jedna nova mama

srijeda, 22.04.2009.

KVARNER

Volim ovu pjesmu...počinje u Opatiji, završava u Omišlju...ha!


- 22:12 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Zlato malo

To sam ja.

Photobucket

Sad nas ima malo više...

Photobucket

Ovako je to nekako izgledalo, poneki fale na slici...
Photobucket

Doduše, slike su još od Božića, maleno sunce sada ima već 8 punih mjeseci, draga je, vesela, lijepo napreduje na radost svojoj majci i ostalima...
Malo mi je predaleko, no...ne mo'š imat' i ofce i nofce...

Bit će...yes

- 08:40 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 21.04.2009.

SRETNA ŽENA

Pa, prošlo je izvjesno vrijeme. Nešto više od godinu dana.
Prošlo je vrijeme, za koje sam u dubini duše znala da će proći, a to me i držalo na površini.
Zahvalna sam radi tog "čipa" s kojim sam rođena, čini mi se da čovjek ne može baš tako lako biti optimist, ako nema to u genskom kodu..a možda i griješim.

Dakle, u tih godinu i nešto dana, hvala Bogu zodijačkim znakom obdarena analizom, imala sam vremena, a i dovoljno iskustva, vidjeti, prisjetiti se, proanalizirati, usporediti...i doći do nekih zaključaka.

I zaključujem:
sretna sam.

Sretna sam jer sam skromna, valjda po prirodi.
Hvala Bogu, nikada nisam tražila nešto samo zato što to drugi imaju i što mi se čini da bih bila sretnija i zadovoljnija da to imam.
Sretna sam jer sam takva da nikome ne želim zlo. Čak me i strah pomisliti nekome loše jer sam uvjerena (opet nekakav čip!), da bi mi se to zlo istog momenta vratilo.
Sretna sam jer nemam čip koji bi me nagnao na razmišljanje o tuđim životima i postupcima, na razglabanje o drugima.
Sretna, jer mirno spavam, nemam grižnje savijesti jer znam da sam ljudima oko sebe uvijek davala najbolje od sebe i da nikada nisam namjerno iz inata ili zlobe nekoga povrijedila ili oštetila.
Sretna jer imam razumijevanja i za one za koje drugi nemaju.
Jer mogu protumačiti postupke drugih na način da se ne ljutim na njih i da, ako mogu, ostanem sa svima dobra i korektna.
Radi sebe.
Presretna sam radi toga što me zbilja nikada nije dodirivalo to što drugi misle ili govore o meni.
Što sam svjesna toga da je bitno samo ono što ja mislim o sebi, a dovoljno sam samokritična da mogu ocijeniti što je OK, a što ne.

Znam da sa strane, iz ugla dušebrižnika i ostaloga svijeta neki moji potezi u životu i nisu baš nešto, ali...i onako sam samo ja nagrabusila i nadrapala radi njih, za ostale - a Bože moj....

Jako sam sretna što sam iz svih svojih loših iskustava naučila - ha! vlastita koža! - što je dobro a što ne.
Što se mogu pogledati u ogledalo, onako - drito u oči - i samoj sebi reći: "Draga, to ti valja, a ovo ne!".

Što sam razumna i ne tražim da moja bude zadnja i da ja uvijek budem u pravu.

Što mogu stvarno i od srca uživati u malim stvarima, lijepim trenucima, prepoznavati bit života i lijepote življenja.
Što znam cijeniti, vidjeti male stvari.

Žao mi je što to danas baš i ne mogu podijeliti sa drugim ljudima, žao zato jer je velika većina toliko blokirana "problemima", "krizom", "neimaštinom"....da jednostavno nije otvorenog srca za ono što je bit ljudskoga života.
Ali zato oko sebe imam nekoliko ljudi koji su tu u svakom trenutku i koji su u stanju to i tako živjeti sa mnom.

Sretna sam što sam shvatila da jedino sama sebi mogu napraviti život onakvim kakvim ga želim.

Bez puno truda i muke, bez puno odricanja.

Zadovoljna zato jer mi je jasno da je život zbilja igra u kojoj mi sami postavljamo pravila onakva kakva nam odgovaraju. Sad - da li sebi na štetu ili ne, to je već stvar pojedinačnog izbora.
Ali svatko ima priliku.
Ako izvrtimo film unatrag, vidjet ćemo da nam se prilike pružaju.

