Mama bez tate i obrnuto

subota, 23.04.2016.

Pismo predsjednici Kolindi Grabar - Kitarović

Poštovana gospođo Grabar - Kitarović,
Samohrana sam majka sa stopostotnim invaliditetom i u invalidskim kolicima sam, živim na adresi Emanuela Vidovića 3D Sesvete i ovim Vam se putem obraćam u nadi da ćete mi pomoći u razrješavanju situacije u kojoj sam se našla.
Naime, u sedmom mjesecu 2015.godine podigla sam tužbu radi povišenja iznosa alimentacije jer je kćer navršila 7 godina, ali ne na oca djeteta, nego na djeda i baku po ocu. Tako bi tata i dalje uplaćivao prvotno određeni iznos od 650 kn, a djed i baka bi podmirivali razliku do zakonom predviđenog minimalnoga iznosa alimentacije za školsko dijete.
Upravo takvu mogućnost predviđa članak 229.Obiteljskog zakona koji glasi:
Članak 229. Ako osoba koja je po ovom Zakonu dužna prije ostalih uzdržavati nije u mogućnosti u potpunosti zadovoljiti potrebe za uzdržavanje, osoba koja traži uzdržavanje može razliku ostvariti od drugih obveznika uzdržavanja predviđenih ovim Zakonom.
Sutkinja u Palači pravde pozvala je sve stranke u postupku na glavnu raspravu, izvela dokaze i rekla kako se članak 229 u praksi ne provodi i kako nema što presuditi i kako će me i na višem sudu vjerojatno odbiti jer članak ne funkcionira. Po datumu kada je tužba predana sudi se prema starom zakonu, a u novom koji je na snazi od 01.11.2015. identičan tekst je ugraviran u čl. 284. stavak 2.
Kako je i otac djeteta osoba s invaliditetom i ima prihode iz sustava socijalne skrbi u ukupnom iznosu 2300.00 kn i od toga već plaća 650 kn jedina opcija su mi njegovi roditelji i ovaj članak koji postoji ali se ne provodi. Smatram nedopustivim da bilo koji građanin ove države dođe po pravdu na sud i onda čuje postoji - ne provodi se. jeli to tako zamislila i osoba koja je zakon pisala? Ako je čemu ga je uopće pisala. Najljepše Vas molim da provjerite o čemu se radi, tj. zašto se sporni članak ne provodi i povratno me izvijestite jer će u protivnom jedno dijete ostati na 650 kn alimentacije sve do punoljetnosti pored bake i djeda koji su sposobni raditi i zaraditi i imaju vlastitu nekretninu za razliku od mene koja iz kolica ne mogu "prati prozore na crno da dodatno zaradim".
Nadalje, već četiri godine sam u nezavidnoj situaciji po pitanju stručnih djelatnica Centra za socijalnu skrb Sesvete i šablona koje provode nad susretima i druženjima oca i djeteta. Vladaju blago rečeno dvostruki kriteriji po kojima mi je psihologinja prije dvije godine bez ustezanja rekla da je normalno ako dijete plaće prilikom odlaska kod oca na vikende jer se oni moraju sprovesti, čak i ako dijete to ne želi, a taj isti otac već tri godine nije došao po dijete u tjednom terminu, srijedom popodne i nitko ga na to ne može natjerati - nije li to apsurd? Trenutno smo dogovorili da dolazi dvije srijede u mjesecu – živi bili pa vidjeli.... jer oca djeteta ni na te dvije srijede u mjesecu nitko ne može natjerati, ali je normalno da ja dijete „tjeram“ tati, finom rečenicom „tata i ja smo se dogovorili“. Četiri godine upozoravam na određenu agresivnu crtu koja postoji kod bivšeg partnera, ali nitko me ne uzima u obzir iako ga je jednom policija odvodila ispred moje kuće, a drugi put je samom djetetu prijetio da će s policijom doći po nju i odvesti je kod sebe. Nitko ga već 4 godine nije pokušao barem testirati, promatrati, poduzeti nešto, makar da se uvjere da lažem jer ionako to misle. Četiri godine se nitko u sustavu nije zapitao zašto to dijete neće ocu - dovoljno je da otac dođe Centar za socijalni i kaže da sam ja dijete nagovorila da ne ide kod njega, a u isto vrijeme je taj isti otac sam pokrenuo postupak da si preformulira susrete, tj.ukine dvije srijede u mjesecu, što sam mu i potpisala jer u protivnom nisam susretljiva. Kad vidim poziv Centra za socjalnu skrb u najmanju ruku dobijem napad panike jer još nikada nisam obavila ni jedan razgovor koji bi bio usmjeren ka očevom propustu jer dežurnog krivca imaju – mene.
Nažalost imamo zakone koji se ne provode, šablone koje štete umjesto koriste i vrlo neumoljiv sustav socijalne skrbi u kojem nema mjesta emocijama, u kojem djetetovo mišljenje nije bitno, u kojem su djeca predmeti ovrha, u kojem se možeš sjetiti da imaš dijete i nakon 3 i pol godine i dobiti sva moguća prava - to nije država kakvu želim! Svoja kolica mogu podnijeti, ali nepravdu ne. Unaprijed hvala na pomoći i razumijevanju.
Srdačan pozdrav,
Anita Blažinović

Oznake: Obiteljski zakon, Centar za socijalnu skrb, alimentacija, pismo, Dvostruki kriteriji

23.04.2016. u 17:25 • 0 KomentaraPrint#

Članak objavljen na IN Portalu 11.04.2016.

Što mama treba učiniti da spriječi tatu u nastojanju da mu dijete bude“ igračka“ kojom popunjava slobodno vrijeme?

