisućljetni običaj te tradicija iščezava.. čini se, u nepovrat....
Upravo zato majstori tetovaža nastoje sačuvati što više motiva koje provlače kroz današnje tetovaže.

Po meni, ne treba toliko "plakati" što nestaje jedan podsjetnik surovog ženskog života, jedna epizoda povijesti koju i vrijeme želi izbrisati.

Podloga za temu: Jutarnji list

07

ponedjeljak

kolovoz

2017

Nezaboravni provodi


Ludo ljeto i lude temperature..toplotni udari i toplotni valovi...a na moru plove mrcine od jahti..svaka iduća sve duža i ljepša..
Gleda narod sa plaže i maše rukama evo tu smo, ajde ukrcajte nas..provozajte nas...ali jahta plovi dalje..
Misim se, dragi moji ljudi, kad bi samo znali tko se vozi na tim jahtama...kakva su pozivnice i kome se uručuju..

Da smo top-destinacija za brojne nautičare dobro je poznato, a zadnjih godina Jadran je primaljivo mjesto i za one bogataše kojima ništa nije skupo. A u svom traženju što žele sve imati na brodu, uvijek ima i upita za dame! Poslovni ljudi, menadžeri, umjetnici, glazbenici, inženjeri, doktori, sportaši,... tijekom ljetnih ludih zabava žele i društvo kraljica noći.



I ne pitaju za cijenu, premda znaju kako je prostitucija u Hrvatskoj – ilegalna.


Jedan od skipera na 40-metarskoj jahti iz prve ruke svakodnevno je gledao "naručene zabave" te iznio cijeli niz zanimljivosti.


Profesionalke

Već je odavno javna tajna kako u ljetnim mjesecima, udarni su srpanj i kolovoz, s kopna na obalu se spuštaju mlade djevojke spremne osim druženja, večera i noćnih provoda, pružiti i seksualne usluge klijentima. I nema samo onih klasičnih prostitutki koje i na kopnu zarađuju svoj kruh majstorijama u krevetu, pa se ljeti upute na Jadran jer su njihovi klijenti na - odmoru. Naime, "morske krevetne usluge" redom nude i studentice, pa mlade uposlene djevojke, ali i zgodne majke.

– Odmah znate koje se profesionalke, koje stižu sa makroima koji se brinu o svemu. O kontaktima s klijentima, o prijevozu cura na brod, o njihovoj zaštiti i naravno naplati. Njih uglavnom "naručuju" poslovnjaci, najčešće kada su u grupi, pa tada traže i više dama za zabavu. I rijetko kada cure ostaju duže od te jedne noći na brodu. One dođu na jahtu nakon večere, obavi se posao bez previše mudrijanja, pa se nastavi druženje uz alkohol do ranih jutarnjih sati kada po djevojke dolazi makro. I po novac, naravno...

Druga priča su studentice, uglavnom djevojke koje se bave ili su se nekada bavile manekenstvom, modelingom ili su radile kao hostese. Cure su to koje žele dobru odjeću, "markirane" torbe i cipele, a to sve treba i platiti. Stoga im ljetne avanture i posjete gostima na brod nisu strane!

– Često te cure ostaju na brodu i dva-tri dana. One su uglađene, načitane, znaju se ponašati, pa naši gosti više traže takve "dame". Dobiju dobro društvo, cure su uvijek uređene, spremne za zabavu, a s druge strane neće grintat, zanovijetat kako bi eventualno bilo da su gosti sa svojim ljepšim polovicama. Ovako su opušteni, imaju i zabavu i seks, a djevojke se na kraju vrate doma s podebljim džeparcem te brojnim poklonima, od haljina, cipela i nakita. Svi su zadovoljni!

No u ovoj ponudi animir dama za ljetovanje, imamo i one klasične – sponzoruše.

– One na brod dolaze s gostom. Na kilometar se vidi kako je ona tu samo za gazdino pokazivanje. Savršeno građena, "iskvarcana" da ne kažem izgorjela na umjetnom suncu, odjevena u zadnji modni hit kupaćeg kostima, isključivo na visokim petama što nama posadi uvijek zadaje glavobolje. Pa široki šeširi i ogromne naočale, i obvezno je ta dama sprema za zanovijetanje. Non-stop nešto traži! A njena glavna uloga se zna - uz seks, to je prezentacija. Mora biti vrhunski sređena sve kako bi drugi, na drugim plovilima kada dođemo u luku, bili ljubomorni na nju.

