12

utorak

prosinac

2017

Vena amoris




Vjenčani prsten neizostavni je dio gotovo svakog vjenčanja. Najčešće ima oblik kruga koji simbolizira vječnost i savršenstvo, odnosno krug označuje nedjeljivu cjelinu koja nema ni početak ni kraj.

Približavanjem dana vjenčanja mnogima se nameću brojna pitanja na koja je potrebno odgovoriti. Od silnih pitanja koja bi se mogla svrstati u zaista različite kategorije, određena su vezana upravo uz vjenčano prstenje. Uzme li se u obzir da je dilema oko odabira i kupnje prstena riješena, simbolika i smisao su u potpunosti shvaćeni, dolazi se do posljednjeg, a ujedno i ključnog pitanja na kojoj ruci se nosi prsten?

Odgovor je prilično jednostavan, no pozadina putem kojeg se došlo do njega daleko je složenija. Vjenčani prsten nosi se na četvrtom prstu, takozvanom prstenjaku koji se nalazi između malog i srednjeg prsta. Odabir prstenjaka za nošenje vjenčanog prstena, nepisano je pravilo u mnogim društvima diljem svijeta i gotovo da ne postoje iznimke koje bi ga kršile.

Zašto upravo na prstenjaku? Ovdje se napušta jedinstvo i dolazi se do različitih teza, priča i objašnjenja koja su se razvijala kroz povijest sve do dana današnjeg, unutar različitih kultura.

U kineskoj tradiciji odnos prstenjaka sa ostalim prstima ima posebno značenje, kao i svaki prst u životu osobe:

palac – roditelji;
kažiprst – braća i sestre;
srednji prst – sama osoba;
prstenjak – muž/žena;
mali prst – djeca

Prema toj simbolici, ako se spoje jagodice prstiju lijeve i desne ruke, pri čemu se srednji prst savijete prema dlanovima, spojene duž srednje falange, dobije se figura koja otkriva buduće događaje u životu.

Palci se mogu odvojiti zato što se svako jednom odvaja od roditelja.
Kažiprsti se mogu odvojiti zato što se odvajamo od braće i sestara.
Mali prsti se također mogu odvojiti, jer će djeca odrasti i započeti samostalan život.
Prstenjaci se jedino ne mogu razdvojiti, jer je, prema ovom vjerovanju, muškarcu i ženi suđeno da cijeli život ostanu nerazdvojni. Wikipedia

Simbolika neraskidivosti preusmjerava se na brak, kao neraskidivu vezu između bračnih parova, od trenutka sklapanja braka do smrti. Sve se može razdvojiti, ali bračni
parovi, njihov odnos, ljubav i zajedništvo ne. Oni će uvijek biti povezani na ovaj ili onaj način.


Zanimljiva je i priča starih Egipćana. Oni su nosili su vjenčani prsten na prstenjaku lijeve ruke, jer su vjerovali da upravo kroz prstenjak prolazi vena koja vodi direktno u ljudsko srce, prikladnog imena „vena ljubavi“. Iako je ova tvrdnja pobijena s razvojem medicine, romantika koja proizlazi iz nje učinila ju je vječnom, te mnogi još i danas vjeruju u nju.

Dakle, vjenčani prsten nosi se na prstenjaku, no na kojoj ruci? Lijevoj ili desnoj? Ovdje ne postoji jedan, jedinstven odgovor. Točno je i jedno i drugo, vjenčani prsten nosi se i na lijevoj i na desnoj ruci ovisno od različitih kultura i tradicija prisutnih na određenim područjima svijeta, te unutar društvene zajednice.



U većini slučajeva, vjenčani prsten se nosi na lijevoj ruci. Poznato je vjerovanje prema kojem kada muškarac stoji nasuprot žene i pri tome ispruži svoju desnu ruku, dotaknuti će njezinu lijevu ruku, i upravo iz navedenog razloga se vjenčani prsten stavlja na lijevu ruku. Nošenje vjenčanog prstena na lijevoj ruci većinom je zastupljeno u zapadnoj kulturi, a jedan od razloga već je ranije spomenut, a odnosi se na „venu ljubavi“ koja vodi od prstenjaka lijeve ruke do ljudskog srca. Neke kulture nose vjenčani prsten na desnoj ruci, budući da je lijeva ruka „nečista“. Nečista je u pogledu da se s lijevom rukom obavljaju higijenske radnje kao što je brisanje nosa, dok je s druge strane desna ruka čista i njome se jede, rukuje i na njoj se, kao što je navedeno, nosi vjenčano prstenje.
Na kojoj ruci se nosi vjenčani prsten

No, postoje i oni koji vjenčani prsten nose na obje ruke, doduše ne istovremeno, ali prsten se prebacuje s jedne ruke na drugu tijekom i nakon ceremonije vjenčanja. Ovaj običaj prisutan je kod Židova koji vjenčani prsten stavljaju tijekom obreda vjenčanja na desnu ruku, a zatim se nakon što obred završi, prsten prebacuje na lijevu ruku. Isto tako, pripadnici američke kulture najčešće nose i vjenčani i zaručnički prsten zajedno, istovremeno na lijevoj ruci- na prstenjaku, s time da se prvo stavlja zaručnički prsten, a iznad njega vjenčani što odgovara redoslijedu priprema prije i za vrijeme samog braka.

Može se zaključiti da su u različitim vremenskim periodima, kroz ljudsku povijest kao i danas, u različitim kulturama i krajevima svijeta postojala, te još uvijek postoje brojna pravila o tome na kojoj ruci i na kojem prstu se treba nositi vjenčani prsten. Ipak, valja naglasiti da je možda važnija činjenica od toga na kojoj ruci i na kojem prstu nositi vjenčani prsten da se kroz vjenčani prsten pokaže ljubav, poštovanje prema braku i osobi s kojom se brak sklapa, spremnost na suživot u dobru i zlu, te neraskidivost jednog skladnog i vječnog odnosa između dvoje ljudi. Ne može se pogriješiti kod odabira ruke i prsta za nošenje vjenčanog prstena, bitno je samo da ga nose osobe koje se istinski vole i spremne su provesti ispunjeni zajednički život.

apparo

14

utorak

studeni

2017

Guzotres



Za sve vas koji nekim čudom niste upoznali, trenutno "najpopularniji", ples zvan Twerk evo i službene definicije.

