jedna nova mama

petak, 30.03.2007.

OMV - VRATA JADRANA, JUG


Mjesto radnje: OMV d.o.o. Zagreb
BS VRATA JADRANA, JUG

Nalogoprimci:
NAFTA-RUT d.o.o. UMAG
MB 1413201

Vrijeme radnje: 30.03.2007. oko 13,15 h

...neposredno nakon što su, nakon "cca 10 min pauze radi primopredaje", u smjenu stigli odmorni i za rad spremni prodavači...Njih trojica. Od kojih su dvojica imala prikačene iskaznice sa imenom DENIS, a treći se zvao, valjda OMV, i nikako drugačije. Gle koincidencije!

A,zapravo, bili smo ujutro u Pazinu. Busom. Mići boduli i mame u pratnji. Djeca su sudjelovala na "Malom kantu", bili su i opet odlični...no, kao i uvijek.

Pri povratku, mora se negdje i kavica popiti, djeca malo protegnu noge, a jedino adekvatno mjesto je benzinska postaja "Vrata Jadrana".

Inače, ta OMV-ova benzinska postaja je pravi ulaz na Jadran za sve koji dolaze sa Zapada...prije Rijeke, nalazi se na riječkoj zaobilaznici, a time je povezana sa cestama prema Zagrebu i Splitu...


Tako. Piju majke kavicu, dolazi jedinac i žica lovu za sladoled..Dajem mu 10 kuna, računam "Snjeguljica je" u dućanu 4,00, ovdje nek je skuplja, dosta mu je...Vraća se pokunjeno, kaže, fale mu 2 kune..


6 kuna Snjeguljica? Ma, idem ja to vidit...Na frižideru od "Leda", na samom dnu, kompjutorski ispisani cjenik...a znam da "Ledo" ima svoje cjenike...

i piše: "Snjeguljica" 4,99..
Uzmem dvije, odem na istu blagajnu na kojoj je ljubimac bio i jedan od dvojice Denisa kaže: "12 kuna!!"

Dajem 12 kuna, ali pitam:
"Oprostite, a zašto na cjeniku piše 4,99?"
Čovjek demonstrativno ispušta iz ruku čitač kodova, izlazi iza pulta i ode do frižidera...

"Stvarno...Da, ali mi smo noćas mijenjali cijene, od ponoći su nove cijene na snazi!!"

Mislim, trebalo ga je čuti i vidjeti mu izraz lica "upravo mi pade na pamet!"!....Pa čovječe nije to benzin da mu mijenjaš
cijenu od pola noći, a nisam ni ja baš totalno glupa iako sam žensko...

I sad slijedi:

Denis I:"Dobro, dobro, dajte 10 kuna, JA ću vam poklonit 2...!!" sa izrazom "ajde baba skini mi se s q*****

Mama:"Ma, ne radi se o dvije kune..."

Denis I:"...a nego o čemu?!?"

Mama:"...o principu i načinu ophođenja..." ma, ne da mi doć do riječi!.A i djeca su oko mene, ne svađa mi se niti diže ton...želim ostat fina:)

E, moglo je ostat na tome, ali nije...odjednom paljba sa tri strane, upleo se DENIS II, sa druge blagajne i onaj OMV koji je brže bolje krenuo prepravljati Ledov cijenik...

E, taj OMV iz čučećeg položaja, bio je najglasniji, zapravo najarogantniji...

OMV "Šta?! Šta sad hoćete? Vratite robu, uzmite lovu i gotovo! Šta hoćete?"

Denis II :"Šta tu glumite, šta?!" (hmm, hrabrih li mužjaka!)

Mama:" EEEEJ, dečki polako, šta je ovo? Koordinirani napad sa tri strane? Koji vam je? ?Oćete me još i tuć zato što sam se usudila pitat!?"

Čučeći OMV:"Nije mi jasno šta vi uopće hoćete?!?!", već vidno bijesan ali i ohrabren podrškom kolega...

Mama: "Gospodine dragi, samo lijepu riječ i pristojan osmjeh..."

Kiselo se nakezio, Denis I i Denis II više nisu imali ništa za dodat...čudna mi čuda...

Kasnije sam ušla još jednom sa curama...dečki imaju neki čudan običaj zaokruživati iznose, mada su redovito na računu izraženi u lipama...nemaju nekoga strpljenja, malo su izgleda krivo postavili uloge...nekako se čini da smo mi, kupci, tamo radi njih, a ne oni radi nas...

Mislim, ovo što se dogodilo, vjerovatno se često i na puno mjesta događa.
Ali, ne znam kakvu sliku ostavlja o nama na Vratima Jadrana, kad dođe, recimo, neki stranac...


I, naravoučenije: NIKAD NE PITAJ KOLIKO KOŠTA ONO ZA ŠTO DAJEŠ SVOJU LOVU...MOGLO BI TE KOŠTAT!

- 22:47 - Komentari (27) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.03.2007.

Dobro jutro

TO MY CHILD

"Just for this morning, I am going to smile when I see your face and laugh when I feel like crying.
Just for this morning, I will let you choose what you want to wear, and smile and say how perfect it is.
Just for this morning, I am going to step over the laundry and pick you up and take you to the park to play.
Just for this morning, I will leave the dishes in the sink, and let you teach me how to put that puzzle of yours together.

Just for this afternoon, I will unplug the telephone and keep the computer off, and sit with you in the backyard and blow bubbles.
Just for this afternoon, I will not yell once, not even a tiny grumble when you scream and whine for the ice cream truck, and I will buy you one if he comes by.
Just for this afternoon, I wont worry about what you are going to be when you grow up,or second guess every decision I have made where you are concerned.
Just for this afternoon, I will let you help me bake cookies, and I wont stand over you trying to fix them.
Just for this afternoon, I will take us to McDonalds and buy us both a Happy Meal so you can have both toys.

Just for this evening, I will hold you in my arms and tell you a story about how you were born and how much I love you.
Just for this evening, I will let you splash in the tub and not get angry.
Just for this evening, I will let you stay up late while we sit on the porch and count all the stars.
Just for this evening, I will snle beside you for hours, and miss my favourite TV shows.
Just for this evening when I run my finger through your hair as you pray, I will simply be grateful that God has given me the greatest gift ever given.

I will think about the mothers and fathers who are searching for their missing children, the mothers and fathers who are visiting their childrens graves instead of their bedrooms.
The mothers and fathers who are in hospital rooms watching their children suffer senselessly and screaming inside that little body
And when I kiss you goodnight I will hold you a little tighter, a little longer. It is then, that I will thank God for you, and ask him for nothing, except one more day............"


***
Ovo sam dobila jutros, FWD...
Kako je život u biti jednostavan.

- 07:51 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 28.03.2007.

NET KOMUNIKACIJA

Ma, net je divna stvar...stalno se vrtim oko iste teme...Ali! Normalno, niti jedna stvar koju je čovjek izumio na dobrobit svoju i svojih istovrsnika, nije bez mane.
Ne možeš dočarati boju glasa, ton, umiljatost, ljutnju...uzalud svi smajlići, točke, dvotočke, zarezi, zagrade i ina čuda...kratice, LOL, WTF, BTW i ostalo...
Događa se da nešto kažeš, napišeš, pače, a da te protumače krivo. I teško je onda pronaći način na koji možeš uopće shvatiti što je ona druga osoba iza onog drugog ekrana razumijela...i nastaje ta famozna rupa u komunikaciji...ja to volim nazivati "gluhim telefonom".

Ne jednom mi se dogodilo, doduše zadnje vrijeme sve manje, da sam komentirala nešto na svoj način, pokušala biti vedra i raspoložena, odobrovoljiti nekoga nekakvim svojim humorom, a ispalo bi sasvim nešto deseto. Ponekad mi se događa da prepravljam komentare ili napisano upravo radi toga što ništa nije onako kako na prvi pogled izgleda..

Nekad i doustanem od pisanja nečega, jer se uhvatim da mjerim riječi, važem težinu onoga što želim reći...a ako važem, onda više to nije to...

Ooooo, ljudski rode!!

- 20:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.03.2007.

"PROLJETNA VRATA" by ljubimica

Uhvatila sam kvaku i lagano ih otvorila, a iza njih...krilo se proljetno buđenje.
Buđenje veselih cvjetića, leptirića i procvjetalih pupova,puno šarenih kućica, razigranih životinja, djece, boja i travkica.
Čarobno proljeće!

Te sve čarobne boje su me umorile. Veselih koraka došla sam do stabla, legla sam na proljetni jastučić, te usnula divan san.



Hm...moje dijete, koje inače ne govori puno. Koje zna biti narogušeno i ljuto. Za koje ponekad moraš biti pravi maher, da bi ga oraspoložio...Ali, ipak.....

Zadan je bio početak prve rečenice...drugo je došlo samo od sebe.


Ma, ljubav mamina!


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


- 12:45 - Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.03.2007.

MRVICE - pitanja bez odgovora...

Koliko je, i da li je uopće potrebno u životu pristati na mrvice?
Mrvice života, u bilo kojem obliku. Mrvice tuđih poslova, tuđe naklonosti, garderobe na rasprodaji, ljubavi...Sve ovako, đuture, strpano u isti koš.
Da li je stvarno ljudska odlika miriti se sa malim, biti skroman, ne zahtijevati više, zapravo, znati da nećeš ni dobiti više?
Usput samoga sebe natjerati da stvarno misliš kako je dobro biti zadovoljan s malo...
I pecnuti se po mislima kad krenu putem razmišljanja : a zašto drugi imaju više?
Da li je zbilja vrlina biti skroman, preskroman?
Ili je to odraz unutarnjeg stanja koje kroz skupljanje mrvica vrišti : "za mene niti nije drugo!"?
Što, zapravo, čovjek ima od toga?
Da li je to samo rezultat slabosti i linije manjeg otpora?
Nesposobnosti za borbu na bilo kojem planu, straha od poraza ili...?
Da li se čovjek boji zagrabiti nešto veliko samo radi toga da ne bi ostao i bez ičega? Pa ide na sigurno, principom "bolje vrabac u ruci, nego golub na grani"?
Koliko takvih ljudi ima?
Zašto se čini da drugi bolje prolaze tražeći uvijek više i igrajući uvijek na veliki dobitak?
Da li moraju više uložiti da bi više i dobili?

Ili je tu samo puka sreća u pitanju...

Životna sreća.


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

- 15:41 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.03.2007.

TRENUCI LUCIDNOSTI

Pa, dobro, ne mogu vjerovat!
Otkrila sam jedan predivan novi blog, ostala i opet zapanjena.Stihovima, jednostavnošću misli. Sličnim razmišljanjem, sličnim temama koje,vidim, puno nas tište, muče, uveseljavaju, rastužuju.

