petak, 23.02.2007.
Oporavljena
Danas sam vam kao nova.
Sva sam si nekako lijepa i mršava. Čak se i ne grbim više kao nekada.
Valjda sam prije mislila ako se pogrbim da se neće vidjeti moja debljina. Glupost, da ne može biti veća.
Nego, jučerašnji dan nije bio završen samo sa onim kulenom u trku.
Došavši kući, već malo bistrije glave, ni manje ni više, ispekla sam si pureća prsa, šnicle, dvije, ali koje su bile tako velike da mi nisu stale u onu najveću teflon tavu. ( pa piše da moram večerati, zar ne?)
Ni mome voljenaom psu nisam ništa otkidala.. Pa on i tako ima svega i to svaki dan. Izobilja. Ni ja njegovu hranu ne diram.
I nije me pekla savjest.
Samo, mora da mi se želudac tako šokirao od sve te unešene hrane , da sam sve ostalo vrijeme do spavanja presjedila na WC-u. Izgleda da je sve samo protrčalo kroz mene.
I eto ti ga na.
I kakve koristi od moga vodenog i poslijevodenog dana!
Sve sam zarajtala već slijedeći dan. A nije mi to trebalo. Čak nisam ni bila gladna. Valjda je prevladao samo strah da mi neće biti dosta hrane.
Bože, Bože!
Danas sam normalna.
Glava hladna.
Želudac pod kontrolom.
Riža sa povrćem me čeka u ladici. Čak sam ponijela kineske štapiće, pa da vidim. Možda se uspijem natjerati da ne ubacujem hranu kao lopatom , već da barem malo smanjim brzinu. Idem korak po korak. Trudit ću se.
Čvrsto sam odlučila da IDEM DALJE, PAMETNIJE.
I vjerujte mi, odlučnija sam nego ikad.
Pozdrav od mame bahame.
ps.
Evo završio i moj ručak.
Kao što rekoh, ponijela sam si kineske štapiće, tako da da mi je ručak trajao ni manje ni više nego 25 minuta. U životu mi se to još nije desilo.
Inače, niti jedan obrok ne razvučem na dulje od 10-tak minuta.
Vrlo sam proždrljiva, ali....
Heklala sam, heklala i vijala rižu, kukuruz,mahunicu, kockice mrkvice i drugog po zdjelici tako dugo da mi se čeljust upalila od otvaranja i zatvaranja usta.
I već na pola puta sam bila sita, da li od umora, ili sam stvarno bila sita, ne znam. U svakom slučaju..... Našla sam sistem kako ne pojesti puno.
Probajte i vi.
- 10:14 -
