jedna nova mama

ponedjeljak, 31.12.2007.

IDE JOŠ JEDNA NOVA...NEK' BUDE BOLJA

SmileyCentral.com

Ma, treba si ponekad dat malo oduška...ne do mjere da čovjek izgleda k'o ovaj smajlić,ali....

Pa Vam svima, znanima i neznanima želim jedan dobar početak, bez donošenja nekih velikih odluka koje i onako ne zažive ...tipa, od 1.1. ne jedem, počinjem vježbati, prestajem pušiti...S tim se počinje usred tjedna, onako, spontano:)

*****

Elem, mama44, iliti supermama44 morat će mijenjati nick ili naziv bloga, jer u neko skoro vrijeme neće više biti samo mama, nego i baka, nona, baba, kako se gdje to već naziva.

Moja najstarija, nakon što je već počela sumnjati u tu mogućnost, čeka bebu.

Inače jedna vrlo inteligentna, pametna i logici sklona osoba, kao i čovjek njena života, počela je davati toliko smušene izjave, da čovjek ne zna što bi drugo nego se smijao i pustio da tako bude...recimo: "Mama, napravila sam dva testa, oba su pozitivna, ali ja mislim da to nije trudnoća..."..."Dobro, dijete, jesi ti pročitala što piše na testovima? Po kom principu rade? Hormoni?"..."Ma, jesam, ali ne vjerujem ja u to..."
I tako dalje i tome slično...
Pa nije bilo druge nego uzeti "stvar u svoje ruke", biti opet mama "malenome" djetetu i razložiti najjednostavnije što se može..."Dakle, malena...test reagira na hormone...očito ih ima, a pojavljuju se u trudnoći...I lijepo sutra ujutro piči kod doktora na kontrolu, pa ćemo vidjeti što je i kako je...", kao da ne znam..."Pa kako ću, sutra je Badnjak?"..."Ama, ženo, kad ti kažem odlazi kod ginekologa, nemoj me tjerat da ti ja to odavde koordiniram!"..."Dobro..."

I na Badnjak u 8 i 30 ujutro, zove cura, ima sliku UTZ-a, "sve crno, samo jedna bijela točkica unutra"...a ja ne znam što bih sa svojim osjećajima i kamo bi ih smjestila. Tako se nisam osjećala niti kad sam sama bila trudna. I, mada je već prošlo tjedan dana, ja još uvijek nisam svoja, ne znam kamo sve to staviti...Sjesti će sve na mjesto, znam to.

A sad malo o tome kako to funkcionira kod nas....Svaki put kad bi najmlađe dijete u obitelji počelo inzistirati na mlađem bratu ili sestri, definitivno se to i dogodilo...Zadnjih mjeseci moja Dora svako toliko priča o bebama, davi me nekakvim nebulozama tipa "Mama, ja bi malu bebu, brata ili sestru...", na što ja samo odmahujem rukom i savjetujem se da je obrati svojoj najstarijoj sestri, jer je ona sad na redu...I eto...osvarilo se i ovaj put..:)

S druge strane, pak...intuicija i majčinski instinkt...nema tome tri tjedna, nazvala je moja najstarija, digla sam slušalicu, i umjesto pozdrava samo sam ispalila "Što je mala, jesi trudna?", na što se ova samo čudom čudila, kao, što mi je, pa znam valjda da se uzalud trude...
Ne znam odakle mi to, samo je sinulo...ali očito sam pogodila u sridu:)

No, takovih stvari ima puno kod nas.Jednostavno se osjećamo međusobno.

Eto...Bebač ( jer mi je samo proletilo glavom da je muškić, baš me zanima jesam li totalna štriga!) bi trebao stići negdje u srpnju...tradicionalno.
I želim mu da bude zdrav. I dobar.

Usput, kako to u Hrvata izgleda...cura je obznaila direktoru hotela u kojem radi novosti, na što je ovaj suho čestitao, ali i primijetio "kako je za nju vjerovatno brojanje mjeseci viša matematika jer neće raditi taman kada bude špica sezone..."
Sreća da je ona u takvom stanju u kakvom je pa je se to nije baš dotaklo, ali je isto tako sreća da i ja nisam bila u blizini jer bi me čuo...Ovako mu samo želim da i dalje broji mjesece i goste, naravno i lovu, jer to je ipak najbitnija stvar na svijetu...

***

Zagušljivi je otperjao u susjednu državu na tulumarenje kod svoje kćeri iz prvoga braka...Uzeo si je odmor od desetak dana, nakon što je isto toliko dana doma uredno sjedio i jeo još urednije tri puta na dan...
Živjeti s bivšim u istom stanu - ne znam što bih rekla.
Da su u pitanju osobe koje se mogu dogovoriti, koje znaju što čine, koje su odgovorne, onda bi još moglo i funkcionirati neko vrijeme, ali ovako...

Oslobođena stega papira, s novim osjećajem slobode, nemam više razloga za nerviranje i ispadanje iz takta.
Pa sam, glupača notorna, mislila da i njemu paše ovakva situacija, da sad konačno možemo razgovarati i dogovoriti bitne stvari...Uzela sam rokovnik, papire, pozvala ga van na kavu, jer doma to nema smila, sve lijepo razložila, predložila, zamolila ga da razmisli, pa da vidimo što ćemo i kako dalje, a sve zato da djeca što bezbolnije to sve prođu...Na koncu, hoću konačno znati što misli sa mnom i stanom...

Međutim, a što sam drugo mogla i očekivati, čovjek je i opet moju dobrohotnost i normalno raspoloženje shvatio kao znak za uljuljkivanjem u svoju sličicu sretne obitelji..Ne bi čovjek vjerovao to ponašanje...Njemu se ništa nije promijenilo, kad ga pitam što je uopće tim razvodom htio, kad ništa nije promijenio, on se pravi blesav...
Mislila sam da ću moći izdržati takav život, ali već nakon par dana razbistrile su mi se još neke stvari...samo se otvara...Definitivno mi je jasno da taj egoizam i to razmišljanje isključivo i samo o vlastitom dobru, nije osnova za nikakav suživot.
Zato već radim na tome da nađem nekakvo podstanarstvo,sad već bolje funkcioniram u glavi i trezvenije razmišljam...bez misli koje samo skakuću...
Jedino ne znam da li je uputno izlaziti iz tog stana dok nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi...To još moram provjeriti.

****

I na kraju...Postala sam, sasvim slučajno, članicom ženske klape...Ubi me trema, provirili su repovi nesamopouzdanja i nevjere u samu sebe, ali su vrlo brzo nestali...Znam što znam i koliko mogu, ali ovdje sam samu sebe tako šokirala, da je pravo čudo da sa stolice nisam pala...Žena me natjerala da pustim glas do kraja, normalnom snagom...e, to je bio šok.

Tako. Konačno mi se ostvario san.

****

Pa, onda, sve u svemu, eto...na mom primjeru vidi se kako to netko tamo gore sve fino izbalansira...cijela godina bila je takva da sam se na momente pitala : pa, zaboga, dokle više?
A na kraju...sve jedno bolje od drugoga.


ŽELIM VAM SVIMA ZDRAVLJA, LJUBAVI I DOBROTE.


SmileyCentral.com

- 07:39 - Komentari (21) - Isprintaj - #

utorak, 25.12.2007.

SRETAN BOŽIĆ SVIMA, DOBRIMA I ONIMA DRUGIMA...

Od srca svima želim lijep i miran Božić...

SmileyCentral.com

Što se mene tiče, dobila sam najljepšu moguću vijest, najljepši božićni poklon...o tom - po tom:)
SmileyCentral.com

- 08:55 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 18.12.2007.