Ima i onih zgodnih djevojka pa i mladih mama, koje pružanjem usluga na brodovima gostima, tek podebljaju kućni budžet.
– One dolaze samo na preporuku. I nisu tako često u akciji. Birane su to cure, za birane goste.

A zadnji modni, da ne kažem seksualni hit na Jadranu su – dečkići!

– U svijetu smo prepoznati kao gay friendly destinacija, pa nam sada dolaze novi upiti – za muško društvo. I ovdje su gosti decidirani, uvijek traže zgodne, nabildane, uređene momke s obveznim znanjem engleskog jezika. Priča krene sa seksom, no imao sam i jednu ljubavnu avanturu, pa su njih dvojica nakon sedam dana đite, postali ljubavni par – doznajemo dalje od naših pomoraca koji eto imaju svakakvih iskustava dok ljeti điraju jadranskih arhipelagom.

A kako je naš akvatorij primamljiv za muške skupine, tako su i naši dečki na cijeni.

– Domaće je domaće, pa sada moramo proširiti tržište i na muškarce. I dok oni također stižu s kontinenta za pružanje usluga, imamo i momaka s obale, iz primorskih mjesta, koji naplaćuju seks. No ima jedan kuriozitet za te naše muške prostitutke. Još uvijek se u taj plaćeni seks ne upuštaju isključivo zbog novca, još uvijek im se klijent mora svidjeti i često tim odnosima vlada ogromna ljubomora. Iako su plaćeni za seks.

I taman kad pomislim kako su svi sretni i zadovoljni, cure napunile žepove, pojavila se konkurencija. Naime, od prošlog ljeta hit su susjede, Beograđanke, koje su za svaku "preporuku" i dosta jeftinije od naših cura.


Cijenik usluga
(piše Slobodna Dalmacija)


Odavno je pravilo kako se na brod ne ulazi ispod sto eura. No različite vrste usluga imaju i drukčije cijene, pa na primjeru sponzoruša koje imaju plaćeni kompletni odmor taj iznos je teško odrediti. Naime, kod njih seks nije izuzet kao posebna stavka iz cjelokupnog aranžmana ljetovanja.

Studentice uzimaju po noći oko tisuću kuna, ovisno o dužini boravka na brodu, no klijenti upravo takve cure nagrađuju skupim poklonima, pa je taj iznos na kraju znatno veći.

Što se tiče profesionalki, njihova cijena ovisi koliko su zgodne i koliko su mlade. One mlađe drže cijenu oko 750 kuna, dok nešto "isluženije" ruše taj iznos na 500 kuna. Usporedbi radi Beograđanke su odrađivale posao i za 300-400 kuna.

Kod muškaraca, za sada cijenu na neki način određuje klijent. Ostaje okvirna "cifra" od sto eura za uslugu, no sve se na kraju svodi na nagradu zadovoljnog klijenta, pa doznajemo da neki od njih plate uslugu i 2000 kuna.

Zanimljive priče iz prakse link

06

nedjelja

kolovoz

2017

Dječji rođendan



„Ovaj mjesec imam 6 dječjih rođendana, što prijatelja, šta djece iz vrtića, ... djeca ko djeca, pozvala bi i Antu i Matu i Katu, njima je teško objasniti da se stave u određene gabarite, pa se brojka od 10 redovito penje na 15, 20, a ponekad i još više djece, što, jasno, “podebljava” i trošak proslave. Običaj je na dječjem partyju počastiti i roditelje djece, donijeti nekakav kolačić, sendviče, a to sve košta....a slijedeći misec vjerojatno opet toliko plus šta je i mojoj maloj rođendan...“

Ovo je rečenica koju u zadnje vrijeme toliko puta čujem..i ne znam što bih rekla, a da se moji dragi prijatelji ili poznanici, rodbina ili tko već ne uvrijedi. Svaki mjesec po nekoliko rođendana koji im izbijaju kune i kune iz džepa jer pokloni koštaju. Pitam se da li dijete mora ici na tolike rođendane? Pa naravno da ne treba...to je začarani krug u kojem se vrtiš iz godine u godinu, djeca su sve veća, a pokloni financijski sve teži..Neki dan sam srela dragu poznanicu u jednom shopping centru sa punim rukama vrećica..Kažem joj u šali kako je sretna što se tako lijepo opremila..a ona će meni na to da ništa nije za nju već kupuje na rasprodaji robu koju će poklonit za najavljene rođendane...