OXFORD DICTIONARIES u svoju je online verziju rječnika nedavno uključio riječ twerk.

"Twerk" je uvedena kao glagol i tako se pridružila nizu riječi koje svoje korijene vuku iz pop kulture ili pak društvenih mreža (lolz, totes, OMG, LOL, mankini, jeggings, sexting), a pojavile su se u online ili čak tiskanom izdanju rječnika, piše Mashable.

Službena definicija "twerka" je: "Seksi ples uz popularnu glazbu koji uključuje izbacivanje bokova u čučnju",

Cijela priča o twerku koji je dignuo buru u javnosti krenula je od Supertalenta u kojem je jedna natjecateljica pokazala kako se to radi. Navukla je blago rumenilo na lica muške publike koja je ostala hipnotizirana...da bar ovako pleše do jutra - pomislili su.

Žene su ostale suzdržanije. Od grimasa gađenja, upitnika iznad glave, smješkanja..bilo je svega.

Radi se o seksualnoj provokaciji, seksualnom podražaju kao takvom"- dodala je članica žirija i odlučila se za crveni X.

Pitala sam se što je natjecateljica rekla samoj sebi pred ogledalom, svom mladom licu 18-godišnjakinje, da skupi hrabrosti ili drskosti i izađe na pozornicu polugola. Da krene sa uvijanjima i izvijanjima guzova, širenja nogu i ukratko pozivanja na seks.

Još mi je gadljivija bila reakcija podrške "ponosnog" tate koji iz publike navija za nju i viče još još..bravo mala..
Ma jel to normalno?

Mene nije uspio uvjeriti da mu se to istinski sviđa...više mi je to bila poza za kamere...duboko u sebi bori se on sa mišlju što radi tu, što on to podržava i koga to gleda? Svoju kćer.



Pogledala sam cijeli niz videa putem kojih se može naučiti pokrete twerka i zamislite čak i ne izgleda tako vulgarno i jeftino kad su "plesačice" u tajicama, sportskom outfitu i sl. Ali kad su skoro u tangama, ili gaćicama koje više otkrivaju nego skrivaju, to mi je degutantno...

Twerku svaka čast ali u četiri zida, u spavaćoj sobi u svrhu zavođenja, ili u plesnoj školi - ako je osnovana. U protivnom kakvu sliku te cure iznose pred javnost? Prodaju sebe po jeftinoj cijeni ili barem kreiraju takvu sliku o sebi?

Kad sam čula razlog zbog kojeg je spomenuta cura pravi supertalent stala sam i gledam. Naime, svojim nastupom napravila je besplatnu reklamu, dobila PR doma i u inozemstvu jer su svi poludjeli za njom. Čak se pohvalila da je dobila na tisuće poruka sa ponudom prosidbe.

Sretno budućim mladencima! Mladoženja, duboko udahni, jer kad ti mica zatverka moraš ostani koncentriran...

Twerk pokreti

09

četvrtak

studeni

2017

Pružena ruka



Sve ih je više i sve su obučeniji...valjda se rode sa manirima za prošenje..

Uvijek se sjetim jednog hladnog zimskog dana...bura je puhala kao luda i teško da se moglo nekoga sresti po kamenim ulicama Splita...Kapu koliko god navlačiš preko ušiju vjetar uvijek nadje bužu i uvuče se...
Stisnuta tako u debeloj jakni naišla sam na Romkinju kako prosi..ali nije bila sama...sjedila je na golom betonu sa bebicom u rukama, omotanoj sa nešto malo robe...i dok dijete leži na prekriženim joj nogama, "carica" uredno spruža desnu ruku i kumi i moli za pomoć...

Nije me briga za nju..bilo mi je žao i još uvijek jest romske djece..kako ih iskorištavaju dok još ne progledaju, kako ih potiču na nerad i prošnju..kakvu perspektivu u životu im nude??

Djeca su im sredstvo za rad i pokriće za socijalne naknade od kojih žive. Najbitnije je da do 15.godine što prije zatrudne, mada mislim da sam im dala previsoku dob za "očuvanje djevičanstva".

Za mene je njihov način života primjer neodgovornog roditeljstva i uvijek mi je žao tisuća parova koji godine ulože da dobiju dijete i ne ide. Ljude koji su spremni sve učiniti da odgoje novog čovjeka, sa znanjem i vještinama za budućnost.

Tog hladnog dana okrenula sam pogled i produžila po stazi svojih misli, i žao mi je. Trebala sam stati i, ako ništa, kao građanin i majka pozvati policiju jer i sam Obiteljski zakon navodi da je svatko dužan prijaviti centru za socijalnu skrb povredu djetetovih osobnih i imovinskih prava, navodeći kao osobnu povredu, između ostalog, zanemarivanje i izrabljivanje.

Policija će izvijestiti centar za socijalnu skrb, koji će potom djetetu osigurati smještaj, ispitati obiteljske prilike i poduzeti mjere protiv roditelja, te djetetu osigurati potrebne mjere sigurnost za njegovu dobrobit. Strašno je da ijedno dijete mora prositi, a još strašnije da ga na to prisiljavaju njegovi roditelji ili skrbnici kako bi isplatili svoje dugove.

Pred nama su hladni dani, šuška se snijeg nam dolazi...i opet će tržnice i trgovi biti utočište za djecu koja prose...


07

utorak

studeni

2017

Izgubljena djeca Tuama

Šokirana sam ovom životnom pričom i zato joj posvećujem post...



Neudane žene i njihova “nezakonita” novorođenčad stizali bi u dom kad bi se nad irski gradić Tuam nadvio mrak. Dom za majke i djecu St. Mary’s, velika siva zgrada, udomljavala je 50 samohranih majki i 125 djece “rođene iz grijeha”


Kad joj je bilo šest godina, Catherine je svaki dan pješačila do škole. Hodala bi glavnom Dublinskom cestom, prema gradu Tuamu. Svakim korakom sve se više odmicala od skromnog obiteljskog posjeda, na kojem je otac brinuo o životinjama, a majka o kućanstvu - uvijek u nekom svom svijetu, obavijena velom tajne - i sve se više približavala sjedištu nadbiskupije, čiji se toranj katedrale generacijama nadvijao nad okolna polja i tvornicu. Na tom putu prolazila bi uz sivilo visokog zida koji je skrivao tamošnji Dom za majke i djecu, gdje su redovnice pazile na nevjenčane rodilje i njihov pomladak, grešnice i njihovu nezakonitu djecu.