I onda se pitam:
dakle, gdje su svi ti ljudi? "Gdje je nestao čovjek?" Zašto ovoliko iskrenosti, lijepih riječi, otvorenih srca, ljudi koji imaju potrebu pomoći drugome, nema u stvarnom, nevirtualnom svijetu?
Zašto mi se čini da je nemoguće na cesti, u restoranu, kafiću, na radnom mjestu, naći ljudsko biće koje može ovako komunicirati, kao ljudi na blogu? Ili općenito na netu?
Ili je to samo moja percepcija, nesigurnost, odbijanje?

Imala sam fazu u početku pisanja bloga, vjerujem da je svatko ima, kad pomiješaš na tren virtualu i zbilju ( uvjetno rečeno "zbilju")...pa sam sa ljudima oko sebe razgovarala na način na koji komuniciram na blogu, otvoreno, srdačno, sa osmjehom..nije mi bilo teško, takva sam i inače, možda iskustvom mrvicu opreznija...I što se znalo dogoditi?
Neki su otvoreno pitali što se to sa mnom događa, kao, jesam li i ja pukla...dakle, ako si veseo i otvoren, onda si nužno i puknut?
Neki su zaključili da se sa mnom nešto događa, kad sam tako sretna (sa dozom aluzije na nekakve veze i nova poznanstva, muška naravno...jer čovjek, po nekima, može bit sretan jedino ako nađe nekoga za servisiranje, kad moram bit prosta i gruba!).
Neki su se odmakli od mene, jer valjda osmjeh i otvorenost nalažu i sugovornicima da se tako ponašaju, barem dijelom, a dosta njih to jednostavno nije u stanju.

Nisu u stanju pojednostavniti,olakšati si život.

Ja nisam odustala od takvog načina razgovora, komuniciranja...lakše mi je, sretnija sam, zadovoljnija...

***

Ne razumijem. Čak sam se jako dobro naučila u zadnjih godinu dana kaniti sukoba, razjašnjavanja, ljutnje na situacije, soljenja pameti drugima...Naučila sam ignorirati zajedljive primjedbe ljudi do kojih mi nije stalo (osim kad je Zagušljivi u pitanju, jedino me on može još izbacit iz kolotečine brzinom svjetlosti!), uopće se ne obazirati na "negativne komentare", blogerskim riječnikom rečeno.
Kad sve skupim, stavim na vagu, dolazim do zaključka da mi je ovdje ipak zericu bolje nego "vani". Mada je upitno koliko je zdravo.
Ili nije upitno.

Jer: nema podozrivih pogleda, nema procjene ličnosti po izgledu, kilaži, opuštenosti, zapuštenosti, boji kose ili noktiju.
Nema zajedljivosti niti sukoba.
Ako ih se i nasluti, već se inicijatori sami maknu. Zakon funkcioniranja u svemiru.

Nema jala i ljubomore. Nema spački i podmetanja. Nema gledanja u tuđi tanjur, do te mjere da gledatelj zna bolje što je u njemu nego ti koji si ga pripravio. Nema ogovaranja.

Ali zato ima puno pozitivnoga.
Lijepih riječi. Podrške. Stihova. Uvažavanja čak i od mlađeg naraštaja, koji prirodno puše na starije.Savjeta. Rečenica koje ti otvore neke nove poglede, tjeraju na razmišljanje.
Daju ti rješenje za naizgled nerješive probleme.

Aj' ti probaj izać van, do dućana, pa reć :" 'benti, dobila sam tužbu za razvod..." U najmanju ruku, teta će odšutit, reći ti "a ča ćeš, događa se...", ali čim okreneš leđa, već će sa pola mjesta oblajat, dodat, oduzet, poboljšat okus informaciji...iz čiste pakosti, jer ja nemam drugog objašnjenja. Neće te utješit, neće ti dat podršku, neće se ponovno vraćat tebi i pitat kako si...neće te uopće slušat dalje od onoga što joj zapne za uho. Ne, nije to konkretna osoba, to je puno ljudi opisano u toj jednoj osobi.
Muški kobci vidjet će u toj izjavi idealnu priliku da ponude svoj način utjehe jadne upravo napuštene žene...Na blogu to nisam doživjela.

Upravo na blogu shvatila sam da nisu baš svi muškarci prasci...A to je kod mene bio veliki problem, stvarno uvjerenje i nepogrešiv zaključak.
Tek ovdje sam se zapitala gdje su to rasli takvi, normalni muškarci, dok sam ja birala. Netko mi je rekao u šali da "sam hodala po krivim vrtovima!". I dodao da nikad nije kasno.

Pa, to su stvari koje čine život. Dobra nakana, lijepa riječ, ono nešto što će te dignuti iz nekakve rezignacije i letargije.
A još ljepše je to što sve to dolazi od ljudi koji te ne poznaju, ne vide, ne čuju...a isto kao i ti imaju potrebu da pomognu kako znaju, ali i da se njima pomogne kad im je teško.

I, na kraju, ajmo si zamislit kako bi dobro svijet izgledao da čovjek, koji je negdje usput nestao, opet dođe ovakav, jednostavan, dobar, ljubazan, iskren...bez ustručavanja da pokaže svoje dobre strane - jer, očito je to veći problem, nego izgadit nekoga na cesti - eeeeeee, koliko bi svijet bio ugodnije mjesto za život...unatoč svim usputnim nedaćama...

- 13:26 - Komentari (22) - Isprintaj - #

Stop Rockwool! Save Istria!




View Current Signatures - Sign the Petition

ZA DODATNE INFORMACIJE O POZADINI PETICIJE: WWW.SAVEISTRIA.COM

--------------------------------------------------------------------------------


To: Republika Hrvatska, EU
Ured predsjednika Vlade, dr. sc. Ivo Sanader
Ured predsjednika Republike, predsjednik Stjepan Mesić
Ministarstvo pravosuđa, Ministrica Ana Lovrin, dipl. iur.
Državno odvjetništvo, Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić
Ministarstvo zaštite okoliša, Ministrica Marina Matulović Dropulić
Hrvatski Helšinski Odbor, gosp. Žarko Puhovski
EU komisija za očuvanje prirode, Bruxelles
Delegacija europske komisije u Hrvatskoj, gosp. Vincent Degert

ovom peticijom tražimo Vaš glas za spriječavanje ekocida koji prijeti Istri dolaskom danskog proizvođača kamene vune, Rockwool, u Pićan. Molimo Vas da nam se pridružite u protestu protiv dolaska tog ekološki upitnog proizvođača u jednu od najplodnijih istarskih dolina, koja je s jedne strane okružena zakonski zaštićenim krajolikom, površine od 570 hektara, a s druge strane svjetski poznatim Parkom prirode Učka - stanovištem brojnih rijetkih, endemskih i stenoendemskih primjeraka iz biljnog i životinjskog svijeta.
Ako tvornica, koja je trenutačno u fazi izgradnje započne idućeg ljeta sa proizvodnjom, njezin će proizvodni proces emitirati zabrinjavajuće visoke količine raznovrsnih potencijalno kancerogenih čestica i plinova koje će imati katastrofalne posljedice na okoliš i ljudsko zdravlje. Pošto će tvornica biti smještena iznad i pored nekih od najvećih podzemnih vodnih tokova kojima istarski Kras obiluje, postoji realna mogućnost kako će emisije iz proizvodnog procesa trajno zagaditi ne samo lokalne vodotokove, nego i one ostatka Istre, pošto se upravo iz te točke vode slijevaju i spajaju u jednu cjelovitu hidrogeološku cjelinu i šire na ostatak polutoka.
Taj katastrofalni scenario je još šokantniji, uzme li se u obzir činjenica da Istra ima notorno lošu kvalitetu vode, analitički rezultati koje se skrivaju od građana i koji su čak u par navrata početkom 1990-ih godina bili falsificirani. Kronično zagađenje istarskih voda i tla smatraju se glavnim uzročnicima neobično visokog broja oboljelih od raka u Istri, koji je za 50% viši od hrvatskog prosjeka!
Umjesto da se usredotoče na rješavanje tih, po zdravlje, gospodarstvo i image Istre, alarmantnih problema, županijsko i državno rukovodstvo rađe nameću svojim građanima još jednu ekološki upitnu industriju, i to u regiji koja ne samo da nije značajan potrošač njenog gotovog proizvoda, nego nije ni izvor sirovina! Rockwoolova proizvodna sirovina – bazalt i dijabaz, dovoziti će se u Istru iz Gline, Okučana, BiH i Austrije, a gotov proizvod izvoziti na tržišta južne Evrope. To će rezultirati u prometovanju 252 kamiona dnevno, 333 dana godišnje, 24 sata na dan (!) i odvijati će se velikim dijelom na području zakonom zaštićenog krajolika!
Potpisnici peticije mole gore navedene adresate da ne samo procesuiraju beskrupulozne počinitelje kaznenih djela koji su donijeli odluku o dovođenju Rockwooloa u Istru i koji svoj profit nadređuju zdravlju ljudi i očuvanju okoliša, već da svojom akcijom spriječe nepopravljive i dugoročne posljedice koje će, ukoliko se projekt realizira, determinirati budućnost Istre u smjeru koji je neprihvatljiv za njene građane.

ENLGISH:

with this petition we are asking for your support in preventing ecocide that threatens Istria with the arrival of the Danish producer of rock wool in Pićan. We ask you to join us in protesting the arrival of this ecologically questionable producer in one of the most fertile Istrian valleys. The proposed Rockwool site sits between a 1973 state-designated (570 hectare-wide) „protected landscape“ area and the famous Nature Park „Učka“ – the habitat of a number of rare endemic and steno endemic species from the flora and fauna world.

If the factory, which is currently under construction, starts operating next summer, its production process will emit alarmingly high levels of numerous potentially carcinogenic particles and gasses. These particles and gasses will have catastrophic effects on the environment and human health of the entire Istrian peninsula. Because of the location of the factory, above and next to some of the richest Istrian Karstic underground fresh water bodies, the region’s entire hydrogeological system will be greatly affected.

This catastrophic scenario becomes even more shocking when it takes into consideration the fact that Istria has notoriously poor water quality, the analytical results of which are not accessible to its citizens, and which were at one point, in the early 1990s, even falsified. Chronically polluted waters and soil are believed to be the cause of an unusually high cancer rate in the region, which is 50% higher than that of the rest of Croatia!

Instead of focusing on resolving these pressing problems, the Croatian regional and state administrations continue to impose on its citizens yet another ecologically questionable industry. In addition, they are imposing it on a region that is not a significant consumer of the finished product and even less the source of the raw material! The raw material will be transported to Istria from as far as Bosnia and Herzegovina and Austria. This will result in 252 trucks a day / 333 days a year / 24 hours a day, and a traveling route that will be passing through parts of some of most sensitive state “protected landscape” areas!