Jadna žena( samo ću to reći)...opteretiti se do te mjere da ideš satima lutat po centru jer su rođendani postali obveza?? Hallo? Pa roditelji koji tako rade za mene su izgubili orjentaciju. Svako dijete pa i moje ima prijatelje kojima ide na rođendan..ali govorim o nekoliko rođendana godišnje, ne 4-5 mjesečno..odnese lijepi poklon koji ne mora biti 200kn jer je „kao“ sramota ako nisi u klasi!! Odmah se sjetim malog dječaka od dvije godine kojem smo kupili didaktičku igračku da malo koristi mozak. Došla je njegova teta i kupila zadnju kolekciju Ralph Laurent robice koju mu je morala navuć preko glave da vidi kako mu lijepo stoji...pred svima nama..da bi dijete uprljalo robu čokoladom za pola sata i boli ga briga što ima na sebi..

Ines sabalić (dopusnica Globusa iz Bruxellesa) je napisala u jednoj svojoj kolumni kako se u Belgiji smatra nepristojnim na dječji rođendan donijet poklon skuplji od 15 eura!!

Proslava rođendana u igraonici postala su najpopularniji oblik zabave za djecu
Koliko košta rođendanska zabava u igraonici?

Iako su vrlo popularne, za većinu roditelja one nemaju popularne cijene. Cijena najma prostora za dječji rođendan varira od grada do grada, a lepeza cijena i ponuda se kreće od 500 do 1.500 kuna.


"Prosječna rođendanska zabava u igraonici košta oko 1.000, što je gotovo trećina minimalne plaće u Hrvatskoj"



Što nudi proslava dječjeg rođendana u igraonici?

- Za 700 kuna: Grickalice, torta i sok.
- Za 900 kuna: Grickalice, torta, pizza ili kiflice, sok.
- Za 1.200 kuna: Grickalice, torta, pizza ili kiflice, sok, tematski ukrasi.
- CD/DVD sa slikama koje naprave animatorice.

Kuća, park ili restoran? Kako odabrati mjesto?

U današnje vrijeme igraonice su čest odabir mjesta za proslavu rođendana, osobito ako sudjeluje velik broj uzvanika, jer je lakša cjelokupna organizacija te pospremanje i čišćenje nakon proslave.

Ipak, idealan prostor za proslavu prvog rođendana upravo je mjesto na kojem će se vaš mališan osjećati najsigurnije, poput vašeg doma ili kuće za odmor s velikim zelenim travnjakom. Istodobno ćete nadohvat ruke imati sve potrepštine, kao i mogućnost da dijete stavite u krevetić kada se umori. Osim toga, ima li netko od vaših uzvanika bebu, lako možete predvidjeti miran kutak za presvlačenje ili dojenje.

Za prvi rođendan često smo skloni pretjerivanju pa bismo rado pozvali sve ljude koje poznajemo. Međutim, beba je još uvijek privržena majci i mogla bi se uplašiti silne gužve i nepoznatih lica. Osim toga, u dobi od 12 mjeseci mališan vjerojatno nema razvijen društveni život i najvjerojatnije ga čine djeca s kojom se igra ili ih susreće kod kuće, djeca obiteljskih prijatelja ili mali sudionici tečajeva gimnastike za mame i bebe..

Čak i ako vaše dijete voli druge bebe, neće još znati kako se igrati s njima. Više će uživati u vašoj neograničenoj pažnji i osmijesima koje vam izmami. Stoga roditelji često odluče organizirati skromnu obiteljsku proslavu u krugu bliskih rođaka, prijatelja i susjeda. Neovisno o broju uzvanika, ne zaboravite da će vaš jednogodišnjak zahtijevati mnogo pažnje, osobito ako je stimuliran više nego obično u društvu razdraganog društva. Ovo je ipak njegov dan!