"ARENA", S OPROŠTENJEM...

Šalje mi moja studentica jutros poruku..."ako možeš, pogledaj novu Arenu, to je za poludit..."

Iako sam nekoliko ljeta radila na novinskim kioscima, osim naslovnica dnevnih novina i reprinta "Alana Forda", nikad ništa u ruke nisam uzimala...slaganje i remitenda...U šali kažem da, kad bi bilo više ovakvih kao ja, novinske kuće ne bi imale što raditi, propale bi za dva dana...

Elem, kao što negdje napisah, valjda prvi put u ovom stoljeću odvojila sam 12 kuna za tu, s oproštenjem, "Arenu".
Kažem "s oproštenjem", jer je ista meni stvarno ono zadnje što može biti na nekom novinskom kiosku, vlajda imam taj osjećaj od djetinjstva...ispričavam se onima koji ne misle tako...

Naslov: "TKO ĆE OTJERATI SOTONU IZ UKLETE PAZINSKE GIMNAZIJE" - podnaslov: "sedam tajanstvenih smrti učenika"
Ma, znate što...onaj tko pročita, naići će i opet na pretjerano bombastično iskarikirano izražavanje kvazi-novinara, koji i opet ne mare za posljedice svoga pisanja ( je li to novinarstvo, to ostavljam kompetentnijima da odluče...)
Mistično se seciraju nesretni slučajevi zaredali u zadnjih nekoliko godina, mahom nesreće koje su se igrom slučaja dogodile učenicima, od toga nekoliko prometnih nesreća...a kad se pogleda koliko ljudi gine na našim cestama svakoga dana, tako bi mogli reći i da su nam ukleti gradovi, sela, naselja...
Kako je moja studentica pohađala Pazinski kolegij, znam za sve te slučajeve, znam za okolnosti koje su prethodile tim nesretnim slučajevima, možda prehladno za reći, ali sada kada je i onako kasno za povratak te djece, mogu kazati:
1. nije u redu da se kopa po tome, ipak su tu i roditelji i rodbina te djece
2. ne znam odakle uopće nekome ideja da napiše kako Pazinjani traže pomoć karizmatika, pa čak i egzorcista, da bi se "spriječile daljnje smrti"

Mislim, nisam za cenzuru...ali ako već ti spisatelji nisu normalni, jer sudeć po ovom napisu - nisu, da li postoji nešto ili netko tko će reći : aloooo, eeeej, daj se saberi malo, pišeš pizdarije!!!

Tko čita, stječe dojam da je Pazin u velikom strahu, da se nadvio baba-roga oblak, svi samo čekaju što će ih klopit po glavi iza prvog kantuna, a oko kolegija valjda prolaze sa češnjakom za vratom...

Znam, znam...sve dam samo da prodam, i opet je lova u igri, sve mi je jasno...

I znam da isti taj novinar ne bi postigao prodajni efekt naslovom, recimo: "Pazinski maturanti najbolji na prijamnim ispitima na hrvatskim fakultetima"...ili " Prijateljstva i nakon Gimnazije"...ili "Kako danas žive i što rade polaznici prvih generacija Pazinskog kolegija"

Ili, kako se uopće radi u Pazinskom kolegiju, a tu bi se dalo što pisati, jer kad bi taj model preuzele sve škole, vjerujte mi, bilo bi puno, puno bolje.

OK, ajmo dalje...I opet je Nela Sršen profiterka bez premca, tako su je s guštom iznapadali naši vrli novinari i liječnici...svaka čast, baš su ljudi, baš smo svi ljudi...da bi malo dalje u istim novinama pisalo, recimo, o posvajanju djece u Hrvata, konkretno o Domu "Vladimira Nazora" u Zagrebu...žena poprilično laže, osmjeh joj je malo...onako...izdajnički, ili se to meni samo čini......na koncu, oči dječice na fotografijama govore puno više od mene i nje... intervjuirane.

Da bi malo dalje humanitarac (opet!) J.Houdek ispao isto profiter, pa se prijeti tužbama....da bi malo dalje opet rječju i slikom saznali sve o humanitarnoj (ma, kako smo dobrohotni!!) i opet za djecu u Nazorovoj...prodajom torba marke MaxyP...ne znam kako se piše, ali svugdje je izreklamirano...

E, sad...ajmo bit malo plitki ovako k'o ja...
Promocija torbe - bile su tamo naše dvije blogerice, jedna sadašnja jedna bivša - u humanitarnoj akciji NISU profiterstvo i marketing, a rad Nele Sršen je...neka mi netko, molim, objasni što ja tu ne razumijem????

I na kraju..."Arena" je unatoč svemu što sam ja tu ispričala, ipak kronični dobročinitelj...Ona pomaže....bolesnima i potrebitima...
Po sebi ne pljuje i ne dovodi uopće u pitanje svoju humanost...

A ja pitam...pa, je li baš sigurno da i "Arena" nema u tome marketinškog i profiterskog apetita?

************
Idem još pročitat oglase ženidba-udaja, nisam već desetljećima...možda nađem onog mog 90-60-40.....jer u tom listu se stvarno svašta može naći...



P.S. Gadi mi se ovaj svijet.

- 11:00 - Komentari (18) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.12.2007.

REMONT JE U TIJEKU....HOĆE LI OPET?

Kliknem u Favorite. Blog, naravno.
I onda mogu na umivanje, pranje, kuhanje kave.
Taman toliko treba da se otvori stranica...inače bleji bijelo...ne mrda...

E, onda kreće ...napišeš post, zakeljiš slikice, klikneš "objavi"...opet...ma, da, treba nešto usput po kući napravit...jel' se zamrz'o, koji klinac sad???

Jupiii, uspjelo je...gledam na listu, a tamo objavljeni blogovi još prije sat vremena...štekaš, jel'?

A vidi, tu mi fali slovo, ovdje sam istu sliku stavila, idem u blogeditor...e, da hoćeš, vraga!!

Još malo pospremanja...e, da, popravila sam slova, makla sliku...objavila...jesam li??

Jesam.

Ali to tek jutros vidim.

Poželim otići do drugih...stignem, hoću ostavit komentar...kliknem na komentare, otvara mi blog...pa nisam toliko glupa, ajmo opet...isto...

Na drugom blogu, kliknem u komentare, opet bleji bijelo....nikad kraja...odustajem, moram i ručak skuhat...

Ako na listi kliknem na naslov posta, daje poruku "Eror 404, ..."...moram kliknut na naslov bloga...

Daklem:

Remont je očito uspješno završen, dragi blogeri i ostali posjetitelji, zahvaljujemo na strpljenju, očekujte ponovno isto...u najskorije vrijeme...sa porukama:

"Blog će biti dostupan tijekom jutarnjih..ups! popodnevnih...ajoj, oko ponoći....ne, ne, poslije ponoći...ma, dogodine sigurno!!"


DODATAK: pokušavam objavit, naslov je na listi, posta nema...JEL' SE TO JOŠ NEKOM DOGAĐA??

- 11:11 - Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.12.2007.

DOKTORIRANJE MATEMATIKE, NEDJELJA 16.12.2007.

Molim, obratiti pažnju na modne detalje...bitna je inspiracjia i koncentracija...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Pišemo kontrolni sutra, pa što bude

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Možda i uspijem...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

U međuvremenu...


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

i tako...

...a njoj je smiješno...modni detalji...ma, nije važno...kiss

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

DODATAK: KAKO NAPRAVITI SRANJE JEDNIM POTEZOM?Potreban materijal:

1 lopta, rukometna (e, baš ona ispod stola)
1 adventski vijenac, sa tri upaljene, od četiri pripadajuće svijeće
1 dijete, budući magistar matematike i inih znanosti
izvjesna količina ludosti

Sastojke ubaciti u pravo vrijeme na pravo mjesto, okrenuti se leđima svemu tome.
Uspjeh zagarantiran.

