16

ponedjeljak

listopad

2017

Dan kravate


Fata u butiku:
– Htjela bih mom Muji kupiti jednu lijepu kravatu, takvu koja bi istakla njegove oči.
Prodavačica:
– Svaka kravata lako muškarcu istakne oči, samo je treba dobro zategnuti.


Riječ kravata dolazi od francuske riječi "croata". U svojoj knjizi "La Grande Historie de la Cravate", francuski pisac Francois Chaille, na sljedeći način govori o kravati:

"...
Oko 1635. godine, nekih šest tisuća vojnika i vitezova, stiglo je u Pariz kao podrška francuskom kralju Luju XIII. među njima je bio veliki broj hrvatskih plaćenika koji su, predvođeni banom, ostali u službi francuskog kralja. Tradicionalna odora s vezanim, oslikanim, maramama oko vrata pobuđivala je pažnju francuskog dvora. Marame su bile napravljene od različitih materijala, od grubih, koje su nosili obični vojnici, do svilenih i onih od finog pamuka koje su nosili časnici. Taj "hrvatski elegantni stil", potpuno nepoznat u tadašnjoj Europi, oko 1650. godine biva prihvaćen na francuskom dvoru i postaje modni odjevni predmet među buržoazijom tog vremena kao simbol kulture i elegancije. Osim ljepote, te marame su bile i u mnogome praktičnije nego do tada nošeni kruti čipkasti okovratnici francuskih vojnika i časnika. U Englesku je kravatu donio Karlo II. po svom povratku iz izgnanstva. Kravata je ubrzo osvojila, kao modni odjevni predmet, i cijelu Europu. ..."
Izvor : Wikipedia

Academia Cravatica proglasila je 18. listopada kao dan kojeg se svake godine obilježava hrvatski i svjetski Dan kravate. Naime, na taj dan izvedena je, 2003. godine, spektakularna instalacija Kravata oko Arene u Puli. Tom instalacijom, s najvećom kravatom na svijetu, simbolički je povezano antičko i suvremeno doba, a crvenom bojom kravate svijetu je upućena poruka ljubavi i suživota među ljudima i narodima.

11

srijeda

listopad

2017

Biti svoj



Prošla subota je bila tako lijep dan. Sunčan, topao, bez ijednog oblačka. I kao takav savršen za krštenje malog člana obitelji.
Jutro je prošlo u pripremama za taj događaj, pa tako i pakiranje poklona. Svatko je sebe vidio u nekom pravcu, bilo da stavi novac u kovertu ili donese zamotani poklon. Jedan od uzvanika, obiteljski jako blizu slavljeniku, odlučio se za nešto drugačiju varijantu.

Naime, djetetov stric odlučio se da novac uplati na račun slavljenika. Sve se ovo odvijalo u rano jutro kad je još bila bonaca po ovom pitanju, a koja će krajem dana eskalirati u orkansku buru.

Kako mali slavljenik ima još dvoje braće koji su stariji njima je stric za njihove prigode novac davao u koverti. I ne može se reći da je škrtario. Razlog zašto je najmlađem odučio promjeniti način darivanja, krio se u činjenici, da roditelji potroše novac koji dijete dobije i on je u to uvjeren.

Prošao je obred i uzvanici su se zaputili u restoran da zajedničkim ručkom profeštaju krštenje. Kako je dan odmicao, uzvanici su prilazili roditeljima slavljenika i davali poklone, koji su po mom zapažanju bili većinom koverte sa novcem.

Striko je pijuckao vino i upitao brata jel mali ima otvoren račun. Brat ga je pogledao i nasmijao se rekavši da nema jer je djetetu tek dva mjeseca. Otvorit će mu kao i starijoj djeci, ima vremena. Dobro, rekao je striko, onda kad otvorite javite mi pa da mu uplatim svoj poklon.

Kad je to kasnije saznala majka slavljenika htjela ga je zadaviti, jer njegovoj bahatosti i prepotentnosti nema kraja. Čekala je pravi trenutak, jer to je tip osobe koja ne ostaje dužna.