Prije skoro osam godina rodila sam vanbračno predivnu djevojčicu koja je obasjala i ispunila cijeli moj život i živote moje obitelji jer nikada nisu mogli ni zamisliti da bi njihova kćer sa stopostotnim invaliditetom mogla roditi. Otac moga djeteta je čovjek kojeg sam prije trudnoće voljela i poznavala pola života, tj. barem sam mislila da ga poznajem. Kada sam saznala da sam trudna dogovorili smo se da ćemo se vjenčati kad se beba rodi jer njegovi nemaju novaca, ali kao do tada će se snaći i još nisam uviđala da on i njegovi samo "kupuju vrijeme" jer su kasnije i priznali kako svadbu nisu planirali jer smo oboje osobe s invaliditetom i kao nismo "sposobni" za brak. A zašto ne bi bili pitala sam se godinama – danas znam da se radi o malograđanskom razmišljanju mojih nesuđenih svekra i svekrve. Bivši partner hoda, atletičar je i savršeno je meni bio u stanju pomoći oko svega što ne mogu. Moji su odmah pristali pomagati oko bebe, a još da su i njegovi pomagali, a ne "raskopavali" gdje bi nam bio kraj? Mogli smo svi zajedno kao od šale podići malenu. Kad je saznao za trudnoću moj nesuđeni svekar je izjavio: „Tko će to ranit?“ , ali sam si mislila nek čiča priča, bitno da je partner uz mene, ali on nije imao tu namjeru, već je bio izabrao – naravno ne život sa mnom i djetetom. Možda iz pukog straha da će mu roditelji do kraja okrenuti leđa.
Nakon što su sve karte stavljene na stol, izbila je svađa tijekom koje je bivši pokazao agresivnu crtu i fizički napao na mojega oca i majku. Od toga ga nisam vidjela 3 i pol godine, s obzirom na to da se nije javljao dala sam djetetu svoje prezime, a ono što si nikada neću oprostiti je činjenica da sam ga trebala tužiti prva, odmah nakon svađe i pozvati policiju pa bi danas cijela priča drugačije izgledala. Pitate se zašto to kažem i zašto ga nisam tužila? Mislila sam da ću imati više mira ako ne diram u tu obitelj, da ćemo se s vremenom kad dijete počne ispitivati već nekako dogovoriti jer nisam znala cake, zakone, niti sam znala strateški biti korak ispred. Za to vrijeme je ta ista obitelj koja nije imala novaca za svadbu sebi fino kuću sredila, organizirala život, a onda je dični otac nakon tri i pol godine tužio mene jer želi susrete i ne samo to, nego je iskonstruirao da mu nisam dala viđati dijete i prošlo mu je. Ja tako postajem zla maćeha, a on "ugrožen", a nitko iz sustava ga nije pitao gdje mu je želja da bude tata bila 3 i pol godine prije, gdje je njegova mama bila dok je moja nunala cijele noći, a onda takva neispavana otišla voziti tramvaj i zar prije nije bilo zakona po kojem bi on ostvario svoja prava?
Dobio je 8 mjeseci prilagodbe s djetetom u mojoj kući i to je tako nekako klapalo do dana kada je djevojčica morala početi ići na vikende kod oca, tj. svaki drugi vikend. Otišla je u suzama, ja sam doma plakala cijeli dan - ne smiješ nazvati jer "huškaš“.



Centar za socijalnu skrb Sesvete zaslužuje cijeli roman

Kada je bivši podigao tužbu, eto ti meni na vrata socijalne radnice koja je pokazala barem malo empatije, za razliku od psihologinje koja je na moj iskazani strah zbog partnerove agresivnosti rekla: „Pa što ako je malo udari, neće joj odmah ruku slomiti“....gdje su vam dokazi.....Znači, ako nemaš dokaz moraš čekati da lupi dijete, a puni su mediji toga kako je nasilje nad djecom nedopustivo. Vidjela sam da gospođa nije naklonjena nikakvim emocijama djeteta, ali nastavila sam iznositi dalje iako me je prekidala u pola rečenice. Navela sam da dijete plaće od same pomisli na odlazak kod oca, a njen odgovor je bio: "Nije svaki plač, plač...U prijevodu, razmažena je pa vjerojatno plaće tek tako. Tada sam na njezine konstatacije imala knedlu u grlu i pokorila se, a danas bi je ipak zamolila neka svoju izjavu stavi na papir i potpiše pa neka i ja imam dokaz o njenoj „stručnosti“ koja se nastavila i prije dvije godine kada mi je na molbu da ona malo poprati druženja oca i djeteta odgovorila: „Nije moj posao da sjedim i gledam kako se oni igraju, vaše dijete-vaš problem.

