krizasrednjihgodina.blog.hr (nešto sam zaribala, ne mogu ni linkove kopirat!!), naziv je bloga koji sam sinoć malo prečitavala.
Ne poznam blogericu, ne želim je reklamirati, nego - zaspala sam sinoć sa razmišljanjima, a jutros se i probudila.
Nagnala me na razmišljanje žena.
U stvari, ne toliko ona, koliko komentari na tom blogu, na tu temu, a tema je - prevara bračnoga druga, uvjetno rečeno.Naglašavam - uvjetno rečeno.
(Ovdje se ograđujem od onih koji su ovisnici o avanturama i seksu, pa lete glavom bez obzira..., to je već problem psihološke naravi)
***
Dakle, ovako:
dođemo u neke godine, netko sređenijim, netko malo manje sređenim "predživotom" i shvaćanjima, odgojem, osobnim predispozicijama, pa upoznamo nekoga tko nam se čini osobom "za cijeli život". Ako ne dođe do trudnoće, koje su, nažalost, i danas razlog prevelikom broju sklapanja brakova.
Znači, sa iskustvom iza sebe od nekih dvadesetak, danas i tridesetak godina, gledamo u toj osobi nekoga tko bi stvarno trebao biti ono što mi mislimo da je.Volimo se, planiramo, kućimo, rađamo djecu.
Kao i u svemu drugome, a posljednjih desetljeća je to sve izraženije, u brakovima dolazi do kriza. Emocionalnih, komunikacijskih, život nas odvede negdje drugdje od onoga što smo zamišljali.
Ili smo jednostavno malo krivo procijenili osobu i našu budućnost.
E, tu je ono što mene jako muči.
Ljudi, koji vole voditi brigu o tuđim životima, a tu spadaju i neki roditelji i neki prijatelji i neki poznanici...koji vole osuđivati i kriviti dotičnu/dotičnoga onim famoznim "a gdje si gledala/gledao, pa šta si toliko glupa/glup?"...da li su ikad razmišljali o tome da u mladim godinama jednostavno nemaš iskustva kao u zrelijima, da jednostavno nisi u stanju procijeniti svijet oko sebe zrelo, da nikako ne možeš predvidjeti situacije u kojima ćeš se naći, a tada ćeš tek upoznati i sebe, prvenstveno, a i osobu s kojom jesi.
Kažu tamo, u onim litanijama, prije nego potpišeš "kupoprodajni ugovor" - " i u dobru i u zlu...u zdravlju i bolesti".
Meni je tek danas, nakon što sam dva puta to obećala, jasno kolika je težina tih obećanja. To možeš zbilja obećati samo nekome tko je onaj pravi i za koga znaš da će isto to napraviti za tebe.Ili jako dobro pripaziti što obećaješ. I kome.
I kad prođe zaljubljenost, prvobitna euforija, želja za svakim zajednički provedenim trenutkom (nisam baš vidjela parove u braku 10,15 godina da se onako zdušno ljube i grle, k' mrkači, po cesti - ne osuđujem, simpatično je ako nije pretjerano!!), kad se pojave prvi problemi, a danas ih ima sve više...e, tek tu počinjemo upoznavati osobu s kojom jesmo.
Pokaže se ponekad, da onaj drugi i nije baš više tako zainteresiran, da jednostavno ne zna "što mi treba", koliko god se ja trudio/trudila dati mu/njoj do znanja...
Pokaže se i to da ne radimo na "istoj valnoj dužini", da o nekim stvarima imamo totalno različita mišljenja...E, tu bi trebalo uključiti kompromis, dobru volju , razgovor, sve ono što ljude čini ljudima..
Ali, to u velikoj većini slučajeva možemo činiti sa prijateljima...puno češće nego sa muževima/ženama. Jer smo za njih manje emotivno vezani, s njima nemamo iza sebe ono što imamo sa bračnim partnerima.
Kad se razočaraš na bilo koji način, a to može biti samo usputno saznanje, u nekoj sitnici, da to nije to...onda se sve lagano počinje nagrizati.
Nisu nužne svađe, nije nužna netrpeljivost, mada i do nje dolazi...nije nužno nerazgovaranje, ali oni koji su to probali i koji su to prošli, ili pak tako žive, znaju o čemu se radi.
Jenostavno se sve ohladi.
Usput starimo, razvijamo se, upoznajemo nove ljude i situacije, učimo život, mijenjamo se, zaboga, pa bilo bi nenormalno da stagniramo i ostanemo na nivou dvadesetgodišnjaka!
I što onda radimo?
Pomirimo se sa situacijom. Nesvjesno. Dolazimo kući, pričamo, obavljamo svoje zadatke onako kako treba, djeca su tu, idemo zajedno na godišnje odmore, planiramo...ali u svemu tome nešto fali.Nema onog nečeg.
Toga još uvijek nismo svjesni.