Prilika se ukazala dva ili tri dana od krštenja kad se na obiteljskom druženju našlo par ljudi, najuža obitelj, djed i baka djece, dakle roditelji "zeznutog" strike.

U razgovoru, upitao je striko jesu li možda otvorili račun? Na to se digla majka djeteta i zaderala koji je njegov problem?!
Jel nam ne vjeruješ, jel mislis da će mo mi to potrošiti? Što se nas tiče ne moraš dati nikakav poklon, jer nemamo namjeru trpiti tvoja ponižavanja - rekla je!



Na njezinu reakciju nadovezala se reakcija njegovih roditelja koji su stali na nevjestinu stranu uz obrazloženje da je bezobrazan i čemu se tako ponaša. Što tebe briga što će oni raditi sa novcem koji si ti dao? - kazao mu je otac.

Briga me i te kako me briga što će!! Tko su oni da meni određuju što da ja radim sa svojim novcem? I zašto se osjećate uvijek pozvanima da sve komentirate, a nitko vas ništa nije pitao!! - rekao je povišenim tonom roditeljima.

Kad sam ja krstio svoje dijete, moj brat je večer prije otišao na cajku sa ženom, dobro se opili, jedva da su se pojavili na misi, na ručku su bili sat vremena jer su ga napustili zbog glavobolje. I kad smo već kod poklona - rekli su da im je ostao doma i da će ga predati kad se vidimo idući put. Do dana današnjeg, prošlo je četiri godine, još nisam vidio poklon. Boli me briga za poklon. Mene više boli to što su lagali, a vi dragi roditelji uvijek branite jednog sina, a drugi što god da napravi, a vi se ne slažete sa tim- razapnite ga.

Završio je riječima da se ne namjerava dodvoravati nikom, niti živjeti po ničijim očekivanjima. I da ga boli briga koliko će ga netko osuđivati, kriviti ili što već. Ok, rekao je, ako sam crna ovca obitelji, onda nek tako bude!



05

četvrtak

listopad

2017

Bolest ili šta?




Dok je Mia u kuhinji pripremala večeru za dijete, Luka je otišao do WC-a. Pozvao ju je da hitno dođe jer mora nešto vidjeti.

Što je tako hitno Luka? - pitala je.
Luka: Na kadi sam uočio neke točkice, ispod tuša?
Mia: Dobro, i? Gljivice. Nastale su jer se tu zna zadržavati voda koja curi iz tuša.
Luka: Molim? Pa šta to nisi očistila?
Mia: One su ušle u silikon, i najbolje je da ga skinemo i stavimo novi.
Luka: Pa ako to već uzrokuje voda ili vlaga, zašto nisi brisala to područje?
Mia: Nisam brisala? Jel ti to mene zajebavaš ili što? Šta da ja čekam da se netko u obitelji istušira i onda kupim vodu po wc-u?
Luka: Pa da sam ja znao da tako nastaju ja bi to radio, kad je tebi tako teško..! Kod moje mame to nikad nisam vidio.
Mia: Nisi ni mogao kad ona nema silikon. Naime, mama ti ima staru kadu naslonjenu na pločice..toliko o tome koliko ti uočavaš stvari oko sebe. Bitno da je tvoja žena crna ovca..

Mia je izašla iz wc-a. Čula ga je kako nastoji spužvom ukoniti te strašne tri točkice.
Bila je to samo jedna od krajnje ispižđujućih situacija kojima je u zadnje vrijeme izložena. Da li je njen suprug bolesni pefekcionist ili bezobraznjak?

Opsjednut je prašinom, a Mia cijeli svoj dan posveti spremanju njihova stana. Doma je, traži posao i pomalo se pretvara u očajnu kućanicu. I zamišljena stoji, pred rubom suza kad on dodje s posla i počne joj nabrajati takve gluposti što gdje treba biti.
S druge strane, taj isti Luka, nije krpu u ruku uzeo da popriše tako strašnu prašinu, usisavač da počisti tepih na koji nitko ne smije cipelama.



