jedna nova mama

ponedjeljak, 15.12.2008.

ŠOPING

Dobio je slobodno 32 sata.
Od subote navečer do ponedjeljka rano ujutro.
A i to je nešto :)

U uvjetima posvemašnje krize i čuvanja radnih mjesta.
Kada poslodavci, gazde-tlačitelji koriste istu situaciju pa još više gnječe i iskorištavaju ljude vezanih ruku.

Elem, nije to bila tema.
Ali - bit će.

Jer nema smilsa da progovaram na lakat, a mogla bih...

Dakle dobio moj čovjek 32 slobodna sata, pa je red da ga i ja iskoristim.
Kao pratitelja u predbožićnom šopingu.

Dolaze, naime, svi kojih se sjećam da su mi djeca, unuci, mame, braća...
I još poneki.
Nešto će oni dotegliti sa sobom, a red je da i ja nekog vraga priskrbim.

Mada je prvi dogovor bio - krumpirove ploške - smrznute, naravno,i voda.
Jer za Badnjak se posti.
A kaiš moramo stezati a ne rastezati.

I još da svatko od prisutnih pri odlasku ostavi simboličnih 20-ak kuna.
Za ploške i vodu.

No...dobila sam regres jer sam uspjela skupiti 6 mjeseci staža u komadu:)

Pa je red da ih i spizdim!

Na rate, naravno.
Maestro i Konzum savršeno surađuju.

Mjesto radnje - Tovar centar, vrijeme - cca 16 sati, kiša pada nemilice.

Nedjelja,dakako.

Parkinzi u podzemlju - pod crvenim svjetlom.
Oni na katovima isto, ali se nekako snađemo.
Nema šanse da oslobođeno mjesto bude takvo duže od tri sekunde.

Kolica, pa u napad.

Tražim hrvatsko.

Pa da kupim hrvatsko.

I sačuvam radna mjesta.

Al' jok!

Čitam ja i mala slova, ne samo ona velika.

Pa piše da je zemlja porijekla Italija...pa Belgija...pa Indija ( mi nemamo ribe?)...onda gledam nekakove kao repove škampa, smrznute...i zapne mi oko na riječi IMITACIJA...kakva crna imitacija??
Lijepo...domislili se jadu za nas stezače kaiševa...sakupili ostatke bijelih ribica, usitnili, dodali malo brašna i vode, crvene bojice radi dojma i oblikovali repove škampa!
Pa prodali Hrvatima.
Vise svinje, kokoši miruju u celofanu, vino na akciji - nema.
Bože,što ovaj narod može polokat.....

Moj sindrom antišopingizma proradio je već nakon 20-ak minuta.
A moj čovjek se ne može čudom načudit kakvu je to ženu našao.
Koja ne voli, ne želi i ne može kupovati.

Jer joj je zlo.

I onda... - a mora nešto mene zeznut :(

Taman krenuli vaditi stvari iz kolica na kasi, kad eto žene,starice od preko 70 godina, pognute i očito bolnih nogu i leđa, sudeći po grimasi na licu.
A lice još uvijek lijepih crta,podignute sijede kose, ali pohabane majice.
Nije primjerak klošara, to sigurno.
Donjela je papirić za povratnu ambalažu.
15 kuna.

Znam da ne mogu ništa učiniti.
Znam da bilo što reći - nema smisla.
Znam da ništa ne mogu niti promijeniti,niti glas dignuti, niti vrištati, jer na ovom svijetu, a naročito kod nas, to nitko ne čuje.
Ali su mi krenule suze istog momenta.
I bilo me sram mojih polupunih-polupraznih kolica.

Jer se pitam - pa, i ona je živjela cijeli život, pa valjda je nekad nekog vraga i radila, valjda je nekad nešto pridonjela ovom aparatu zvanom država...a sad mora skupljati boce da bi si nešto priskrbila.
Da bi preživjela.
Jer čisto sumnjam da skuplja boce iz zabave.
A koliko ih takvih ima?
I koliko će ih još biti?

'Bemti pravdu ovakvu.

Po Tovar centru - rijeke ljudi. Kafići prepuni.
Do glavnog ulaza novi VW sirocco....224.000 kuna.
Baš je zgodan.

Onako - lijep za oko.

Po sredini, u prolazima, štandovi.
Je, pravi štandovi sa robom široke potrošnje.
Sajam, buvljak.

I tarot.
Žena sasvim ozbiljno drugoj ženi proriče budućnost.
K'o da potonjoj nije jasno što je čeka.

Ovi drugi tepihe prodaju.

Oni treći sireve i vino...Čekaj malo,jel' nije to trebalo bit' na Korzu?
Il' na nekom Božićnom sajmu?

Ma,nema veze.
I onako nije na meni da razumijem.
Na meni je da stegnem kaiš.
I da se pravim blesava.
Ako mislim preživit'.

I tako,ode moj čovjek po auto.
I našao ga je.
Iz prve.

Pa je pravio krug oko Tovar centra jedno pola sata, za što inače objektivno treba otprilike tri minute.

A ja promatrala rijeku automobila koja je pristizala u velebni trgovački centar.Odasvud.

Ispred glavnog ulaza.

Gdje je stajao jeftini taxi, ali u to nitko ne vjeruje.
Ne vjeruje niti da je svaka deseta vožnja gratis. A tako piše na vratima auta.
Samo ne kužim - kako se broji ta svaka deseta vožnja?

I promatram lika preko ceste....Bože što volim promatrati ljude...

Uglavio se između zida i stupa.
I svejedno se klati.
Sa treće strane drži ga kišobran na kojeg se oslanja.
Stav - onaj, malo polupognut, malo polunikakav.

Pa samo gledam kako će krenut i zveknut nekom pod auto.

Bože, što ovaj naš narod može polokat...vjerovatno je pokupio ono vino na akciji....

******
I neće me Bog više natjerat u šoping.
Zapravo, lažem....morat ću.
U Kozmo.
Da tamo sa Maestrom na rate spizdim ostatak regresa.
Jer bi bio red da svoj toj mojoj nadolazećoj hordi nešto stavim pod bor.
Bar sitnicu.
A i bit će sitnica, bogme.

Recimo - kaiš sa rupama.

Za stezanje.

********

Kaže moja mama da se treba spremit za 2012. godinu.
Jer će bit kataklizma, nestat će majke Zemlje.
Pa moramo narpravit katakombe pod zemljom i pripremiti šibice, svijeće vodu i kruh. Trajnožareći.

Kako sada stvari stoje, ja sam napravila štab za krizna stanja za kraj 2008.

Doduše, nema šibica, ali ima svijeća.
Ima i vode.Mineralne.
A ima i alkohola.
Da se sami ubijemo ako nas rupe na kaišu na ubiju.
Što je sigurno - sigurno je...

U ostalom, a di je još ta 2012.?

- 06:48 - Komentari (11) - Isprintaj - #