Mogući rezultati:
polomljen vijenac
glupi pogled
nemjerljiva količina voska po parketima, stolu, namještaju.......

- 19:34 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 12.12.2007.

RAZVOD i sve što ide s njim u paketu...

Sporazumni, naravno.
Jer zbilja nije više imalo smisla, ali kao i masa drugih brakova, životarila je ta institucija kod nas iz financijskih i stambenih razloga.

I "radi djece", kako se to voli reći, ali ja imam svoje mišljenje o tome.

Kakav je to sporazumni razvod sa odvjetnicima? Nema mi tu logike...

Čovjek je poslom vani po dva mjeseca, mjesec dana bude doma. U tih mjesec dana negdje poslije prošle Nove godine, dao si je zadatak.Našao je odvjetnike, komada 2, izjadao se, a oni poduzeše korake...I eto meni plave kuverte, prve u nizu, sa tužbom za razvod.

E, bilo bi sve dobro da sam ja nešto o tome znala. Nisam čula niti iječ, kao ni za jednu drugu stvar cijelom tom zajedničkom životu.
Onako fino, kurvanjski, iza leđa. Kao i obično.
I to naravno, kad je otišao van.

U svom stilu, i dalje se pravi blesav, ne želi uopće razgovarati o tome, ako i postaviš pitanje, ili šuti ili kaže da ću sve doznati od odvjetnika.

Ali i dalje si daje za pravo jesti ono što ja skuham..i dalje se koristi svime što ja kupim...i dalje baca robu na zajedničku hrpu za pranje...sve i dalje.

I tako...Centar za socijalnu skrb, pričanje gluposti, ni o čemu konkretno, osim o lovi, e, tu je osjetljiv i tu rado priča...o tome kako ja trošim NJEGOVE novce, kako ništa ne radim, kako ne nosim novce doma...etc.etc.

Na dva od četiri ročišta išla sam sama. Jer on nije htio. mada je bio doma. Jer mu nije bilo odvjetnika da mu drži leđa.
Što pokazuje koliki je to kukavičluk.


U međuvremenu, njegovi odvjetnici, za koje slobodno mogu reći da su nepismeni i da rade na sramotu svoje struke, pišu mi sranja koja ne bi pas maslom pojeo...u smislu: "Ne možete dobiti naknadu za uzdržavanje, jer biste MANIPULIRALI našom strankom (???, ni danas mi nije jasno što to znači!), djeca će biti stalno u kontaktu s ocem jer ćete i onako nastaviti živjeti ZAJEDNO poslije razvoda (??? koji je pak to kretenizam?)..."

I sad, zadnji, završni rok.

16.10. u 10 i 30.
Volim doći par minuta ranije, uvijek i svugdje, eto...

Mali je to Sud, lokalni, rekla bih, ne možeš ne vidjeti i ne čuti nekoga tko sjedi i na kraju hodnika.
Zeznulo me čekanje.Prethodna rasprava odužila se za pola sata.
I tu sam pukla.
Počele su mi se ruke tresi, uhvatila me panika, što sam se više pokušala smiriti, bivalo je sve gore.
Sjetila sam se sutkinje i njenih riječi na jednom od prethodnih ročišta: " pa što ako ste toliko smršavili, sad barem dobro izgledate..."

I mrak mi je pao na oči...da smo bar ušli na vrijeme unutra, bilo bi drugačije.

U međuvremenu stiže On i njegov odvjetnik, kojega imam čast vidjeti prvi put u životu. Prolaze pokraj mene, a gospodin kojemu sam rodila dvoje djece, i koji se skoro očešao o mene, u praznom hodniku, nije me udostojio ni pogleda...pa sam doslovno dreknula:"DOBAR DAN!!"...ništa.

I sjednu njih dvojica na drugi kraj hodnika...i čujem nešto što me zabezeknulo. Čovjek, nazovi-čovjek, koji vodi predmet već 8 mjeseci, pita pametnjakovića:"A KOLIKO SU VAM DJECA STARA?".

Isti pobožno gleda u svog spasioca i odgovara mu, a ne kuži da ovaj nije pogledao predmet, da ništa nije učinio, osim što je u šablonizirane primjere pohranjene u PC-u, ubacio samo nova imena...I uzeo gadnu lovu...

Odvjetnik..rodom iz istog mjesta odakle i otac moje djece. Valjda ga je po tom ključu našao. Ulizuje mu se, hoda iza njega, smijulji se blesavo.

A unutra: sutkinja, njena vježbenica, daktilografkinja...socijalni radnik i njegova vježbenica...on i njegov odvjetnik...i ja sama.

"Što imate za reći, što imate za pitati jedno drugoga?"

Pitam isto što i prije par mjeseci kod socijalnog radnika: koliko ti djeca imaju godina, u koji razred idu, tko su im razrednici i - a, kad si bio zadnji put u školi?

Pogled kojim se ubija nije me ubio...ali nije ni njega, jer je sutkinja samo prešla preko toga. I preko neodgovorenih pitanja. jer ne zna u koji mu razred idu djeca. Jer ne može doći do škole, pošto ja stalno vozim auto...ali može busom u Rijeku šurovati s odvjetnicima meni iza leđa...

Odvjetnik, masnokosi lik šezdesetih godina sa menijem na hlačama i sivoprljavo rozom košuljom, onako, podjeća na Jeljcina, došao je do zaključka da sam ja "jedna necivilizirana osoba koja nema kulture i da sam bila civiliziranija, da bi se sve bolje riješilo!" I naravno, pri tom gleda negdje u vražju mater, ali ne i mene u oči...toliko o kulturi...

U jednom momentu je čak socijalni radnik pitao - jel' se ovdje sudi za ubojstvo?

Ono što sam sasula tom kvazi-odvjetniku, bilo je definitivno za kaznu za nepoštivanje suda...bilo mi je sve svejedno, jer i onako nisam imala više što izgubiti, a kreten i onako ne bi uzeo djecu, jer ni ne zna što bi s njima...

Bez pardona i ustezanja...Gospodine pravniče, a tko ste vi?Ne sjećam se da smo skupa spavali niti kavu pili, a da donosite takav sud o meni...i to nakon što me niste niti pozdravili niti odzdravili niti ikada vidjeli do prije 3 minute....Na sramotu sebe i svoje struke!

Bilo je toga još...sutkinja je svako toliko intervenirala, ali ni ona nije bolje prošla...Doduše, tri puta sam se ispričavala, uredno i kako treba, opravdavajući se svojim živcima, ali i nastavila dalje u isom tonu..

Zadnje sranje koje sam čula bilo je:"A što biste vi htjeli gospođo? Pa ne tuče vas, da samo znate kojih mi primjera ovdje imamo...I davat će vam alimentaciju, a ima masa žena koje ju uopće ne mogu iskamčiti..."

To su riječi jedne sutkinje, već u zrelijim godinama..

Prvo, pitam ja nju , o čemu uopće pričamo? O batinama? koji vam je?

A drugo, ako znate da se alimentacije ne plaćaju, a kakvo vam je to funkcionalno sudstvo, kada se točno zna da postoje konzekvence koje neplaćanje za sobom povlači?.

I tako.

Svima je bilo normalno da jedna obitelj, odnosno dvoje ljudi kojima je najbolje i najzdravije da se što prije razdvoje (opaska psihologa), ostane i dalje živjeti zajedno.

Normalno je da ženu u ovom društvu i dalje tlače, a da nema načina da je se zaštiti.
Da joj se još i kaže: kad si bila glupa, pa nisi gledala kamo treba, sad se i vadi...