Naime, na ulazu u stan stoji lijepi tepih, doduše svjetle nijanse. Luka je odlučio da će što duže nastojati održati njegovu ljepotu i uveo zanimljivo pravilo. Naime, svi koji ulaze u stan izuvaju se ispred stana. Užas!
Hrpetina cipela stoji pred ulaznim vratima, svi koji dodju uskaču u kućne papuče. Jer iz njegove perspektive tepih nije ljudima sluga već je obrnuto. Čovjek je postao rob stvari.
Grozan je to prizor ispred vrata.

Kaže mi Mia kako se očajno osjeća kad dodju roditelji i Luka krene sa svojim pravilima. Smuči joj se. Svi moraju paziti gdje što odlažu, djeca bi po mogućnosti trebala dokaziti sa lisicama na rukama jer oštećuju zidove, zapinju dok trče kroz stan i sl.

Pa recite Vi meni jel ovo perfekcionizam ili bezobrazluk ili iživljavanje?

04

srijeda

listopad

2017

Maca papučarica



U ožujku ove godine, u jeku predizborne kampanje, gradonačelnik Bandić fokusirao se na vrtiće. Odlučio je da će djeca do 5 godine dobiti papuče koje će financirati Grad, i sve će biti iste.

Tete su dobile zadatak popisivanja, ali ipak ne građanstva, već djece i brojeva njigovih papuča. Marljivo su izmjerila dječja stopala i uvećala ih za jedan broj. Jer zna se kako dječja noga brzo raste, a papice će doći na jesen. Prošlo je ljeto, i došla je jesen, ali papučica nigdje.

Pitam se da maca papučarica nije uplela svoje prste u ovu smijuriju. Znaju djeca priču o dobroti jedne mace koja skuplja papuče neuredne djece, pa ih kod svoje kuće popravlja. Iako su djeca u početku iznenađena što su im papuče nestale, oni ih pronalaze lijepe i zašivene kod vrijedne mace. Kad jedno dijete ne uspije pronaći svoj par, maca mu obeća sašiti nove, a kada je sva djeca zatraže nove papuče, ona ih ne može odbiti pa im ih vrijedno počne šiti, nadajući se da će prema tim lijepim papučama djeca biti pažljivija.



Možda maca želi završiti kompletnu narudžbu i poslati je pravac vrtića ili se jednostavno umorila od šivanja.

Radi se ipak o 30.000 djece..veliki je to "zalogaj." Konkretno, u Programu javnih potreba u predškolskom odgoju i obrazovanju te skrbi od djeci rane i predškolske dobi za 2017. godinu predviđena je stavka od 3.000.000,0 kuna koja će se koristiti za nabavu papuča koje će djeca koristiti za vrijeme boravka u vrtiću - prenosi Index.

Kad se samo sjetim oko čega se stvarala panika?! Odgajateljice su "vidjele" hrpetinu istih papuča oko koje bi nastala zbunjoza čije su čije, jer ipak većina nosi isti broj. Dok su one mozgale, "ujeo vuk magarca" i ništa od svega toga.

Tako da dragi roditelji, ako još niste, krenite put trgovina i ako je dijete preraslo stare, kupite nove papuče.

03

utorak

listopad

2017

Ginekološki pregled



Kad moramo vaditi krv pružimo ruku, kad pregledavamo zube zinemo. Ali kad treba pregledati vaginu,to je mnogo teže. Nije nimalo ugodno raširiti noge nekom koga vidiš najmanje jednom godišnje. I znam da je doktor, i znam da sam mu sto i neka na redu, i znam da je to sve za zdravlje.

Ali budimo iskrene, nijedna od nas ne voli taj pregled. Isprika onima koje nisu u ovoj grupi - mada vjerujem da ako ih ima rijetke su.
Pođimo od početka. Prije pregleda postoji cijeli niz priprema koje prolazimo do ulaska u ordinaciju. Odnose se na sređivanje međunožja "frizurice", pa do depilacije nogu, lakiranje noktiju i sl. Sigurna sam da je naše ginekologe/ice baš briga kako je "frizer" uljepšao "sliku" koju će gledati tih 15min ili više. Iz njihove perspektive sigurno je važnije da smo se oprale prije pregleda da ne padnu u nesvijest.