The signatories of the petition are asking the addressees not only to prosecute those who, by bringing Rockwool to Istria, are putting their profit above the health of the Istrian people and the preservation of Istrian environment. They are also asking the addressees to prevent the irreversible and long-lasting consequences which, in case the project comes to fruition, will determine the future of Istria in a direction that would be unacceptable to its citizens.

Sincerely,

The Undersigned




- 01:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 21.03.2007.

ODE GODINA......

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Ma, prošla je već prije par dana, ali ovaj blog službeno postoji od 21.03.2006.
Prošetala majka konačno arhivom...pa izvela neke zaključke, malo za promjenu je i opet - što? - razmišljala...c c c c

No: od početnog crnjaka, preko nekakvih euforičnih i ovisničkih trenutaka, koji su, srećom, vrlo kratko trajali, na kraju se iskristalitziralo nešto....ne znam što. Ali lijepo.

U glavnom, budimo ozbiljni, ne znam kako fenomen bloga utječe na druge ljude. Ja mogu slobodno reći da je meni pomogao, jako. Iskreno, samopouzdanje je poraslo.Vjera u sebe samu konačno je izašla na površinu, mada ponekad i nije baš na visini...radi se na tome.Naučila sam štošta, pročitala nekoliko fantastičnih knjiga.Našla ljude koji razmišljaju na istoj valnoj dužini kao i ja, i to me nevjerovatno usrećilo.Jer u realnom svijetu samoj sebi sličim na čudaka i samotnjaka.
Ima tu još puno stvari, kojih zasigurno ne bi bilo da nije bilo ljudi, blogera, predivnih osoba zahvaljujući kojima sam shvatila da ne treba puno da bi se nekome rekla lijepa riječ. I mislim da je ta riječ najiskrenija, jer ako nigdje drugdje,a ono baš ovdje niti jedan pojedinac nema razloga lijepo komunicirati s nekim isto tako nepoznatim iz ama baš nikakvih pobuda, osim želje za iskrenošću i prijateljstvom. Pa makar i virtualnim.

Tako.
Hvala Vam ljudi na podršci, lijepi riječima, utjesi, podijeljenom veselju.

- 00:05 - Komentari (23) - Isprintaj - #

utorak, 20.03.2007.

MOJ POST

Dobila je plavu kuvertu. I potpisala, pisalo na njoj "Tužba". Odvjetnički ured taj i taj....temeljem toga i toga...podnosi Općinskom sudu....tužbu za razvod braka, s time da se postupi po točkama:

1. da se razvede brak...blablabla...radi nepopravljivo narušenih emocionalnih odnosa...(koje emocije?!)

2. da djeca ostanu i dalje s materom (ma vidi ti velikodušnosti!), a on će davati toliko novaca na ruke majci (super, love k'o blata!)...blablablabla

3. on će neograničeno kontaktirati s djecom (ha, kao i do sada...po tri tjedna ne vidi uopće da je netko osim njega u kući...)...blablablabla....

Ročište, dan poslije Uskrnog ponedjeljka.

I sad.
Kad je prošao prvi šok, ali ne šok od žalosti, dapače pao je kamen sa srca, onda je uslijedilo razdoblje od par sati mira. Informacija je kolala valjda od dupeta do malog mozga...velikog više nema.
***

USPUT: znam da ću dobiti negativne komentare i kritike življa oko mene. Kao, šta imaš to pisati, šta baš svi moraju sve znati, pa šta ne misliš i tome slično...Da bude jasno: ovo nije ni prvi ni posljednji razvedeni brak. Drugo, i onako se to u ovoj prekrasnoj okolini ne može sakriti. Treće, što se djece tiče, ona su i te kako pametna, jasnije je njima mnogo toga nego što ćemo mi, nazovi odrasli, ikada shvatiti. Pazim.Četvrto i najvažnije, uopće, ali uopće me nije briga "ča će judi povedet!" - u prijevodu, "što će ljudi reći". Dakle, to je zbilja jedna stvar za koju sam zahvalna Bogu, da me uopće ne dira. Kad me već svaka druga i najmanja sitnica košta.

I na kraju, ovo je moj blog. Pa valjda mogu pisat što me volja.

***
Elem, stala sam kod mozga.
Prvo što me ubolo je NAČIN na koji je to čovjek izveo. BEZ IJEDNE JEDINE RIJEČI. Znam da je odlazio negdje sa svojom dokument- torbom...ma, osjetila sam ja da se nešto valjda iza brda, ne mogu reći da nisam, ali nisam očekivala ovako. Mislim, od takve osobe zbilja ni ne možeš drugo očekivati, odnosno BILO je pametnom za očekivati, ali ja sam izgleda totalno nepopravljiva kokoš koja jednostavno ne može shvatiti da se zli ljudi jednostavno ne mogu popraviti. Osim toga, problem je i u tome što ne posjedujem onaj njegov čip za podmetanje klipova, čip kukavičluka i pokvarenosti, tako da jednostavno ne mogu ni u najluđim snovima zamisliti što je ta persona u stanju napraviti i smisliti.
Reći će netko, pa to ti se već dogodilo. Je, dogodilo se, kad mi je isto tako IZA LEĐA ukinuo punomoć na račun, odredio svotu koju mjesečno dobivam na tekući račun...Isto tako bez i jedne riječi, a bilo je stvarno ponižavajuće doći u banku, pa osjetiti kako te gledaju one tete iza pulta. Kasnije sam doznala da je sam čin ukidanja punomoći popraćen pljuvanjem i gađenjem do neba. Srećom, ljudi me poznaju.Svejedno, nije bilo ugodno.

Usput, baš u te dane kad je plazio po odvjetničkom uredu, bez ikakve grižnje savijsti podigao je friški vjenčani list i tražio od mene da ga preko sebe, nezaposlene, prijavim na zavod za zdravstveno osiguranje...jer nema isto...pa mu tu dobro dođem...I napravila ja to, eto, čovjeku može zatrebat...A i inače se šlepa već desetak godina preko mog Zdravstvenog...

A persona? Persona niti jednim svojim komadićem lica nije pokazala da joj je žao, da vidi da je pogriješila, dapače, persona ima jedan slavodobitni, cinični poluosmjeh na ledeno-sivoj fasadi.

Persona momentalno nije kod kuće. Trebala je, doduše, biti, pa je i datum ročišta naštelan tako da već ode natrag na posao..međutim, poremetile mu gazde planove, pa će ipak morati nazočiti.

Persona je tužbi priložila i nekakvo moje pismo, pisano prije 4,5 godina, u kojem striktno piše da se ja želim razvesti! Mislim, što kazuje taj postupak? Po meni, to kazuje slijedeće: "Ja (persona), ne mogu više ovako, ali ipak je ona ta koja je kriva, jer, vidljivo je da ona želi razvod." Dakle, i tu se odgovornost prebacuje na mene.

BOLI ME NEPRAVDA! O, koliko puta je to u povijesti čovječanstva rečeno!
Boli me to što jedna takva osoba, koja ima financijskih mogućnosti za plaćanje odvjetnika, pa ako treba i do groba, može napraviti što hoće. Boli me to što sam kao žena i ovako i onako nezaštićena, što sam nezaposlena pa ne mogu računati ni na sebe niti na kredite, ne mogu se uhvatiti ni za što što bi bilo rješenje na barem neko duže vrijeme.
Boli me to što će tamo neki psihopat reći u zapisnik svinjarije koje nemaju veze sa mnom, a ja ću šutjeti, jer mi je ispod časti i nivoa da pred nepoznatim ljudima, koje to na koncu ni ne interesira, dokazivati svoj 18-godišnji život sa njim u pola sata. To je nemoguće, košta živaca, a nema svrhe.

Boli me to što znam da ću morati ispljuvati krv dok dokažem da sam tu, u ovom stanu, i prije nego smo se vjenčali, da je maltretirao moju djecu iz prvog braka, da se ni prema svojima nikako ne odnosi, što ću morati podnositi sve i svašta dok ne budem sigurna da ćemo moja djeca i ja imati krov nad glavom. Jer, Zagušljivi se vodi slijedećom mišlju: stan je moj, piše u ugovoru o kupnji, a "ti pokupi djecu i idi kamo znaš". To je jednom već i učinio, sa prvim brakom...pa valjda misli da je to nepisano pravilo...njemu u korist...

S druge strane, ja bih trebala dovlačiti svjedoke koji će potvrditi da ja tu živim već toliko, jer valjda nije dovoljna prijava na MUP-u...dovesti svjedoke koji će dokazati da sam ja njemu kuhala, prala i spavala s njim u krevetu...one tri godine prije braka...Ne znam samo tko to ima susjede koji danonoćno prate život tuđe zajednice...NEBULOZA!
Odvjetnička komora dodijelila mi je odvjetnika koji će raditi "bez potraživanja naknade"...mislim, neću ništa reći, do toga da ni tu ne možeš birati...A ne mogu si priuštiti angažirati nekoga tko i onako nema angažmana...iz nekih razloga.
Kako objasniti ljudima da znam da me država neće zaštititi, nego će mi u centru za socijalni rad reći "morat ćete si naći posao", kao što su mi već rekli. A da? To je zbilja nešto novo. A koji ku*** mislite da radim već deset godina? Jel' se broji i to što sam MORALA dati otkaz upravo zato jer je to Zagušljivi tražio? Kojim aktom da to dokažem i kako da dokažem da je razlog tome bila patološka ljubomora? I posesivnost, držanje pod kontrolom?
I manipuliranje mnome?
Kako da dokažem da me čovjek maltretirao vrijeđanjem, ponižavanjem, nepomaganjem kada mi je bilo najpotrebnije?
Kako da dokažem da je taj ljudski otpadak (neka mi Bog oprosti, ali bijesna sam!) točno iskalkulirao iznos novca koji mi "DAJE", dok me "DRŽI" i "SVOM STANU", dostatan za puko preživljavanje, a čini se kao velik. Iznos, za koji točno zna da mi ne dozvoljava prelazak preko Mosta, kupovinu nečega za sebe, a kamo li odlazak, recimo, u Zagreb djetetu...ili na Brač, drugom djetetu?
Kako da dokažem da je taj čovjek izgovorio otvoreno kako "Ima neodoljivu potrebu da me povrijedi" i "kako ima osjećaj da svi oko njega rade protiv njega, a najviše ja"??