Morat ćeš se svakako zaposliti, jer ti neće biti lako...ma, zamisli...jer inače sjedim prekriženih ruku i čekam da mi padne s neba.


********

Gorčina koju osjećam kada se toga sjetim, poniženja koja sam doživjela, kao osoba, a i kao žena...poniženje i osjećaj nemoći jer ne mogu uzeti svoj život u svoje ruke zato jer se ne mogu zaposliti i otići svojim putem, nego gledati idiota kako likuje i kako i dalje misli da može kontrolirati i upravljati mojim životom?
Na žalost, može...jer sam ovisna o njegovim financijama...jer sam ovisna o njegovom krovu koji imam nad glavom.
Kad pričam o sebi, onda su tu u paketu sa mnom i moja djeca...

Da sam samo ja u pitanju - ma, kud li lijepe sreće, ne bi me bilo ovdje pet minuta...

Ovako...

Samo se pitam, koliko je sreća biti žena i danas...u 21. stoljeću.

Kao i u prvom.

*******

Pred sam Božić stiže otac djece...svojoj kući.
On i dalje ima svoj privid i baš mu je dobro. On i dalje zna da će ova tu kuhati jer mora, da ne bi djecu zbunjivala. da će prati, da opet ne bi djecu zbunjivala.
Da će šutjeti, da se djeca ne bi loše osjećala.

On će i dalj živjeti kao da ništa nije napravio, jer je normalno da sve bude kako on hoće. Inije mu ni na kraj pameti da dijeli nekretninu.

mene nitko neće ništa pitati.

I ja neću ništa niti govoriti, osim ovdje, jer znam da ću naići na nerazumijevanje, pa čak i podsmjeh.

Neka.

Ovo kao primjer ženama, muškarcima, ljudima.

- 20:11 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.12.2007.

LJUDI S RANAMA

Svi imamo rane. Od koječega. Ovisno o tome koliko su nas ranjavali, koliko smo uopće prijemčivi za njih.
Nekoga prate kroz cijeli život, nekome se pojave, zabole tek sporadično, kad ih nešto potakne na to.
Nosimo se s njima kako znamo i umijemo, nekima treba pomoć drugih ljudi, nekima je drago kad ih netko sluša i razumije, netko se povlači u sebe.

Međutim, ima jedna posebna grupa ljudi u našem okruženju, ljudi koji su i te kako ranjeni, iznutra, duboko, kroz RAT. Možda ne toliko kroz sam rat, koliko kasnije nepravdama i nelogičnostima društva.

Dragovoljci, ratnici, branitelji.
Ljudi koji su krenuli srcem i dušom, koji su do tada većinom bili ili već situirani ljudi na pola radnoga vijeka, ili mladi naraštaj, tek jednom nogom kročio u život.

Što je bilo, kako je bilo i koliko je bilo, to definitivno svaki ponaosob od njih zna i sigurna sam do kraja da oni to ne mogu riječima iskazati.
Što je poslije bilo, kako doživljavaju vrijeme nakon završetka rata, to isto nije moguće opisivati, mi ostali znamo, vidimo, neki više, neki manje, kao i sve ostalo što se oko nas zbiva.

Osjećam se ponekad govnasto kad razmišljam o tim ljudima, kad čitam ili slušam njihove priče. Jer znam da im posvećujemo premalo pažnje. One ljudske.
O državi neću ni pomislit govoriti.


I sad, ono što mi je najgore : nađem se tu i tamo u situaciji, kao danas, na primjer, da naiđem na osobu koja je prošla i teško proživjela rat, a još teže proživljava današnjicu i svoje muke.

Svoja sjećanja, nesanice, nepravde, teške misli.

Što reći čovjeku? Kako mu reći nešto poticajno, a da ga se još više ne povrijedi, da se ne dotakneš nečega što bi ga još više rastužilo ili podsjetilo? A ŽELIŠ pomoći, želiš od srca reći koliko ti je stalo i koliko razumiješ.

Želiš da jednom ti ljudi opet budu slobodni, veseli, da žive život, da mirno spavaju, da budu dio nas običnih sa običnim, svakodnevnim, malim problemima.
Da iza njihova veselja ne nalaziš uvijek ipak trag nekakove gorčine.
Da se ne bojiš za njih.

Da im možeš reći kako smo svi više-manje razočarani stvarima oko nas, da je njihovo razočarenje još i opravdanije, ali da uvijek dolazi novo sutra i da to sutra nosi nove ljude, nova iskustva.

I da mislimo na njih i da smo na njihovoj strani.

I da nisu sami koliko god se ponekad tako osjećali.

- 17:50 - Komentari (3) - Isprintaj - #

nedjelja, 09.12.2007.

KRIZASREDNJIHGODINA.BLOG.HR

krizasrednjihgodina.blog.hr (nešto sam zaribala, ne mogu ni linkove kopirat!!), naziv je bloga koji sam sinoć malo prečitavala.
Ne poznam blogericu, ne želim je reklamirati, nego - zaspala sam sinoć sa razmišljanjima, a jutros se i probudila.
Nagnala me na razmišljanje žena.
U stvari, ne toliko ona, koliko komentari na tom blogu, na tu temu, a tema je - prevara bračnoga druga, uvjetno rečeno.Naglašavam - uvjetno rečeno.

(Ovdje se ograđujem od onih koji su ovisnici o avanturama i seksu, pa lete glavom bez obzira..., to je već problem psihološke naravi)

***

Dakle, ovako:
dođemo u neke godine, netko sređenijim, netko malo manje sređenim "predživotom" i shvaćanjima, odgojem, osobnim predispozicijama, pa upoznamo nekoga tko nam se čini osobom "za cijeli život". Ako ne dođe do trudnoće, koje su, nažalost, i danas razlog prevelikom broju sklapanja brakova.
Znači, sa iskustvom iza sebe od nekih dvadesetak, danas i tridesetak godina, gledamo u toj osobi nekoga tko bi stvarno trebao biti ono što mi mislimo da je.Volimo se, planiramo, kućimo, rađamo djecu.

Kao i u svemu drugome, a posljednjih desetljeća je to sve izraženije, u brakovima dolazi do kriza. Emocionalnih, komunikacijskih, život nas odvede negdje drugdje od onoga što smo zamišljali.

Ili smo jednostavno malo krivo procijenili osobu i našu budućnost.

E, tu je ono što mene jako muči.

Ljudi, koji vole voditi brigu o tuđim životima, a tu spadaju i neki roditelji i neki prijatelji i neki poznanici...koji vole osuđivati i kriviti dotičnu/dotičnoga onim famoznim "a gdje si gledala/gledao, pa šta si toliko glupa/glup?"...da li su ikad razmišljali o tome da u mladim godinama jednostavno nemaš iskustva kao u zrelijima, da jednostavno nisi u stanju procijeniti svijet oko sebe zrelo, da nikako ne možeš predvidjeti situacije u kojima ćeš se naći, a tada ćeš tek upoznati i sebe, prvenstveno, a i osobu s kojom jesi.
Kažu tamo, u onim litanijama, prije nego potpišeš "kupoprodajni ugovor" - " i u dobru i u zlu...u zdravlju i bolesti".
Meni je tek danas, nakon što sam dva puta to obećala, jasno kolika je težina tih obećanja. To možeš zbilja obećati samo nekome tko je onaj pravi i za koga znaš da će isto to napraviti za tebe.Ili jako dobro pripaziti što obećaješ. I kome.