Uvod je to u iscrpnu priču o mračnoj irskoj tajni i ženi koja ju je razotkrila, a koju je ovih dana objavio ugledni New York Times pod naslovom “Izgubljena djeca Tuama”. Članak Dana Barryja, koji smo ovdje prepričali, popraćen je starom crno-bijelom fotografijom tri djevojčice i dva dječaka. Djevojčice u bijelim haljinama, s volančićima na bijelim kapicama. Dječaci u minijaturnim odijelcima, kratkih hlačica.

Tada, prije više od 60 godina, Catherine je znala samo to da iza zida živi “drugačija vrsta”. Jadni, bolesni, segregirani, “djeca iz doma”. Pripadnici te “druge vrste” u školu bi dolazili kasnije od ostalih, činilo se namjerno, kako bi se izbjeglo da se miješaju sa “zakonitim” mališanima. Catherine je bila osjetljiva. Dobro je znala koliko bole dječje spačke s igrališta, no jednog je dana i sama izvela jednu, istu koju su izvodili drugi iz razreda. Uzela je prazni omot bombona, zamotala ga da izgleda kao pravi i dala ga jednoj od djevojčica iz Doma, promatrajući kako se - dok su se svi smijali - na njenom licu ukazuje zbunjeno razočaranje. Catherine nikad neće zaboraviti taj trenutak. Kao ni to kako bi djeca iz doma nestajala iza zida, nakon “marša” u dvije linije po cesti. Ni kako bi ona sama, na putu kući, pokušavala proviriti unutra, saznati što se tamo skriva.

A tamo je ležalo, piše New York Times, tri hektara irske patnje. Na posjedu su, negdje, bile pokopane žrtve tzv. Velike gladi, podlegle iznemoglosti davno prije, kad je dom bio prezirana radionica za beskućnike. Oni, otkrit će Catherine desetljećima kasnije, tjerajući Irsku da rovari po bolnim istinama svog društva, nisu bili sami. No, u tom trenutku, kad bi virila unutra, Catherine je bila tek dijete na putu kući, ocu zaokupljenom životinjama i majci opsjednutoj mračnom tajnom.

Utočište za osramoćene

U Irskoj, piše list, oni koji su “otišli” i dalje zapravo žive. Starci i dan danas pričaju da su obitelji na selima čistile kuću uoči prvog u studenomu, u vjerovanju da će se mrtvi vratiti. Ili, kako je, kad hodaš noću po cesti, najbolje držati se sredine kako ne bi uznemirio duhove mrtvih. Smrt je Ircima nekako u krvi, u njihovim pjesmama, književnosti, šalama. - Želiš li biti pokopana s mojima - jedna je od šala oko zaruka. Poštovanje za mjesta na kojima počivaju mrtvi je duboko, svećenik blagoslivlja one pod zemljom...

Catherine Corless danas ima 63 godine i muža, mnogo društvenijeg od nje, introvertirane žene koja se hrva s glavoboljama i napadajima anksioznosti, majke i bake čiji je osmijeh teško izmamiti, koja je odavno izgubila povezanost s Crkvom. Ponekad volontira i boji kipove ispred lokalnih bogomolja, no ne radi Crkve, tvrdi, već radi zajednice. Utočište nalazi u vrtu, pticama, zemlji pod svojim nogama, uključujući onu na kojoj danas često stoji - bivšem zemljištu Doma, danas području punom socijalnih stanova.

Nekadašnje zdanje, predmet njene dječje fiksacije, odavno je srušeno. Ostalo je samo nekoliko fotografija. No to je nije spriječilo da prije nekoliko godina krene u amaterski pohod istraživanja povijesti zloglasnog doma, sravnjenog sa zemljom 1961. godine. Pitanja koja je postavljala rezultirala su, umjesto odgovorom, stotinama potpitanja. Što se dogodilo s djecom iz doma koja nikad nisu stigla do učionice u kojoj je ona sjedila? Što je s Patrickom Derraneom, koji je umro 1925., u dobi od pet mjeseci? Ili, s Mary Carty, njegove vršnjakinje, kad je umrla 1960? I sa svima između? Zaustavljaju li se Irci, opsjednuti onima koji su otišli, kraj njihovih grobova? Kad bi postavila pitanje, odgovor je uvijek bio isti: “Ah, ta jadna djeca”. No što je više kopala, slika je postajala sve jasnija: uglancani podovi, pune spavaonice, dječje pelene i redovničke halje, vikanje, šaptanje, žamor molitve....

Žene i novorođenčad stizale bi u dom kad bi se nad Tuam nadvio mrak. Dom za majke i djecu St. Mary’s, velika siva zgrada, udomljavala je 50 samohranih majki i 125 djece rođene iz grijeha, u izvanbračnom odnosu. Tamo je bila nasađena od 1946., prvo kao radionica i prihvatilište za žrtve velike gladi, pa vojarna u čijem je dvorištu smaknuto šest zatvorenika te, naposljetku, “utočište” za osramoćene žene. Dom je bio pod upravom katoličkog reda, sestara Bon Secours, koje su ga vodile uz blagoslov vlasti. U njega su se slijevale žene čija je izvan­bračna trudnoća u tom periodu bila tolika sramota da je čak ugrožavala obiteljske planove o nasljeđivanju zemlje. Muškarac s kojim bi zatrudnjele, često rođak, glatko bi se izvukao, a one su imale nekoliko opcija. Bijeg u Englesku, praviti se da je dijete rodila njihova vjenčana sestra ili, primjerice, odlazak u Tuam, gdje “Bog pomaže potrebitima”, kako glasi moto tog reda časnih sestara.