Nakon uvodnog razgovora slijedi skidanje odjeće. Najgore mi je ako sam u trapericama ili nečemu što je teško skinuti. Zato nastojim doći u tunici ili suknji pa je samo dignem. Lagano sjedem na stol i sve razvlačim vrijeme do širenja nogu. Poza sa visoko dignutim nogama koje se stopalima upiru o jastučiće, i doktor koji se lagano približava međunožju. Noćna mora.
Uzima hladne instrumente, koji doista podsjećaju na sprave za mučenje, i gura ih u rodnicu..pa čačka za briseve..



A meni sve u glavi film kao da je vrijeme stalo. Jel gotov više??.
Vadi ta čuda iz mene i uzima kondom. Navlači ga na sondu, ili šta je to već, i kreće UZV. Crni ekran iznad glave, doktor lijepo pregledava i priča ovo je ovo, a ja kao laik slušam i na ekranu vidim niz crno bijelih sjena.

Negdje sam pročitala kako ginekolozi često kažu kako im se barem jednom dnevno pacijentica ispriča zbog neizdepiliranih nogu ili neuređenih noktiju na nogama. Prava istina je da se oni brinu oko toga hoće li pronaći bilo kakvu bolest, stoga im je naš izgled potpuno nevažan. Izgleda da je ono što je rutinski zadatak za ginekologa, baš i nije rutinski za pacijentice.


Glavna stvar koju uporno potiskujemo, a znamo je, da je biti ginekolog profesija kao i svaka druga. Zato se liječnici, muški ili ženski, tako i ponašaju – profesionalno i obzirno jer znaju da nam nije ugodno doći u ordinaciju, da nije ugodno odgovarati na pitanja o seksualnoj prošlosti, spolno prenosivim bolestima, planovima za trudnoću i slično. Bitno je da smo što iskrenije u odgovorima jer nemamo razloga za stid.

A kad pregled završi, nelagoda ispari brzinom munje iz naše glave. Već smo mislima negdje drugdje. Možda na kavici sa prijateljicom?

Ima jedna šala koja ide ovako: "ZDRAVA ŽENA ŠIRI NOGE, A BOLESNA TRAČEVE I MRŽNJU "

02

ponedjeljak

listopad

2017

Arrivederci estate



Dok je većina pozdravila ljeto i odmor na plaži još za vrelih ljetnih mjeseci , ja sam to napravila jučer..
Šećući po plaži u jednom malom dalmatinskom mjestu, sa prelijepom pješčanom plažom, gledala sam starije ljude kako se kupaju.
Mislim se, pa listopad je i garant je hladno..a s druge strane sunce je "pržilo" na 25c.

I tako sam iz tenisica uskočila u japanke i kupaći i pravac plaža. Slijedilo je bućkanje u plićaku i skupljanje oblutaka u svim bojama..pod vodom su najljepši..čim se osuše kao da izgube sjaj...

Korak po korak uživala sam u mekanom pijesku koji se uvlačio među prste..

Dodatnu čar davali su ježevi koji su garantirali čistoću te smaragdne vode...
Pored pijeska tu je i mekana trava sjedinjena sa kamenjem i ostavlja dojam kao da hodate po tepihu.

Obzirom se tijelo naviklo "bacila sam se" u more i prepustila vodi koja je preuzela svu težinu..više mi nije bilo ledeno..

Valjalo se i osunčati poslije toga...kako jednostavne stvari poput kupanja i odmora na ležaljci mogu preporoditi..
Dam si malo oduška, misli pustim nek odu "prošetati", oči hvataju sliku jedrilica u daljini koje kao da su uhvaćene u niti sunčevih zraka..

Bura je počela pojačavati..osjećam sunce slabije grije..vrime je za poći..


29

petak

rujan

2017

Šetnica kroz kanal sv.Ante



Već dvije godine tražim vremena da završim put koji sam započela. I konačno ga nađem jučer.

Vrijeme je bilo savršeno za taj pothvat. Sunce je grijalo, bura lagano puhala i sve je pozivalo da se vrijeme provede u prirodi.
Skupila sam ekipu i krenula šetnicom koja vodi uz šibenski kanal, poznat kao kanal sv. Ante. Ne želim da ispadne da radim reklamu gradu Šibeniku, ali ljudi dragi, ako vas put nanese u te krajeve prođite tu stazu. Kombinacija zelenih borova, plavetnila mora, miris soli koji vitar nosi iz kanala…teško i za opisati…bitno je da se odlučite krenuti- bilo pješke ili biciklom.