Od tada pa do danas priča nije bitno drugačija, možda je još i gora jer otac ni nakon četiri godine vikenda više na silu nego s veseljem nema nikakav odnos s djetetom, koje i dalje ne odlazi kod njega ako je ja ne nagovorim, druženje djeteta i oca je i dalje nesadržajno, djetetom se uglavnom bavila mala vršnjakinja i ona je bila jedini razlog zbog kojeg je dijete ipak na kraju ipak odlazilo ocu, ali nije nikada rekla da ju je tata negdje vodio ili da ima nešto što voli raditi samo s tatom. Naprotiv, tata sjedi i gleda TV i traži krivca u svima osim u sebi. Za zimske praznike je samom djetetu prijetio da će je s policijom odvesti kod sebe na tjedan dana, bez da predhodno uopće sa mnom razgovarao na koji način ćemo podijeliti vrijeme i tko će mu uopće pomoći da zbrine dijete s obzirom na to da i kod njega postoji određen fizički invaliditet. Jedino što je prijetnjom postigao bile su krokodilske suze i strah djeteta za koje izjavljuje da ga jako voli. A sličan scenarij je izveo i za ljetne praznike. Tako nešto ne može raditi otac koji je barem malo priseban. A njegov otac, kćerkin djed je obećao da više sin neće dolaziti s njim kad dolaze po malenu jer citiram gospodina: „Srećko se samo svađa i sramoti me“ Onda možete zamisliti koliko je sati, očito više ni roditelji ne mogu s njim izaći na kraj. Međutim, obećanje ludom radovanje jer gospodin i dalje sina dovodi sa sobom koji će opet imati ispad jer ih je bilo već nekoliko. Jednom je i policija intervenirala
U zadnjih 5 mjeseci sam o svemu pisala socijalnoj radnici, tj. da otac prijeti, da curica odbija vikende zbog prijetnji i da taj isti otac uopće ne pokušava dijete pokupiti u tjednu, srijedom popodne koja je također sudskom presudom propisana. Znači dobio je svaki drugi vikend i srijedom 2 i pol sata i u tom tjednom terminu nikad ne dođe.
Nakon 5 mjeseci socijalna radnica je dijete i mene napokon posjetila s novim psihologom jer usput rečeno uopće ne mogu ući s kolicima u Centar za socijalnu skrb.
Iznijela sam sve što mislim o odnosu djeteta i oca, a ona je rekla kako 34. godišnjeg oca djeteta moramo učiti kako da bude otac pa halo, zar je do kraja sišao s uma da ga i nakon četiri godine ponovno moramo učiti o djetetu? Ako je, onda uopće nije podoban za odgoj djeteta jer dijete nikome nije Kinder jaje s kojim dobiješ uputstva za sastavljanje i odgoj. Nismo svi isto inteligentni, niti svi imamo istu žicu za djecu, ali ovaj se četiri godine nije pomaknuo s početne točke. Usput mi je dala do znanja kako je dotični predložio da mu se u potpunosti ukine viđanje djeteta u tjednu jer zamislite živi 19 kilometara i 20 -ak minuta autom od nas i to mu se ne isplati, za što točno ne isplati? Za budžet možda... Sramota, jer bi za tu srijedu u oba smjera potrošio 3 litre goriva, jednako 24 kune. Otac koji želi biti s djetetom potegne i iz drugog grada da ga vidi. Dakle, ovdje je riječ o čistoj lijenosti i komociji samog oca i tog drugog djeda koji bi dijete trebao prevoziti.
Šlag na tortu je bio zaključak socijalne radnice da je kod oca doma sve čisto i uredno i da mu je sestra divna, mirna, i da neka ja dijete samo i dalje šaljem tamo pa neka makar samo sjedi pokraj tate i gleda TV kad već ne znaju kako bi kvalitetno animirali dijete, kao bolje išta nego ništa, a vratimo se i na divnu, mirnu teticu koja je zaključavala svoju sobu da Lana ne bi ulazila i valjda joj potrgala ruž za 30 kn – Možeš li niže pasti draga teto, gdje su ti emocije prema bratovom djetetu? A tako si mira i tiha....Niste računali s tim da će Lana prenijeti, niste se ni obazirali kako će se osjećati što ste joj zaključali kraljičinu sobu.
Znam sustave da je je očito bitno samo da se šablona sprovede, da idemo na savjetovanja na kojima će se odrasli čovjek učiti osjećajima i ponašanju, a ono što me najviše "žulja" su upravo ti vikendi zbog kojih dotični prijeti i traumatizira dijete, jer su oni obavezni, dok je za susrete srijedom predložio ukidanje i vrlo vjerojatno će mu poći za rukom kao i sve dosad, a ja još dugi niz godina moram dijete uvjeravati da je tata silno zainteresiran za zajednička druženja i nalaziti načine da ona ode tati. Tko je tu lud???? Kakav je to zakon u kojem je moguće biti tata samo kad i koliko ti to odgovara, kako može isti čovjek biti zainteresiran za dijete i tražiti da mu se jedan dio susreta ukine radi komocije, a dijete mora ići na vikende baš kako šablona kaže i nema pravo reći ne jer je automatski pod mojim utjecajem, a oca još moramo „tetošiti“, ići na savjetovanja, medijacije jer on sam nije bio u stanju o svom djetetu u 4 godine naučiti ništa.

Plan roditeljske skrbi je najveća besmislica u zadnje vrijeme, barem u našem slučaju
U njemu se do najsitnijih detalja upisuje što su obaveze i dužnosti majke i oca, naglasak je na ravnopravnosti u roditeljskoj skrbi, ma molim vas! I dalje će Blažinovići imati obaveze i brinuti se za malenu, a ovi drugi će tražiti prava, a kad im više ne budu odgovarala tražiti ukidanje istih i sve će dobiti jer sam ja huškatorica, a oni „ugroženi“. U planu stoji da i majka i otac moraju sudjelovati u svim životnim i školskim situacijama, aktivnostima znači dužna sam javiti da je kćer dobila 5 da bi se tata veselio, moram javiti o izvanškolskim aktivnostima, ali moliti svoje roditelje da mi dijete odvedu na aktivnost jer bivši partner i njegovi ukidaju i dane koji su propisani, a ne da bi se dodatno „žrtvovali“ i odveli dijete nekud da mojima olakšaju. I što je najvažnije, ne postoji način da se oca na bilo što natjera, a kad dijete neće njega, onda mi se kaže ona „nije svaki plač, plač.
I bez brige sustave, socijalne radnice, psiholozi...Odradit ću sve vaše šablone, ići na sastanke, raditi na svemu što tražite, ali nikada više neću dijete u suzama tati slati jer to nije bit tate, to nije slika koju dijete treba imati o tati i ne treba se dijete prilagođavati njemu nego obrnuto, tko je tu koga postavio na ovaj svijet? Znate što Vi u sustavu? Silno sam žalosna što smo u problemu i nakon četiri godine i vjerojatno bi bilo malo drugačije da ste prije te četiri godine poslal oca djeteta na „tečaj“ kako biti tata četverogodišnjakinji kojoj je preko noći banuo u život s očekivanjem da će ga ona voljeti samo zato što joj biološki otac. Ne ide to tako, i dok god ti dragi moj bivši ne shvatiš da dijete nije šablona nego konstantna ljubav, skrb, briga, tješenje, igranje, odlasci, dolasci, dizanje po noći kad je bolesna, uvjeravanje kad je nemoguća i miran razgovor kad je beskrajno prgava....neće nama nikakva savjetovanja pomoći, promjena se mora dogoditi u tebi, u tvojoj obitelji, a dokle god predlažete ukidanje srijeda umjesto da odete s djetetom na ćevape u ta tri sata promjena je nemoguća. Odlučila sam ići javno jer znam da mnoge majke ali i očevi prolaze ovakve epizode, potiho plačući. Mora se čuti da nije sve što se ocem zove brižni tata, niti su sve majke super majke, niti su zakoni i propisi učinkoviti. Da jesu onda bi našli način da mojeg bivšeg natjeraju da si srijedom odvede dijete na one ćevape i da se zbliži s djetetom pa onda ne bi morao policijom prijetiti i mene kriviti za sve što mu je pošlo nizbrdo.