Da tražim psihijatrijsko vještačenje? Desetak tisućica kunića, a ne mogu ni kredit uzeti iz jednog malog, usputnog, zanemarivog razloga...nisam zaposlena...Čišćenje apartmana, konobarenje na aerodromu, prodaja novina u tisku, rad u voćarni...sve su to poslovi koji traju jaaako dugo, čak po tri do četiri mjeseca godišnje...o plaćama ne bih, mogao bi se netko osjetiti uvrijeđenim. Mislim, ti ljetni poslovi...par mjeseci...na koncu, ne treba pretjerivati, ta tri, četiri mjeseca sasvim su dovoljna...i previše.A još su mi ih i u radnu knjižicu upisali, mogla sam i gore proć...pa da budem crni djelatnik...

Kako da objasnim ljudima da sam ovdje zatvorena već 12 godina, da sam na raspolaganju 24 sata dnevno - doslovno - a da za to nikad ništa nisam dobila? Ne mislim na lovu, da se razumijemo.
Kako da objasnim da je ovo gore od zatvora, jer kad si u zatvoru, tamo bar znaš što si učinio i da to moraš odraditi?
Kako da objasnim da me strah bilo što poduzimati upravo radi djece, a da taj takozvani otac, kojemu djeca služe za prezentaciju dva puta godišnje u lokalnom kafiću, velikodušno izjavljuje kako želi neograničene susrete?
Usput, isti taj otac niti jednom riječju ne spominje GDJE će ta djeca sa materom, kojoj ih ostavlja isto tako BEZ ikakve druge mogućnosti (ma, ne bi ni došla u obzir!), ŽIVJETI?

Kako da objasnim i dokažem da ta osoba upravo zahvaljujući meni može bez ikakvih problema zarađivati novac tamo gdje ga zarađuje, ne razmišljajući o sigurnosti djece niti bilo čemu drugome što se njih tiče...i to bi po zakonu trebao biti zajednički novac, ali ova država taj zakon ne može provesti...dakle čovjek koji radi vani "za familiju", na grbači svoje žene koja upravo radi toga, jer je sama sa djecom, teško može naći posao a da i djeca budu zbrinuta i čuvana kako treba...taj isti čovjek te novce - zarađene za obitelj - lijepo sprema, troši na sebe i odvjetnike....I smatra da je to njegovo prirodno pravo...Ženi su ruke vezane, nema novaca, nema posla, nema krova nad glavom, previše godina za bilo kakav duži posao, ako je uopće tko uzme...

Kako da dokažem da se taj čovjek, na koncu, nikada nije držao slova zakona, pa čak ni onoga što je potpisao prilikom vjenčanja. Ni u dobru, ni u zlu, ni u zdravlju, a bogme ni u bolesti...nikada i ništa.Definitivno.
Jel' postoji način da se to dokaže?

Molim da mi netko objasni - što? Kako? Gdje?


Mislim, danas je jedan od onih dana kad se pitam : PA, POBOGU, DOKLE TAKO? I ZAŠTO?

Pa gdje je tu ikakva i bilo kakva pravda? Kako je moguće da taj netko, samo zahvaljujući tome što ima povlasticu da radi, da je nekad davno dobio igrom slučaja nekakav stan, danas zajebava, maltertira, nekažnjeno od Boga i zakona izbjegava evidentno sve svoje obaveze, a pri tom ispada u očima zakona baš jedan dobar, jadan, skrban otac i muž, koji, eto, ima ženu kurvetinu, raspikuću i aždaju? Lošu majku, "čija su djeca kreteni baš zato jer ih ona odgaja"?


Znam, ZNAM, da nisam jedina. Znam i to da ima žena sa puno većim problemima kad su takve stvari u pitanju.

I ne pišem ovo samo radi sebe.
Pišem ovo radi svih žena, a ima ih gdje god se okrenete, koje život(inj)are, podnose, tuguju, plaču, trpe zato što su ipak u ovom društvu i u ovom svijetu bića drugoga reda.
Deklarativno, one su zaposlene.
Deklarativno, one su nježniji spol, vrijedan pažnje. Što se vidi po reklamama u novinama, jumbo-plakatima i općenito po odnosu prema njima.
Deklarativno, imao je pravo onaj veleumnik u Saboru, kad je onomad rekao.."Vi ste više za madraca, nego za mudraca!"
Deklarativno, one su ljepši spol, što se vidi po ponašanju prema njima...
nedavni post o jebozovnosti...

GADI MI SE SVE OVO!!
Gadi mi se uopće razmišljati o tome da netko može biti toliko pokvaren, da može tako i na takav način skidati svaku odgovornost i obavezu sa sebe.
Padaju mi na pamet stvari kojima bih se mogla svetiti i osvećivati, dovesti personu Zagušljivoga na prosjački štap časkom...ali osim što je to ispod mog nivoa, uvijek me progoni misao, a i dogodilo mi se ponekad - ne učini drugom ono što ne bi želio da tebi učine...i imam dojam, da ako bilo što loše napravim, da mi se istom dvostruko vrati...k'o bumerang...Pa, jebemti takav kroj, krivi i nahereni....


Ne znam. Nisam pametna, nikako...

Valjda će me prosvijetlit zadnji čas.

- 12:33 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 19.03.2007.

VEĆ VIĐENO....VIŠE PUTA + UPDATE

Piše, elem, ovako:
"Stotinu vrtićke djece na političkom skupu u....", naravno, kod nas.
Predizborno vrijeme.
Pričanje gluposti, prevrtanje starih floskula u, čak više i ne tako novom ruhu.
Pa neka raja vidi da se nešto radi.

Do sada je vjerna publika na skupovima bila barem punoljetna.

No, interes je opao.
(Tko li zna zašto, dobije čokoladu. Od keksa, ali bez branda...jer je jeftinija.)

A broj treba popuniti.

Pa se vrla čeljad domislila jadu. I našla neku novu publiku.
Malu, malecku.
Za koju se zna da uči imitiranjem odraslih. I svojih bližnjih, a bogme i drugih koje gleda.

***
Sjećam se sebe. Svoje kape i marame. I svake godine dvaput gledanja "Sutjeske" i "Neretve". Bogme, dobro su nam to u glavu utuvili, a vidim i ostalom dijelu moje generacije...znamo dijaloge na pamet, još uvijek..i glumce...i radnju...i srcedrpateljne scene...
I sjećam se prvog razreda osnovne, kad nas onomad izvukoše na cestu, naravno, u kapama i maramama, stavili nam i zastavice u ruke, nekima plavo-bijelo-crvene sa zvijezdom, nekima crvene sa srpom i čekićem - žutim. Papirnate, doduše, pribijene čavlićima za neobrađene dašćice, pa nam se iverje u prste upikavalo. No, bol smo izdržali! Pionirski! I vikali po cesti ko sumanuti "Trst je naš!" Po cijeloj dužini rute od Ambasadora do Slatine i nazad...I odslušali neke velike ljude koji su urlali u mikrofon...sjećam se i ispisanih transparenata, nešto "Zona A, zona B"...kasnije sam shvatila o čemu se radilo.

Hoću reći, sad sam ozbiljna, kako je lako bilo u tako malom djetetu izazvati euforiju i neku radost sudjelovanja u nečemu o čemu pojma nema. Vidi ljude oko sebe u istom takvom raspoloženju ( da li iskrenom?), a euforija se časkom prilijepi zakonom psihologije mase.

Znamo kako sve to završava. I danas gledamo na TV-u kako guraju djecu tamo gdje im uopće i nikako nije mjesto. U nekim zemljama toj istoj djeci i u ruke guraju nešto što nije ni za koga, a kamo li za djecu.

I što sad mi ovdje, kao jedna kulturna, europska, inteligentna, napredna nacija radimo?

Isto ono pred čim se snebivamo kad to vidimo negdje drugdje.

I čemu sve to?Jel' to netko misli da će si stvoriti potencijalnu glasačku masu za budućnost? Nismo li to sve već jednom gledali? I sprdali se s time? pa čak i oni koji čine istu stvar danas?

Gospodo, uopće nije bitno iz koje ste stranke, za to me čisto boli...Bitno je da ste iz stranke odraslih, punoljetnih, odgovornih ljudi, koji si ni u ludilu ne bi smjeli dozvoliti ovakve gafove.
I uopće nisu bitna vaša opravdanja da su djeca došla sa roditeljima - kako to samo tamo i odjednom sada? - da nitko nije nikome sugerirao - da budem blaga - da dovodi djecu, da vi o tome pojma nemate - mo'š mislit...

Ne ponovilo se jadno vrijeme mahanja zastavicama. Kojem se svi rugamo i danas.

Pustite taj mali naraštaj da raste onako kako priliči djeci u jednom demokratskom društvu (demokratskom?)..da jednom sami odaberu što će i kako će.

Ovo ne služi nikome na čast, a najmanje onima kojima uopće pada na pamet da takve stvari organiziraju.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket



UPDATE, 21:10

Naišla...možda bi bilo bolje djecu više učiti kako da ne dođe do ovakvih stvari...sad ostavljam po strani osobu Michaela Jacksona, bitna je poruka...i pouka...

Earth Song

- 21:09 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 17.03.2007.

JEDNA GREŠKA NA ŽENI

Dobivam svaki dan mailom svakojake stvari, zabavne poučne, smiješne, tužne...ali ovo me se jako dojmilo...haha, tko zna zašto?

JEDNA GREŠKA....NA ŽENI

Kada je Bog stvorio ženu, došao je do šestog dana, radeći prekvremeno.
Jedan Anđeo je došao i upitao ga:

“Zašto trošiš tako puno vremena na nju?”
Bog odgovara:
“A jesi li ti vidio sve spefikacije, koje sam napravio da je formiram?"

Evo, vidi:

“Ona mora znati prati, ali ne smije biti od plastike, imati više od 200 pokretnih zglobova,a svi moraju imati mogućnost za zamjenu, i usput svaka dijeta mora funkcionirati, i još mora imati krilo za najmanje četvero djece… u isto vrijeme treba znati dati poljubac, izliječiti od jednog povrijeđenog koljena do slomjenog srca, i sve to mora raditi samo sa dvije ruke.”

Anđeo se začudio svim tim zahtjevima:
“Sa samo dvije ruke?….Nemoguće!“
I ovo je samo standardni model ?!
Pa će Bogu:
“To je puno posla za jedan dan…pričekaj sutra, pa je dovrši“.

"Ne želim to!", protestirao je Bog. "Tako sam blizu da dovršim ovo biće, meni toliko drago.
Kad se razboli,sama će se izboriti za svoje ozdravljenje, i moći će raditi 18 sati dnevno."
Anđeo se približio i dotaknuo ženu.


“Bože, kako si je napravio taku meku?”

“Je, mekana je”, kaže Bog, "ali napravio sam je da ima i veliku snagu. Nećeš vjerovati što sve može učiniti i izdržati.”

“A može li misliti?" pita Anđeo.
Bog odgovara:
“Ne samo da može misliti, ona može i surađivati i dogovarati se."