Staza je duga 4.5 km u jednom pravcu i kombinacija je kaldrme-kameno opločenje i pijeska.
Prvi dio staze vodi kroz šumu i dolazite do Kanala. Tu puca prelijep pogled na grad Šibenik koji kao da držite na dlanu. Mjesto je to na kojem će većina napraviti i prve fotografije. Nalazi se tu i poznata vila Moj mir više


Ne možemo govoriti o Kanalu a da preskočimo zaštitni znak – pidoće/dagnje/ crne lipotice. Najrasprostranjeniji su školjkaš Jadranskog mora koji živi u zoni plime i oseke. Za oseke ostane na suhom, čvrsto zatvori ljušture i dugo može ostati izvan mora. Za Kanal je karakteristično da su izlovljene.

Nakon staze koje dalje nastavlja u blagom usponu prolazite kraj vidikovca te stazom dalje dolazite do špilje i pustinjačke crkvice Sv.Ante po kojoj je kanal i dobio ime. Većina putnika, među kojima i ja, pojma nemaju da se u surovim stijenama što se dižu iz mora skriva važan speleološki objekt. Posebnost špilje nisu ukrasi ni endemske vrste već crkvica sv. Ante.



Svetac o kojem ovdje govorim nije Ante Padovanski, već sveti Antun pustinjak koji je živio na području današnjeg Egipta od 251. do 356. godine. Priča kaže da se rodio u bogatoj obitelji, u selu Komasu, gornji Egipat. Kad je navršio osamnaest godina roditelji mu umiru te je kao najstariji član preuzeo upravljanje kućanstvom i uzdržavanje maloljetne sestre.
Ipak , odlučio je napustiti svjetovni život te je shodno riječima iz Svetog pisma prodao sve što je imao i razdjelio siromasima, i na taj način osigurao blago na nebu. Manji dio plodne zemlje je zadržao za sebe i sestru. Kako ni to nije bilo dugog vijeka i to malo je razdjelio, a sestru povjerio pobožnim djevicama.

Pećina je to u kojoj su boravili mnogi pustinjaci, a Jeronim Detrico je u njoj i pokopan. Desno od groba na kojem stoji oznaka 1615. godine, nalazi se kamenica koja je uvijek ispunjena pitkom vodom. Na njoj je urezana godina 1451.


Zabilježene su brojne donacije koje su građani Šibenika i kler davali za ukrašavanje i obnavljanje crkvice. Godina 1880. navedena je kao zadnja u kojoj su izvršeni radovi. Nakon toga crkva je bila u funkciji još pola stoljeća sve do 1930. kad je prešla u ruke vojnih vlasti i postala jedan od utvrđenih položaja koji su korišteni u nadzoru ulaza u šibensku luku. Topove koje je postavila Kraljevna Jugoslavija dodatno je poboljšala Kraljevna Italija koja je izgradila betonske bunkere unutar špilje u Drugom svjetskom ratu. Navedeni prostor je nastavila koristiti Jugoslavenska ratna mornarica koja je dovršila izgradnju njemačkih tunela, tzv. Hitlerovih očiju.



Putem dalje susrest ćete niz vojnih objekata koji govore o nekih prošlim vremenima. Devastirani objekti, van funkcije, zjape prazni, razbijenih prozora, pokradenih vrata…a na tako dobroj poziciji da se stave u funkciju. Lokacija je to na kojoj je sniman film „Kako je počeo rat na mom otoku.“

Na kraju puta nalazi se čuvar kanala, tvrđava sv. Nikole koja danonoćno pazi da se netko nepoželjan ne prišulja gradu Šibeniku.
Sagrađena je u 16. stoljeću na otoku Ljuljevcu na kojem se do tada nalazila crkvica i benediktinski samostan sv. Nikole. Razlog za gradnju tvrđave bilo je tursko osvajanje Skradina i opasnost da Turci uspostave pomorsku komunikaciju kroz Šibenski zaljev i tako ugroze sigurnost grada.



