jedna nova mama

Tko bi to bili mali Sanaderi?

Pa, mali Sanaderi bili bi nekakvi ljudi, ili nešto tome slično, koji zahvaljujući čipovima, karakternim osobinama i inim «kvalitetnim» stvarima s kojima su rođeni, naročito obdareni inteligencijom, ali ne emocionalnom.
Svakom vrstom inteligencije, ali emocionalnom definitivno ne.

To su ljudi koji na bilo koji način nastoje manipulirati slabijima od sebe, ne fizički, nego igrom slučaja slabijima, pače ovisnima osebi i svojim stavovima,željama i ponekad iživljavalačkim potrebama.
Ljudi koji uživaju na neki način nanositi drugima zlo, kojima uopće nije bitno, nikad bilo, niti će biti, što čine drugim ljudima i kako se to odražava, u konačnici, i na njihovo zdravlje. Da ne pričamo o tome da se to širi i na druge oko potlačenog, na njihove bračne drugove, djecu i ostale…

Mali Sanaderi bacaju svoje žrtve na koljena.
A kad to uspiju, onda tjeraju da te žrtve sviraju baš onako kako oni plešu...
Jer to mogu, jer im je sistem dozvolio.

To su ljudi koji žive u svom svijetu, ne vide ništa do svog dobitka i probitka, ne birajući pri tom ni način ni sredstva da bi se domogli bodova i slasti koju nosi vlast.
Moć, nadmoć pače, i financije koje idu s time pod ruku, jedino su što motiviraju te male Sanadere da idu dalje. Laktom, ružnom riječi,upropaštavanjem tuđih sudbina.
Ljudi koji misle da nitko tko nije u njihovom rangu,ili nešto viši od njih po hijerarhiji, nije vrijedan pola sata njihova vremena, razgovora, o slušanju, sluhu uopće, da ne govorimo.
Toga nema.
Mali Sanaderi su ljudi koji uživaju donositi loše vijesti. Nema veće slasti nego izreći nešto loše pa pratiti rast straha u očima onoga tko je ovisan o njima.
Ljudi koji lažu kad zinu.
Isprva im vjeruješ, čak te dovedu na to da pomisliš da su ljudi na mjestu.

To su oni, koji radi vlastitog interesa, ponekad izgube kontrolu pa i sami izreknu ponešto što bi ih kod njihovih nadređenih, malo većih Sanadera moglo iskompromitirati, ali u njihovim očima su već toliko podobni i sposobni – zaboravih reći da su to i izvanredni glumci – da im je sve oprošteno, a opet nadrapaju oni najmanji u hranidbenom lancu.
Jer,eto, rekoše nešto što ne valja…zapravo, što nisu trebali.

Isprva im vjeruješ, čak te dovedu na to da pomisliš da su ljudi na mjestu.
A onda, prva bolest,- naravno : svi želimo biti bolesni, jel'? - i eto prilike za male Sanadere.
Da te se riješe na (ne)legalan način.
Čistog obraza i još čišćih ruku.

I moraš biti jako pažljiv kad prepoznaš nekakvog malog Sanadera.
Bilo bi nabolje maknuti se od njega u roku odmah, nasmiješiti mu se, blagosloviti ga,poželjeti mu sve najbolje u životu, ali što dalje od tvoje kuće.
Od tebe samoga uopće.

Jer, uz male Sanadere možeš jedino ispalit na živce.
Moraš, primoran si, iz čisto egzistencijalnih razloga, susretati takove ljude. Prečesto.
Moraš biti psihički jak, držati vječito vodu u ustima, imati barem osam ruku i dva, tri mozga.
Da bi mogao pratiti želje, zloću i moguće posljedice onoga što ti se naređuje, govori,što se traži od tebe.

Jer, kad mali Sanaderi shvate da te mogu iskoristiti,onda to rade nemilice i bez prestanka. Smijulje ti se, obećavaju sve i svašta, a na kraju te odbace k'o staru radacu.
(Radaca – metla sa vlatima od špage za čišćenje palube broda, za one koji ne znaju. Nešto kao močo,ali puno prljavije.)
Odbace te bez puno objašnjenja,jer im onaj neki čip iznutra, oprezni čip, kaže da nekom puca film. Da više nije podoban i da bi u nekoj budućnosti mogao predstavljati potencijalnu opasnost za napredak i prosperitet. Njega samoga.
Pa ti se desi da vremenom ne možeš zaspat.
Untoč svoj mogućnosti autosugestije, uhvatiš se kako razmišljaš samo o malom Seniju.
O tome koliko i dokle će...
Pa odeš do apoteke po nešto malo bombona,tek toliko da se primiriš, da odspavaš, da funkcioniraš.
A Mali Sanaderi stalno izviruju odnekud...