Anđeo je ugledao nešto što mu je privuklo pažnju..., pa dotakne ženino lice..

“Bože, izgleda da ovaj model ipak ima jedan propust. Rekao sam ti da previše stvari stavljaš na nju..."

“Nije to nikakav propust…to je jedna suza”, ispravi ga Bog.

“A zašto to, čemu služi?" upita Anđeo.


I Bog kaže:

Suza je njezin način da se izrazi, njena tuga, njena ljubav, njena samoća, njen bol i njen ponos.”

Ovo je ostavilo jak utisak na Anđela:
“Ti si genijalac, Bože. Na sve si mislio! Žena je sjajno biće!!”


To je istina!
Žena ima snagu, zato joj se čovjek divi. Ona podnosi teškoću, nosi tugu, ali zna za sreću, ljubav i svoje mišljenje.
Ona se smije, kad želi da vrisnuti.
Žena pjeva, kada želi plakati. Plače kad je sretna i smješka se kad je nervozna.

Bori se za ono u što vjeruje.
Ona je protiv nepravde.
Ne priznaje “ne” za odgovor, ako ima drugi i bolji način za rješenje. Sve od sebe daje za svoju obitelj. Ona prati prijateljicu liječniku, zato što se ova boji.
I žena voli bez granica...


Ona plače od sreće kad joj djeca nešto novo u životu dožive, raduje se dobroti svojih prijatelja.
Sretna je kad čuje za neko rođenje ili vjenčanje.

Njeno srce se lomi kada čuje za smrt neke drage osobe.
Tuguje za izgubljenim voljenim osobama, ali je jaka i kad nema više ništa za što bi se borila.
Žena zna da jedan poljubac i jedan zagrljaj može izliječiti slomljeno srce.


"ALI....", Bog će zabrinuto:

"IMA JEDNA GREŠKA KOD ŽENE...i ne znam kako da je ispravim...

ONA ZABORAVLJA KOLIKO VRIJEDI. "


P.S.
Pokažite, ispričajte ovo svojim prijateljicama, poznanicama, dragim ženama...da ih podsjetite koliko su fascinantne.

No, svakako to pokažite i nekim prijateljima, muževima, dečkima, sinovima...muškarcima...jer i njih ponekad na sve ovo treba podsjetiti.



- 22:30 - Komentari (15) - Isprintaj - #

OD SVEGA POMALO...


A tako je sav nekako.....nevin!
Naravno, svatko je nevin dok mu se ne dokaže suprotno. Ne prejudiciram, samo više ama baš nikome, apsolutno nikome, ne vjerujem.
A baš je bio, onako, jadničak...u onom crnom kaputu, nikome na putu, sa sportskom torbom i najnužnijim stvarima za jedno popodne u pritvoru...I nježan pogled, lice paćenika uz zamolbu..."Mogu li vas nešto zamoliti? Molim vas, ostavite me na miru..."
Bože moj, srce bi čovjeku moglo prepuknut. Ako ne to, a ono bar proplakat...

Proplakala familija i prijatelji, pa preko noći skupili jedan mali milijunčić eurona...A on, siroče, ipak ostao u pritvoru malo duže...jer je završilo radno vrijeme banaka.
CCCCCCCCC....Europa...

Ne znam samo, da nekome od ovih 17,5 % građana Hrvatske, kaže statistika, koji žive na rubu siromaštva, slučajno zatreba za lijek, liječnika ili operaciju...pa da familija i prijatelji krenu u potragu za lovom...Pričajući o tome, svi imamo iste misli, otprilike: "E, da istresu naopačke i mene i moje prijatelje, a bogme i familiju, ne bi se tu baš previše pomogli..poneka desetina tisućica kuna...i to ako netko kredit digne..."

Ah, tko zna što će se iz toga još izrodit.

Možda k'o sa Jakšom sa Korčule...eto, curi mu je ukinuta suspenzija, može dalje lijepo odvjetničariti i prati, ispirati...
A USKOK...traži izuzeće suca u njegovu slučaju, jer sudac uopće nije naklon...Krunsku svjedokinju strpao je u pritvor, odvjetnicu pustio, njemu ne može dokazat ništa, doli nelegalno posjedovanje oružja...a tko ga posjeduje legalno?

Ali, nabitnije od svega je to što Nikolina Pišek ide kod Glumičića..ili nekog sličnoga kova...shvatila žena da joj je guza prevelika, pa, eto, da to malo korigira....

Baca me u očaj. Više ne prolazim pokraj ogledala, zapravo prolazim, ali širom zatvorenih očiju.
Jer:
nos mi baš i nije neki...obraščiće bi trebalo stanjiti, pa potegnuti prema gore, skroz do obrva...

O cicama nećemo, ipak su prošle četiri torture...dugotrajne...čudne mjene od broja 2 do broja 5 i natrag...Znači, cice: silikoni,zatezanje,rastezanje, podizanje, žbukanje, završna obrada...

Trbuh? Aaaaaaaaaaaa......e, tamo bi trebalo piknut jednu veeeeliku iglu, sa veeeelikim loncem ispod...pa odležat, recimo , jedno 24 sata....Onda, usput jedno par rebara poskidati, tek toliko da se ona preostala, zaostala koža može dobro zategnut.
Iza leđa.
U mašnu...zlu ne trebalo...

Guza. Podizanje do lopatica...najmanje...oblikovanje, učvršćivanje,tiplanje, prikivanje, ama kako god zna...

Noge? Ne znam, ali kad se budem usudila pogledat u ogledalo, smislit ću već nešto...možda, recimo, promijenit kosti, čašice koljena...nešto škripuckaju zadnje vrijeme...Tek toliko, čisto općeg dojma radi...

I, na kraju, LOBOTOMIJA.
Da mi ubiju centar za percipiranje ovakvih pizdarija koje se nađu i na naslovnicama dnevnih listova.
Da ne reagiram na njih.

U međuvremenu, žaliti ću za jadničcima koji su nepravedno optuženi.Plakati za vremenima, ratnima, kad su moji ljetni susjedi ispijali hladan šampanjac na posebno za njih pripremeljenim ležaljkama na plaži,pod teškim suncobranima, dok su njihovi ljetni sumještani prašili po Lici. Sa oruđem koje...ah, pusti mama...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

- 10:01 - Komentari (4) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.03.2007.

NEPLANIRANO JUTRO

Mezimica je, kao, bolesna....Zapravo, i opet se vrzma okolinom neka brzopotezna viroza, s bolovima u trbuhu i mišićima, doduše bez temperature...par sati, i to je to...
Pa smo ostali kući, a kad je već tako, pa joj skoro nije i ništa, dobili smo na poklon i jedno neplanirano jutro:))


Dakle, ovo nam je bilo za dobrodošlicu...tko je rekao da nema ribe?

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Povratak u pratnji galebova, znači, i tu ima nešto...
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Riba se odmah čisti, a galebovi čekaju svoj pošteno zarađeni dio...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Oni kojima se čini, a premišljaju se...da, da, to je "Rivica", ali u novom, proljetnom ruhu...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


A mi, ovako "bolesni", zasladili smo se...pa, bolesni smo, jel'?

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

(a hoće li me netko tužit za reklamiranje?)

Proljeće je definitivno stiglo...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


..a konačni dokaz su, ove godine ipak puno ranije, preko noći iznikle ciklame...iliti "pasji zubovi" kako ih djeca zovu

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

- 13:17 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 14.03.2007.

ODE JOŠ JEDAN DAN...

14.ožujak, nešto prije 18 sati...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


...a jeste li ga pametno iskoristili?

- 18:12 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 13.03.2007.

INFORMACIJE.......ŠKOLSKE

Čudna stvar, te informacije.

U prošlom stoljeću, kad sam ja išla u školu, Ona se obično sa informacija, roditeljskih sastanaka vraćala u crno-bijeloj tehnici.
Ili:" srce mi je bilo veliko, ponosila sam se tobom pred svima" ili: "propala sam u zemlju od srama, kako si me samo osramotila".
Mislim.
I danas, nakon svih tih godina, a i u nekom novom stoljeću, imam isto mišljenje o tome kao i onda.
Em ti nemaš šta bit ponosna,em nemaš šta u zemlju propadat zbog mene i mojih uspjeha ili neupsjeha.
Osim toga, da nije bila histerična i brojčano osjetljiva, znala bi sve što se zbiva u školi, pa ne bi niti morala ići "sramotiti se" ili " ponositi se".

No, pustimo to na stranu. Pustimo na stranu i 5,0 kroz cijelu osnovnu. Kasnije već nešto gore...Kad se samo sjetim kako me lupio pubertet u prvom srednje...i kako sam se osjećala...brrrr, grozno, fuj, uopće ne zavidim djeci i mladim ljudima koji to proživljavaju na takav način.Ma, ni na koji...

******

Ne znam kako je u drugim školama, ali kod nas, na cijelom otoku, zadnjeg ponedjeljka u mjesecu, imamo čoporativne informacije. Pojedinačno kod razrednika, a po potrebi i kod predmetnih nastavnika i profesora, psihologa.
I to cijelih sat vremena, od 17 do 18...

Bude veselo. Ni inače ne volim čekati, pogotovo ne tamo gdje realno ni ne trebam čekati, a kamo li na ovakav način.

E, sad, kako to izgleda? Napominjem da u tu školu idem kontinuirano već 17 godina, bez pauze...gledam iste ljude, roditelje, profesore...i uvijek, ali uvijek jedna te ista priča.
Uvijek i neizostavno jedni te isti roditelji.
Roditelji kojima je, na žalost, jedina, vječna tema razgovora: "što imaju za zadaću? Kad imaju kontrolni? Kad će ih pitat? A moj/a ništa ne uči, ne znam što ću s njim/njom...", pa onda: " A koliko je tvoj/a dobio/la?, A ona moja će ispalit na živce, pa da vidiš koliko su joj toga dali za učit, pa kako će se upisat, pa više nema nokte...".

Ama, daj, ženo Božja, pa reci tom djetetu da nije cilj popiz*** do kraja osnovne, nego živjeti život!!!!!!!!
A, ne, nego je još svojom histerijom i napetošću i više tjera da poludi...ma:((

No, interesantno je to da u toj sviti roditelja uvijek prednjače baš oni koji bi, po mojoj procjeni, trebali imati najmanje problema sa svojom djecom. Sve su to mahom odlični, manje vrlo dobri učenici. I sad, ti roditelji uporno dolaze na informacije, sa izrazom velike brige na licu, strepnjom čak (ajme, kako ću dobit po repu radi ovoga!!!). E, ali ne samo da dolaze, neka, i to je OK...na stranu to što sam ja čudak...