Na nama je samo da dobiveni dar iskoristimo na najbolji mogući način.

I da slušamo srce.
Ili ono što je već unutra,ono što uvijek kaže da li je nešto dobro ili nije.

Sreta sam jer sam smogla hrabrosti i snage da se maknem od ljudi koji su mi papali energiju.
Ne sudim to što su me iskorištavali, prvo zato jer oni nisu ni bili svjesni toga da to rade, a drugo zato što sam im ja sama dozvolila da to rade.

Rekoh svojoj prijateljici, a kažem i tu.
Opuštena sam.
Mirno, ne euforično, sretna.
Toliko sam opuštena, valjda prvi put u životu od dojenačke dobi, da kad legnem imam osjećaj kao da tonem u krevet.

I to je ono što mi treba.
Mir i opuštenost.

Mislim da neću krivo reći ako konstatiram da je to upravo ono čemu stremi svatko od nas - miru i opuštenosti.
I punom srcu.
A srce može biti puno jedino ako ima puno ljubavi.
Od drugih i za druge.

Jer, probali su ljudi svačime zamijeniti ljubav i puniti srce koječime.
Novcem, stvarima, zloćom, zavidnošću, bogatstvom, radom, trčanjem za nedostižnim, kalkulacijama, sjedenjem na dvije stolice, varanjem....uuuu,ima toga kroz vjekove i milenije od doba pećine!

Ali nisu uspjeli.

Jedino su zaboravili biti iskreni prema sebi samima i priznati si što im je najvažnije na svijetu.

Ja sam si priznala.

I dobro mi je.

- 10:49 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 17.04.2009.

...PRIČA KOJA RUŠI SVE MITOVE O VRIJEDNOSTIMA DANAŠNJICE...SUSAN BOYLE

http://www.youtube.com/watch?v=luRmM1J1sfg

Priznajem, rasplakala sam se k'o malo dijete gledajući ovo.

Sretnba,presretna i čak malo zločesto pobjednički nastrojena.

Pobjeđuje vrijednost.

Pobjeđuje ono unutra.

Ne ono izvana.

Ni plastika,
ni silikoni,
ni liftinzi,

još manje garderoba.

Aljudskoga jada?

Podsmjeha.
Cinizma.
Nadmoći radi mladosti i ljepote.

Ljepote?

No, samo prvih par trenutaka.

Nakon toga - ovacije.
Odobravanje.

Čak i suze.

Progutana knedla.

Nemalo iznenađenje i šok.

I vjerujem,duboko vjerujem, u glavama bar nekolicine ljudi koji su pogledali snimke na Youtubeu, koji su bili prisutni, nešto se promijenilo.
Bar potaklo na razmišljanje.

O pravim ljudskim vrijednostima.
Koje dolaze iznutra.

Ne izvana.

- 23:02 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 15.04.2009.

BOLOVANJA, BOLOVANJA....

Teta iz kioska nije profesionalno deformirana.
Možda deformirana, ali nikako profesionalno.

Teta iz kioska NIKAD ne čita novine.
Možda, da ima vremena, da je malo manje temeljita i manje u strahu od rezultata mjesečnih inventura, možda i bi.
Ali - nema vremena.
I nije baš zgodno da ti netko naiđe, a ti blentave face utupljeno prebireš slova.
I sličice.

A još manje da zainteresiran člankom i Simonici i Madoninim egzibicijama samo preko naočala pogledaš ( a ne ugledaš), potencijalnog kupca...

Nije ni to bitno.
Bitno je da tetu iz kioska novine ne interesiraju.

Kao ni televizija.
Uopće.

Jer ono što bi teta gledala (recimo Pingu, pa neki glazbeni filmovi iz pedesetih...pa sve nešto kao Črobnjak iz Oza...),e, toga il' nema, il' nema tete iz kioska doma.

Pa je onda teta iz kioska površno čula nešto o nekakvim bolovanjima, lažnima, naravno,po nekim županijama.
I malo mi je bilo čudno jedno tri sekunde kako to možeš na BO, a da ne osjetiš na bušti.
Il' to idu oni koji još uvijek žive od nečeg drugog, a ne od svoga rada zakonitoga,koji im je samo za , kako ono kažu, "socijalno i zdravstveno!"

