Zašto bi meni blagdani trebali biti lijepi ?
Otišli smo popodne ja,moj suprug i dječica kod prijatelja na večeru i lijepo se zabavljali,šalili,pili,jeli i prije nego što smo se lagano pripremali da odemo sretni doma jer nam je večer prošla u ugodnom društvu desilo se nešto ne strašno,ali za svakog roditelja stresna situacija.
Došlo je moje najmanje dijete od dvadeset mjeseci do mene i to ne u plaču i suzama nego sa cendravim glasićem i pokazuje mi na ruku.Ja sam je još zezala da kaj stalno kenjka,a ona mi je uporno pokazivala ruku.Nisam odmah odreagirala dok nismo došli doma i dok je nisam počela skidati.Tada je zaplakala kad sam joj skrenula ruku i tek onda me počela hvatati panika.
Nigdje nije bila plava ni natečena,ali na svaki moj okretaj ručice ona je zaplakala.Moram reći da ona ima užasno visoki prag boli i da ni kod prijatelja nije vrištala.No dobro kako ja inače pušem na hladno obukla sam je i suprug nas je odveo na hitnu.Tamo smo naletjeli na nervoznu sestru,ali je zato doktor bio super.Praktički još nisam do kraja ni objasnila o čemu se radi,on je uzeo Ivinu ručicu,malo je izokretao i rekao da sjednemo desetak minuta vani,malo se poigramo sa njom,vratimo da provjeri još jednom i to je bilo sve uz objašnjenje da ja maloj iskočila palčana kost zbog malo jače nategnute rukice.JEDNOSTAVNO ZA NE POVJEROVATI.
Jedino što je na kraju napomenuo da malo pripazimo da je previše ne natežemo.Dobila sam dojam kao da je htio reći da malo manje maltretiramo dijete,ali najvjerojatnije sam si to krivo rastumačila.Dobro sve u svemu je dobro prošlo,mali anđeo spava a i ja ću završiti ovaj kasni post uz jedno veliko laku noć.