Tvrđava je djelo čuvenog venecijanskog arhitekta Gian Girolama Sanmichelija. U donjem dijelu je građena od kamena, a gornji dio je sedra i obloga od opeke jer one bolje amortiziraju udarce topovske kugle. Okružena je morem i samo uskom prevlakom povezana sa kopnom.

I na kraju, kad je već vrime na poći, na preostaje vam ništa drugo nego na prvoj uzvisini okrenuti glavu i uhvatiti idiličnu sliku mora, zalazećeg sunca, mirisa soli i alepskog bora..i to punim plućima!

28

četvrtak

rujan

2017

Čari Dalmacije



Spuštajući se iz lijepe nam Like, prošla sam dio zelenila i ušla u osunčanu golet Velebita. Sve više kamena se naziralo u pogledu kao i crnih stabala koje je opustošio ljetni požar. Gledam tako kroz prozor dok je auto polako klizio starom cestom prema moru i osjećam kako je sve laganini. Nema užurbanosti Zagreba, sto slika koje se izmjenjuju u minuti..bilo da se radi o ljudima koji jure,semaforu koji mijenja svijetlo, tramvaju koji zatvara vrata.

Konačno vidim slike ljudi koji razgovaraju, na klupama pod krošnjama badema..osjećam miris ružmarina, gnjojiva iz traktora koji zauzmu sredinu ceste i voze u prvoj..nikom se ne žuri, za sve ima vrimena i vrag odnija prišu.

U cijelom tom mozaiku ističe se „misno odijelo“ tih starih ljudi. Dobro znani trliš. I nigdje ga nema za vidjeti osim u našoj Dalmaciji. Ta modra radna kuta iliti radnički kombinezon zaštitni je znak škverskih radnika, ali duboko je raspostranjen i kod radnog naroda na poljima. I nose ga muškarci. Otkad znam za sebe dida iz njega ne izlazi, osim za Božić kad se triba lipo obuć.
A kad ga modra galica natopi mirisom sumpora i prođe pranje u mašini, izlazi isprid kuće na žicu da se osuši i započne novi dan.

Vrime je od branja grožđa, na sve strane trganje, mliju se grozdi puni soka crna i bila, miriše mošt...
U stara vrimena, a kod nekih i danas, gazilo se grožđe nogama..paklen je to bija posa za mog pradidu koji bi to radio bosim nogama. Onom tko nije doživio berbu grožđa svakako preporučam da proba jer je to nešto jedinstveno. Skupi se ekipa, radi se i zeza, udiše svježi zrak, marendaje među stablima na livadi...i uvik se nadje pršuta i sira, kao i kapljica dobrog vina.. umor osjećaš tek koji dana iza toga..kad se kosti „olade.“



Koliko god veliki gradovi brujili sadržajem i zanimacijama, mala mista imaju mir. Valjda zato i bižimo u takve krajeve da bi se odmorili. U njima vrime kao da je stalo van litne sezone. Tu i tamo se netko provoza u autu, ritko tko prošeta, dan završava oko 16h kad se dodje sa posla. A u gradu tada tek počinje. I to rijetkima..jer većina radi do kasnih sati..i život se odvija subotom, a nediljom si već duboko u mislima za ponediljak.

Mir i odmor koji nam je kao bićima prirode ucrtan u genetski kod jednostavno je nestao. Ljudi nemaju vrimena nizašto osim za posao..obitelj je sve više maca ili pas..oni koji su bili pametniji pa uz karijere stvarali i podizali obitelj, cijene vikend jer tada su svi na okupu..

Znali su mi reci stari naši težaci, među kojima i moja baka, da su „bolesni“ ako su zatvoreni u kući. Od kad su rođeni u ruke su dobili motiku i kopali. Danonoćno druženje, šetanje za blagom (stadom) i spavanje gdje stigneš. Težak je to život bio. U tim druženjima nastajali su budući brakovi.