Ali, vrč ide na vodu dok se ne razbije.(što smo imali prilike i vidjeti)
Ima Boga, kažem uvijek.
Svaka sila za vremena.
Ponavljam uvijek i to iskreno i mislim, radi sebe prvenstveno:
nikom ne želim zlo.
Ali u prirodi postoji nešto što se zove - ravnoteža.
Ne možeš nešto raditi, a da ne dobiješ nešto za uzvrat.
Bilo to dobro ili loše.
Činiš li dobro, kad-tad vratit će ti se dobrim.
I obrnuto.
Činiš li zlo, nećeš proći a da te isto to mimoiđe.
Na ovaj ili onaj način.

Ne mora to biti niti danas, niti sutra, niti za pet godina, a i može.
Priroda, Bog, pravednost, jednostavan zakon života čini svoje.

I zato poruka svim malim Sanaderima:
Razmislite dok je na vrijeme.
Za vaše dobro.
Izbacite bahatost, laž i pohlepu iz sebe, neće vam donjeti dobro, nije nikome kroz povijest,pa neće ni vama.
Probajte biti ljudi.
Jer se ipak na kraju sve vraća i plaća.

Hvala.

Aha.
Nije mi bilo ni na kraj pameti da izazovem ovolike polemike svojim prethodnim postom. No, reče netko da se u blogosferi pišu samo loše stvari.
Pa, u neku ruku ima i pravo, ali zar to nije odgoj od strane naših medija?
Pogledaš li malo - ispada da se u državi,osim prigodničarski (recimo,oko Božića) nikada ne događa ništa dobroga. Uključiš li TV, ista stvar, pa čak i dok teta zabrinute face priča o broju mrtvih u nesreći u Bombaju, ispod njene slike se rola još bezbroj ružnih vijesti. Da ne prifali.

I sad se malo osjećam posramljeno.
Poneki su krivo shvatili, što nije ni čudno jer me ne poznaju, a i to je odlika današnjice i posljedica današnjeg života.Svi smo površni i brzopotezni, na žalost i skloni uzimanju prava na momentalno prosuđivanje i osuđivanje.
No, dobro.

Pa, eto.
Što se tiče svećenika, njih gledam kao i druge ljude, dakle prvenstveno kao ljude. Časne sestre isto tako. Imala sam kao dijete jednu takvu baba-rogu od časne, da je to bilo strašno. Ali su zato druge dvije bile predivne i ne sudim po njima čitavo sestrinstvo.
Danas, u mom mjestu,poznajem ženu, časnu sestru, koja je predivna osoba. Samo toliko - predivna osoba. Oštroga stava, dosljedna, stroga, ali prava. I spremna na pomoć - uvijek. S naglaskom na "uvijek".
Sjedne s nama svakodnevno,popije kavu.
Nitko joj nikad nije odbio pomoć oko čišćenja crkve ili bilo čega drugoga.

Ali,kako su nekako muškarci u cijelom ovom našem jadnom svijetu ( ne znam po kojoj i čijoj logici) ipak važniji i istureniji, tako i u svijetu svećenika uvijek nekako oni isplivaju na površinu.

Ha! Kao i u politici.

Dakle, bilo je to u travnju prošle godine.
Krstitke moje unučice, u Bolu na Braču.
Roditelji vjenčani civilno, čekaju sakupiti nekakvu lovicu pa da obave vjenčanje u crkvi kako spada.
No, dijete se krstilo.

Svećenik, fratar, star čovjek, svojih prije osamdeset nego manje godina, visok, elegantan, uspravan kao svijeća, blagih plavih očiju, mirnih pokreta, a svaka riječ proizašla iz njegovih usta toliko je puna topline i nehinjene brige za čovjeka, da je to osvježenje za duh i za tijelo u ovakovim vremenima.
Vidjevši da je beba nemirna nakon cijele mise i predstojećeg sakramenta, sam je rekao da će sve to malo skratiti da se ne bi dijete gnjavilo. Pozvali smo ga na ručak, htjeli da bude s nama, jer je očito osoba koja ima što za reći i savjetovati, no on se povukao, zahvalio i otišao kući.