Da su dječji rođendani postali unosan biznis, pokazuje i inicijativa zagrebačkog Gradskog kazališta Trešnja koje je postalo prva kazališna ustanova u Hrvatskoj koja je počela organizirati takve proslave. Dosad su to u velikoj mjeri radili brojni muzeji diljem Hrvatske, dodavši proslavama, osim zabavne, i edukativnu dimenziju, za čime je u posljednje vrijeme velika potražnja kod roditelja, ali i samih slavljenika.

Višnja Babić, ravnateljica Trešnje, kao razlog uvođenja te novosti u poslovanje svog kazališta za djecu, navela je činjenicu da djeca svoje rođendane smatraju posebnim danom, vole proslave i vole kad je taj dan drugačiji od svakodnevice i posvećen njima.“Mislim da kazalište ima posebno, svečanije ozračje i da je proslava rođendana u Trešnji ugodna uspomena svakom djetetu. U Trešnji slavljenik i njegovi gosti dobiju karte za najbolja mjesta, fotografiju s glumcem ili glumicom iz predstave, čestitku s potpisima svih glumaca i u prostoru kazališta sa stručnim animatorima proslave rođendan. Želim da djeca shvate da je Trešnja njihova, da se sve u kazalištu osmišljava i radi za njih i doista želim da djeca ovdje budu sretna”, kaže ravnateljica Višnja Babić o proslavi rođendana u Trešnji, koja za dvadesetero djece stoji 1300 kuna.

“DJECA DOBIVAJU NOVI NAČIN PROSLAVE ROĐENDANA, drugačiji od onih uobičajenih proslava gdje se puno igra i pleše. Tako kroz zabavu uče o kulturnoj baštini, arheologiji, povijesti, muzeju. Muzej, pak, tim proslavama dobiva zainteresiranu publiku koja postaje aktivni sudionik i u daljnjim događanjima”, pojašnjava Zorica Babić.
Njezino mišljenje dijeli i Jadranka Pintarić, ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, koja kaže da su proslave rođendana uveli zato što je orijentacija MSU-a biti prijatelj djece. tijekom jedne godine u MSU-u se održi od 170 do 200 rođendaonica s otprilike 4000 djece

Nacional je istražio kako i gdje djeca mogu proslaviti svoj rođendan te koje su cijene takvih proslava.
Rođendani na bazenu, paintballu, sportski, znanstveni rođendani, pa čak i oni na kojima su slavljenik i “njegov tim” pravi CSI ili FBI istražitelji, sve su to zabave koje u posljednjih nekoliko godina – otkad se pokrenula prava industrija u tom segmentu poslovanja – dijete ili roditelj mogu zatražiti i organizirati.



Nacional je za izračun kao okvirnu cijenu uzeo paket od dvadesetero djece. Cijena za takvu proslavu – iako ima i jeftinijih – nije manja od tisuću kuna, što je iznimno velik iznos kad se zna da su u pitanju najčešće samo dva sata zabave te da uglavnom u cijenu nije uključena torta, a ponegdje čak ni grickalice i piće.


Sociolog Krunoslav Vukelić za Nacional je pokušao objasniti zašto je proslava dječjih rođendana postala tako popularna i maštovita, a naravno, time i skupa.

“S jedne strane, to je nedostatak dovoljno velikih prostora u vlastitom domu za 15 i više djece uzvanika, a s druge strane, to je postalo i pomalo stvar prestiža, pomodnosti i slično. No prije svega, radi se o materijalizmu koji je i nas zahvatio. Nekada su djeca jedna drugima donosila čokolade kao dar, a danas se očekuje da vaš dar košta barem 50, pa i 100 i više kuna. Posljedično tome, nisu više dovoljni ni sendvič i sok, nego to mora biti ‘nešto posebno’. Mi danas, više nego ikad prije u povijesti, trošimo novac na svoju djecu i trošimo ga impulzivno. A time se stvara začarani krug očekivanja i ostvarivanja između djece i roditelja”, kaže sociolog Vukelić i dodaje da je, dakle, i u tom segmentu u Hrvatskoj vidljiv porast konzumerizma i ‘uvoza’ sa Zapada.