Poruka bivšem partneru i njegovoj obitelji,
Dobili ste kćer,unuku prije skoro 8 godina, upoznali ste je prije 4, niste morali mijenjati pelene, nunati po noći, a kada ste je prvi puta dobili u auto plakala je....plaće i danas jer joj tata prijeti policijom zato što neće na praznike i vikende kako si je on to zamislio, a već skoro 2 i pol godine niste došli po dijete srijedom, već 4 godine niste uspjeli pridobiti sedmogodišnje dijete nego se služite prijetnjama i preračunavate kilometre i troškove. Imate li uopće srca, srama, nečega u sebi? Bi ste li voljeli da se neki djed i baka, otac odnose prema djetetu vaše kćeri kao što se vi odnosite prema djetetu svojega sina? Bi li i svojoj kćeri uskratili podršku kao što ste je uskratili sinu i meni kad smo se trebali vjenčati? Prestrašili ste se da ćete me morati kupati, pomagati mi? E pa ja to nikada ne bi dozvolila, a isto tako više nikada neću dozvoliti da moje dijete plaće zbog ikoga od vas. I bilo bi dobro da učinite nešto sa agresivnom crtom svojega sina, dok nje pratnje počeo pretakati u djela. Amanet!

I na kraju Alimentacija!
Bivšem je dosuđeno da plaća 650 kn jer je u sustavu socijalne skrbi i nikom ništa, jer on nema, ja moram imati. Jedini mu je plus što tih 650 kuna uplaćuje redovito.
Kad je kćer navršila 7 godina podigla sam tužbu za povišenje alimentacije, ali ne na oca nego na djeda i baku po ocu jer kao Obiteljski zakon ima članak 229. po kojem razliku do minimalnog iznosa alimentacije propisanog za školsko dijete mogu podmirivati djed i baka, a otac i dalje plaća prvotno određeni iznos. Dođem na sud i sutkinja mi kaže članak postoji ali se ne provodi u praksi. Štoviše, pozvala nas je na glavnu raspravu, izvela dokaze i onda zaključila da nema što presuditi, usput je dala i svoju procjenu kako će me i na višem sudu odbiti. Zaboga, čemu članak postoji ako se ne provodi? Toga ima samo u Hrvatskoj, još jedno mrtvo slovo na papiru i jedno dijete koje ima bijednu alimentaciju. Imam još samo mogućnost da mi otac djeteta pristane isplatiti viši iznos dogovorom, ako ne pristane ostaje mi dijete na sići zbog članaka koji se ne provode. Tuženi djed i baka imaju kredita – nemaju, oni nikad za to dijete nemaju, a ja u kolicima moram imati. S obzirom na to da ne mogu prati prozore u „ fušu“ ostaje mi valjda da prosim ispred Kauflanda. Poduzela sam sve da se zaposlim, dodatno se školovala, trenutno odrađujem stručnu praksu, ali i u slučaju da se zaposlim očeva obveza uzdržavanja ne prestaje ili podredno djeda i bake, ako otac nema dostatna primanja. Nadam se Martići moji da ćete dati tih nekoliko stotina kuna više kad već 3 i pol godine niste prebijene kune dali, ni jedne Pampersice kupili, lijek, odjeću ili igračku niti imate pojma koliko danas djetetu treba da bi bilo samo prosječno, jer da imate pojma ne bi morala dizati tužbu, sami bi ponudili više, umjesto da preračunavate gorivo do prigorja. Ono što mi u cijeloj priči „smrdi“ je činjenica da otac ima primanja 2300, od toga plaća 650 kn sadašnji iznos alimentacije i nema mi od kuda isplatiti više jer se prihodi iz sustava socijalne skrbi nisu povećavali, a upravo je on kao svjedok Supermen uletio u sudnicu i rekao da će dati više za malenu. Zašto onda nije davao više protekle četiri godine ako ima od kuda? Nekako se ne mogu oteti dojmu da nešto skrivaju, ili neki nezakoniti prihod ili je u pitanju strah od ovrhe nad nekretninom koju imaju jer su roditelji mojeg bivšeg partnera nabrojili toliko kredita da mi je skoro došlo da im poklonim 100 kn, nesuđena svekrva je prijavljena na Burzi od 11. mjeseca prošle godine,a ipak bi kao nagodbom dali više, tj.otac djeteta bi dao. Živi bili pa vidjeli jer nikakva ponuda do mene nije stigla. Rok za nagodbu ističe 14.04.2016. Ako ponuda za nagodbom uopće stigne, a iznos me ne zadovolji ići ću na viši sud unatoć prognozi sutkinje da će me i tamo odbiti jer smatram nedopustivim da članci postoje a ne provode se jer je netko dobro plaćen da piše zakone, netko je dobro plaćen i da ih provodi i besmislica je doći na sud po bilo kakvu pravdu i onda čuti da članak postoji ali se ne provodi. Jeli to tako zamislio i onaj tko je članak pisao, ako je zašto ga je uopće pisao? Takva aljkava praksa mora prestati! Sporni članak 229 koji je po starom zakonu glasi i po kojem se sudi:
Članak 229. Ako osoba koja je po ovom Zakonu dužna prije ostalih uzdržavati nije u mogućnosti u potpunosti zadovoljiti potrebe za uzdržavanje, osoba koja traži uzdržavanje može razliku ostvariti od drugih obveznika uzdržavanja predviđenih ovim Zakonom. U novom zakonu isti je tekst ugraviran u članak 284.stavak 2.

Dakle sve je tu, samo treba profunkcionirati, a ne dozvoliti da se pod izlikom NEMAMO zakidaju rođena djeca jer ni drugi roditelj ne ubire novac na drvetu. Također je potrebno raditi na šablonama Centara za socijalnu skrb, izbaciti prisile i dvostruke kriterije otac/majka ne mora, a dijete mora i pod prisilom ga se odvodi. I mora se prestati s onim stručnjakinje iz Centara za socijalnu sud su odredile... jer kao prvo, nisu sve nužno stručne, a kao drugo, ako dijete i roditelje vide samo na dojavu jednog od roditelja i obave razgovor u trajanju od sat vremena, a potom vrate spis u ladicu do sljedeće dojave to nije način da bilo kome pomognu. Moje dijete sada ide tati jer sam je nagovarala do besvijesti, ali otac još uvijek ne dolazi srijedom i očito ćemo do punoljetnosti tako – prema dvostrukim kriterijima. Na kraju ćemo imati gomilu djece koja će nakon punoljetnosti ocu ili majci reći: „Ne želim te vidjeti ni nacrtanog jer sada napokon to više ne moram ako neću.“


Oznake: Bivši partner, IN Portal, Dvostruki kriteriji, Zakon, Centar za socijalnu skrb, nepravda

23.04.2016. u 17:15 • 0 KomentaraPrint#

subota, 09.01.2016.

