Bogu za plakat.
Zadnje sjedeće iskustvo, ne i kancelarijsko,više šaltersko, bilo je davne, prošlostoljetne '94. godine....mila majko,kad je to bilo...gdje proletješe godine??
Godine prolaze, umornim korakom...jesmo li sretniji, jesmo pametniji?
Sretniji sigurno.
Da su koraci umorni, baš i nisu, nekako su više trčeće-galopirajući.
Pametniji?
Ha!
Elem, iznenada, nenadano, naprasno i iznenađujuće, završila majka i nona u kancelariji.
Strefilo me k'o grom iz vedra neba.
Pa si mislim - 'ajde...'ajmo probat.
A gu'ica ne da mira...ne mo'š ti tol'ko sjedit, ma, ne mo'š sjedit uopće!
Pa mi pade na pamet da moram bit iskrena prema samoj sebi i priznat da prije spomenute pameti tokom godina jednostavno - nema.
Jer:
koliko god bio težak posao u kiosku - ja ga volim.
Uopće mi nije jasno zašto i kako, ali tako je.
Valjda jer je dinamičan.
Jer ne moraš sjedit.
Mislim - možeš ti i sjedit i spavat, ali ako ćeš bit od koristi - ništa od sjedenja.
Jer se netko stalno muva ispred tebe.
Koji put te naljuti pa si lud i živčan, ne gledaš baš lijepo i uopće ne djeluješ pitomo, ali sve u svemu...volim to.
A sad...eh,da.
I sjedim ja tako danas.
Ispred kompa.
Pa pišem, kljucam, kuckam.
Pa utrpavam u krečanu od glavudure ponešto novoga,a što više novoga ima, to je krečana zakrečenija.
Al' ne da se majka i nona.
Jest da malo ne zna di je i di su joj osnovni dijelovi tijela, 'oće reć dupe i glava,ali ide.
Pa telefoni.
Pa mobiteli.
Pa odjednom gledam, a ono pola dva.
A crvići rade. Pa nervoza u nogicama, pa listići živčani...
Leđa deru, ramena žare...
Pa mi netko kaže - fin ti je kancelarijski posao!
Samo sjediš i pišeš...
'Bemti finoću.
I nepregledne hrpe papira koje još više unepregleđuješ fotokopiranjem, printanjem, kloniranjem....divota.
Al',što se mora nije teško.
Valjda će proć i ta faza adaptacije na novonastalu situaciju...
Jedino ne znam što ću s gu'icom.....
************
Nema veze.
Ovo je puno ljepše i vrednije!
alt="Photobucket">
Bilo je....nemam riječi!