Nedavna misa u Jadranovu.
Malo mjesto između Kraljevice i Crikvenice. Crkva još manja,puna ljudi. Nedjeljna misa, usput i zadušnica, radi čega smo i bili tamo.
Svećenik,porijeklom Argentinac ili tu negdje, simpatičan do neba radi svog izgovora koji odaje njegove korijene,malen, vrckav, temperamentan kao i svi njegovi. Osmjeh, riječ koja uljeva povjerenje, pričanje na način da polazi od sebe i svojih iskustava, savjetuje a ne naređuje. I kaže: "Ej...samo malo razmislite...".
Pjesme koje su se pjevale za vrijeme mise bile su totalno atipične - kažem atipične za naš kraj, jer tu još uvijek teško u crkvu ulazi nešto novije od standardnih crkvenih pjesama - a toliko ukomponirane u cijeli taj doživljaj, da čovjek ne može izaći poslije mise van, a da mu srce nije puno.
E, to je po meni cilj mise.
Puno srce i utjeha.
Jer - možeš se ti moliti koliko hoćeš, ali dođu trenuci kad ti je potreban netko drugi da te malo utješi, razveseli i da ti snage za korak dalje.

Zato, i samo zato razočarana sam postupcima i riječima nekih ljudi koji rade taj posao, ali ne baš na način koji bi odgovarao današnjem vremenu.
Na koncu, bez obzira na to da li poslije života ima život, još i za ovoga života i te kako plaćamo na ovaj ili onaj način sve dobro i loše što učinimo.
Ponekad smo svjesni toga da je to kazna ili nadoknada za učinjeno, ali mahom ne.
Podvodimo to pod slučajnost, sreću ili nesreću.
A slučajnosti nema.
Svoja djela plaćamo ili nam se plate.

I ne mislim pljuvati po nikome, jer na to nemam pravo.
Nitko nije savršen.
Pa ga prihvatimo takvoga kakav je,ili se jednostavno okrenemo od njega.
Ali pljuvanje - ne.

Usput, dodatak na prethodni post.
Nitko nije obavjestio ljude kada će i gdje biti blagoslov kuća.
Kako ipak imam nekakvog morala, i kako se držim pravila- radi sebe, ne radi institucije - da sam znala da će se netko pojaviti, bila bih spremna.
Pa bih čovjeka dočekala kavom, kolačima, sokom, čajem, što već.
Pa da popričamo, sjednemo barem pet minuta.

Ovako mi je ostao gorak okus u ustima, čak se osjećam prevareno.
Ali to je već moj problem.

Vratio se, kao što rekoh.

Hm, da...
I neslavno (da li?) završio.
Barem za sad.

No.
Koliko još ima ovakvih ljudi?
Malih Sanadera?
Koji misle da,radi moći, koju su stekli na nekakav način, mogu raditi što im je volja i kako ih je volja?
Koji manipuliraju svojim podanicima, a oni su primorani iz ovih ili onih razloga to trpjeti?

Lako za ovog jednog.
Prije ili kasnije trebalo je nekako završiti...
Ali što s ovim potonjima?

Ja znam barem jednog....

***********

BLAGOSLOV
Kažu da živim u grijehu.
I ja i moj sudrug, supatnik pače.

Oboje razvedeni, a prije u Crkvi vjenčani.

Pa nam je rečeno iz prve ruke, da, eto, ne možemo raditi neke stvari, kao primjerice,ispovijediti se, pristupiti pričesti, u kuću nam svećenik neće doći...

No (opet!)

On je došao.
I to iz drugog pokušaja, rekla bih na prepad.
A znamo se, pričali mi o situaciji našoj, obiteljskoj.

Nije smetalo ni to što nema pola ljudi u kući, ni što sam ja bila taman pri metli...no, snađoh se, upalih svijeću, postrojim djecu, pristojni smo bili i nekako ipak lijepo molili...ipak je Bog - Bog. I to štujemo.
Ali,sve je to nekako bilo s nogu, u pet minuta, nije on ni ušao, a već je bio vani...
Nije nas pravo ni pogledao, ne pretjerujem.
Nsam ga očekivala ni u najluđim snovima, pa ni pripremila kuvertu, iako kažu da to tako ide.

Pitam - glupo i blesavo - velečasni kol'ko sam dužna?
A on će k'o iz topa: 100 kuna i koliko još date za ostalo!

Ali imam samo 100 kuna unovčaniku...čak mi je bilo i neugodno.

A dobro, dajte to.

Nemam ni kuvertu, posramljeno ću ja....Nema veze,spremit ćemo nekako.

I ode!

Tek nakon par sati postalo mi je jasno da nikad tako brzo u životu nisam i vjerovatno neću zaraditi 100 kuna....