Smijem se svojoj baki kad mi kaže da je dida vidila 3 ili 4 puta prije udaje. Pa šta si mogla znati o njemu da se odlučiš uz njega cijeli život -pitam je?? „E moj sinko-kaže ona, vi danas idete po deset godina jedni sa drugima i onda svak svoj put!“
Sretna i zadovoljna, prešla je prije par godina zlatni pir.

U malim dalmatinskim mistima kao da postoji dva doba za život. Jedan je litni i traje 2-3 miseca kad je sezona, kad navale turisti, kad su uličice pune ljudi koji se guraju prema plaži..šušur atmosfera.
Drugi dio je preostali dio godine, kad su te iste ulice prazne većinu dana...posjete ih ranojutarnje kretnje radnika koji jure na bus ili đaka koji idu u školu. Ostatak dana „odmaraju“ i lagano se uljuljavaju u jesensko-zimski san koji traje do proljeća.

20

srijeda

rujan

2017

Čuda života

Istražujući po internetu jednu temu koja me zanimala, pogled mi je zapeo za sliku u kutu. Prvi tren sam mislila da ne vidim dobro, obzirom sam naočale ostavila na stolu. Međutim, i s naočalama rezultat je bio isti.
Zanimljivi ljudi, koji su hodali ovom planetom, i svoje tjelesne deformacije pretvorili u prednosti.

Iako nam se čini kako ipak nije moguće da odrasli čovjek ima tri noge ili da djevojčica ima izvrnuta koljena, takvi ljudi zaista postojali. I dali su sve od sebe da budu što samostalniji i neovisniji u životu.

Doduše, uglavnom su radili u cirkusu, ali su u svoje vrijeme bili vrlo uspješne i popularne zvijezde. Čovjek s tri noge imao je točku u kojoj je trećom nogom pokazivao nogometne akrobacije, a čovjek koji je imao parazitskog blizanca, dakle onu čudnu izraslinu koju ćete vidjeti na fotografijama, nije to doživljavao kao nešto strašno.

Štoviše, prihvatio ga je, pokazivao ga svima te mu čak i dao ime Jacques. Nabasali smo na pet takvih ljudi koji su svoje različitosti iskoristili i njima se proslavili, u svoje vrijeme.

ELLA HARPER (1870.-1921.)


Poznata kao djevojčica deva, kako su je zvali, imala je rijetko stanje poznato u ortopediji koje se naziva kongentilanu hiperrastezljivost koljena zbog čega su joj koljena bila okrenuta naopako pa su joj noge podsjećale na devine. Hodala je na nogama i rukama jer joj je tako bilo lakše, a tijekom 1886. postala je cirkuska zvijezda koja je punila naslovnice novina. Zbog svoje popularnosti dobivala je tad prilično visoku plaću od 200 dolara tjedno. Nakon što se povukla iz cirkusa, udala se za Robert L. Savelyja.

FANNIE MILLS (1859. – 1899.)


Mnogi su Fannie zvali djevojkom s velikim stopalima jer je ona upravo to i bila. Naime, Fannie je imala Milroyevu bolest koja uzrokuje rast stopala do abnormalnih veličina. Fannie je imala stopala velika 43 centimetra.

MAURICE TILLET (1903. – 1954.)

Mauricea su zvali francuskim anđelom. Imao je akromegaliju koja je uzrokovala da njegove kosti previše rastu i zadebljaju se. Maurice se bavio hrvanjem te je čak 1940-ih godina proglašen svjetskim prvakom teške kategorije.

FRANK LENTINI (1881. – 1966.)


Franka su zvali i Veliki Lentini. Imao je tri noge i sve tri su bile u potpunosti funkcionalne. Naime, Lentini je djelomično apsorbirao svog sijamskog blizanca u majčinoj utrobi. Blizanac je bio spojen za Franka kralježnicom te, da su se obojica rodili živi, imali bi zajedničku zdjelicu. Frank je tijekom cijelog života nastupao je u američkom cirkusu, a jedna od točaka mu je bila da trči po pozornici i trećom nogom šuta nogometnu loptu. Kasnije se i oženio te dobio djecu, ali nikad nije napustio cirkus.