Život u domu krojio je rigorozni raspored. Rano ustajanje, misa u osam, zobena kaša i čaj za doručak, dojenje, pranje pelena i dnevni poslovi, poliranje podova ili pranje popišanih plahti.

- Strašna usamljena rupa - rekla je prije svoje smrti 1985. godine, u snimljenom intervjuu, Julia Carter Devaney. I sama ostavljena na skrb redovnicama, tamo je radila 40-ak godina. “Neprirodno”, bila je druga riječ koju je upotrijebila.

Izolirana djeca

Vrata doma nisu se zaključavala, zbog dostave, no nitko nije bježao. Svijest o kulturološkoj osudi bila je prejaka. Iza zidina, tvrdi Julia, djevojke su prolijevale suze pod strogim nadzorom časnih, nekih milostivih, nekih brzih kad bi trebalo kažnjavati. I one same bile su produkt patrijarhalnog društva koje je proždiralo žene, neke su osjetile duhovni poziv, druge gledale svoje radom izmučene majke kako nose dijete za djetetom. Redovnički red je značio obrazovanje, sigurnost i status. Za obeščašćene žene, s druge strane, njihov je dom bio patnja, no bolja opcija od, primjerice, azila za mentalno oboljele, čime bi se sestre često prijetile. Zarobljeništvo u domu trajalo bi godinu i pol, protjecalo u iščekivanju neminovne separacije od djeteta. Nakon isteka tog roka sestre bi ih pustile iz doma, uvijek bez djece. One koje su ustrajale i svraćale kako bi pokušale doći do sinova ili kćeri čekao bi isti odgovor: ‘Ne’. Za djecu koja su ostala iza zida, život se svodio na klackalicu i ljuljačku, gradske darove za Božić, nedostatak nježnosti i konstantnu prijetnju oboljenja od zarazne bolesti, poput, tvrdi Julia, kokoši u kokošinjcu. Sjećanja bivših štićenika su mutna - slike uriniranja u krevet ispremiješana s onima iz šetnje kad su se prvi put ugledali u retrovizoru automobila i smijali se, nesvjesni da se radi o njihovom odrazu. Dok ne bi i oni sami napustili dom, u učionici bi sjedili u zadnjim redovima, izolirani. - Ne sjećam se da je itko i njih podučavao. Samo su bili tamo - priča Catherine. Učitelji su običavali zločestoj ‘zakonitoj’ djeci prijetiti da će ih posjesti kraj ‘djece iz doma’, a roditelji kod kuće da će ih poslati u dom, kod vražje djece, ako neće biti dobri.

Jezivo otkriće


Catherine ne može definirati zašto je odlučila kopati po toj priči. Možda zbog sjećanja na curicu kojoj je podvalila lažni bombon, možda zbog samotnog djetinjstva, nedokučive majke koja nije pričala o svojoj obitelji iz 230 kilometara udaljenog Armagha. Zasigurno su svi mrtvi ili otišli, bila je jedino što bi rekla, uz prijetnju da ne propitkuje dalje. Kad je umrla, Catherine se 1992. godine - nakon što je dotad odustala od umjetničke škole, zaposlila se kao recepcionerka, udala za Aidana Corlessa i rodila četvero djece - zaputila u Armagh kako bi doznala istinu. Njena majka, saznala je, bila je izvanbračno dijete. Selili su je iz obitelji u obitelj, a ona to nikome nikad nije rekla, čak ni mužu. Ta tajna, ta patnja njene majke, njen sram, bio je definitivno jedan od razloga.

Kako su djeca odrastala, Catherine je počela pisati eseje o lokalnoj povijesti za Old Tuam Society. Kopanje po prošlosti bila joj je distrakcija od njenih boljki. Počela se baviti domom, o kojem lokalci nisu htjeli pričati, iako je ona imala toliko pitanja. Primjerice, zašto na području nekadašnjeg doma stoji Marijin kip? “Ah, to? Neki bračni par ga je podigao kako bi zabilježio mjesto gdje su dva dečka jednom našla neke kosti, možda žrtve gladi”, govorili su joj, no Catherine to nije imalo smisla. Žrtve gladi nisu se tako pokapale. Tko su bili ti dečki? Što su vidjeli?

Frannie Hopkins imao je devet, a Barry Sweeney sedam godina, doznala je. Haračili bi po okolici, istraživali, a jednog su se dana našli u žbunju povrh neke betonske ploče. Maknuli su poklopac i ispred njih se ukazao rezervoar prepun lubanja i kosti. Svima su ispričali što su vidjeli, a naposljetku je došla policija, rekla da se radi o kostima žrtava gladi, svećenik je izmolio molitvu i to je bilo to. I kao odrasle ljudi su ih optuživali da lažu ili da su se zabunili. Barry bi se uzrujao, a Frannie ga je tješio.

- Istina će se doznati - govorio mu je.

Zahvaljujući Catherine i jest. Bacila se na stare novine, satima proučavala stare karte. Jedan dan je kopirala modernu kartu grada i stavila je preko one iz 1890. Sve se poklapalo - rezervoar starog septičkog sustava Doma stajao je točno tamo gdje su dječaci našli kosti. Je li to značilo da su našli kosti djece iz doma, pitala se Catherine.

- Nisam to mogla shvatiti. Užas te ideje - rekla je.

Instinkt ju je tjerao da se dokopa, za početak, nasumičnog uzorka smrtnih listova djece preminule u Domu i da pročešlja zapise o sahranama na gradskom groblju. Samo dvoje djece iz doma je bilo tamo pokopano, oboje siročad, oboje “zakoniti”. Ni časne sestre ni gradske vlasti nisu imali objašnjenje zašto nema zapisa o sahrani ostale djece, iako su joj sugerirali da su rođaci pokupili njihove ostatke. Ni to nije imalo smisla, stigma je bila prevelika. U prosincu 2012. Catherine je napisala novi esej, naslovljen “Dom”, u kojem je opisala rezultate svog istraživanja.

- Je li moguće da je velik broj te male djece bio tamo pokopan? I ako jest, zašto to nije priznato kao službeno groblje? - pitala se u članku koji je provocirao, natuknuo da su katoličke redovnice koje su radile za državu možda pokopale tijela stotine djece u septičkoj jami. Catherine se pripremila za javnu osudu. No, ona nije došla. Dotad je željela je da se toj djeci podigne spomen-obilježje. No, zbog sveopće šutnje osjetila je da im duguje više.