Na zimske praznike u pratnji policije

I tako dok će većina djece ove praznike pamtiti po grudanju s očevima ili izradi savršenog snjegovića, moje je dijete doživjelo prijetnju od oca i to ni manje ni više da će doći s policijom po nju i odvesti je kod sebe na tjedan dana...
Jasno vam je da tako nešto normalan čovjek ne može izjaviti pred djetetom, a još manje očekivati da će dijete nakon toga radosno otrčati na praznike. Nije otišla kod oca, ni s policijom, ni bez nje i dok je mene nikud neće ići pod prijetnjom, taman da se svijet okrene na peti. Praznici bi trebali biti lijepi, a ne prijetnja i točka.

Da stvar bude gora otac moga djeteta se jednom rečenicom nije prethodno meni javio u smislu dogovora kako ćemo i na koji način podijeliti te praznike, niti tko će mu pomoći zbrinuti dijete jer je on ipak osoba s invaliditetom. Valjda i ja kao majka imam pravo na vrijeme znati kako, kada i gdje će mi dijete biti. Nije to komad drveta koji ću mu samo dobaciti, to je biće cijeli moj život dok je on njene četiri godine " prespavao".

Koga je zmija ujedala i gušterice se boji kažu mudri stari ljudi tako i ja na sreću već mogu predvidjeti gnjusne poteze svoje nekada velike ljubavi jer mi je sličan scenarij odvrtio i za ljetne praznike kada nije također uopće na vrijeme tražio praznike nego je doslovce 30.07.rekao da hoće dijete 01.08. E malo sutra! Ali je otišao nadležnoj socijalnoj radnici i ova je brže - bolje "nagazila" na mene zašto dijete nisam poslala brižnom ocu? Samo što više ni ja nisam naivna plačljivka, nego se borim protiv apsurda...

Sada sam fino početkom 12 - tog mj.sastavila mail s pritužbom da u tjednu uopće nikad ne pokupi dijete i da nije izrazio želju da si uzme dijete za praznike. Naravno da odgovor od socijalne radnice nikakav nisam dobila jer njima mailovi služe samo zato da im se u In-box-u gomila pošta ali ja imam dokaz da sam mail poslala a svoj nerad će jednom valjda i draga socijalna nekome morati opravdati.

Na kraju mi se nesuđeni svekar ispričao i obećao da njegov sinko više neće imati ispade i da će on kao djed sam dolaziti po dijete, bez histeričnog oca. Živi bili pa vidjeli dokle će sad biti mir. U jedno sam sigurna, bude li još prijetio pred djetetom prevrnuti ću sve samo da mu odrede viđanje djeteta pod nazorom.

Do novog teksta čuvajte i volite svoju djecu i budite snažni u borbi sa sustavom koji je djeci nekada najgora maćeha umjesto da ih štiti.

Oznake: Centar za socijalnu skrb, Zakon, susreti s ocem, prijetnje, praznici s ocem

09.01.2016. u 23:34 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 19.11.2015.

Palača parade - igrajmo se suda

Dođem danas u Palaču pravde i mislim si vauuu koja ozbiljna institucija, čak sam imala i tremu jer me je odvjetnik na pripremno ročište odlučio poslati samu...

Uđem unutra, mama me sparka, na suprotnoj strani mlada vježbenica, ali barem na pola odvjetnica i tu šou počinje.
Sutkinja mi se obrati "tko ste Vi?" Odgovorim joj, a ona meni: Stranke nisu na pripremnom ročištu...

Napokon je počela gledati papire i ubrzo ustvrdila da mi je tužbeni zahtjev nepotpun i da mogu tražiti veću alimentaciju od djeda i bake samo ako je otac uopće ne plaća. Na to ja kažem ali članak 229 kaže drugačije, a teta sutkinja uhvati knjižicu i lista...kao da radi zadaću, nađe članak i vidi čuda pročita ono što sam joj govorila, ali dodaje da se članak ne provodi.... čemu onda postoji u zakonu pitam se ja?
Na kraju mi je sutkinja dala 15 dana da mi odvjetnik doda dokaze i popravi tužbeni zahtjev. Hoće li sutkinja na kraju sprovesti članak 229 to vam ne mogu reći, ali sasvim sigurno njušim prilog za TV jer mi sve skupa nalikuje na igraju se djeca prava, nema ni O od ozbiljnog dojma s početka.

Pretužno je da dijete ostane na 650 alimentacije zbog članka koji postoji ali se ne provodi... Zašto je onda uopće ugraviran u zakon? Nije gotovo i neću stati... Moje dijete ni bez veće alimentacije neće gladovati, ali ima pravo na nju, ima pravo da njezin tata, baka i djed za nju daju više od 650 kn jer ni moja obveza ne staje na 650 kn, trudim se i borim da bi ona imala i ako je muškarac u stanju napraviti dijete onda neka ga dostojanstveno uzdržava, a onaj članak 229 neka počne djelovati, tek tada nam Palača pravde neće biti palača parade.

Oznake: sudstvo, Zakon, propisi, prava

19.11.2015. u 20:48 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 04.10.2015.

Nekada suzana - danas u potrazi za novim izazovima

Kada dođe do prekida veze, braka uvijek jedan pati više - onaj kojem je više stalo. Taj kome je više stalo dugo u sebi zadrži misao: " Ma dogodit će se nešto zbog čega će sve doći na svoje". Dok čekaš to čudo zapravo se samo još više razočaraš. Godinama se nisam prestajala nadati da će se bivši vratiti, dapače pokušavala sam ga vratiti, molila sam ga, razgovarala, naplakala jedno jezero- sve uzalud. Samo me je dodatno ponizio, a što je najgore sama sam mu to omogućila.

Bivšeg znam još od osnovne škole. Bio je jedini u školi za kojeg sam mogla reći da mi je zgodan, hm...Zašto zgodno gotovo uvijek ispadne nezgodno? Zapravo nezgodan je postao puno godina kasnije. Nastavili smo ljubovati i u srednjoj, potom i na faksu ( nismo ga završili) onda je došla trudnoća i kola su krenula nizbrdo.