Dok, neki od nas, neke od nas, ne nalete na nekog drugog.
I onda taj netko drugi probudi u nama sve ono što je zaspalo, što je spavalo, što nismo ni znali da je u nama.
Razdrma nas potpuno.
I započnemo vezu.
Čovjek uvijek želi da mu bude dobro. Kad proba nešto lijepo, kad osjeti poseban trenutak, normalno je da želi isti ponoviti, jednostavno se želi osjećati dobro. (Zaboga, k'o da pričam o drogi!!)
Želi biti nekome važan, želi slušati lijepe riječi, želi davati i primati.
I to je ljudski, to je priroda čovjekova.
Kao što je nezdravo ne hraniti se, ne disati, ne piti dovoljno vode, tako je nezdravo zatomljavati svoje emocije, lišavati se emotivnih ljepota.
Još je gore sakupljati negativne emocije, živjeti u emotivnoj žabokrečini. Naročito kad je postaneš svjestan.
I u čemu je problem?
Problem je u ljudima oko nas. U odnosima koje s njima imamo. Ne možemo tek tako sve ostaviti, a ne pada nam ni na kraj pameti.
Obavezni smo prema mužu, ženi, jer smo obećali i potpisali, a i moral je tu...obavezni smo prema djeci, jer, ona nikada ne smiju osjetiti da sam ja ta koja ruši nešto u njihovim očima...Obavezni smo prema okolini koja "bi mogla nešto reći".Osuđivati, prvenstveno.
"Ajme, kako može?"
"Isuse, pa ona/on ima onoga/onu..."
A nitko od tih ne pita - a kako se ta osoba osjeća iznutra?
ZAŠTO ima drugoga/ drugu??
Muž/žena - ako dozna, praviti će u većoj ili manjoj mjeri cirkus. Roditelji, rođaci - neki više, neki manje, vjerovatno će gledati onako znakovito, kao...c c c c..."neću se ja petljat, ali, znaš"...
Djeca?
Pa, u komentarima na tom blogu vidjela sam nešto...pišu ljudi koji su u djetinjstvu doživjeli velika razočarenja kad su shvatili da je jedan od roditelja drugačiji od onoga što su zamišljali.
Ali kad izvučeš osnovu, ona otrpilike izgleda ovako: "JA sam se razočarao u mami/tati...JA sam se loše osjećao...JA sam htio/htjela ovo ili ono..."
Nigdje nitko nije napisao da je barem POKUŠAO shvatiti tog roditelja, niti onda, a niti sada...samo osuda.
Pogledati dublje - valjda se to može ako se hoće - pa probati razumijeti tu mamu ili tatu - pogotovo ako su se k tome još i trudili da sve funkcionira kako treba, a tu i tamo pobirali mrvice za sebe...
Ok, odgovorni smo, moramo prvenstveno paziti na djecu, na njihovu dobrobit.
Ali - e, sad ću dobit po repu - nisam sigurna da li treba živjeti u osrednjosti 25,30 i više godina, pa i kada ta djeca odu i osnuju vlastite živote, samo radi toga da ona ne bi bila razočarana.
I što znači "prevariti nekoga"?
Po današnjim shvaćanjima to bi bilo otići s nekim drugim u krevet, dati mu svoje tijelo.
I vratiti se doma k'o da se ništa nije zbilo.Nastaviti živjeti normalno.
Prevara...
Naučeni smo da moramo živjeti monogamno.
Da je jedan za cijeli život.
Vječna ljubav.
Po toj logici, ako netko ostane udovac/udovica, nema više pravo voljeti, ili...?
Netko tko je pogriješio, nema više pravo tražiti ili naći...?
Netko je nezadovoljan, pa mora sebe varati da je zadovoljan i da mu ne treba ništa više od ovoga što ima?
Što je gore - prevariti drugoga ili sebe?
Sasvim u redu, sreća velika, dobitak ne ravan, nego nemjerljivo veći od dobitka premije na lotu, je kada nađeš neku dušu koja ti je zbilja bliska. S kojom možeš sve i koja te zadovoljava u potpunsti, kao i ti nju.
Što ako tu dušu nađeš kad si već potpisao ugovor?
Život ne možeš predvidjeti.
Ne možeš znati što i tko te čeka iza ugla.
Ne možeš planirati.
Ne možeš ni za sebe ni za druge sa sigurnošću tvrditi da ćeš biti ovakav ili onakav, da ćeš uvijek i zauvijek raditi to i to..
Da li moraš za svoju krivu procjenu ispaštati cijeli život, ubijati sebe iznutra, a samo radi ljudi oko sebe?
Nisam sigurna.
Uzmimo situaciju - doznalo se za prevaru. Ostatak svijeta te osudi, muž/žena te ispljuje, ali oprosti. Ostanete u braku, i?