- To je ono što me tjera: nikome nije bilo stalo.

Nastavila je rovariti. Dokopala se popisa sve umrle djece u 36 godina postojanja doma, njih ukupno 796. Pet mjeseci star, Patrick Derrane bio je prvi. Nekoliko tjedana kasnije umrla je Mary Blake. Bila je anemična od rođenja. Mjesec nakon toga, tromjesečni Matthew Griffin, od meningitisa. Ukupno sedmero djece te 1925., prve godine od otvorenja zdanja. Ospice, tuberkuloza, teška pothranjenost: devet beba je umrlo 1930., njih 11 u 1931., još 34 1932., ukupno 32 u 1933. godini. I to nije bilo nešto rezervirano za Tuam. Izvanbračna djeca bila su tada u četiri puta većem riziku od smrti nego zakonita, a posebno su ranjiva bila ona u institucijama, zbog loše skrbi, nedostatka sredstava, neobučenog osoblja. Godine 1934. irski je parlament obaviješten o velikoj smrtnosti te djece. - Nemaju istu skrb i pažnju kao obična djeca - upozoreni su. Te godine u Tuamu ih je preminulo 32, 1938. godine 26, 1940. godine 34, a u 1944. njih 40, a 1947. čak 52.

Nestali bez traga


Catherine je usporedila popis umrlih s knjigama s groblja u okolnim okruzima. Nisu se podudarali. Umrloj djeci nije bilo traga. Catherine je, naravno, već znala gdje su. Osjećaj obveze, duga, pretvorio se u ljutnju. - Te male jadne duše tražile su priznanje koje nikad nisu dobile u svojim kratkim životima. To je pogreška koju je nekako trebalo ispraviti - rekla je. Obratila se novinaru The Irish Mail on Sunday. U proljeće 2014. Tuam se našao na naslovnici, a Irska se sablaznila. Svi koji su dotad šutjeli odjednom su izražavali tugu i šok, redovnički red je unajmio konzultanta za odnose s javnošću, no reputacija im je već bila uništena. No, unatoč šoku, mnogi su sumnjali. Catherine je ipak bila “samo” kućanica, skromna, u svom svijetu.

Mary Moriarty bila je na frizuri jednog dana kad se razgovor u salonu dotakao Catherine. Netko je rekao da bi sve to trebalo zaboraviti, no Mary se nije slagala. Nazvala je Catherine i ispričala joj priču koja je rijetko prelazila preko njenih usta. Godine 1975. Mary je bila mlada majka koja je živjela u jednoj od socijalnih kuća na nekadašnjem zemljištu doma. Jedno jutro, uoči Noći vještica, susjed joj je rekao da Martin trči s lubanjom na štapu. Našao ju je malo dalje, u nekom zaraslom smeću i, rekao im je, ima ih još.

- To nije plastika, moraš je vratiti gdje si je našao - rekla mu je. Ona i još nekoliko susjeda su ga slijedili. Odjednom je tlo pod njenim nogama popustilo i pala je u neku pećinu ili tunel, s dovoljno svjetla da vidi zbunjujući prizor: ‘paketići’ veličine velike boce, zamotani u posivjelu tkaninu. Bila je u šoku, nije joj bilo jasno što je to vidjela. Odmah se obratila osobi koja bi mogla znati. Ubrzo je na biciklu stigla starija žena, Julia, ona ista koja je radila u domu.

- Ah, da, to je mjesto gdje su male bebe. Mnoge male sam tu odnijela po noći - rekla joj je kad je provirila unutra. Mary nije znala što bi s tom informacijom. Vjerojatno se, rezonirala je, radilo o mrtvorođenoj djeci, koja nisu bila krštena. Da, govorila si je, zasigurno je to.

Kada je čula njenu priču, Catherine ju je pitala bi li je ispričala za radio. Pristala je.

U jesen 2015. Komisija za istragu domova za majke i djecu poslala je ljude na bivše zemljište doma. Komisiju je osnovala vlada, osramoćena, kako bi odgovorila na istraživanje uporne Catherine i fokusirala se na 18 institucija posijanih diljem Irske, mreže zdanja koja je zamrla 1970-ih godina. Istraživala se i povezanost s drugim institucijama tog tipa, posvajanjem djece neudanih majki, testiranja cjepiva na djeci iz domova ili korištenje njihovih ostataka na medicinskim fakultetima, općenito mračni sporazum države i Crkve, koja se već suočavala sa serijom optužbi za seksualno zlostavljanje. No, kriviti samo Crkvu ili državu bilo je prejednostavno. Mnoga od te djece imala su i očeve, i bake i djedove, ujake i strine. Irska si je, a Catherine je bila zaslužna, trebala pogledati u oči.

Kosturi iz kanalizacije

U međuvremenu, dok je čekala da Komisija završi posao, njena se kuća punila ljudima, većinom sjedokosim. Iako je fokus bio na mrtvima, bilo je tu onih koji su preživjeli užas domova i živjeli svoj život bez ikakvih saznanja o svojim korijenima. Nju su smatrali jedinom šansom da doznaju tko su im majke, rođaci, a ona je prihvatila ulogu samoukog detektiva. Njihovo nisko samopoštovanje, osjećaj da su inferiorni drugim ljudima bio joj je i previše poznat. Bili su preslika njezine majke.

Komisija je naposljetku, u ožujku ove godine, objavila da je pronašla značajnu količinu ljudskih ostataka, djece do tri godine starosti. Kosti su pronađene u 17 od ukupno 20 komora kanalizacijskog sustava. Enda Kerry, bivši premijer, nazvao ih je “komorama užasa”, red časnih sestara rekao da surađuje s Komisijom, a Catherineina kuća pretvorila se u medijski centar. Na pitanja je odgovarala iz dužnosti, a obitelj ju je jedva nagovorila da gostuje na televiziji. Tjeskoba ju je gušila, nije željela da je optuže da se hvasta na račun mrtve djece. Kad je gostovanje završilo - uvjet joj je bio da je ne zovu nakon stanke za reklamu kao neku zvijezdu - svi su ustali i pljeskali joj. Ona je kimnula, nakratko se nasmiješila, izdahnula i vratila se svom svijetu. Njena kuhinja ujedno je i ured. Papiri su uvijek na stolu, za slučaj da netko nazove. Catherine još uvijek mnogo toga ne zna. Ne zna što će biti s identifikacijom, sahranom, odštetama, tužbama... U tom neznanju i dalje se vraća u prošlost, do praznog omota bombona. Već je nekoliko puta prošla sve spise, tražeći je bezuspješno.