Shvatila sam da će biti problema čim je izjavio da se boji svom ocu reći za moju trudnoću...
Okej, znala sam da situacija nije blistava - ja u kolicima, on na nogama, samo nema u potpunosti zdrave ruke, ali uz pripomoć roditelja će ići, na kraju krajeva zašto djed i baka ne bi pomogli oko unučeta? Moji su bili presretni- prvo unuče i to od mene za koju se nikad nisu nadali da ću imati dijete.
O sreći mojih nesuđenih svekra i svekrve bi se već moglo raspravljati jer je prva reakcija budućega djeda bila " ko će to ranit?" Zaboga, kao da trebam roditi konja, ne bebu. ( Baš me zanima bi li gospodin skoro svekar taj komentar nabacio i da njegova kćer zatrudni...)
užasnula sam se kad mi je bivši to prepričao, ali sam si mislila " nek stari priča, proći će ga"bitno da je budući tata uz mene, ali sam se prevarila...

Napravili smo okupljanje da se dogovorimo za svadbu i novi šok je uslijedio. Njegovi ne mogu raditi svadbu jer nemaju novaca, halo!!!! Tko ih ima i opet se pitam bili dozvolili da za kćer nemaju novaca...ili im je samo sin sporedan lik- bljuj! Na kraju je dogovoreno da svadba bude kad i krštenje, u redu kažem ja, bolje ikad nego nikad.
Dok sam ja maštala kakve ću balone imati na feštici i kovala planovove o happy family, oni se punih 5 mjeseci više nisu ni javili ni pojavili, bila sam na čuvanju trudnoće u bolnici, čak ni tad, iako reda radi nisu došli. A bivši je bio sav neki bjesan, komunikacija i dogovor - nula bodova.

Tek su se u rodilištu njegovi roditelji pojavili, a nesuđena svekrva gotovo s vrata izgovori: " sad ćemo mi vidjeti kako ćete se vi za dijete brinuti". Mrak mi je pao na oći jer bi normalna novopečena baka trebala reći pomoći ćemo vam se brinuti za to malo biće. U grlu sam cijelo vrijeme imala knedlu, a kad su otišli, u afektu sam rekla bivšem da ih ne želim više vidjeti... Greška, jer im je prenio i ta moja izjava im je legla kao budali šamar jer sad glavni krivac mogu postati ja, nisu vise bile bitne njihove izjave, nepojavljivanje... Učinila sam im uslugu stoljeća.

Nakon toga je bivši postao još nepodnošljiviji jer nije uopće htio razmotriti da to nisam trebala reći ali da su i oni rekli gomilu glupost. Čak mi je rekao" moja mama je svetinja, ti si ništa". A uslijed jedne svađe koje su postale normala fizički napao moju mamu- e to je stvarno bio znak da s tim čovjekom nema budućnosti. Napasti na ženu koja ti nuna dijete još od rodilišta dok gospoda svekrva mirno spava...
Nakon tog incidenta se nije pojavio skoro četiri godine, kao ni njegovi.iako sam razumski znala da je bolje da ga nema, srce je patilo, nije vjerovalo da je čovjek kojeg znam pola života zaista ostavio dijete i mene.

Plakala sam, propitkivala se, nastojala slati poruke, vratit ga...ali on je izabrao svetinju, ja sam ionako ništa. Godinama sam se pitala koji je razlog da nas njegovi nisu podržali, možda su se bojali da će meni guzicu prati, da ću ih osiromašit....ništa od toga ja ne bi dozvolila ni tražila, samo da uskoče oko djeteta, podupru sina i to je sve.

Nakon 6 godina plakanja shvatila sam da nije bitan razlog i da mi ne treba čovjek koji ne zna što je bitno i gdje mu je mjesto bez obzira na to što roditelji kažu. Sada bar znam da je to čovjek koji je kadar napasti samo da ne bi njegova mama bila kriva i istovremeno pljuvati mamu svoga djeteta.

Napokon sam došla k sebi, krenula u školu i završila odnose s javnošću, trenutno pohađam internet marketing i veselim se novim izazovima.
Imam najljepšu curicu pametnicu i što mi više treba?
Ljubav je također dobro došla ali nikome više neću biti suzana ni patiti. Partner ne mora imati rješenje za sve probleme, ali više ni jednom neću dozvoliti ni da mi postane novi problem i uništi samopouzdanje.

Oznake: prekidi, proces tugovanja i kako preboljeti

04.10.2015. u 22:55 • 0 KomentaraPrint#

četvrtak, 01.10.2015.

Časni sude, rado bi dao više ali nemam

Rečenicom iz naslova puno brižnih tateka pokušava izbjeći plaćanje alimentacije u iznosu koji je zakonom predviđen, a određuje se prema dobi djeteta i naravno plaći roditelja.
Slušajući priče i drugih žena došla sam do zaključka da je glavni problem što naš bivši partner alimentaciju doživljava kao: Neću ja to plaćati da bivša ne bi "lagodno" živjela na moj račun... Dragi očevi, alimentaciju plaćate djetetu, ne bivšoj ženi i sjetite se toga kad se poželite namjerno prijaviti na minimalac ili izvesti neku drugu smicalicu kojem ćete zakinuti svoju djecu, za koju se uglavnom kunete da biste dali sve na svijetu.

Nisam slučajno odabrala ovaj naslov, upravo je tu rečenicu moj bivši izgovorio na sudu: Časni sude, ja bi rado dao više ali nemam... I zaista nema jer živi na socijali i igra se atletičara, znači , iako je osoba s invaliditetom, na nogama je i mogao bi komotno otrčati na posao umjesto na atletiku, no njegova komocija bi mogla biti neka nova tema.

Dakle, određeno je da plaća 650 kuna - ništa u odnosu na djetetove potrebe, ali puno s obzirom na to da mnoge mame ne vide ni taj iznos. Iznos plaća redovito, vjerojatno je tome pridonijela činjenica da postoje razno razne ovrhe, pa čak i zatvor. Znam da mnogi i bez obzira na to ne plaćaju alimentaciju pa zbog toga mom bivšem ide mali plusić. Ono što mi je zapravo diglo tlak na sudu je činjenica da je dovoljno reći; Ja više nemam...i riješen problem, a što ako ni onaj drugi nema? Tamo gdje dijete živi se mora imati za svaku bilježnicu, svaku jastučnicu, ma svako pecivo ili Spužva Bob figuricu, a o plaćanju izvannastavnih aktivnosti da ni ne govorim, uostalom, svi koji imate djecu znate o čemu govorim...