I kad prođe zaljubljenost, prvobitna euforija, želja za svakim zajednički provedenim trenutkom (nisam baš vidjela parove u braku 10,15 godina da se onako zdušno ljube i grle, k' mrkači, po cesti - ne osuđujem, simpatično je ako nije pretjerano!!), kad se pojave prvi problemi, a danas ih ima sve više...e, tek tu počinjemo upoznavati osobu s kojom jesmo.

Pokaže se ponekad, da onaj drugi i nije baš više tako zainteresiran, da jednostavno ne zna "što mi treba", koliko god se ja trudio/trudila dati mu/njoj do znanja...

Pokaže se i to da ne radimo na "istoj valnoj dužini", da o nekim stvarima imamo totalno različita mišljenja...E, tu bi trebalo uključiti kompromis, dobru volju , razgovor, sve ono što ljude čini ljudima..

Ali, to u velikoj većini slučajeva možemo činiti sa prijateljima...puno češće nego sa muževima/ženama. Jer smo za njih manje emotivno vezani, s njima nemamo iza sebe ono što imamo sa bračnim partnerima.

Kad se razočaraš na bilo koji način, a to može biti samo usputno saznanje, u nekoj sitnici, da to nije to...onda se sve lagano počinje nagrizati.

Nisu nužne svađe, nije nužna netrpeljivost, mada i do nje dolazi...nije nužno nerazgovaranje, ali oni koji su to probali i koji su to prošli, ili pak tako žive, znaju o čemu se radi.

Jenostavno se sve ohladi.

Usput starimo, razvijamo se, upoznajemo nove ljude i situacije, učimo život, mijenjamo se, zaboga, pa bilo bi nenormalno da stagniramo i ostanemo na nivou dvadesetgodišnjaka!

I što onda radimo?

Pomirimo se sa situacijom. Nesvjesno. Dolazimo kući, pričamo, obavljamo svoje zadatke onako kako treba, djeca su tu, idemo zajedno na godišnje odmore, planiramo...ali u svemu tome nešto fali.Nema onog nečeg.
Toga još uvijek nismo svjesni.

Dok, neki od nas, neke od nas, ne nalete na nekog drugog.
I onda taj netko drugi probudi u nama sve ono što je zaspalo, što je spavalo, što nismo ni znali da je u nama.
Razdrma nas potpuno.

I započnemo vezu.
Čovjek uvijek želi da mu bude dobro. Kad proba nešto lijepo, kad osjeti poseban trenutak, normalno je da želi isti ponoviti, jednostavno se želi osjećati dobro. (Zaboga, k'o da pričam o drogi!!)

Želi biti nekome važan, želi slušati lijepe riječi, želi davati i primati.
I to je ljudski, to je priroda čovjekova.

Kao što je nezdravo ne hraniti se, ne disati, ne piti dovoljno vode, tako je nezdravo zatomljavati svoje emocije, lišavati se emotivnih ljepota.
Još je gore sakupljati negativne emocije, živjeti u emotivnoj žabokrečini. Naročito kad je postaneš svjestan.

I u čemu je problem?

Problem je u ljudima oko nas. U odnosima koje s njima imamo. Ne možemo tek tako sve ostaviti, a ne pada nam ni na kraj pameti.
Obavezni smo prema mužu, ženi, jer smo obećali i potpisali, a i moral je tu...obavezni smo prema djeci, jer, ona nikada ne smiju osjetiti da sam ja ta koja ruši nešto u njihovim očima...Obavezni smo prema okolini koja "bi mogla nešto reći".Osuđivati, prvenstveno.

"Ajme, kako može?"
"Isuse, pa ona/on ima onoga/onu..."

A nitko od tih ne pita - a kako se ta osoba osjeća iznutra?
ZAŠTO ima drugoga/ drugu??


Muž/žena - ako dozna, praviti će u većoj ili manjoj mjeri cirkus. Roditelji, rođaci - neki više, neki manje, vjerovatno će gledati onako znakovito, kao...c c c c..."neću se ja petljat, ali, znaš"...

Djeca?

Pa, u komentarima na tom blogu vidjela sam nešto...pišu ljudi koji su u djetinjstvu doživjeli velika razočarenja kad su shvatili da je jedan od roditelja drugačiji od onoga što su zamišljali.
Ali kad izvučeš osnovu, ona otrpilike izgleda ovako: "JA sam se razočarao u mami/tati...JA sam se loše osjećao...JA sam htio/htjela ovo ili ono..."

Nigdje nitko nije napisao da je barem POKUŠAO shvatiti tog roditelja, niti onda, a niti sada...samo osuda.

Pogledati dublje - valjda se to može ako se hoće - pa probati razumijeti tu mamu ili tatu - pogotovo ako su se k tome još i trudili da sve funkcionira kako treba, a tu i tamo pobirali mrvice za sebe...

Ok, odgovorni smo, moramo prvenstveno paziti na djecu, na njihovu dobrobit.
Ali - e, sad ću dobit po repu - nisam sigurna da li treba živjeti u osrednjosti 25,30 i više godina, pa i kada ta djeca odu i osnuju vlastite živote, samo radi toga da ona ne bi bila razočarana.

I što znači "prevariti nekoga"?
Po današnjim shvaćanjima to bi bilo otići s nekim drugim u krevet, dati mu svoje tijelo.
I vratiti se doma k'o da se ništa nije zbilo.Nastaviti živjeti normalno.
Prevara...

Naučeni smo da moramo živjeti monogamno.
Da je jedan za cijeli život.
Vječna ljubav.

Po toj logici, ako netko ostane udovac/udovica, nema više pravo voljeti, ili...?

Netko tko je pogriješio, nema više pravo tražiti ili naći...?

Netko je nezadovoljan, pa mora sebe varati da je zadovoljan i da mu ne treba ništa više od ovoga što ima?

Što je gore - prevariti drugoga ili sebe?

Sasvim u redu, sreća velika, dobitak ne ravan, nego nemjerljivo veći od dobitka premije na lotu, je kada nađeš neku dušu koja ti je zbilja bliska. S kojom možeš sve i koja te zadovoljava u potpunsti, kao i ti nju.

Što ako tu dušu nađeš kad si već potpisao ugovor?

Život ne možeš predvidjeti.
Ne možeš znati što i tko te čeka iza ugla.

Ne možeš planirati.
Ne možeš ni za sebe ni za druge sa sigurnošću tvrditi da ćeš biti ovakav ili onakav, da ćeš uvijek i zauvijek raditi to i to..

Da li moraš za svoju krivu procjenu ispaštati cijeli život, ubijati sebe iznutra, a samo radi ljudi oko sebe?

Nisam sigurna.

Uzmimo situaciju - doznalo se za prevaru. Ostatak svijeta te osudi, muž/žena te ispljuje, ali oprosti. Ostanete u braku, i?
Nestalo je povjerenja, crv sumnje s uvukao, ne može se računati na to da nitko više nikada neće to spomenuti...

Ali - forma je zadovoljena. "Prevareni" bračni drug je sretan, jer je "pobijedio" uvjetno rečeno. Djeca su sretna jer su mama i tata skupa.Roditelji su sretni, jer im se djetetov brak nije raspao, zaboga, što bi ljudi rekli??
Rođaci...sretni ili ne - o čemu će sada razglabati?

Susjedi - nesretni, ni oni nemaju temu za jutarnju kavicu...

A što je sa osobom koja je "prevarila"?

Stala je, razmislila, ako se veza nije ohladila, nego je prekinuta radi "zdravog razuma" - pojela govno, progutala suze i , kao, ali samo kao, "shvatila što je za svih najbolje".

Nju/njega i dalje nitko neće pitati "KAKO TI JE?"

On će biti u povoljnijem položaju, jer muški su ipak drugačije tretirani kada prevare, nego žene...one su, u pravilu, još i kurve. Drolje.