A mene moja išijalgija išijatikusna ne napušta.

Eto, već od listopada prošle godine Gospodnje.

Sve kao malo dođe, pa malo prođe, pa odem do doktorice, a nije mi ugodno, jer žena s punim pravom ne baš blagonaklono gleda na to..

Pa se tu i tamo malkice polegnem i dobijem koktelčić analgetika i vitamina....i JUPIII!!!
Narodno veselje!!

Čim prestane bolit, a traje tako 10-12 sati, teta iz kioska odma' i nama' udarnički...da iskoristi priliku dok je lokomotorika,kao, savršena...

K'o Pepeljuga oko ponoći kad nestaje sve čarolije.
Naravno, ondak bude poslije još i gore.

I tako već mjesecima.

Zadnjih dana teti za pedeset metara pješice treba jedno pet do sedam minuta.
U čudnom položaju.
K'o po jajima.
Malo istureno, malo iskrivljeno.


Pa si mislim.
Tuko da tuko.

Dotoressa te šalje na bolovanje.
Specijalistu.

I Marku na masažu.

Ali ne!!

Jel' to tetu strah Mili...kakoseveć zove ministar zdravstva?

Jel' tetu strah da ne bi buštica tanja bila?

Jel' teta nenormalna pa uživa raditi kad je najviše boli?

Ili je teta tipični sredovječni izdanak i primjer današnjice?

Kad ćeš pojest sam svoju vlastitu bol i jad, stisnut zube i ić' dalje po mađarskom sistemu "fin' che dura - non paura!".
Pa makar i četveronoške, ma ke četveronoške, puzeći ako treba, i po trepavicama!

Da ne bi gubio bodove.
Da ne bi bez posla ostao.

Bez jutarnjih natezanja paketa novina koji kao da su za Arnolda Schwartzenegera (u mlađim danima!) popakirani.

Bez ogromnih kutija robetine za koje uopće ne znaš pomoću kojih trikova su ih utrpali u one male sandučiće...

Bez onog prokleto teškog stalka za jeb**e razglednice koje i onako nitko ne kupuje, jer su mjesta na njima neprepoznatljiva,koliko su stare... Al' glavno je da ga svaki dan vučeš van i unutra,valjda za bicepse i tricepse.

'Ko mi je kriv da mi je leđna i mozgovna muskulatura slaba...

******

Svašta teta iz kioska tu piše...

A zapravo sam htjela pitat nešto savim drugojačije:

Kad će ministar Mili...kakosevećzove...u glavnom - Mili - jednom krenut' i u obrnutu akciju?

Odnosno: kad će napraviti reviziju neotvorenih a prijekopotrebnih bolovanja?

Jer,vjerujem, broj potonjih bio bi daleko, daleko, puno sramnije veći nego onaj tzv. lažnih bolovanja...
Pa ondak vjerujem da se takvo nešto nikad ne bi niti napravilo, jer:

1. 'ko šiša ( da budem fina) bolesnu raju? Tko misli na njih? Ma, vuci vole dok ide, kad ne bude išlo, već će se nać' ne vol, nego boškarin!
2. rezultati bi bili poražavajući...
3. a tko bi radio?

*****
Idem bit korisna dok još koktelčić drži.....

- 21:22 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 10.04.2009.

...KAKO MI TO....

Ovo je čudo.
Ja za kompom.

Moram.

Dakle, kako mi to radimo.
Mi,koji nakon godina i godina življenja u vezama koje se nazivaju brakovima, odlučimo, dogodi nam se, shvatimo da ima još nešto osim onoga što smo živjeli...Mi, koji možda nismo nikada ni osjetili pravu ljubav,privrženost, povjerenje...Mi, koji smo se k'o magarci na batine navikli na određenu kolotečinu i funkcionirali sasvim drugačije od onoga što smo netom probali..

Pa se odlučili, eto, sve to pretumbati, prekinuti i glavom kroza zid probati nešto novo, jer, konačno, to je NAŠ život, naša odluka, naš zrak, naše emocije...

I što se događa?