Nego što vise, pobogu, unutra po pola sata, tričetvrt sata, k'o da iza njih nema ama baš više nikoga na tom svijetu!! A do maloprije su tako prijateljski razmjenjivali upute o pravilnom odgoju djece, ono, ponašanje u društvu, briga o drugome, blablablabla...da bi primjerom odmah pokazali kako se to i provodi u djelo!!

Nisam izdržala zadnji put, nakon što sam, normalno, odustala od čekanja...pa sam pitala jednog roditelja: "A, dobro, pa šta više imaš čut, da toliko visiš unutra?"...Pa će roditelj sa vragolastim smješkom:"Grebem se za ocjene za 8. razred..." (klinci su u 5., da ne bude zabune)...a moj jezik pogani, nisam ja, časna riječ, brzinski je opalio: "Ma, da, to bi trebala bit šala, ali meni se čini da je to upravo tako!"...i odem.

Iskerno, idem na informacije, jer moram. Da me tete zapišu da sam bila, da ne ispadne da ne vodim brigu o potomcima svojim vrlim, ljubi ih majka lude...(jabuka ne pada daleko od stabla, naročito ako je stablo jabukovo, rekao bi Hugo...)

Ako uspijem stić na red, uđem, tete uredno otvaraju imenike, ali mene ocjene ne interesiraju iz jednostavnog razloga što ih znam...reći ocjenu kad se dođe doma, bilo dobru ili lošu, isto je kao i dobar dan...bez euforije, bez straha, bez posljedica...Ne nagrađujem ocjene ni novcima ni slatkišima ni obećanjima ni ucjenama...a toga ima na sve strane, ne biste vjerovali koliko...to bi mi bilo otprilike, kao da tražim da me svaki dan nagrade jer sam, npr. skuhala ručak...ili oprala suđe...mislim, ne znam.
Još manje bih to ikada upotrebljavala kao motiv za nekakav rad u školi...izlišno je objašnjavati, jer je to meni nebuloza, totalna.
E, a kad tete otvore imenike, volim pogledat njihove opaske sa strane...one već nešto govore...u principu, i to mi je više-manje poznato, jer i o tome podosta znam, točno onoliko koliko i djeca.

Zapravo, ne znam zašto su uvijek ocjene ono što i jedna i druga strana uzimaju kao najvažnije kod informacija. Nekako mi je logično da roditelj i dijete (osim ako je dijete stvarno problematično, tu se ograđujem!), imaju toliko povjerenja jedno u drugo, da će dijete sasvim normalno reći što se događalo i kako je nešto savladalo. Ne razumijem gdje je tu uspjeh u odgoju, kojim se svi dičimo, ako ti ono malo stvorenje neće reći da je dobilo 3,2 ili 1, jer ga je strah.
Kako nekoga može biti strah nešto reći roditelju, ako su odnosi zdravi, ako postoji povjerenje? Čega ga je strah? Batina, kazne, čega?
Jedno s drugim meni ne ide, pa onda znači da ni ti odnosi nisu baš nešto...

I onda, kad otvore imenike, a ja ne reagiram kako se očekuje, tete gledaju, kao, po šta sam ja to došla.
Pa da vidim kako mi se djeca ponašaju, da li imaju kakvih problema, kako se socijaliziraju, kakvi su u grupi, a kakvi kad su sami. Pa da usporedim s njihovim ponašanjem doma, kad su sa mnom...tek toliko da vidim kako se i kamo razvijaju...pretpubertet je tu, hormončići divljaju...

Da, kaže teta, ona vam je malo popustila...Ama, kako neće popustit, pa dijete se zaljubilo, ide u školu samo da vidi onog ljepotana, koji, kad prođe, cure padaju k'o čunjevi!! Pa je pala i ona, ženo, aloooo..

"A, da", kaže teta, "rekla mi je da se zaljubila..."

No? I ? Amnezija? Ne sjećaš se sebe u to doba? Proljeće i to?

A ljubimac majkin i škola? Ma, da...ide, ide on u školu, svaki dan, bez greške...Stvarno ide:))
E, sad, kakve koristi od toga, to je već druga priča. Njemu je dobro, tamo su mu prijatelji (!), cure - kako samo mirišemo i kakve frizure smišljamo ujutro! - , pa se svađaju, pa se mire, pa proučavaju jedni druge...

I isprofiliralo se. Dečko definitivno i konačno ne želi ni čut za stvari koje ga ne interesiraju. Zato one druge, interesantne, ne da su naučene, nego se i samoinicijativno dodatno traže informacije.
I to je to.
Tako i ocjene osciliraju, i to bez sredine.

I šta da mu ja radim? Da ga pribijem za stolicu, iznerviram i sebe i njega, posvadim se, postavim očito nemoguće ciljeve...I? Što sam učinila?

Ama baš ništa. On i onako neće to napraviti, niti naučiti...Počet ćemo,radi neke glupe amebe rušit svoje dragocjene odnose...amebe će i dalje bit tamo gdje su i do sada bile, a naši odnosi?

I, na koncu, pojam ocjene.
Vidim djecu koja već u prvi razred dođu jednostavno prestravljena brojkama, naročito jedinicom...samo visi u zraku ona m isao" ajmeeee, ako ne budem dobra/dobar u školi, dobit ću jedinicuuuuu"..to me podsjeća na one famozne roditelje koji plaše djecu policijom i psima...pa se čudom čude što im klinci doživljavaju frazove pri susretu sa istima...

I onda se ta poistovjećenost sa ocjenama vuče do kraja školovanja...
ja = ocjena;
ja = brojka;
veća brojka = više vrijedim;
manja brojka = manje vrijedim:

Dakle, po cijenu bilo čega, pa i svoga zdravlja, noktiju i prišteva, ja jednostavno moram imati velike brojke...a tako misli i moja mama.

A sve bi moglo biti puno jednostavnije.

- 14:06 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.03.2007.

fdngodfihgdfjghdpifj

gfhigdsčjigsšgjšsgjšdfjgofhgpfhdhohjdfjdofj

- 08:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

********

Ponekad me uhvati.
Ha, da je samo ponekad...bilo bi dobro...
Stalno su tu, i onda te odjednom, nakon nekog vremena pošto su otišle, prizemlji saznanje: odrasle su.
A činilo se kao da će trajati čitavu vječnost, to je bilo stanje, normala, prermanentnost...

I onda, odjednom.....

Uživajte u svojoj djeci, uživajte uz svoju djecu. Slušajte što govore i kad vam se ne obraćaju. Živite ih.
Zna ponekad biti naporno, čovjek bi najradije iz kože iskočio, ali sve je to ništa.

Moje ljubavi

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

- 00:21 - Komentari (17) - Isprintaj - #

subota, 10.03.2007.

BURA, MENDULA.....I OSTALO...

Zapuhala je, konačno.
Snažno, oštro, kako samo ona zna.
A nedostajala je, priznajem.

Da raščisti.
Zrak, more, dušu, misli.
Da osvježi.
Razbistri.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket



Kad mendule procvitaju....

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

*******************

No, da ne bi bilo da se ništa ne radi...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

...i ne klopa...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Tako.
Večeras imamo pučku veselicu u Društvenom centru...postosmomartovsku, a u ime istoga...a možda i odem, tko zna...

- 17:55 - Komentari (6) - Isprintaj - #

SJEĆANJA...NEKA

Ovaj čovjek već je dobrano prašio po stageu i festivalima kad sam se ja rodila...Znam da nam je kuća uvijek bila puna ploča, tata je veliki zaljubljenik u glazbu. Imam i fotografije na kojima sam ja, u jastuku, a kraj uzglavlja - obavezan tranzistor...He,valjda je i danas to baš zato tako, nema trena bez glazbe yes
Sjećam se LP ploča Pletersa, Ray Charlesa, Domenica Modugna, Silvie Vartan...i jednog fantastičnog mješovitog zbora, ne mogu mu se imena sjetit...
Sjećam se da je to bilo vrijeme kućnih zabava uz malo troška, a puno veselja i druženja.Plesao se cha-cha-cha... Već prije dosta godina tvrdila sam da je generacija mojih roditelja zapravo bila zadnja koja je stvarno mogla uživati u životu, bez opterećenja, stresa, depresije...
No, svako vrijeme nosi svoje...
Čula sam jutros ovo na radiju...pa potražila...i našla.
Ponekad, kad čujem stare, prastare melodije, pratim ih samo ovako, a dala bih ruku u vatru da ih nikad nisam čula...bit će to onaj tranzistor pokraj uha u najranijoj dobi yes

Možda nekog podsjeti na mladost, djetinstvo..

Adriano Celentano

- 08:54 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.03.2007.

LJUBAV....

U nedostatku pametnijeg posla, odgledali i mi spomena totalno nevrijednu "Doru".

Ona, 10 godina:"Mama, pa sve su pjesme ljubavne, ne samo tu, nego i inače...svi su ili sretni, a više nesretni. Kako to?"

Ja, 43 godine: "Dijete, čovjek uvijek priča o onome što ga najviše, tišti ili raduje...Vidiš , pametno moje, stvarno, rijetko tko pjeva o automobilima, kućama, poslu i novcima, a kamo li garderobi!" naughty

Prošlo je od toga već neko vrijeme, al' meni se stalno vraća ushićeni izraz lica djeteta koje je "shvatilo". A slatko ih je gledat kako rastu i kako "shvaćaju", misle svojim mozgom. Istina, usput se uče i nekim drugim, manje dobrim stvarima, ali to je život.

**********

Dakle:

Ljubav.

Pukne mene uvijek u ovo doba, malo proljeće, pa malo hormoni, pa malo nekakva nostalgija za prošlim vremenima, mada nisam to ove godine očekivala, zime nije bilo.
Al' me pukne pošteno.Valjda potreba za ipak još uvijek nedoživljenim, neisprobanim.
Onaj osjećaj da sam, hvala Bogu, još uvijek živa. Da nije sve zamrlo, umrlo. Da sve nedaće ovog svijeta, sva loša iskustva, patnje, nerazumijevanja, loši brakovi, prelomi, krahovi, ipak nisu ostavili traga na meni.

Pa uvijek nekako mislim da nije kasno za ljubav u životu. Onu pravu, makar i u stilu "Mostova okruga Madisson", realna sam, znam da u ovim godinama (ma, ne pretjerujem!), i sa ovim obavezama nema neke velike šanse za išta drugo...

Valjda je dozvoljeno sanjaritirolleyes
S nekom toplinom u srcu. S nekim osjećajem, onim osjećajem kad znaš da te nešto negdje jednom čeka, možda. S tim osjećajem, koji se valjda zove nada, želja, ali toliko jakim, da se podsjetim na onu "pazi što želiš - moglo bi ti se i ostvariti".

E, pa daj Bože, nek' se jednom i ostvari ono što želim.

