jedna nova mama

Ukazao se, zlato moje.
I još je i pričao, pobojah se da će biti na njemačkom, čujem, nešto ne razumije hrvatski mu jezik zadnje vrijeme...ali nije, sreća moja.
Lijepo, nježno, glasom koji odaje povjerenje, ljubav prema čovjeku, želju za pomoći svekolikom puku, pače, širokogrudnost do to mjere da bi vlastite gaće dao kako bi pomogao ljudstvo uvaljeno u govna do visine malog mozga.

Ostao je, srce moje, dosljedan svom stilu.
Koji obožavam, nadasve. Od prvoga dana kad ga ugledah.
Nevjerovatno me privlače, gotovo magnetiziraju ljudi takovih očiju, koje šaraju,ljubav moja, kojekuda, a nikuda, visine gorostasne, koja mu daje mogućnost da gleda preko svih, jer ne može, pognuti glavu pa pogledat, jadničak u oči...

Nije on kriv, rana moja.

Pa eto, ode i do crkve, sam, skrušen i ponizan, kako to vjera i nalaže.
Pomoli se čovjek u prvim redovima, zahvali Bogu na svemu što mu je dao, naročito na dobroti, osmjehu, čovjekoljubivosti.

Pokazao nam je, kao i obično, mišlju, rječju i postupkom kakav je danas pravi katolik, kako se pravi vjernik treba ponašati u vrijeme Došašća...

No, nekakav neozbiljni i nespretni, anonimni glas doviknuo mu je : "Kako vas nije sram doći u Crkvu?"

Mislim, svašta.

Isti nespretnjaković, ili više njih, nije svjestan svojeg čina.
Kao ni ja, pišući ovo, uzgred.

Kako se može ustremiti takovim pitanjem na jednu tako vrlu osobu?

Ipak, ako malo prati njegov lik i djelo, vidjet će da nas je čovjek vodio rukom pravde i boljitka.
Da se ukazivao počesto, trudio se pače svim silama, da nas uvjeri kako smo dobri, uspješni i da takovi moramo ostati i dalje...a ako je kojim slučajem neki nesretnik pomislio drugačije, sram ga i stid bilo, kršćanski mu je oprošteno....

Pa je, eto, u dobrohotnosti svojoj podučio nasljednike mu kako se ponašati...u istom revijalnom tonu.

Trkom bježim (trkom? di mi je pamet? pa jedva hodam!) do moje supatnice na kiosk po Božićnu kuharicu...za ciglih petnaestak kuna...
Koliko je reklamiraju, čini se ki da je samo jedna autorica....al' nije. Provjereno !

Nema teta nasljednica tol'ko baš vremena za kuhinju...il' možda ima?

P.S.

Ako je nekom slučajno palo na pamet da je nad glavama u prvim redovima visila rečenica " Ma, 'ko vas jebe!", neka ga bude sram.
I mene je sram, jer mi se na trenutak zbilja tako učinilo.
Ali to je već moj problem, moja paranoja.

Paranoičnog li naroda.....c c c c

Kažem «dijete», jer si mogao biti i moj sin.

Kažem «oprosti», jer ne znam što bih Ti drugo rekla.
U stvari znam.
Rekla bih Ti da već danima ne mogu istjerati iz glave misli, osjećaje boli, tuge, jada, nemoći, bijesa.
Rekla bih Ti da svaki put kad pogledam svoju djecu ovih dana, kad zagrlim svoga sina, stegne nešto u grlu, jako.

Oprosti, dijete, bešćutnima.
I onima koji tuku šakama, i onima koji ranjavaju duše.
Onima koji se prave da ne vide.

Oprosti onima koji prolaze Trgom sv.Barbare pognute glave, ubrzanim korakom, i onima koji izbjegavaju to mjesto.

Oprosti neljudima koji odbacuju odgovornost i čiste savjest komentarima «što je radio u to doba noći vani?»

I mi smo prije nekih desetljeća izlazili u to doba. Bilo je i tučnjava i pijanstava, ali se poštivao dignitet čovjeka.
Nije bilo ljudi-životinja.
U najgorem smislu te riječi.
Ili čovjeka u najgorem smislu riječi «čovjek».

Oprosti, dijete, što smo te učili da treba biti dobar i pošten, sućutan i čovjekoljubiv.
Što smo Te učili redu i pristojnosti, svim dobrim stvarima.
Oprosti što smo Ti rekli da se dobro dobrim vraća.

Oprosti onima koji jučer nisu bili među onih jedva 200 ljudi na Korzu.
Koji će i danas ljubopitljivo otvoriti najprije predzadnju stranicu Novoga lista, gdje će, na žalost, biti i Tvoja slika, pa onda crnu kroniku, ne bi li se nasladili još kojom pikanterijom… i nakon toga komentirati, a neće učiniti ništa.
I onda će zaboraviti.
Čekati novu sličnu tragediju, a na žalost , neće trebati dugo vremena za to.
Oprosti onima koji će pred kamerama izjaviti kako smo zakazali.
I kao društvo i kao roditelji.

A neće ništa učiniti.
Ni oni ni mi.
Ako nešto i budemo pokušali, ostat će na pokušajima.
Oprosti nam što smo gluhi, slijepi i nijemi. Pored zdravih osjetila.