********

Ne bi čovjek vjerovao koliko ljudi danas živi u brakovima koji to odavno nisu, nego samo nekakve prisilne ekonomske zajednice.
Ne bi čovjek vjerovao koliko se ljudi podnosi samo zato što nemaju mogućnosti otići negdje drugdje.
Probajte popričati s ljudima, navesti ih na iskrenost. Svaki drugi brak je u komi, ljudi godinama ne spavaju zajedno.
Kad ih vidiš vani, a rijetko ih viđaš zajedno, rekao bi - super, sve u redu. A šipak je sve u redu.
Tko i što tu profitira?

*******
I na kraju.
Imamo jedan život (nisam hedonist!).
Dajemo sve od sebe za druge.
Toliko da se pitamo- što to znači "voljeti sebe"

Pa čak i djeca uče kroz naše postupke koliko i kako voljeti sebe, pa i to kopiraju...a ne bismo im željeli ovakve, teške živote...

Okrenemo se oko sebe, pogledamo, pa 'ajde, postavimo pitanje: kako smo se osjećali prije deset godina? Iznutra? Izvana je i onako sve izgledalo savršeno.

Ako mogu doživjeti nešto lijepo, iskreno, ako mogu jedan dio, neko vrijeme dati sebi...ako mogu biti sretan...

******

Nemojmo osuđivati i kuditi.

Pokušajmo razumijeti.



DODATAK: za one koji me ne prate: Razvedena sam, ali "imam sreću" i dalje živjeti u istom stanu sa bivšim. Nezaposlena sam, nemam načina da se odmaknem, a sam Bog zna koliko me ždere. No , našlo bi se rješenje da nema još dva razloga koja prevaguju, a to su moja djeca. Njima je tu dobro, ne mogu zamisliti da ih moram vući van iz njihove sigurnosti, pogotovo ne u njihovim osjetljivim godinama.
Toliko o egoizmu, toliko o tome tko je gdje na ljestvici prioriteta.


DODATAK 11.12.2007., 13.30

:)) Sve se pitam što mi je ovo u životu trebalo, sto puta sam produmala što tu ne valja.
No, kad okrenem stvar pa ju gledam iz drugog ugla, mislim da je ipak nešto dobro u svemu ovome.
Kažu ljudi-blogeri da je ovo teška tema. Zbilja je. Jer koliko god nas ima, toliko ima i različitih mišljenja, iskustava, htijenja, na koncu, i ono što je napisano, svatko ponaosob shvaća na svoj način...neki pročitaju površno, neki pak analiziraju...tko bi znao sve to.

Drago mi je da se oko ove teme povela rasprava, da su mnogi blogeri pisali o njoj. Drago mi je, iz razloga što na ovakav način možemo vidjeti zapravo kako dišemo, što nam je u glavama i kakav imamo odnos prema tom problemu, a problem jest u svakom slučaju, jer smo svjedoci klimanja braka kao institucije. Pa čak i iz razloga nevjere.

Neki nazivaju srednje godine kritičnima, previranjima u njima krizom srednjih godina. sad, definicija krize srednjih godina i nije mi baš jasna...jel' to kao kad svako aktivnije dijete nazivamo hiperaktivnim, a da uopće zapravo ne znamo što to znači?

Mislim da je problem negdje drugdje...u životu, brzini, propadanju nekih osnovnih moralnih postavki, a zahvaljujći prvenstveno medijima, po mom mišljenju, koji ipak olako čak i propagiraju na indirektan način sve navedene negativnosti...

Bila bih najsretnija, zapravo, da poslije svih ovih komentara na mom i ostalim blogovima, barem netko stane i razmisli, netko tko se možda našao, prepoznao u ovakvoj situaciji, da možda potaknut ovim pisanjima, nađe za sebe i svoje najbolje rješenje...ako sam i ovo dobro formulirala....sad već sumnjam u sebe:)

- 08:57 - Komentari (24) - Isprintaj - #

subota, 08.12.2007.

KULTURA

Slušam, gledam, ne želim vjerovat osjetilima...Čovjek zrelih godina topće nogama i uz ushićeno vrišteće odobravanje publike pjeva (pjeva?):


..."Ostarit ću, nikad neću znati,
jesi l' se mojom htjela zvati..."

(nekad mu je gorjela šuma i borovina...)

I ono fino cajka-vibriranje glasa...ne znam kako se to stručno zove, a, iskreno, ni ne zanima me...

Da ne bi bilo zabune, udarni termin poslije dnevnika, na Prvom programu nacionalne televizije.
Da bi bilo još manje zabune - subota navečer.

Ne znam čime je "Ples sa zvijezdama" zaslužio kasniji termin...

******

Neko veče, jedna druga, komercijalna televizija... Alen Islamović..e, onaj kojem je dentist fulao boju gornjeg zubala u odnosu na donje, bar za pet nijansi...čega već.

Uz Alena, ponosito je svoje cajka -vibracije prezentirala izvjesna Indira, prezimena joj se ne sjećam, ali čujem od upućenih da gostuje po hrvatskim klubovima, kafićima, pubovima...I da je neki mlađi naraštaji vrlo dobro poznaju i rado slušaju...

I opet, udarni termin...emisija, koja je u svom prvom emitiranju davnih godina imala za gostujuće, neka druga imena, neke druge glazbene stilove...

*******

A čime smo mi to zaslužili?

- 21:32 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 07.12.2007.

ELEMENTAL I "ZAŠTO TE IMAM" 2. dio

Baš sam neki dan pisala o ovom tekstu, pjesmi...Na Internet Monitoru osvanuo je članak Maje Brkljač, prenosim dio...

Ne mogu pogledati video, komp je spreman za liječenje, ali tko može, neka pogleda, vjerujem da je interesantan...


Maja Brkljač
VIDEO: youtube
Zašto te imam kad ne daješ mi ništa, zašto te imam kad ne čuješ moj glas, da li padnem koji put ja na pamet, dal' ikad staneš malo pomisliš na nas? Refren je to najnovije pjesme 'Zašto te imam' grupe Elemental u kojem prozivaju hrvatske političare, a zbog nastale postizborne situacije jer još uvijek nemamo Vladu, a pregovori o koalicijama se vode između svih stranaka.

- Ovo je prvi put da smo izravno imenovali 'aktere pjesme' - kaže članica grupe Elemental te dodaje da su direktno povezali tekst i lice osobe o kojoj pjevaju.

Naš glas ništa ne znači

Poput mnogih drugih u Hrvatskoj, frustrirani takvom situacijom u kojoj se trguje glasovima hrvatskih građana po cijeni 'tko ponudi više' Elementalci su odlučili 'propjevati' na tu temu. Stoga, ističe Remi, primarna zadaća glazbenicima koji se bave hip-hopom jest da budu socijalno osviješteni.

- To što smo mi glasovali ništa ne znači jer se i dalje rezultat ne zna, a političari se dogovaraju iza zatvorenih vrata - kazala nam je pjevačica Elementala, Remi.

U spotu koji traje četiri minute, pojavljuju se najpoznatiji hrvatski političari (Ivo Sanader, Zoran Milanović, Ljubo Jurčić, Milan Bandić, Andrija Hebrang, Damir Polančec...), a snimke prati ne baš laskavi tekst pjesme. Spot pogledajte OVDJE.