Na pitanje jesu li za tu ekspanziju rođendanskih proslava “krivi” roditelji, sama djeca koja su bombardirana svime i svačime pa to isto žele i za sebe ili, pak, društvo koje nameće takve neke norme, Vukelić odgovara da je “krivnja” zapravo podijeljena. “Krivnja je ovdje svakako podijeljena, ali ne ravnomjerno. Potrošačko društvo stvorilo je vrijednosti koje teoretičari društva često nazivaju lažnim vrijednostima. Navikli smo djecu na svakojake igračke, naljepnice, albume – nekad su djeca skupljala samo sličice za, primjerice, SP u nogometu i to jednom ili dvaput godišnje, a danas praktički svaki trgovački lanac ima ‘svoje’ albume s nečim. Industrija i trgovački lanci svakako potiču ljude na kupnju raznih sitnica koje najčešće nisu skupe, a i kupci znaju da one nemaju neku vrijednost. To vam je kao jedan kirvaj, odnosno proštenje, samo što se događa svakodnevno, a ne jednom godišnje; kao ‘pa hajde, može neku sitnicu… ” govori Vukelić. Prokomentirao je i organizaciju dječjih rođendana u muzejima i kazalištima, primijetivši da su danas sve kulturne institucije prisiljene naći neke nove modele poslovanja, jer su se ulaganja u
kulturu, kao i u obrazovanje, znatno smanjila.

03

četvrtak

kolovoz

2017

FANTAZIJE I OPSESIJE



Razmatrajući najnovija otkrića u muškoj psihologiji i neurologiji, dr. Louann Brizendine u knjizi 'Muški mozak' otkriva da muški mozak predstavlja moćan stroj za rješavanje problema. Nadmetanje doživljava kao poticaj, instinktivno igrajući grubo, a opsjednut je položajem i hijerarhijom. Ima područje za seks koje je dva i pol puta veće od onoga u ženskom mozgu, zato je obuzet spolnim maštarijama o dijelovima ženskog tijela i uvijek spreman iskoristiti priliku za seks.

Muškarci u životu žele imati u prosjeku četrnaest spolnih partnerica, a žene žele prosječno jednog ili dva partnera. Znanstvenici pretpostavljaju da se različitost tih brojki može pripisati sklonosti muškaraca avanturama za jednu noć. Istraživači s Kalifornijskog sveučilišta otkrili su da je muškome mozgu potrebna samo petina sekunde da ženu ocijeni kao seksi ili ne. Do te prosudbe dolazi mnogo prije nego što procesi svjesnoga mišljenja uopće počnu. I često je mozak ispod njegova pojasa prvi koji to zna.

Penis je oduvijek zauzimao važno mjesto u mislima i muškaraca i žena, ali kad je o seksu riječ, veličina je manje bitna nego što to muškarci misle. Mnoge žene ne znaju da muškarci mogu biti jednako nesigurni u pogledu svog tijela i genitalija kao i one zbog svog izgleda.

Muškarce, naime, brine što će žena misliti o njihovu tijelu i ponekad osjećaju tjeskobu zbog oblika svog penisa. Mnogi se muškarci pribojavaju da će partnerica njihov penis smatrati premalim i biti razočarana. Iako većina muškaraca kaže da bi željela imati veći penis, čak 85 posto žena tvrdi da su zadovoljne veličinom penisa svojih partnera. Žene najviše uzbuđuju druga fizička obilježja, poput očiju, osmijeha, čeljusti ili mišića.

Kad je izbor dugoročnog partnera u igri, istraživanja su pokazala da će muškarac više profitirati poradi li na svojoj osobnosti i bankovnom računu negoli od ulaganja u povećanje penisa. No, bez obzira na to što ženama nije toliko važna veličina penisa, muškarci još uvijek pogrešno vjeruju da je veličina penisa njihovo najvažnije obilježje. Engleski znanstvenici dokazali su da je prosječan penis u erekciji dug između 14 i 16 cm, a u usporedbi s ostalim mužjacima sisavaca, u odnosu na njihove ženke, to je odlična veličina.