Voljela bih, maleni, u ovim trenucima biti sigurna da postoji raj.
Da postoji svijet u koji ideš i u kojem će Ti biti bolje, pravednije.

Voljela bih da znaš da jedna svijeća gori za Tebe.

Da ima ljudi koji plaču za Tobom kao za vlastitim rođenim djetetom.
Koji bi voljeli da su bili tamo kad Ti je trebalo pomoći bez obzira na sve što bi se poslije toga dogodilo.
I koji Te neće zaboraviti, bez obzira na to što Te nisu poznavali.

Počivaj u miru.

Sve je ok dok ti ne zatrebaju.

Sva sreća pa nije ništa strašno, onako, malo kosti bole...sad,opet ovisi koliki koji pojedinac ima prag tolerancije boli, ali ipak...

Dakle, kaže moja teta doktorica da je dosta gašenja vatre injekcijama, da je vrijeme da se učini obrada te moje kičme, uputi me ortopedu, lijepo se ja naručim i već za četiri dana osvanem na Poliklinici...

Mislim - ne znam.

Otkad sam zadnji put bila tamo, puno toga se promijenilo što se tiče samog izgleda prijamnog dijela . 8 ili 9 šaltera, bezvoljne medicinske sestre koje razgovaraju na sav glas, hihoću se, hodaju sa digitalnim fotićem, trudeći se usput da ni ne pogledaju pacijente, da ne bi kojim slučajem morale odgovoriti na eventualno pitanje. Ma razumijem ja i njih, nije ni njima lako kao ni nikome od nas, a sve se to odražava na stav, držanje...

U samom hodniku troje (pra)starih ljudi, jedan na ležećim, a dvije bakice u sjedećim kolicima.
Očito čekaju prijevoz nakon obavljenih pregleda. Kako netko uđe na glavna vrata, tako zadere propuh da se čovjek naježi, a ovo troje taman na vjetrometini...
Mlađa medicinska u pratnji sjedi kraj svoje štićenice i - ništa....naslonila se i čeka...ne ferma nikoga i ništa...
Druga me zaprepastila...Žena moje dobi, možda nešto starija, valjda joj je već svega dosta - vodi borbu sa bakom koja dolsovce curi iz invalidskih kolica...ne može baka, to je evidentno, bez obzira na to jel' zla, dobra, dosadna, bilo kakva, ali jednostavno ne može.
A medicinska - e, pa to je bilo žalosno.
Gura baku, viče na nju, a kad su staroj po ne znam koji put stopala izašla iz utora, setra je poludila! Gurnula joj je tu nogu, baka je zajauknula, a ova će njoj: "Šta jaučeš glupačo! Kako je tek meni?! Ja ću poludit!..."
Gledam, ne vjerujem, osvrćem se, nitko ne reagira...

Moj doktor...ah, a što da kažem? Ljubazan, blagonaklon, al' ne sluša baš previše, Želim pitat nešto, nije mi jasno to što govori, al' on ne reagira...Jel' primio cjepivo protiv svinje pa su ga čipom urobotizirali, ne znam, ali činilo mi se da se igramo gluhog telefona... Na kraju mi je rekao "Dajte pet, vidimo se!",naplatili mi 25 kuna i - gotovo.

Pa se vratim mojoj doktorici, ona se pak ne slaže sa dijagnozom specijalista, pita MENE zašto se kičma nije odslikala, nego je nalaz dat na temelju ravno godinu dana starih RTG snimaka...
A ženo,odakle da ja znam, pa ne mogu ja liječnicima stavljat ni riječi u usta ni djela u ruke...

I tako...sad opet Jovo nanovo....

I ne bi bilo tako loše da dotična može vozit...da dotična može uopće sjest u auto. da može obuć jebene gaće i navuć cipele.

Analgetici ne pomažu, injekcije isto...pa ti vidi.


**********

Pa si mislim...da ja lijepo dignem kredit.
Jedno 10.000 eurića.

Ne znam kako, al' u mašti.

Pa da odem fino, recimo, doktoru Nemecu.

Čujem da je maher.

Znam da je maher.

Pa da me posluša, da fino ljudski obavimo sve što treba na jednom mjestu i u jednom danu.
S naglaskom na ljudski.

Čujem da njegovi umjetni kukovi imaju doživotnu garanciju,a oporavak je duplo kraći nego u AlanFordovskim bolnicama....

Istina, doživotno garantirane koske koštaju brat-bratu 7.000 eurića, al' što je to u odnosu na medicinske koje ti
zabijaju noge u kolica....

********

Reče meni moj ortoped ovako: puno odmaranja. Ujutro duže spavati, naveče ranije u krevet. Popodne malo odmora. Ne previše raditi i voziti biciklu - obavezno. Nisam mu imala srca reći da ne znam voziti biciklu.
I reče on još meni da analgetici i blokade nemaju smisla. Da ću u nekoj budućnosti ili na operaciju ili štap u ruke...I da ću šepati.
I da moram na fizikalnu terapiju,a naglasio je da moram jako paziti na težinu. Jer jer ista smrt za kičmu i kukove...ma, daj...nisam pojma imala...

Ne znam samo što će moj pretpostavljeni reći na sve to...moja vrsta posla i ovo sve - baš će biti sretan i veseo.
A možda me i otkanta.

E,moj Bože...

*********

Ali ima i gorih stvari.
Puno gorih.
Zato - svo zlo s ovim.