RIJEČI PJESME 'ZAŠTO TE IMAM'

'Zašto te imam'

Stavljali su plakate s nekom pametnom frazom, tvoje
Lice s kravatom i nekim polu-tupim izrazom

Američkim smiješkom, onako ni vrit ni mimo, nakon
Dva'est dana nacrtane brkove ti bi im'o

Al' prošlo je - i mi smo popušili spiku, dali ti
Taj prokleti glas na lijepe oči, valjda na sliku smo
Pali - ti si se dočepo fotelje, ušo u
Sabor, šutio, pustio da neko drugi melje

Ušo bi u dvoranu kad rekli bi „dižu se ruke" preko
Veze u neki upravni odbor upao bez muke

Plaća je rasla, u saboru nisi reko ništa
Radije cijeli dan u kantini uz dva gemišta

Riješio si za stranca neke građevinske dozvole, od
Grada da dobije zemlju da shopping centar otvore

Uzeo si proviziju, kupio stan u gradu, imao
Jako skup auto za ić' na sjednicu u vladu

Kolotečina te uzela, fino si se uljuljao, u samo
Nekoliko godina daleko si dogurao od

Običnog činovnika, kroz rat u mjesnoj zajednici,
U civilnoj zaštiti do stranke pa u središnjici, pa

Eto ti izbori – sugrađani vole te, sad
Tu si di jesi, ma dobro je, ma boli te
Tu si di jesi, ma dobro je, ma boli te
Tu si di jesi, ma jebo narod, boli te…

Refren:

Zašto te imam kad ne daješ mi ništa
Zašto te imam kada ne čuješ moj glas
Da li padnem koji put ja na pamet
Dal' ikad staneš malo pomisliš na nas?

Tko bi rek'o, kako je vrijeme proteklo dok si uživao
Evo opet izbora, opet si se kandidirao.

I kupio medije, izlijeto iz pašteta
Nastupao pod sloganom "Izbacimo što narodu smeta"

A zapravo, nisi znao što se zbivalo,
Zaglibio si preduboko da bi razlučivao.

Al' još jedna pobjeda i zastupnički honorar,
Iz oporbe i stranke svi su skandirali "Ti si car"

Bio si u odborima, rezo vrpce crvene
Radio ispod radara uz mito i koverte.

Milijuni kuna na računu se talože,
Svi te mole za pomoć, uz tvoj potpis sve se može

Ulizivo se tajkunima, ljubio si satove,
Prodao si dignitet za drago kamenje

Zavarao si narod, pokazao im srednjak
A oni su mislili da si poštenjak

On je prekrasan čovjek i radišan idealist
A prije par godina najžešći komunist

On se bori za narod i kaže da je humanist
A na naš trošak on je hedonist.

Al je stislo, ti mediji, teško ih kontrolirat
Počeli čačkat i kopat tamo di se ne smije dirat

Nekom obrve se digle, Uskok upetljao prste
Ali ne mogu ništa, nemaju dokaze čvrste

Izgubio si razum, gramzivo grabio za sebe
Ne daj Bože da masa digne glas protiv tebe.

Otpuhivao si cigaru s prozora urbane vile bez papira
Nedodirljiv gad bez duševnog mira.

Stolac ti se zatreso zbog istražnog zahtjeva
I afere izgrađenog shopping centra bez dozvola

Uz povlačenje veza, zataškalo se sve,
Vrijeme liječi rane, ljudi brzo zaborave.

- 07:20 - Komentari (4) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.12.2007.

TEHNIČKI...70-te...LIKOVNI, GLAZBENI...

E, danas doktoriramo tehnički...mislim, predmet - samo ovakav...tehničko crtanje, materijali, tehničke tvorevine, simboli i kotiranje u graditeljstvu..SIMBOLI I KOTIRANJE U GRADITELJSTVU????

Ma, što je to??

Građevinski fakultet ili osnovna škola???

Koji im je??

Kako pomoći djetetu kad ni naslov ne mogu zapamtit??

Ma? Tko je meni pomagao?? Pa nije bilo ni potrebno!!

(TRI puta sam išla gledati naslove cjelina, op.ur.)


RETRO.......

A kad sam ja....blablabla...da, baš onda, u prošlom stoljeću, ili dok je Bog hodao po zemlji...išla u školu, naš razrednik, profesor tehničkog (odgoja?), profesor Tomislav Tomac (jupiii! nisam skroz zakrečila!!) , radio je u kudikamo kulturnijim uvjetima nego ovi danas...prokleto mračno doba, da.

Imali smo prekrasan praktikum, sa klupama primjerenim radu, a ne statičnoj nastavi, pokraj razreda bile su dvije prostorije, tamna komora sa doslovno svim pripadajućim sadržajem, i mala alatnica sa, također, svime što je bilo potrebno...Na svakoj klupi bio je škrip, mali doduše, ali pravi...
Imali smo uvijek blok sat, oni koji su imali sluha i njuha, zbilja su mogli svašta naučiti i napraviti...nikakve knjige, tlačenja, terminologija koju ni mnogi odrasli ljudi ne razumiju....UOPĆE NE RAZUMIJEM ČEMU TO??

Jer, ako dijete ima afiniteta za tehniku, ma pokazat će ga ono makar živio u zadnjoj zabiti ovoga svijeta (Tesla?), a ovo...ova knjiga, udžbenik...ma..ništa.

Opet sam skrenula....i sa teme, između ostalog...

Dakle, moj najveći uspjeh bila je lemilica...dali su nam nekakav tranzistor (?? još ni danas nisam sigurna što je to trebalo značiti, jer meni je tranzistor bio izvor glazbe, a ne neka pločica...), sa bezbroj sivih točkica, koje je trebalo lemiti i prespajati...prije toga se čovjek doslovce ubi da mi objasni što je strujni krug - ali kako stvari i danas stoje - to je za mene totalna, posvemašnja apstrakcija...

Na koncu, ako krepa osigurač od nekih ampera, znam koji kamo ide i koje jačine...ako krepa žarulja, i to znam, gle vraga!...ako krepa bojler, zovem lika koji se kuži u to...mora i on zaradit nešto...a osim toga, što je sigurno - sigurno je...struja je opasna po život

Dakle, imali smo blok sat...

Danas ovi imaju jedan sat tjedno, kao i glazbenog i likovnog.

Za taj sat, koji NIKADA ne može trajati 45 minuta, jer nema teoretske šanse za to - moraju ugurat u glavu, htjeli - ne htjeli, gore navedene naslove...pa doći kući svojoj jedinoj i to sve razraditi, nije bitno što ku....fera ne razumiju, a još manje je bitno što imaju majke koje su totalni tudumi po pitanju tehnike...

Divno.

Idemo dalje.Hvala!!


U ostalom...visokogradnja i niskogradnja...materijali...namjena materijala...pa, ljudi, dođe mi da plačem!!!

A nigdje ne piše kako da prepozna jel' građevina sfušana, napravljena sa 20% predviđenog materijala ili manje..

Što to rade toj djeci? Ma, nisam pobornik javašluka i pretvaranja djeteta u ljenjivca....niti od onih koji se bune samo zato da bi bili protiv...

Ali ovi što stvaraju programe i pišu udžbenike...pa zar su zaboravili period kada su bili djeca? I to da im neke stvari jednostavno nisu bile jasne...a nisu ni danas?

Zadavit ćemo djecu u hrpi bespotrebnih činjenica i informacija, a ono što je bitno, danas jako bitno, e, toga nema nigdje...od šume se ne vidi stablo.

***

Likovni. Udžbenik. Popriličan udžbenik. I velika mapa. Likovna.

I jedan sat tjedno.

Po istom principu kao i tehnički.