Najgore što se može dogoditi je to da se preslikavaju situacije.
Ali, kao što rekoh, navikli smo se k'o magarci na batine, pa je to trajalo 20, 25 godina, a mi ovako pametni kako jesmo, jer kažu da je čovjek inteligentan dvonožac, reagiramo po ustaljenoj šabloni...
Dolazi do svakojakih situacija, nije sve uvijek bajno i sa ružičastim prizvukom, na koncu, svi vučemo repove, repetine svojih života iza sebe, ali kada dođu situacije?

Reagiramo onako kako smo to navikli, čak nam se u momentu učini da nam se ponavljaju iste stvari kao u prijašnjim vezama, a to nije to...
Događalo se i meni, događa mi se i danas, pa si znam postavit pitanje :"Dovraga, ženo, koji ti je? Kako uspijevaš naći uvijek iste?"
No, mama je bila pametna, hvala Bogu.
Pa je shvatila da situacije uopće nisu iste.

Da je ista moja reakcija na slične stvari, da uvijek isto skačem na samu naznaku onoga što bi mogao biti sličan problem koji sam nekad znala imati.

Po sistemu "puhanja i na hladno".
Čim sive stanice osjete opasnost već proživljenog, a neugodnog, naravno, reagiraju onako kako su naučile. K'o magarac na batine.

A onda se dosjetih jadu.
Kažem sebi - "Majko, stani! Nit' je on isti čovjek, nit' je problem isti, nit' očekuj od njega da reagira isto! Ajd' probaj drugačije. Probaj nešto novo. Probaj suprotno od onoga što bi sad baš učinila!"

I gle vraga - funkcionira!

Pa sam naučla da trebam prestat bit tvrdoglava i tupit po svome.

Pa sam naučila da nije baš preporučljivo sam brinuti svoje probleme ako želiš živjeti s nekim.

Pa sam naučila slušati onog drugog, probati mu pojasniti nešto što mislim da treba, ali i njemu dozvoliti da učini isto.

Pa naći kompromis.

Pa ne skakati pred rudo.

Pa RAZUMIJETI, ali i dati mu do znanja da očekujem od njega isto.

I ide.

Ma, ide za pet.

A i on kaže da nije znao da može ovako funkcionirati.

Ne prepoznaje sebe.

A ni ja sebe koji put.

No, to je u redu. Učimo, shvaćamo.

A nije lako, to je isto sigurno.

Treba puno ljubavi, dobre volje, vjere u drugoga i tolerancije.
Povjerenja, iskrenosti DO KRAJA, i ODLUČNOSTI da se završi sa svime do sada.
Sa svim ustaljenim načinima ponašanja i shvaćanja.

*********

S druge strane, ima i drugačijih sudbina.
Ma,puno ih znam koji su nekako u ovim godinama našli ono što su trebali naći prije barem četvrt stoljeća.

I u početku sve izgleda divno i krasno.

Ružičasto.

A onda počnu pritisci sa strane.
Sa svih strana.
Skoro pa k'o koordinirana akcija svega i svačega, okolnosti, objektivnih i subjektivnih,samo se kalemi jedno na drugo, k'o da te čeka iza ugla taman kad si pomislio da si riješio jedan problem.
I onda jedu.
Žderu.
Pa se k'o dvoglave aždaje pojavljuju bivši partneri kojima kao da je životni zadatak dokusuritii onako načete bivše supružnike.

A načeti i ovako i onako lako pucaju.
Zapravo, šavovi su im već poprilično olabavljeni, živci stanjeni, mozak blokiran svime time, pa ne vide ono što im stoji ispred nosa.
Pa se kaže što se ne bi reklo, jel' se to zove afekt?
I to u krivo vrijeme i na krivom mjestu, začinjeno zlim željama sa strane - i eto sranja!

Generalnog.

Od nečega što je trebalo biti dobro i opuštajuće, stvorilo se totalno bespotrebno sranje.

Gorčina, osjećaj poraza, gubitka, preispitivanje sebe i onog drugog, pokušavanje normalnog življenja i rada, a ne ide...
Jer - stalno je tu negdje...

A mogao/mogla sam ovako i onako, nije to trebalo reći ili napraviti....

*********

Nismo više baš tako mladi.
Jedno je kad ti se to dogodi u nekim 20-im godinama.
Pa znaš da imaš vremena.

Ali sada...Ponešto smo naučili ili trebali naučiti do sada.

Ono netom navedeno: strpljenje, razumijevanje, volja.

Ljubavi ima.

- 20:09 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se