Jer:

postoje ljudi koji su se, zahvaljujući svojoj duhovnosti, smjeru života, načinu razmišljanja i prvenstveno svom odabiru, naučili živjeti bez ljubavi, mislim na ljubav dvoje ljudi. Odnosno, našli su nešto čime kompenziraju nedostatak iste, ne priznaju ili im ona stvarno ne nedostaje.
U trenucima kad se nalaziš u fazama "ništa nema smisla", "ovo nije život", "što sam ja Bogu zgriješila?", a samo zato da bi preživio, čovjek se instinktivno ponekad priklanja nekakvim izvorima zadovoljštine duha. Pa čak i uspije, nakon brda pročitanih, što kvalitetnijih, što manje kvalitetnih knjiga samopomoći, autora duhovnjaka, samotnjaka...čak i uspije učiniti nešto za sebe. Možda dovesti se u red, možda ponekada meditirati, jednostavno zato da oslobodi mozak teških i skrivenih loših misli. Ponekad uspije čak neko vrijeme i ne misliti ni na što i to je dobar osjećaj. Priklanja se nekakvim metodama koje stvarno donose olakšanje i onda misli da je postigao to.

TO?

Koje to?

Mislim, znam - mada nikako potpuno, tek nešto malo mogu dokučiti - što znači voljeti ljude oko sebe. Otprilike znam što znači bezuvjetna ljubav, prakticiram je na djeci, ali nekako na ostalim pripadnicima ljudskog roda ne mogu. Možda nisam dovoljno uporna ili nisam plodno tlo za takva uvjerenja. Bit će da sam i ja malo plitka.
Znam što znači voljeti prirodu, znam što bi trebala značiti povezanost prirode i čovjeka, ali ne mogu zagrliti stablo, disati s njim i biti sretna.

Neki kažu da je to - to!

TO?

Koje to?

Stablo je hrapavo.
Stablo stoji na jednom mjestu.
Stablo NE PRIČA, mada ćeš ga čuti ako se jako koncentriraš...inače - ništa.
Stablo ti neće uz vratiti zagrljaj.
Stablo ti se neće zahvaliti.
Stablo neće disati s tobom.
Ono neće reći ništa što će te učiniti boljim čovjekom.
Neće ti svojim poljupcem izmamiti osmjeh. Onaj osmjeh koji traje danima, pa čak i u snu.
Stablo ti nikad neće dati onaj sjaj u očima, onu potrebu da samom sebi kažeš: ja sam sretan!
Neće te držati za ruku i biti tu kad ga najviše trebaš.Nećeš mu se moći nasloniti na rame i jednostavno biti i šutjeti s njim, a da istom znaš, jednostavno ZNAŠ, da i ono osjeća isto.

Stablu ne možeš reći : hvala Ti što postojiš. I da za uzvrat dobiješ onaj pogled...

Ništa na ovome svijetu ne može nadoknaditi ljubav čovjeka.
Ništa na ovom svijetu ne može biti tako lijepo kao ljubav čovjeka.
Ništa na ovome svijetu ne može nadomjestiti onaj osjećaj pripadnosti, potrebe za davanjem i primanjem, kao kad to čini čovjek čovjeku.
I ništa na ovome svijetu ne može ubiti potrebu za ljubavlju.

Oni koji me čitaju ,znaju i to koliko je ovaj post smion, a time i velik dokaz da ta potreba u ljudima nikada ne umire.Sigurno.

***I sad, stvarno : zašto su pjesme mahom ljubavne?

Pa, evo, otprilike:

Zato, jer bi me eventualni dobitak na lotu (ofucano, ali tako se to kaže!) možda učinio sigurnijom, dao mi slobodne ruke za rješavanje praktičnih životnih problema. Kupila bih stvari, namjerno kažem STVARI, kojima ne bih gledala cijenu, vjerovatno bih i neki posao pokrenula. Pa bi radila, vjerovatno dan , dan i po, dan i noć...I onda bi se, hipotetski, lova gomilala, a ja bih i opet kupovala stvari...ulagala, razmišljala...Djeca bi bila osigurana, ja bih se gubila u nekim drugim sferama.
I sve bi bilo krasno. Kućica u cvijeću, trava oko nje, a u garaži veeeeliki BMW, X5, ili Audi Q3 ili kakosevećzove....
I putovanja. I večere na lijepim mjestima. I wellnesi. I frizeri. I kremice, puder, šamponi.I skupe cipele....I egzotika...

Ali, meni to ne treba.

Meni treba samo jedan čovjek.Običan, topao, drag.
A njega ne mogu kupiti.

I, da ne bi bilo banaliziranja ili nesporazuma, nije riječ o seksu.
Kad vidiš dvoje vremešnih ljudi kako se drže za ruke i nakon 40, 50 godina zajedničkog života, kad vidiš izraze njihovih lica, onda znaš da nije stvar baš samo u seksu. Pa što god o tome Žuži pričala.

I kad bih trebala birati između dobitka na lotu i ovog drugog dobitka, koji je, realno gledajuć, manje vjerovatan, bez razmišljanja bih izabrala drugu opciju.

Istina, kombinacija jednog i drugog bila bi idealna, kud li lijepe sreće, ali nećemo pretjerivati...naughty


Za sada, ostaje pregrmiti još jedno proljeće, maštati, razmišljati "kako bi dobro bilo kad bi bilo...", paliti CD-ove sa raznim starim i nešto novijim stvarima, uživati u trenutku i potajno nadati se nečem, jednom, možda, nekad...ako...

Ali, i to je život! kiss


Kategorija posta: osobno, totalno osobno.










- 22:36 - Komentari (19) - Isprintaj - #

srijeda, 07.03.2007.

I OPET MALO DJECA....

Ovo je bilo na Božićnom koncertu, 28.12.2006., ali majka nije znala kako to sve, jel', skupa...
No, bolje ikad nego nikad!

Dakle, dječji zbor Mići boduli iz grada Krka, ekipa nije skroz na okupu, fali recimo, jedna trećina...Ali i u tom sastavu su jednostavno neodoljivi!

I, da, klavirska pratnja - maestro Vladimir prof.Babin, ne baš bilo tko:))
Zvuk i slika - čisto amaterski, bit će bolje:)


"Give it up!"



"Hit The Road, Jack!"






Nadam se da će se i jedan i drugi video otvarati bez problema....

- 12:14 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 06.03.2007.

PROLJETNI MIR


Photobucket - Video and Image Hosting

- 22:26 - Komentari (9) - Isprintaj - #

SNOVI PREHLAĐENOG UMA...... + UPDATE 06.03.07.

Koliko god bili za ili protiv, koliko god nekima bilo nerazumljivo, sladunjavo, komercijalizirano....Gibo zna.
Jednostavno zna.

I još k tome video uradak napravljen na svim mojim mjestima, u mom gradu, tamo gdje se, što sam starija, vraćam uvijek sa većom čežnjom i sjetom, tugom pomiješanom radošću...

...da mogu, rekla bih da je pjesma, spot, napravljen samo i upravo za mene....ponekad utonem pa čak tako i mislim:)


I, zbilja...divno je...





UPDATE:

Današnji post, tko pročit'o - pročit'o:)))
Kategorija je i onako bila: osobno, totalno osobno.
Oni koji su komentirali nemaju straha...sve je uredno copypaste spremljeno u arhivu, word, ladicu, na tavan...možda jednog lijepog dana osvane ponovno, možda na godišnjicu blogarenja...
Hvala na razumijevanju:)))

- 19:58 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.03.2007.

JOŠ ME DRŽI...

- 11:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

http://www.youtube.com/watch?v=-TcOUuGMMk8

- 10:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.03.2007.

ŠMRCAVA, KIHAVA, NIKAKVA...

...al' se ne da...jer nema temperature:

To što ne vidim, nema veze. Nisam prestala slinit i plakat od sinoć, rola, ona dupla je već pri kraju....a, fuj!

I još da me to tako ne nervira i ne izbacuje iz takta...

I još da ne moram ručak kuhati...

I još da vani nije tako nevjerovatno i nemoguće lijep dan...

A, dobro. Proći će.


Nego, da ne bi bilo da se ništa ne radi, evo živog dokaza:

Vatrogasno društvo organizira već godinama eko-akcije čišćenja i sređivanja okoliša u proljetnim mjesecima. Subotom se ljudi fino nađu, donesu sa sobom dobro raspoloženje i puno dobre volje.
Nakon obavljena posla, naravno, ide i klopa.Koja se spravlja na licu mjesta.
Ide i muzika.

Jer nije vatrogasni kombi samo za vatru gasit, a ne!

Ima on i zvučnike:))

Dakle, Vatrogasno društvo Njivice, ljudi iz Njivica i Omišlja. Vrijeme - katastrofa, južina, ona hladna, vlažna...ali da su i sjekire padale


Šteta samo da nije veći odaziv ljudi. Ma, nemam ni ja šta puno pričat, ovo mi je bilo prvi put, žao mi je što nisam prije bila. A znam da ću ići opet.

Photobucket - Video and Image Hosting

Photobucket - Video and Image Hosting

Photobucket - Video and Image Hosting

Photobucket - Video and Image Hosting

Photobucket - Video and Image Hosting

Photobucket - Video and Image Hosting

Photobucket - Video and Image Hosting

Photobucket - Video and Image Hosting

Photobucket - Video and Image Hosting

Aaaa, ova već pokazuje kamo stvari vode.....

Photobucket - Video and Image Hosting

- 12:22 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.03.2007.

NEINFORMIRANOST, NEUKOST, TRAČ, PANIKA + POST BR. 2, ILITI UPDATE


Što se događa kada čovjek nema pravu informaciju?

Što se događa kada se na veliko lamentira o stvarima o kojima se zna malo, površno ili skoro ništa?

Što se događa kada poluinformacija, nabačena rečenica i usput čuvena riječ krenu od ishodišta, preko ceste, preko dućana, do ambulante, pa natrag?

Dolazi do zastoja u komunikaciji, informacija se pretvara u najobičniji, ničim argumentirani trač.

Ako su neke stvari, kao bolest na primjer u pitanju, čak i u paniku.

PRIMJER PRVI:
Prije desetak dana u Novom listu bombastičan naslov o pojavi meningokoka u Osnovnoj školi u Krku. Rastrčali se novinari, TV, u Novom listu, istog dana čak i cijela druga stranica posvećena istom. Inače, protiv jedne vrste meningitisa djeca se procjepljuju od dojenačke dobi. Ne može ih se baš za sve cijepiti.