Nestalo je povjerenja, crv sumnje s uvukao, ne može se računati na to da nitko više nikada neće to spomenuti...
Ali - forma je zadovoljena. "Prevareni" bračni drug je sretan, jer je "pobijedio" uvjetno rečeno. Djeca su sretna jer su mama i tata skupa.Roditelji su sretni, jer im se djetetov brak nije raspao, zaboga, što bi ljudi rekli??
Rođaci...sretni ili ne - o čemu će sada razglabati?
Susjedi - nesretni, ni oni nemaju temu za jutarnju kavicu...
A što je sa osobom koja je "prevarila"?
Stala je, razmislila, ako se veza nije ohladila, nego je prekinuta radi "zdravog razuma" - pojela govno, progutala suze i , kao, ali samo kao, "shvatila što je za svih najbolje".
Nju/njega i dalje nitko neće pitati "KAKO TI JE?"
On će biti u povoljnijem položaju, jer muški su ipak drugačije tretirani kada prevare, nego žene...one su, u pravilu, još i kurve. Drolje.
********
Ne bi čovjek vjerovao koliko ljudi danas živi u brakovima koji to odavno nisu, nego samo nekakve prisilne ekonomske zajednice.
Ne bi čovjek vjerovao koliko se ljudi podnosi samo zato što nemaju mogućnosti otići negdje drugdje.
Probajte popričati s ljudima, navesti ih na iskrenost. Svaki drugi brak je u komi, ljudi godinama ne spavaju zajedno.
Kad ih vidiš vani, a rijetko ih viđaš zajedno, rekao bi - super, sve u redu. A šipak je sve u redu.
Tko i što tu profitira?
*******
I na kraju.
Imamo jedan život (nisam hedonist!).
Dajemo sve od sebe za druge.
Toliko da se pitamo- što to znači "voljeti sebe"
Pa čak i djeca uče kroz naše postupke koliko i kako voljeti sebe, pa i to kopiraju...a ne bismo im željeli ovakve, teške živote...
Okrenemo se oko sebe, pogledamo, pa 'ajde, postavimo pitanje: kako smo se osjećali prije deset godina? Iznutra? Izvana je i onako sve izgledalo savršeno.
Ako mogu doživjeti nešto lijepo, iskreno, ako mogu jedan dio, neko vrijeme dati sebi...ako mogu biti sretan...
******
Nemojmo osuđivati i kuditi.
Pokušajmo razumijeti.
DODATAK: za one koji me ne prate: Razvedena sam, ali "imam sreću" i dalje živjeti u istom stanu sa bivšim. Nezaposlena sam, nemam načina da se odmaknem, a sam Bog zna koliko me ždere. No , našlo bi se rješenje da nema još dva razloga koja prevaguju, a to su moja djeca. Njima je tu dobro, ne mogu zamisliti da ih moram vući van iz njihove sigurnosti, pogotovo ne u njihovim osjetljivim godinama.
Toliko o egoizmu, toliko o tome tko je gdje na ljestvici prioriteta.
DODATAK 11.12.2007., 13.30
:)) Sve se pitam što mi je ovo u životu trebalo, sto puta sam produmala što tu ne valja.
No, kad okrenem stvar pa ju gledam iz drugog ugla, mislim da je ipak nešto dobro u svemu ovome.
Kažu ljudi-blogeri da je ovo teška tema. Zbilja je. Jer koliko god nas ima, toliko ima i različitih mišljenja, iskustava, htijenja, na koncu, i ono što je napisano, svatko ponaosob shvaća na svoj način...neki pročitaju površno, neki pak analiziraju...tko bi znao sve to.
Drago mi je da se oko ove teme povela rasprava, da su mnogi blogeri pisali o njoj. Drago mi je, iz razloga što na ovakav način možemo vidjeti zapravo kako dišemo, što nam je u glavama i kakav imamo odnos prema tom problemu, a problem jest u svakom slučaju, jer smo svjedoci klimanja braka kao institucije. Pa čak i iz razloga nevjere.
Neki nazivaju srednje godine kritičnima, previranjima u njima krizom srednjih godina. sad, definicija krize srednjih godina i nije mi baš jasna...jel' to kao kad svako aktivnije dijete nazivamo hiperaktivnim, a da uopće zapravo ne znamo što to znači?
Mislim da je problem negdje drugdje...u životu, brzini, propadanju nekih osnovnih moralnih postavki, a zahvaljujći prvenstveno medijima, po mom mišljenju, koji ipak olako čak i propagiraju na indirektan način sve navedene negativnosti...
Bila bih najsretnija, zapravo, da poslije svih ovih komentara na mom i ostalim blogovima, barem netko stane i razmisli, netko tko se možda našao, prepoznao u ovakvoj situaciji, da možda potaknut ovim pisanjima, nađe za sebe i svoje najbolje rješenje...ako sam i ovo dobro formulirala....sad već sumnjam u sebe:)