Ma, daj , molim te...teorija i praksa (samoup...ops!!). Nema šanse. Nit' će naučiti teoriju, jer mu je to nešto što mu nije nigdje dostupno u poplavi slika i informacija, nit' će napravit rad.
Možda sam sklerozna, ali nekada, onda...također smo imali blok sat iz likovnog...isto tako prekrasan praktikum, nismo morali kupovati ni ugljen, ni linoleum za linorez, niti boje za isti, prokleto mračno vrijeme....niti nožiće, niti ništa što je iziskivalo dodatni trošak i nije spadalo u osnovnu opremu...Bože, u kojem smo mi mraku živjeli, strašno nešto...
U praktikumu su klupe bile poredane tako da smo svi gledali jedni druge, mogli smo razgovarati, imali smo akademsku slikaricu za nastavnicu, prof. Branku Marčetu...osim obavezne nastave, rado smo dolazili i na slobodne aktivnosti, cijela škola bila je puna radova, pa i od gline, zavjesa koje smo sređivali, više-manje uspješno, batik tehnikom...


Glazbeni...jedan sat tjedno.

I opet knjiga. I pripadajući CD. Neka mi Bog, blog, a i vi mi oprostite, ali ono što je na tom CD-u, ne bih ni ja, veliki zaljubljenik u sve vrste glazbe (cajke nisu glazba!), imala strpljenja slušati...k'o da su se trudili zagorčat djeci život, taj jedan sat tjedno eto, baš time...

OK...mi smo imali predivan veliki razred za glazbeni...sa stolicama, bez klupa, sa onim naslonom za ruku, ili za pisanje u kajdanku..i kontrolnog, naravno.

Iza nas bile su stepenice, one, onakve, za zbor....ah, ne znam kako se to stručno zove, sram me bilo...Pa smo ponedjeljkom od 5 do 7 obavezno svi koji su imali sluha morali dolaziti na probe zbora...i predstavljali školu. Vodile su nas dvije profesorice, prof. Dubravec i prof. Hrabrić...Ona znanja koja smo tada stekli iz glazbenog, i danas su u glavama...sistematski, točno onoliko koliko je primjereno djetetu osnovnoškolske dobi, a izvrstan temelj za nekoga tko ima afiniteta da postigne nešto više...bio je tu Elvis Stanić, Damir Martinović Mrle, još neka imena koja se anonimno i dalje uspješno bave glazbom...

Nismo imali OVAKAV udžbenik.

Niti CD.

Imali smo pianino koji se koristio.

I ploču sa crtovljem.

On je neki dan došao sa sevdalinkom..."Žute dunje".

Lani su preslušavali "Queen"...

Bit će nešto od njih...

A u opasci kod predmeta vjeronauk, piše doslovce: "Neprestano ispušta neartikulirane zvukove!"
I tako dva sata tjedno.

**********

E, a imali smo mi i domaćinstvo. I štednjake i pećnice i ormare pristojno opskrbljene materijalom (ne za visokogradnju).I kuhali smo. I naučili smo čemu služi veš i zašto je baš od pamuka. I da poprečne crte na odjeći proširuju figuru...one uzdužne stanjuju.
I još mnogo korisnih stvari.

I marenda nam je bila odlična.
Nije bilo hladnog bolonjeza i polukuhane pašte bez soli u 9 i 35 ujutro...niti pizze odstajale u nekom limu nešto vremena...niti hrenovki i uvelog pomesfritesa...niti krafni napitih užeglim uljem...

Kad smo imali "dječju radost", onda je u podlozi bio pravi maslac, a ne nešto drugo.Danas nema niti "dječje radosti", niti dječje radosti.

Bože, mračnoga li vremena...

Na hrvatskom je bila opet druga priča...klupe sa responderima, ono, k'o kad publika glasa na "Milijunašu"...i profesoricu koja nas je dikcijom i svojom ljubavlju prema jeziku, opismenila. Prof. Antonija Žunić, ni nju neću nikada zaboravit...a jedva nešto starija od nas...

Kemija i fizika, kabineti sa klupama posloženima u četverokut, tako da su profesori mogli opite prikazivati svima...i bilo je i epruveta i lakmus-papira i svega...i modre galice...neki dan, žali mi se Dorina učiteljica da ne može dobiti ni papir za fotokopiranje, a kamo li bilo što drugo, što nastava iziskuje...

Neću o mračnom dobu naše mladosti...

Tjelesni?
Dvorana za sva sportska natjecanja. Sa doslovce svime što si mogao poželjeti. Sva sreća, jer vjerovatno i danas to koriste djeca ondašnje djece...a sigurno će i unuci...

Jedno ne razumijem.
Imali smo nastavu po 5,6 sati svaki dan, u višim razredima. Poslijepodneva smo provodili na raznim aktivnostima, prve pomoći, zborovi, likovne sekcije, glazbene, dramske grupe...subotom smo imali nastavu svaki drugi tjedan...i nitko se nikada nije bunio, svi smo sve stizali...Ni roditelji nisu šizili, da jesu, već bih ja to bila čula...

7. i 8. razredi imali su subotom kasno popodne organiziran disco, puštali su nam modernu glazbu, razrednice su pravile kolače i torte torta od ananasa sa šlagom, to neću nikada zaboraviti!), ma bilo nam je super!

Ne kažem da nismo imali problematikusa, uvijek ih je bilo i bit će ih, ali nismo bili ovoliko nabrijani, nismo bili ovoliko - s jedne strane, kao, zaštićeni, a s druge gnjavljeni bezvezarijama...uza sve obaveze, kojih je bilo bar 50% više nego danas, osjećali smo se dvostruko više od toga neopterećeni.

(Baš mi je kristalno jasna ova zadnja rečenica, ali neka..)

Eto...'bemti tehnički, vidi kud me odveo...u neke 70-te...jugonostalgičarka jedna...

*******

Samo mala zanimljivost...moji nećaci pohađaju školu u auslandu, u Deutschlandu, od prvoga dana. Mi se, kao, služimo ti i tamo njihovim modelima i idejama u školstvu. Mada, kaže moja seka, ni kod njih nije stvar idealna...međutim, ima nešto. Svi satovi nastave, bar u toj školi, blok su satovi. Što se pokazalo puno boljim, puno lakšim. Jer ne moraju učiti pet predmeta dnevno, nego tri...ne moraju trpati pet raznih područja u glavu, nego tri dnevno...

I....bacite oko na blogove naše djece...ima ih puno, savršeno su dizajnirani, djeca su očito informatički dobro potkovana...OK...ali, brate mili, što su nepismeni, to je strašno...I jesu nepismeni, neka mi nitko ne kaže da nisu, da je to samo piskaranje po blogu...nije..jer kada jednom nešto naučiš, onda to automatski koristiš u svim prilikama. Ije i je...ć i č...i ostalo, superosnovno...Eto. Mislim da je i to jedan veliki pokazatelj uspješnosti našega školstva.
Dođe u 6. razred, pa se ustanovi da više od pola razreda ne zna rastavljati riječi na slogove, da ne znaju koristiti veliko i malo slovo, pa čak ni u vlastitim imenicama...e, pa živjeli!!


Idemo dalje. Hvala!!

***********************


Ništa...idem (dalje!) vidjeti kako napreduje visokogradnja...i niskogradnja.

Ha, možda lumen shvati nešto, pa u doglednoj budućnosti krene u građevinu...vidiš malo, kako sam nepametna, pa građevina je danas tako jedan unosan posao....


****

Bože, sačuvaj me ovakvih postova

- 20:03 - Komentari (13) - Isprintaj - #

NEKA...

...ovaj blog ostane ovakav kakav je, arhiva postova.
Više za mene.

Ostalo, napisano kasnije, i nastavak, nalazi se na drugom blogu...

supermama44opet.blog.hr

- 07:40 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.12.2007.

BLOG JE VRAĆEN...KONAČNO!!



Nakon skoro 8 mjeseci...

No, tu je....ipak...

Jupiiiiiiiiiiiiiiiiii!!!!

- 08:37 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se