NOVI OBITELJSKI ZAKON IMA JEDAN DOBAR STAVAK

Kod djeda i bake po alimentaciju

Članak 229, stavak 1, kaže: Ako osoba koja je po ovom Zakonu dužna prije ostalih uzdržavati nije u mogućnosti u potpunosti zadovoljiti potrebe za uzdržavanje, osoba koja traži uzdržavanje može razliku ostvariti od drugih obveznika uzdržavanja predviđenih ovim Zakonom, tj. bake i djeda, a očeva obveza time ne prestaje.

U mojem slučaju bi to izgledalo ovako: Otac djeteta i dalje plaća 650 kn , a djed i baka razliku do iznosa koji se plaća za školsko dijete, a iznosi cca 1200 kn.

Podjela sam tužbu, a o rezultatima ću vam pisati.

Oznake: alimentacija, novi obiteljski zakon, prava

01.10.2015. u 10:10 • 0 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 28.09.2015.

Susreti i druženja s tatom na silu ako treba

Nakon klasične rastave braka susreti i druženja s roditeljom s kojim dijete ne živi idu automatizmom i odvijaju se ili prema dogovoru roditelja ili po sudskoj šabloni i djeca se u tom slučaju vjerojatno ne protive susretima jer su do rastave jasno živjela s roditeljem kojeg će sada viđati.
U mojem slučaju nije bilo tako i moje dijete do svoje četvrte godine nije viđalo tatu... U te četiri godine bivši bi tu i tamo poslao poruku da bi posjetio dijete i moj odgovor je uvijek bio dođi, ali i sa svojima- dogovorit ćemo nešto i nikada nisu došli. Zašto sam ih zvala sve? Moj bivši je hodajući cerebralac ali nije bio u stanju da sam organizira susrete ili eventualni prijevoz do svoje kuće. Jednostavno sam se htjela uvjeriti da njegovi stoje iza njega i da mi neće opet izvesti show program u kući. Danas znam da je odluka da mu ne dozvolim viđati dijete bez papira bila ispravna jer da sam mu to dozvolila uzeo bi si za pravo da uzima dijete bez ikakvog reda i poretka. Ono u čemu sam pogriješila je činjenica da sam ja njemu trebala zakeljiti tužbu odmah po dolasku iz rodilišta.
Ovako je fino tužio on mene i dobio gotovu, formiranu curicu od 4 godine koja više ne kaki u pelene i ne plaće po noći.

KRENULA JE NOĆNA MORA ZVANA CENTAR ZA SOCIJALNU SKRB

Nakon što je otac djeteta podnio tužbu, u kuću mi je prvo došla socijalna radnica, potom i psihologica - a četiri godine nikoga , ni da provjere je l' to dijete koje sam rodila živo...

Socijalnu sam nekako probavila, ali psihologicu nikako...toliko netaktičnu ženu nisam u životu vidjela, prekidala me u pola rečenice i držala se kao da sam ja na četiri godine zaboravila da imam dijete...
Kada sam rekla da bivši zna biti agresivan, njen odgovor je bio: "Ako je udari neće joj odmah ruku strgati".Danas bi joj rekla: Potpišite se ispod toga što ste rekli.

Na sudu sam uspjela dobiti osam mjeseci prilagodbe, što je značilo da se tata s djetetom osam mjeseci viđa subotom u trajanju od četiri sata u mojem prostoru.
Maloj je to bilo super - dođe tata, igraju se i on ode, ali došao je i dan kada je morala otići u njegovu kuću.
Otišla je sa suzama u očima, ja sam ostala isto plakati jer sam se prvi put odvojila od nje, ali sam znala da tako mora biti.

Ispočetka je nisu tjerali da prespava, ali im je brzo dojadilo vozikanje i pukla ljubav- rekli su joj nešto što joj se zamjerilo i više nije htjela ići k tati uopće.
Nakon nekog vremena eto mene kod psihologice i socke ponovno jer se moj bivši požalio. U rukavicama su me svo troje optužili da puntam dijete i da zato neće tamo i praktički mi je naređeno da dijete tamo moram poslati - makar i u suzama jer citiram onu istu netaktičnu psihologicu: " Nije svaki plač pravi plač". I tako sam ja dijete na finjaka natjerala da ode k tati koji nije u stanju ništa sam riješiti s djetetom.

Dijete treba kontakt i posjete s tatom, ali ne pod cijenu da plače i da to bude" pod moram" jer tako neka šablona kaže...
I dan - danas me bivši odmah ide prijaviti ako dijete ne ode na vikend, a dvije godine nije srijedom došao na dva i pol sata po dijete i nikom ništa.

Pitam se bi li psihologica rekla: Nije svaki plač plač i kad bi ja udarila dijete kao što je to zaključila kad sam dijete na silu morala poslati kod tate?

Ljudi moji, četiri godine nije nitko provjerio tu obitelj, četiri godine nikoga nije briga da dijete i dalje ide tamo zbog male rođakinje, a ne zbog tate, bake, djeda ili tete...
Ali se od mene očekuje i dalje da djetetu" ulijem ljubav" prema tati i nagovaram je na vikende, u protivnom sam huškatorica.

Oznake: Centar za socijalnu skrb, šablona susreti i druženja

28.09.2015. u 11:37 • 0 KomentaraPrint#

nedjelja, 27.09.2015.

Trudnoća žene s invaliditetom

U uvodnom postu nisam vam se predstavila pa ću to učiniti sada. Ja sam Anita Blažinović, 31 godina i jedna sam sasvim obična čovječica. Osim što sam mama bez tate, ja sam i osoba s invaliditetom, cerebralna paraliza, ali nećemo oko toga puno dramiti jer noge nisu i ne smiju biti mjerilo nečijega zdravlja, posebno onog u glavi.