- Bilo bi je lijepo sresti - govori, ne ostavljajući, piše novinar New York Timesa, nimalo sumnje u to što bi joj rekla.

Preuzeto sa www.jutarnji.hr

06

ponedjeljak

studeni

2017

Ne volim party



Da se dijete mijenja iz mjeseca u mjesec vidljivo je iz aviona. Dok su mali većina promjena veže se uz rast i razvoj i vidimo da dijete napreduje. Međutim, sa četiri godine dijete prolazi prilično burnu razvojnu fazu. Tako je i kod nas doma.
Do prije mjesec dana mislila sam da nešto krivo radim, da nisam dobra mama jer jednostavno ne prepoznajem svoju kćer. Do jučer je obožavala neke stvari za koje danas čupa kosu i kaže ne.

Prije mjesec dana jedna prijateljica iz vrtića ostavila joj je pozivnicu za rođendan. Super, mislim se, sat vremena nakon što je skupim iz vrtića ide na "tulum". Ona sva sretna pita gdje će to biti, pa smo išle kupiti poklon, obukla je haljinicu po izboru. Tata je dovezao do igraonice i ulazimo. Kad odjednom "prolom oblaka". Suze, suze,suze...ona ne želi biti tu, njoj se to mjesto ne svidja...
Prvi tren sam u šoku, zatim pokušavam razgovorom vidjeti u čemu je problem..poznata ekipa djece koja uživa i raduje se.
Mama molim te da idemo doma - kaže mi. Nakon 20 min nagovaranja nisam ništa bila pametnija pa smo otišli doma.

Ubrzo nakon toga stigla je i druga pozivnica. Igrom slučaja proslava je planirana na istom mjestu. Čim je vidjela logo igraonice odmah je rekla da neće ići na rođendan. Pomislim, ok taj prostor joj se ne sviđa i neću je siliti. Očito ona osjeća i vidi taj prostor drugačije od nas roditelja.

Jučer joj je najbliža rodica slavila rođendan. Ona je sto puta pitala u koliko sati će biti torta, kao da joj vrijeme išta znači!
"Sredila se" , uzela poklon i put pod noge. Samo što smo došli na mjesto proslave počela je plakati. Ona ne želi unutra, zaljepila noge za asfalt i ni makac. Poludila sam. Nakon 15ak min što uopće nije htjela vidjeti gdje su djeca ni čime se zabavljaju, predali smo poklon i otiši dalje po poslu.

Odluka je donešena. Više je ne vodimo po rođendanima. Što se to događa ne znam , ona ne navodi poseban razlog.

Vrag mi nije dao mira pa sam malo istraživala dječju psihologiju u toj dobi i skužila da se ne razlikuje od uobičajenog ponašanja za tu dob. Dijete u dobi 4 - 5 godina nerijetko prelazi dopuštene granice ponašanja u mnogim područjima. Od udaranja rukama i nogama, bezrazložnog smijanja, bježanja pa do ispada bijesa. Na zahtjeve odrasli reagira prkosno i drsko, te u govoru šokira nizom prostota.

Faza je ovo burnih emocionanih reakcija kada raste strah od mraka i samoće, kada se ljute zbog prepreka ili teškoća u igri.
Sisanje prsta pred spavanje, kopanje nosa,grizenje noktiju, pravljenje grimasa, bol u trbuhu i povraćanje u stresu - ponašanja su koja smanjuju napetosti.


Kad je samovrednovanje u pitanju vlastiti uspjeh procjenjuju iz uspoređivanja s drugom djecom i zato nastaje suparništvo koje se najbolje vidi kod težnje djeteta da bude prvo, da se hvali kako je najbolje i najjače.

Nije smak svijeta, samo jedna nova razvojna faza kojoj ćemo se za par mjeseci smijati.

03

petak

studeni

2017

Bespućima natječaja



Dok si na fakultetu jedva čekaš da ga završiš. Dan kad ti uručuju diplomu svi u atriumu plješću, a ti se osjećaš kao zvijezda. Dan iz snova koji jako kratko traje jer već sutra budiš se u svakodnevnici hrvatskog sna. Onog iz kojeg toliko silno želiš pobjeći i vratiti se na fakultet. Tek tog jutra, ali i u danima koji predstoje, shvatiš kako je bilo lagodno otići do faxa, polagati ispite iz prve, druge ili treće...roditelji financiraju smještaj, džeparac, styling... tvoje je da samo učiš i što je moguće brže završiti fax.

To jutro počinješ shvaćati da je pred tobom lavlja borba i da je vrijeme za pisanje molbi na stotine adresa. Cesta kojom napraviš najviše koraka je ona prema pošti. Stojiš u redu i ispisuješ obrazac za preporučenu pošiljku i nadaš se da ćeš ovom molbom uspjeti doći do posla.

Perspektiva mladih ljudi je teška, neću reći nikakva. Država je pokrenula program stručnog osposobljavanja ne bi li dala mladima ulaznicu u svijet rada. Ali kratkotrajno. Godinu dana rada, plaće i polaganjem državnog ispita priča završava. Svakodnevno čujem informacije kako se mladi grozno osjećaju jer jako mali dio njih ostane zaposlen u mjestima gdje su odradili stručno osposobljavanje.

"Grizu dalje".

Jer koja im je alternativa? Kauč i tv? Lunjanje okolo bez kinte u džepu?


Dio je spakirao kofere i put pod noge. Rade u inozemstvu na kojekakvim poslovima. Daleko od onoga što su zamišljali, ali za početak bolje išta nego ništa. Nikad nisam bila za instant uspjehe ili zarade - jer nema sreće u tome na duge staze.

