Pa, prošlo je izvjesno vrijeme. Nešto više od godinu dana.
Prošlo je vrijeme, za koje sam u dubini duše znala da će proći, a to me i držalo na površini.
Zahvalna sam radi tog "čipa" s kojim sam rođena, čini mi se da čovjek ne može baš tako lako biti optimist, ako nema to u genskom kodu..a možda i griješim.
Dakle, u tih godinu i nešto dana, hvala Bogu zodijačkim znakom obdarena analizom, imala sam vremena, a i dovoljno iskustva, vidjeti, prisjetiti se, proanalizirati, usporediti...i doći do nekih zaključaka.
I zaključujem:
sretna sam.
Sretna sam jer sam skromna, valjda po prirodi.
Hvala Bogu, nikada nisam tražila nešto samo zato što to drugi imaju i što mi se čini da bih bila sretnija i zadovoljnija da to imam.
Sretna sam jer sam takva da nikome ne želim zlo. Čak me i strah pomisliti nekome loše jer sam uvjerena (opet nekakav čip!), da bi mi se to zlo istog momenta vratilo.
Sretna sam jer nemam čip koji bi me nagnao na razmišljanje o tuđim životima i postupcima, na razglabanje o drugima.
Sretna, jer mirno spavam, nemam grižnje savijesti jer znam da sam ljudima oko sebe uvijek davala najbolje od sebe i da nikada nisam namjerno iz inata ili zlobe nekoga povrijedila ili oštetila.
Sretna jer imam razumijevanja i za one za koje drugi nemaju.
Jer mogu protumačiti postupke drugih na način da se ne ljutim na njih i da, ako mogu, ostanem sa svima dobra i korektna.
Radi sebe.
Presretna sam radi toga što me zbilja nikada nije dodirivalo to što drugi misle ili govore o meni.
Što sam svjesna toga da je bitno samo ono što ja mislim o sebi, a dovoljno sam samokritična da mogu ocijeniti što je OK, a što ne.
Znam da sa strane, iz ugla dušebrižnika i ostaloga svijeta neki moji potezi u životu i nisu baš nešto, ali...i onako sam samo ja nagrabusila i nadrapala radi njih, za ostale - a Bože moj....
Jako sam sretna što sam iz svih svojih loših iskustava naučila - ha! vlastita koža! - što je dobro a što ne.
Što se mogu pogledati u ogledalo, onako - drito u oči - i samoj sebi reći: "Draga, to ti valja, a ovo ne!".
Što sam razumna i ne tražim da moja bude zadnja i da ja uvijek budem u pravu.
Što mogu stvarno i od srca uživati u malim stvarima, lijepim trenucima, prepoznavati bit života i lijepote življenja.
Što znam cijeniti, vidjeti male stvari.
Žao mi je što to danas baš i ne mogu podijeliti sa drugim ljudima, žao zato jer je velika većina toliko blokirana "problemima", "krizom", "neimaštinom"....da jednostavno nije otvorenog srca za ono što je bit ljudskoga života.
Ali zato oko sebe imam nekoliko ljudi koji su tu u svakom trenutku i koji su u stanju to i tako živjeti sa mnom.
Sretna sam što sam shvatila da jedino sama sebi mogu napraviti život onakvim kakvim ga želim.
Bez puno truda i muke, bez puno odricanja.
Zadovoljna zato jer mi je jasno da je život zbilja igra u kojoj mi sami postavljamo pravila onakva kakva nam odgovaraju. Sad - da li sebi na štetu ili ne, to je već stvar pojedinačnog izbora.
Ali svatko ima priliku.
Ako izvrtimo film unatrag, vidjet ćemo da nam se prilike pružaju.
Na nama je samo da dobiveni dar iskoristimo na najbolji mogući način.
I da slušamo srce.
Ili ono što je već unutra,ono što uvijek kaže da li je nešto dobro ili nije.
Sreta sam jer sam smogla hrabrosti i snage da se maknem od ljudi koji su mi papali energiju.
Ne sudim to što su me iskorištavali, prvo zato jer oni nisu ni bili svjesni toga da to rade, a drugo zato što sam im ja sama dozvolila da to rade.
Rekoh svojoj prijateljici, a kažem i tu.
Opuštena sam.
Mirno, ne euforično, sretna.
Toliko sam opuštena, valjda prvi put u životu od dojenačke dobi, da kad legnem imam osjećaj kao da tonem u krevet.
I to je ono što mi treba.
Mir i opuštenost.
Mislim da neću krivo reći ako konstatiram da je to upravo ono čemu stremi svatko od nas - miru i opuštenosti.
I punom srcu.
A srce može biti puno jedino ako ima puno ljubavi.
Od drugih i za druge.
Jer, probali su ljudi svačime zamijeniti ljubav i puniti srce koječime.
Novcem, stvarima, zloćom, zavidnošću, bogatstvom, radom, trčanjem za nedostižnim, kalkulacijama, sjedenjem na dvije stolice, varanjem....uuuu,ima toga kroz vjekove i milenije od doba pećine!
Ali nisu uspjeli.
Jedino su zaboravili biti iskreni prema sebi samima i priznati si što im je najvažnije na svijetu.
Ja sam si priznala.
I dobro mi je.
