Sve se sada pitam da li je to uopće bilo prijateljstvo ili nekakav odnos koji je tome sličio.
Zahvaljujući u prvom redu mom stavu da su svi ljudi vrijedni pažnje i lijepe riječi,pomoći, pa makar sve drugo vrištalo protiv toga.
Vrištali su pače i SVI drugi, oprezno se čudeći kako ja uopće funkcioniram s tom osobom, jer je ona ..."takva, takva i takva...".
Nikada nisam slušala takove stvari iz jednostavnog razloga što sam sama htjela donijeti nekakove zaključke, zapravo, uvijek sam je opravdavala na neki način...pa nije to tako,pa ima težak život, svi smo nekakvi...dajte malo tolerancije...i tome slično i tako dalje,etc....
I tako je to išlo...pomagala ona meni, pomagala ja njoj, životni putevi su nam nekako bili recimo slični...
A onda sam ja počela razmišljati glavom i nešto pokretati, jer u žabokrečini možeš živjeti jedino ako si žaba.
I počela primjećivati da se neke stvari kod moje prijateljice uporno ne mijenjaju...
Mislila sam - eto, ja možda imam sreće, vjere, nade, 'ajde da joj probam dati to malo vjere i povjerenja...
No, ne ide...kako god okreneš, dobivam odgovor..."a šta kad je tebi dobro,imaš više novaca, a ja sam sirota, ne isplati se ništa ni poduzimat' kad i onako ništa neće biti dobro..."
"'ajmo se prijavit u Konzum, kad smo već bez love...bar do sezone..." kažem ja unazad par godina...
"Jesi ljuda, umirem od smijeha kad samo pomislim na tebe sa crvenom lentom...!"
A nema kune u džepu....
Vraćanje u povijest, proživljavanje bivših događaja, traženje krivaca i krivih okolnosti za sadašnje stanje i, na koncu, poražavajući zaključak:
stvarno ima ljudi kojima nije dobro kad je dobro, nego im je dobro samo kad im je loše.
I permanentno rade na tome da im bude loše.
Kako im se otvore koja vrata, tako ih sami sebi zalupe pred nosom.
Upadnu u letargiju.
Naučili su živjeti samo na takav način.
A inteligentna je.
Shvaća.
Daje pametne savjete.
Ali kad treba na sebi nešto primijeniti, onda je nema.
Nigdje.
Počelo me to iritirati i opterećivati.
Svaki razgovor sveo se na kuknjavu, a zadnje vrijeme osjetila sam čak i tračak ljubomore radi toga što sam uspjela srediti svoj život.
Kao da mi se pokušava nametnuti osjećaj krivice što mi je dobro i odgovornosti za to što njoj nije dobro.
I dalje toleriram, pitam direktno jel' ljubomorna...i zašto?
Tvrdi da nije...
OK.
Na kraju - razočarenje.
A valjda je to tako moralo bit.
Valjda smo "odradile" svoju zajedničku zadaću...
Mogla bih sve to i podnijeti.
Ali laž i saznanje da sam na neki način služila za iskorištavanje...e, to ne mogu podnijeti.
Tog momenta kad sam shvatila da je svih tih X godina bilo protkano sa bezbroj laži i sitnih pokrivanja, sve se srušilo.
Jednostavno više nisam odgovorila na SMS, na poziv.
Nemam potrebu.
Danas smo se srele.
Mislim da me pozdravila sa nelagodom, više sa strahom.
Znam da čeka objašnjenje, ali neće ga dobiti.
Osim ako ovo ne pročita.
A vjerovatno je i sama shvatila.
Bolje da ne objašnjavam.
Jer poznam sebe.
Da idem bilo što govoriti, ne bi zvučalo ni lijepo ni plemenito.
Čak sam se u jednom momentu upitala kakva sam ja to osoba.
Kako ja, tako empatična i puna razumijevanja, potrebe za razgovorom i objašnjenjima, mogu bez i trunke grižnje savjesti jednostavno presjeći nešto što me gnjavi i opterećuje?
Pa možda baš zbog toga.