Dio koji je ostao u Hrvatskoj traži posao preko portala, Zavoda za zapošljavanje, preko tatinih, maminih, didinih ili bilo čijih veza.
Osobno znam koliko nade ulije natječaj ministarstava kada nude zaposlenje na neodređeno, i to za 50-60 radnih mjesta.
Objave dan testiranja i literaturu 4-5d prije i prijavi se od 1600-2700 ljudi (provjereno iz zadnjih par natječaja!).
Kad pogledaš literaturu imaš dojam kao da ideš na ispit i stvarno trebaš biti genije da uroniš u toliku materiju u tako kratkom vremenu.



Čitaš puste zakonske odredbe i misliš se, ma preskočit ću ove nabrajalice, i bazirati se na osnovno. I onda na dan ispita, nakon srdačnih uvodnih riječi članova komisije otvoriš kovertu i vidiš pitanja. Padne ti mrak na oči! Puste prazne crte na koje pišeš takve detaljčiće (naravno, ako ih se možeš sjetiti) kao da si imao mjesec dana da do te mjere upoznaš to područje. Nađe se i pokoje pitanje na zaokruživanje.

Budimo objektivni na tren. Svjesna sam da test znači eliminaciju velikog broja kandidata, i zato rade drugi i treći krug, i intervju.
Ali da je baš potrebno postavljati pitanja tipa što se nalazi u pravilniku o...ili navedite barem 4-5 slučajeva kada...

Nakon testiranja prepušteni smo čekanju i sreći. Danu kada će nadležni izvjesiti listu sa sretnicima koji idu dalje ili su dobili posao. Kako su došli na tu listu? Pitanje je svih pitanja.

Ostat ću u dobroj nadi i pozitivnim mislima i vjerovati da je barem dio primljen na osnovi znanja.

31

utorak

listopad

2017

Tata pig



Već dugo nisam čula neke vesele vijesti na tv-u ili pročitala članak u novinama. Nekako se sve svodi na crnu kroniku, krah gospodarskih moćnika, estetske operacije koje su must have, tko je što obukao i kuda je prošetao...svaka tema gora od prijašnje, ispraznija i nekorisna...a sigurna sam da ima toliko lijepih i pozitivnih priča koje bi nam svakodnevno uljepšale život...

I baš tada kad pomislim kako je u svijetu odraslih sve sivo, u dječjem svijetu sve vrišti od boja i veselja. Peppa pig je omiljeni crtić koji se gleda već dugo, a koliko puta sam odgledala neke epizode pojma nemam. Uglavnom, jedan član Pepine obitelji me tako nasmijao da sam konačno dobila odgovor koji tražim. Njezin tata, gospodin Pig me jako podsjeća na jednog našeg političara, sveprisutnog na političkoj sceni.

Da je Peppa pig naš crtić usudila bih se reci da je njegovo lice poslužilo kao inspiracija za izgled. Kako nije, radi se o očitoj slučajnosti.

I kako vam se čini?

23

ponedjeljak

listopad

2017

Doza straha



U indijanskom rezervatu, u sasvim normalnoj obitelji, par je imao dvoje djece, sina i kćer. Sin nam toliko i nije bitan za ovu priču, reći ću samo da je krenuo putem droge i propasti. Kćer je pak bila ljepotica, crnokosa, ponos obitelji. Kako je imala 18. godina dobila je slobodu koja joj pripada te su roditelji imali puno povjerenje u poteze koje vuče.

Imala je dečka, u kojeg je bila zaljubljena preko ušiju i sa kojim se redovito nalazila. Roditelji ga nisu upoznali, samo brat jednom prilikom. Te noći koja je bila znakovita za njezin život posjetila je dečka posljednji put u životu. On je radio na naftnoj bušotini i živio u velikom bijelom kontejneru čija se boja stapala sa bijelim i zaleđenim okolišem. U kontejneru je živio sa nekoliko "prijatelja" te su im sobe bile odjeljenje unutar kontejnera.

Te večeri kad je došla dečko je bio sam jer su mu kolege otišle u grad. Za pretpostaviti je da su razmjenjivali nježnosti, goli pod plahtama...kad su začuli glasove...
"Zar oni nisu trebali biti u gradu?" - upitala je. "Da, trebali su, i ne razumijem zašto su se vratili tako rano" - rekao je dečko.

Ekipa se vratila mortus pijana i teturajući po kontejneru prišli su paru. Počela su zadirkivanja.
"Ooo, pa što se to radi? I mi bi malo? Daj da vidimo što ima ispod popluna" - govorili su. Dečko je lijepo zamolio da zatvore vrata i ostave ih na miru, ali oni su i dalje nasrtali. Na kraju su se svi žestoko posvađali i okomili na dečka. U tučnjavi su ga ubili i tijelo mu bacili golo u snijeg.

Ona je od straha počela bježati...ali ne zadugo..zgrabili su je i silovali...izredali su se na njoj kao što i priliči pijanoj stoci.
Kako je bila borac od malih nogu, nije se predavala...uspjela se nekako izmigoljiti i trčala je svom snagom...bosa...da bosa..po zaleđeno tlu, posutim snijegom..sa komadom odjeće preko sebe...trčala je 10km..dok se nije ugušila u vlastitoj krvi...Naime, pluća su joj pukla...pala je licem u snijeg i ugasila svoj mladi život...



Ostatak priče je ostatak filma...

Kao majku ovakvi me događaji, koji su itekako životni, dirnu...jako me dirnu..potaknu na promišljanje jer dijete brzo odrasta, i preko noći će postati djevojka koja će tražiti svoju slobodu. Strah me vremena u kojem živimo, strah me nestajanja ljudi preko noći, otmica mladih djevojaka koje se drogira i proda u prostituciju, otima i gura u svijet prodaje organa...

Gdje povući granicu kao roditelj i omogućiti djetetu da diše, da se razvija, da upozna ljubav, a gdje ga ograničiti? Izazovi vremena u kojem živimo sve su veći i teško ih je pratiti! Ne želim da potencijalni strahovi utječu na mene i navedu me na donošenje krivih odluka. A opet strah je tu kao prevencija, dio je genetskog koda i nekako se nadam da je razvijen zbog ljubavi koju gajimo prema svojoj djeci i teško da možemo zamisliti da im se nešto loše dogodi...ili da nestanu u jednom trenu...