JEAN LIBBERA (1884-1936)


Libberu su zvali čovjekom s dva tijela. Naime, također je rođen s parazitskim blizancem, ali njegov je bio pričvršćen za prsa. Rendgenske snimke pokazale su kako je u njegovom tijelu bila mala glava veličine promjera oko 15 centimetara dok je ostatak parazitskog blizanca bio izvan. Svom bliznacu čak je dao i ime Jacques (iako nije bio živo biće već izraslina).

Izvor: www.telegram.hr

19

utorak

rujan

2017

Moja heroina



Mara je stara žena, sada na pragu svojih osamdesetih..ona je jedna od onih koji su rođeni u jeku Drugog svjetskog rata.
Žena je to sa sela koja je po meni uvijek bila više muško nego žensko..rekli bi muškarača.
U svojim mladim godinama nije se odjevala niti plela kosu kao druge žene u selu. Nosila je kratke gaće da se vide kolina, taj famozni dio ženske noge koji nije smio uhvatiti sunčevu zraku. Dok su druge zapišavale vuštane i navlačile pumparice, Mara je kosu odrezala na kratko. Zašto žena mora imati dugu kosu, spletenu šakom ukosnica..i pokrivenu šudarom..

Jedna stvar koju bi procidila kroz zube bili bi ručkovi. Zna se red. Žena je prva do komina, a muški bi prvi sidali za stol i poili najbolje. A kad se gospoda pogostila sidale su žene, i nerijetko ile ono juhe sta bi ostalo..kakvo meso? ej?

I tako je valjda gledajući taj muški svijet prominila svoj stav prema ženama ili je jednostavno takva rođena.
Rodila je dvoje djece, sina i kćer. Iz njezine perspektive, obadvoje je podbacilo.

Kćer se udala za Engleza i otišla. Dan danas kad je posjeti preko ljeta nema neke ljubavi prema svojim unucima.
A sin je postao otac u 17. godini. Upoznao je prekrasnu ženu, stvarno dobricu, i kao što to ide sa mladima seks je otišao u keks.
Vjenčali su se i doveo ju je svojoj kući. Par mjeseci nakon toga stigao je poziv za vojsku i on je otišao. Ostavio je trudnu ženu kod svekrve koja ju je i tada i sada jednako gledala. NIKAD je nije prihvatila. Ja se uvijek pitam kako je toj nevjesti bilo zivjeti u kuci sa jednom tako hladnom osobom.

Rodila je. Na svijet je došla moja prijateljica. Dobila je i brata i sestru. Za brata se uvijek imalo novca. Za moju prijateljicu se uvijek mjerkalo. Studij je trošak, vozački je veliki trošak, operacija kralježnice je još veći trošak...a bila joj je nužna kad je bila dijete..sve se odgađalo...polovinu studija je provela u kalupu od ključne kosti do bokova...kao da je sad vidim kakve rane ima na mjestima gdje se tvrda plastika spaja sa tijelom...rekli su joj da će prestankom rasta stati i krivljenje kralježnice..nije stalo..došla je kirurgu u kasnim 20-ima da joj pomogne. Može to zahvaliti svom dečku, koji više nije mogao gledati kako jednoj tako velikodušnoj osobi svi odmahnjuju rukom. Upalio je auto i krenuo tražiti adekvatnog liječnika. Bole me leđa, znala je reći..a dobila bi odgovor tipa- i nas boli glava pa tko nas pita! .
Kad ju je kirurg ugledao ostao je šokiran jer se takve stvari rješavaju u dječjoj dobi, kao npr. ugradnja šipke i sl., plus liste čekanja su jako duge.

Izrezali su je na boku, polomili koje rebro i sad cemo vidjeti rezultate. Moja heroina.

Unatoč svemu, jako voli svoju obitelj. Pitam se, kako bi ja postupila da imam njezinu sudbinu. Da li bi kao njezina teta otišla daleko od svih ili se što prije udala. Opet, ne znaš kakav će te tu život dočekati. Najbolje bi bilo imati stalan posao, sa sigurnim prihodima, da može osigurati svoj miran kutak. Ali, budimo realni, živimo u zemlji gdje "mladi" žive sa roditeljima jakoo dugoo.

Sretno heroino.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se