Muškarci jako dobro znaju da penis ima vlastitu volju i da se može ukrutiti bez da mu je mozak to naredio. Te se refleksne reakcije ne razlikuju od spolne uzbuđenosti jer ih ne izaziva svjesna želja za seksom. Žene su pak iznenađene što penis može funkcionirati neovisno o njihovoj volji, a još su više iznenađene činjenicom što muškarci nisu uvijek svjesni da imaju erekciju. Penis na autopilotu dio je muškarčeve svakodnevne stvarnosti tijekom najvećeg dijela njegova života.

Istinska spolna uzbuđenost kod muškarca obično počinje u mozgu, s erotskim mislima ili prizorima. To je sasvim dovoljno da mozak pošalje signale niz leđnu moždinu u penis, da bi se pokrenula erekcija. Sve dok muškarac posjeduje odgovarajuću zalihu testosterona, pogled na erotski prizor automatski će aktivirati područja za seks u njegovom mozgu. Testosteron potiče spolni interes muškaraca i povećava snagu njegovih penetrativnih mišića i penisa pripremajući ih za visoku izdržljivost. Prije nego zađu u 40-e, muškarcima je gledanje sasvim dovoljno da bi postigli erekciju. No, nakon te dobi često im je potrebna nekakva fizička stimulacija da bi postigli erekciju dovoljnu za penetraciju.

Oralni seks često je izvor sukoba u mnogim vezama. Istraživači smatraju da muškarci u tom spolnom činu uživaju zbog mnogo razloga, no jedna od najvažnijih povećana je osjetljivos. Jezik, usne i prsti mogu muškarcu podražiti i proširiti otvor mokraćne cijevi, pridonoseći osjetljivosti, što se u tolikoj mjeri ne događa u vagini(piše t-portal). Istraživači sa Sveučilišta McGill otkrili su da, kako muškarac postaje spolno sve uzbuđeniji, područje oko glavića njegova penisa postaje sve manje osjetljivo. Na taj je način majka priroda možda zaštitila muškarce od boli tijekom snošaja. Stoga, ako muškarac ne dosegne vrhunac tijekom snošaja, on često može postići orgazam dodatnom stimulacijom oralnim seksom. Međutim, kad muškarci i žene jednom dosegnu orgazam, u mozgu je zapaženo malo, pa i nimalo zamjetnih razlika.

Sve ovo gore je uvertira u jedan tekst koji sam pročitala, a odnosi se na seks revoluciju koja je neminovna i Hrvatima. Navodno će "procvjetati ruže" u životima mušaraca jer dolazi snažna mašinerija, elitni odredi ženskog roda koji udovoljavaju u svemu, a da pritom ne pričaju, ne žale se na glavobolje i sl....da se naslutiti da je riječ o LUTKAMA

Izvor: www.express.hr

Miris svježe skuhane kave te izvukao iz kreveta i polako silaziš do kuhinje. Na stolu te čeka topli doručak kojeg si sinoć naručio e-mailom. Omlet i sok od svježe cijeđene naranče. Dok čitaš dnevne novine i pališ prvu jutarnju cigaretu tvoja te prekrasna žena, nasmijana i vesela, dočekuje poljupcem i popravlja kravatu koju si nemarno stavio oko vrata. Odlaziš na posao i s veseljem iščekuješ povratak kući jer znaš da te čeka savršena večera, savršeno mekani ručnik nakon tuširanja, tvoja savršena žena i savršeno uzbudljiva noć. Opisana scena mogla bi se lako pronaći u knjizi ili filmu Stepfordske supruge koji opisuju grad u kojem su sve žene pretvorene u robote i reprogramirane da uvijek budu lijepe, drage, nasmiješene i na usluzi svojim muževima