16

ponedjeljak

listopad

2017

Dan kravate


Fata u butiku:
– Htjela bih mom Muji kupiti jednu lijepu kravatu, takvu koja bi istakla njegove oči.
Prodavačica:
– Svaka kravata lako muškarcu istakne oči, samo je treba dobro zategnuti.


Riječ kravata dolazi od francuske riječi "croata". U svojoj knjizi "La Grande Historie de la Cravate", francuski pisac Francois Chaille, na sljedeći način govori o kravati:

"...
Oko 1635. godine, nekih šest tisuća vojnika i vitezova, stiglo je u Pariz kao podrška francuskom kralju Luju XIII. među njima je bio veliki broj hrvatskih plaćenika koji su, predvođeni banom, ostali u službi francuskog kralja. Tradicionalna odora s vezanim, oslikanim, maramama oko vrata pobuđivala je pažnju francuskog dvora. Marame su bile napravljene od različitih materijala, od grubih, koje su nosili obični vojnici, do svilenih i onih od finog pamuka koje su nosili časnici. Taj "hrvatski elegantni stil", potpuno nepoznat u tadašnjoj Europi, oko 1650. godine biva prihvaćen na francuskom dvoru i postaje modni odjevni predmet među buržoazijom tog vremena kao simbol kulture i elegancije. Osim ljepote, te marame su bile i u mnogome praktičnije nego do tada nošeni kruti čipkasti okovratnici francuskih vojnika i časnika. U Englesku je kravatu donio Karlo II. po svom povratku iz izgnanstva. Kravata je ubrzo osvojila, kao modni odjevni predmet, i cijelu Europu. ..."
Izvor : Wikipedia

Academia Cravatica proglasila je 18. listopada kao dan kojeg se svake godine obilježava hrvatski i svjetski Dan kravate. Naime, na taj dan izvedena je, 2003. godine, spektakularna instalacija Kravata oko Arene u Puli. Tom instalacijom, s najvećom kravatom na svijetu, simbolički je povezano antičko i suvremeno doba, a crvenom bojom kravate svijetu je upućena poruka ljubavi i suživota među ljudima i narodima.

11

srijeda

listopad

2017

Biti svoj



Prošla subota je bila tako lijep dan. Sunčan, topao, bez ijednog oblačka. I kao takav savršen za krštenje malog člana obitelji.
Jutro je prošlo u pripremama za taj događaj, pa tako i pakiranje poklona. Svatko je sebe vidio u nekom pravcu, bilo da stavi novac u kovertu ili donese zamotani poklon. Jedan od uzvanika, obiteljski jako blizu slavljeniku, odlučio se za nešto drugačiju varijantu.

Naime, djetetov stric odlučio se da novac uplati na račun slavljenika. Sve se ovo odvijalo u rano jutro kad je još bila bonaca po ovom pitanju, a koja će krajem dana eskalirati u orkansku buru.

Kako mali slavljenik ima još dvoje braće koji su stariji njima je stric za njihove prigode novac davao u koverti. I ne može se reći da je škrtario. Razlog zašto je najmlađem odučio promjeniti način darivanja, krio se u činjenici, da roditelji potroše novac koji dijete dobije i on je u to uvjeren.

Prošao je obred i uzvanici su se zaputili u restoran da zajedničkim ručkom profeštaju krštenje. Kako je dan odmicao, uzvanici su prilazili roditeljima slavljenika i davali poklone, koji su po mom zapažanju bili većinom koverte sa novcem.

Striko je pijuckao vino i upitao brata jel mali ima otvoren račun. Brat ga je pogledao i nasmijao se rekavši da nema jer je djetetu tek dva mjeseca. Otvorit će mu kao i starijoj djeci, ima vremena. Dobro, rekao je striko, onda kad otvorite javite mi pa da mu uplatim svoj poklon.

Kad je to kasnije saznala majka slavljenika htjela ga je zadaviti, jer njegovoj bahatosti i prepotentnosti nema kraja. Čekala je pravi trenutak, jer to je tip osobe koja ne ostaje dužna.

Prilika se ukazala dva ili tri dana od krštenja kad se na obiteljskom druženju našlo par ljudi, najuža obitelj, djed i baka djece, dakle roditelji "zeznutog" strike.

U razgovoru, upitao je striko jesu li možda otvorili račun? Na to se digla majka djeteta i zaderala koji je njegov problem?!
Jel nam ne vjeruješ, jel mislis da će mo mi to potrošiti? Što se nas tiče ne moraš dati nikakav poklon, jer nemamo namjeru trpiti tvoja ponižavanja - rekla je!



Na njezinu reakciju nadovezala se reakcija njegovih roditelja koji su stali na nevjestinu stranu uz obrazloženje da je bezobrazan i čemu se tako ponaša. Što tebe briga što će oni raditi sa novcem koji si ti dao? - kazao mu je otac.

Briga me i te kako me briga što će!! Tko su oni da meni određuju što da ja radim sa svojim novcem? I zašto se osjećate uvijek pozvanima da sve komentirate, a nitko vas ništa nije pitao!! - rekao je povišenim tonom roditeljima.

Kad sam ja krstio svoje dijete, moj brat je večer prije otišao na cajku sa ženom, dobro se opili, jedva da su se pojavili na misi, na ručku su bili sat vremena jer su ga napustili zbog glavobolje. I kad smo već kod poklona - rekli su da im je ostao doma i da će ga predati kad se vidimo idući put. Do dana današnjeg, prošlo je četiri godine, još nisam vidio poklon. Boli me briga za poklon. Mene više boli to što su lagali, a vi dragi roditelji uvijek branite jednog sina, a drugi što god da napravi, a vi se ne slažete sa tim- razapnite ga.

Završio je riječima da se ne namjerava dodvoravati nikom, niti živjeti po ničijim očekivanjima. I da ga boli briga koliko će ga netko osuđivati, kriviti ili što već. Ok, rekao je, ako sam crna ovca obitelji, onda nek tako bude!



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se