Prijeđimo na temu posta: Žena s invaliditetom i trudnoća.
Kada sam saznala da sam trudna bojala sam se kako će sve ispasti, lagala bih kad bi rekla da nisam.
Prvo sam otišla svojem ginekologu koji me je uputio u Petrovu. Kad sam došla tamo šok! WC je bio toliko uzak da je dvije osobe, pomagač i ja uopće nismo mogli okrenuti i zatvoriti vrata. Napominjem, mogu malo na noge- tko ne može nema teorije da se popiški.

Kada sam stigla do ambulante, uslijedio je novi šok - ginekološki stol još iz doba Franje Josipa...Doktor me na kraju pregledao na običnom krevetu. Pitala sam; Jel na svim odjelima tako? Odgovorili su mi da trudnice u kolicima nisu česta pojava, ali da istina i Bog moraju raditi na prilagodbama. Mislim si ja zar samo trudne žene s invaliditetom trebaju ginekologa? Ali nisam se svađala jer sam si bila prejadna u tom trenu i bilo mi je jasno da neću moći cijelu trudnoću tako. Jedino što ide u prilog Petrovoj bolnici je činjenica da su se bili spremni prilagoditi. S trudnoćom je bilo sve u redu pa sam imala vremena do novog pregleda da smislim što ću dalje.

Za nekoliko dana sam preko jedne gospođe dospjela u bolnicu Sveti Duh i upoznala doktora Dubravka Habeka. Bolnica Sveti Duh je prije 8 godina jedina imala ginekološki stolac za žene s invaliditetom. Nije ni taj stolac bio rješenje za sve probleme jer kako je trudnoća išla kraju bila sam sve teža, tromija i bilo mi je teže stajati, ali su me lakše prebacivali nego na visoki stol. U 29-tom tjednu trudnoće je došlo do blagih komplikacija - nešto s bubrezima i visok tlak, uglavnom sve se to može dogoditi i fizički zdravoj trudnici. Ostala sam 3 dana u bolnici, doktor mi je omogućio da mama bude cijelo vrijeme sa mnom, a osoblje me tetošilo kao kraljicu. Nakon otpuštanja iz bolnice dobila sam uputu da više ležim i ne živciram se. Ležala više jesam, ali se živcirala manje nisam. Već sam u prvom postu dala naslutiti speijalnost mog bivšeg u podizanju tlak

Bez problema sam izgurala do 37 tjedna trudnoće. Došla sam na redoviti pregled i nisam se osjećala nista drugačije nego inače. Predala sam glavnoj sestri mokraću i čekala doktora koji me zvao prvu čim je stigao.
Dočeko me riječima; " Anita, tlak i bubrezi nisu dobro i ti ćeš još danas postati mama."

U roku od sat vremena sam bila na stolu, napravili su mi carski pod općom anestezijom i još uvijek se sjećam doktorovog uzvika: "Imaš curicu". Bila je najljepše biće koje sam ikad u životu vidjela, 3400 grama teška, 50 dugačka, savršeno zdrava. Opet je mama bila sa mnom svih 5 dana u bolnici i nikakvih problema nije bilo. Ovim putem želim zahvaliti doktoru Habeku i cijeloj bolnici Sveti Duh jer su mi omogućili kraljevski tretman i pustili da mama ostane sa mnom. Kažu da je baka dvostruka mama. Moja mama je pravi dokaz da je to istina.
Hvala i seki Andrei i tati Štefeku što im je moje dijete uvijek bilo i ostalo na prvom mjestu.

Moja trudnoća nije bila ništa teža ni lakša, nego zdravoj ženi i teže sam se nosila sa zloćestim komentarima tipa: " Zašto ste joj dozvolili da rodi?" , nego sa samom trudnoćom.

Oznake: Zdravlje, trudnoća, majčinstvo

27.09.2015. u 16:32 • 0 KomentaraPrint#

petak, 25.09.2015.

Mama bez tate i obrnuto

Dobro došli na blog mama bez tate i obrnuto

Već iz naslova pogađate koje će teme blog obrađivati. Samohrano roditeljstvo, zakoni, propisi, kako se nositi s dječjim pitanjima samo su neke od tema koje imam na umu.

Prije sedam godina kad sam i sama postala mama bez tate nisam znala zakone, cake, zakulisne igre i to me koštalo. Zakoni su sami po sebi puni manjkavosti, socijalnim radnicama smo samo " slučaj" i spis više u ladici, a poduzimaju korake tek kad se jedan od roditelja žali, u međuvremenu nema nadzora ni pomoći jer ipak je važnije da socka ode na plac ili u Kaufland za vrijeme radnog vremena. Onaj roditelj koji prvi " otkuca" drugog ispada žrtva, a drugi je dežurni krivac.

Ja to nisam znala..Kad sam se razišla s bivšim na ružan način, a bilo je i fizičkih nasrtaja na moje roditelje, nisam ga čak prijavila policiji, niti na vrijeme tužila za alimentaciju - ŽIVOTNA GREŠKA jer na sudu vrijede samo službene zabilježbe.

Priča je išla ovako: Dijete se rodilo vanbračno jer njegovi nisu imali novaca za svadbu prije - nasjela sam, samo su kupovali vrijeme. Nakon sto je tijekom jedne svađe napao moje roditelje više se nije pojavio skoro pune 4 godine , a ja ga glupača nisam tužila za alimentaciju svo to vrijeme. Ne radite to- tužite ih dok je dijete još u trbuhu ako treba. U protivnom će oni tužiti vas i glumiti žrtvu. Ispalo je da sam ja vještica koja je njemu branila viđati dijete, dok istovremeno njega nitko nije pitao zašto me nije tužio ranije ako je zakinut mojim postupcima?

Dobio je svaki drugi vikend i srijedom dva i pol sata i morala sam četverogodišnje dijete dati u ruke obitelji koju nikad vidjela nije...mislila sam da će mi pozliti kad su je prvi puta odveli.
Od tada su prošle 3 i pol godine i stvari nisu bitno drugačije. S djetetom otac ne zna izaći na kraj, ja sam i dalje dežurni krivac i takav scenarij ćemo očito vrtjeti do djetetove punoljetnosti.

Voljela bi da mi pišete svoja iskustva, prijedloge ili da samo podijelite ovdje neku svoju poteškoću.

Samohrano roditeljstvo znači dvostruku brigu, ali i dvostruko više ljubavi!

Oznake: samohrani roditelji, zakoni i propisi

25.09.2015. u 17:17 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2016  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Travanj 2016 (2)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se