Pojam individualizacije I alijenacije društva u današnjem svijetu nije stran. Tradicionalne obiteljske I društvene vrijednosti sve više slabe, usprkos povremenim pokretima koji ih nastoje oživjeti i učvrstiti. Prošla su vremena kada smo poznavali sve svoje susjede I veselo ih pozdravljali na ulici, kada se obitelj nedjeljom okupljala za ručkom, kada smo prijatelje zvali na večeru. Tko, uostalom, još zove prijatelje na večeru? Glasni su, naporni i za sobom ostavljaju nered. Najbolje je pojesti pizzu pred TV-om ili računalom, uz neku dobru glazbu ili film, u društvu svoje bolje polovice. Žive ili silikonske, to uskoro neće biti važno. Možda ovakva slika djeluje pomalo zastrašujuće, kao scena nekog distopijskog filma, no ona I nije tako daleko od društva u kojem danas živimo. U svijetu u kojem se vrijednost čovjeka nastoji što više kvantificirati, bilo da se to odnosi na plaću, društveni položaj ili utjecaj, lako je postati opsjednut ispunjavanjem samo vlastitih ciljeva i koristiti druge samo kao alat za zadovoljavanje vlastitih potreba.

Trenutno je hit Harmony, lutka od nekih 15.000 dolara. Pa zar je to puno kad je uvijek tu samo za tebe, lijepa i nasmješena i nikad te neće iznevjeriti?? Dragi moji, evo i slike te ljepotice..robota za seks s osjećajima.


Rješenje za muško nasilje nije dati im još ženskih tijela koje mogu tretirati kao da nisu ljudska bića. Cilj nije napraviti replike žena koje ne prigovaraju, nemaju potrebe, ne osjećaju bol prilikom zlostavljanja i koje postoje samo da bi zadovoljile muški ego



Da stvar bude bizarnija i gadljivija- postoji japanska tvrtka koja se bacila na posao i proizvodi seks lutke namijenjene vrlo specifičnoj klijenteli – pedofilima. Pojašnjavaju da su lutke modelirane prema djeci i tako pomažu pedofilima da usmjeravaju svoje nagone prema lutkama te ih sprječava u aktivnom zlostavljanju stvarne djece.
Dobar dio znanstvene i društvene zajednice, ne samo da se ne slaže s ovakvim pristupom, već ga smatra monstruoznim i odbojnim. Najveća opasnost ovakvog pristupa leži u normalizaciji seksualnog zlostavljanja djece.

Drage Hrvatice, ne trebate paničariti...Naime, iz razgovora sa djelatnicima sex shopova kod nas potvrdilo se da su cijene "sex sporta ovog tipa" previsoke. Društvo je jako kritično prema ljudima koji pristaju na korištenje pomagala.

"Muškarcu će govoriti da on nije dovoljno muško pa da zadovolji svoju suprugu/djevojku/zaručnicu, a ženi će reći da je pohotnica kojoj nije dovoljan jedan penis u životu"

01

utorak

kolovoz

2017

Uhvaćeni na djelu




Konačno je došao očekivani godišnji..i naša lipa Dalmacija suncem okupana do te mjere da se okupaš i bižiš u hlad jer je neizdrživo..srićom u moru se da lipo razladiti...kažu tribamo izdržati još ovaj tjedan paklenih temperatura i stiže pad.
Da sam u Zagrebu još bi i osjetila taj pad jer je srpanj na kontinentu bio skroz ok...možeš spavati po noći ako ništa drugo..

Nakon lipe večere...a baš lipe..riba sa roštilja, mlada blitva i maslinovo uje...baba je napravila i kruv ispod peke..to se čeka cilu godinu...dragi i ja otišli smo uz more baciti đir da uvatimo malo arije..

Šetnica je kamena, sa malim prigušenim svitlima..onako ništa napadno...bitno je da je duga i da se ima metara za ćakulat. Ispostavilo se da se tu ne šeta samo, nego i....seksa...klupice su očito „anatomski oblikovane“ tako da svaka čast projektantu....ime će mu se spominjat..

Trkeljamo nas dvoje tako i taman kako je šetnica skretala blago ulivo ugledamo na klupi mladi par u strastvenom zanosu...lipo se ljudi seksaju..šefica vodi igru i skuže nas...koji crnjak!!!! Idemo im ususret. Jadna ženska se ukipila i stala, kao zagrlili se..
Nas dvoje neznas oš proć dalje i pravit se blesav ili nazad...

Razumin ih..lito je, neka guštaju...okrenili smo se i pošli nazad...a šta ćemo im smetat...

Gleda mene ovaj moj i smije se...Jesi vidila? Jesam...A šta bi falilo i nama da okupiramo koju klupu? Ima ih dovoljno!!....Ha ha ha

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se