Svi imamo rane. Od koječega. Ovisno o tome koliko su nas ranjavali, koliko smo uopće prijemčivi za njih.
Nekoga prate kroz cijeli život, nekome se pojave, zabole tek sporadično, kad ih nešto potakne na to.
Nosimo se s njima kako znamo i umijemo, nekima treba pomoć drugih ljudi, nekima je drago kad ih netko sluša i razumije, netko se povlači u sebe.
Međutim, ima jedna posebna grupa ljudi u našem okruženju, ljudi koji su i te kako ranjeni, iznutra, duboko, kroz RAT. Možda ne toliko kroz sam rat, koliko kasnije nepravdama i nelogičnostima društva.
Dragovoljci, ratnici, branitelji.
Ljudi koji su krenuli srcem i dušom, koji su do tada većinom bili ili već situirani ljudi na pola radnoga vijeka, ili mladi naraštaj, tek jednom nogom kročio u život.
Što je bilo, kako je bilo i koliko je bilo, to definitivno svaki ponaosob od njih zna i sigurna sam do kraja da oni to ne mogu riječima iskazati.
Što je poslije bilo, kako doživljavaju vrijeme nakon završetka rata, to isto nije moguće opisivati, mi ostali znamo, vidimo, neki više, neki manje, kao i sve ostalo što se oko nas zbiva.
Osjećam se ponekad govnasto kad razmišljam o tim ljudima, kad čitam ili slušam njihove priče. Jer znam da im posvećujemo premalo pažnje. One ljudske.
O državi neću ni pomislit govoriti.
I sad, ono što mi je najgore : nađem se tu i tamo u situaciji, kao danas, na primjer, da naiđem na osobu koja je prošla i teško proživjela rat, a još teže proživljava današnjicu i svoje muke.
Svoja sjećanja, nesanice, nepravde, teške misli.
Što reći čovjeku? Kako mu reći nešto poticajno, a da ga se još više ne povrijedi, da se ne dotakneš nečega što bi ga još više rastužilo ili podsjetilo? A ŽELIŠ pomoći, želiš od srca reći koliko ti je stalo i koliko razumiješ.
Želiš da jednom ti ljudi opet budu slobodni, veseli, da žive život, da mirno spavaju, da budu dio nas običnih sa običnim, svakodnevnim, malim problemima.
Da iza njihova veselja ne nalaziš uvijek ipak trag nekakove gorčine.
Da se ne bojiš za njih.
Da im možeš reći kako smo svi više-manje razočarani stvarima oko nas, da je njihovo razočarenje još i opravdanije, ali da uvijek dolazi novo sutra i da to sutra nosi nove ljude, nova iskustva.
I da mislimo na njih i da smo na njihovoj strani.
I da nisu sami koliko god se ponekad tako osjećali.