Meningokok je bakterija (tu informaciju dala mi je liječnica opće prakse), koja se pojavljuje u ovo doba godine. Prenosi se kapljičnim putem, egzistira sat do dva u idealnim uvjetima, dakle u vlažnim i toplim prostorijama, ali je i termički osjetljiva, pa brzo krepava.
Najpodložnija populacija su joj djeca predškolske dobi, pa malo manje osmoškolci, niži razredi, pa sve tako padajućom mogućnošću zaraze, do adolescentske dobi.
Malo je nezgodno to što sada ima jako puno djece koja su preboljela gripe i ine viroze, pa im je imunitet oslabljen, ali zato postoji prevencija. Recimo, čišći školski WC-i, prozračivanje prostorija, razreda (o, kad bi to tako bilo...), pranje ruku (rečeno je djeci da to čine, ali klinci kažu da to nitko ne kontrolira), po mome, recimo, dezinficiranje klupa...nije teško, ima sredstava, jednostavnih...

Ako dođe do bilo kojeg od simptoma te bolesti, tipovišene tjelesne temperature, podljeva po tijelu i osipa, momentalno se pristupa antibiotskoj terapiji, bez prethodne obrade, već pri samoj sumnji na meningitis. I izolira bolesnika.
To je to.

Međutim.

Na našem otoku sve su škole pod kapom Krčke.
Dakle, informacije bi trebale bit uvijek i za svih dostupne, pravovremene i iste.
Za Novi list lako. Novine i onako imaju interesa za "slučajeve" samo jedan dan.
Naravno da poslije prvog napisa, nitko više nije imao interesa - od novinara - da kaže i pita uopće nekoga kako se stvari razvijaju.

Poluinformacije: djeca koja su bila u doticaju s oboljelim dječakom, koji je završio u dječjoj bolnici na Kantridi, preventivno primaju antibiotsku terapiju. I odrasli također. Njih je oko sedamdesetak.
To se odnosi na grad Krk.Nisam provjeravala.
U Omišlju, navodno neka djeca također primaju istu terapiju.

Kako, tko, zašto, koliko je opasno ili nije, edukacija informacija - NIŠTA!
Da bi stvar bila bolja, svakog zadnjeg ponedjeljka u mjesecu imamo čoporativne informacije u školi. Nitko od zaposlenih nije izrekao niti jednu riječ.
Grupice roditelja razglabaju o meningitisu, časkom se možebitni razvoj događaja pretvori u ono: "a neću ga slat u školu, ma nema šanse da ide na taj izlet, jer tamo idu i ovi iz Krka, ma ja sam svoje pokupila s rođendana, jer je tamo bio jedan...."

Mislim, čemu to?
Usput, cijela frka je nastala baš toga dana jer je u školi u Omišlju bio i školski liječnik...ajme nagađanja...a čovjek je došao samo napraviti redovni godišnji sistematski pregled...ali raja u to ne vejruje, sigurno je on došao još radi nečega, pa onda opet nanovo...pleti, predi....

Ne zamjeram ljudima, i onako nas svi lažu.

Panika, pogotovo kad je bolest u pitanju, je lako prijemčiva.
Da bi stvar bila gora, prije nekoliko dana naglo je umro u Malinskoj jedan mladi čovjek, 28-godišnjak...naravno, isprve se nije znao uzrok, a to je, uz neinformaciju i poluinformaciju, opet izazvalo sumnju i paniku...

Sutradan je u novinama pisalo da je napravljena obdukcija, hitno, čovjek je umro od niza izljeva krvi u mozak, a ne od meningitisa...Događa se.

PRIMJER DRUGI:

Imamo Rome. Cijelo naselje u Omišlju. Godinama, možda i radi nespretnosti vlasti i lokalne samouprave, ali i predrasuda, stvari svako toliko zakuhaju. Pa smire. I to je život.

Najnovija priča: u prvom razredu, koji i onako broji mali broj djece, nalazi se i nekoliko malih Roma. Djeca k'o djeca, druže se, igraju se, možda bi ih trebalo pustit same da oni to međusobno uče, pa bi bilo puno bolje. Ovako, slušaju, htjeli - ne htjeli,odrasle, pa prenose njihove stavove u svoj život. Ali ide.
No, pojavili su se neki drugi, odrasli ljudi koji stvaraju tenzije.

Jer su zadrti, to otvoreno kažem, bez obzira na svoj dugogodišnji rad i školovanost.

I odjednom priča: separirali su razred. Odvojili su Rome, imaju poseban razred. Mislim si ja, eto općine-slučaja, ali novinara niotkud. Znači, nešto tu smrdi.

Pa pitam, onako usput, mamu jednog djeteta iz tog razreda, jel' to istina? Ma, ne, kaže ona...djeca, igrom slučaja, a ne svojom krivicom, nisu stigla izvršiti plan nastave, naročito iz matematike i hrvatskog, pa mali Romi u vrijeme tih satova budu u dnevnom boravku...dobro, vidjela sam ja danas da je taj dnevni boravak ispred škole i bez nadzora, ali to je već druga tema. Mali Romi jednostavno nisu zainteresirani i ne stignu pratiti nastavu onim tempom kako je to predviđeno...pa da ne bi svi patili...

Međutim, zašto i u ovom slučaju, koji je i te kako osjetljiv, nitko i opet nije dao nikakvu informaciju? Upravo radi toga jer imamo specifičnu situaciju u Općini?

Pa, za Boga miloga, dičimo se tehnologijom, svijetom kao globalnim selom, jer se sve odmah zna, svaka informacija je brza i pouzdana...kompjutori, mobiteli, novine, TV, radio, ina čuda...Oglasne ploče na svakom koraku, papiri, printeri, flomasteri ako treba...

A mi i dalje slušamo "radio Milevu", uživajući pri tom dodati vijestima i malo svoje zaprške...tek toliko da izbacimo iz sebe ljutnju i gorčinu...ne misleći pri tome koliko će i nama štetiti takvo nešto...

Ako ne nama, onda odgoju naše djece.


Živi i zdravi bili:))




POST BR. 2


SPIKE, NOTHING HILL: " Ti si najljepša žena na svijetu....O'š se je**t?"
Zimsko izdanje potpisnice ovih redova je otprilike ovakvo:

donji dio trenerke, tenisice, obična, najobičnija sportska majica, jakna i obavezna pederuša, ne da mi se torbe vuć sa sobom...ili vojničke hlače sa bezbroj džepova...u rijetkim prilikama, ono "za crkvu i doktora", obuče se suknja, koji gram šminke, cipela ili čizma srednje potpetice...ali vrlo rijetko.
A, da, perem se.
Redovito.
Svaki dan.


I eto.
Usput, nabacismo nešto zimskih kilica, o brojkama radije ne bih..jer bi ispalo da nije samo "nešto", nego malo više od toga...bit će bolje, trudimo se.

Navikla mama po ljeti slušati i doživljavati svakojake bedastoće, tipa, jel' bi, ne bi....
O pogledima, slinjenju, "znakovitim" seljačkim i dvosmislenim izjavama, nema smisla govoriti, osim u kontekstu mentalnog sklopa pojedinih muškaraca...nikako da shvate da nisu IN i da tim sranjima samo odbijaju potencijalnu žrtvu i lovinu...
A oni žive u uvjerenju da su i te kakvi zavodnici...

OK, to je ljetna shema. Odlaskom suncem napaljenih (s)tvorova, prestaju i doživljaji poniženih žena.
Tako je bilo do sada, tako bi trebalo po nekoj logici i bit.

Međutim, nije tako.

***

Jutro. Frka.Kasni se na školski bus. Nema druge, baci vodicu na kapkiće i vozi...obuci prvo pod rukom, brzo...češalj - ništa. Ajme, mama, bijela si k'o zid...ma, ništa, ljubavi, to dok se ne prokrvim malo...

Prošlo je dobro,a kad sam već tu, idem popit kavu.

I kreće doživljaj: prelazim cestu, sama, a sa povišenog balkona kafića, k'o u teatru, likovi iz Muppet showa,e, ona dva starca, da....a bilo ih je, krajičkom oka primijećeno, desetak...i moje savršeno oko ne može a da na primijeti ono, slinavo, otvorenih usta...uho mi nije baš tako savršeno, ali čula sam tišinu...

Ma, prasci jedni nijedni...ocvali malo više od mene...koji vam je qu....

I odoh....
Iskreno, da je to bila neka druga klijentela, pristojna i manje slinava, godilo bi to mom egu...ali takve, izgleda, majka sve rijeđe rađa...

***

Istog dana, kasnije popodne, javna ustanova.

"Ajde, dođi, zapalit ćemo po jednu dok čekamo."
"Dobro, ajde" - ono, nekako nije fora da bježim svaki put kad mi se muško obrati,(mada bi trebala!), naročito kad je do sada bilo pristojno, uvijek se pozdravimo, znamo se iz viđenja godinama, familiju čak njegovu, on moju...Iako, kad izvrtim film, sad kužim da su ti pozdravi ipak uvijek bili začinjeni, kako ja to volim reći, slinjenjem...Jesam spomenula da zapravo ne znam kako se čovjek zove? Prezime da, ali ime....jok!

"Ma, jel' se ti baviš kakvim sportom? (ma, šta je sad?!) "A, zašto? - pitam ja."Pa kad bi malo sredila liniju, znaš, još bi bilo i bolje..." (ma, vidi malo!) "A oprosti, pristojno ću ja, šta ti to imaš s mojom linijom? Mislim, koji qu... ti uopće imaš s mojim izgledom?"

"E, znaš, ja tebe već dugo gledam (a, ne,glupa sam), pa znaš...A i puno razgovaram sa ljudima, muškarcima, tu u gradu, znaš.(ma, vidi vraga - baš me zanima što je sljedeće - k'o da ne znam)...i svi te gledamo ( ma,jel'?), kad si tako...jebozovna "

Aaaaaa, mislim, stvarno dugo nisam čula da mi to netko tako lijepo kaže...ono, drito u nos, bez ustezanja i srama...jer je tolika seljačina da ne zna drugačije...i još je uvjeren kako visoko kotira...

Mislim, reći ženi drito u nos da je jebozovna, dragi moji potencijalni zavodnici, ne mene, već bilo koje žene, u najmanju je ruku gnjusno.Ne samo da je gnjusno, nego pokazuje kakvim mentalnim sklopom raspolažete.Ako žena i malo drži do sebe, nikada, ali nikada neće to shvatiti kao kompliment - gle mene, k'o da s imbecilima razgovaram, ili pećinskim ljudima! - , nego alarm na uzbunu, ono, bježi kud te noge nose. Uz uvjet da se žena zna savladat i ne reagirat, pa uteć bez da isti primjerak ne odvali šakom posred nosa, pa makar joj to zadnje bilo.
Žena u tom momentu guta knedlu, što od gađenja, što od poniženja. Pita se da li je moguće da su sve njene kvalitete, trud, pamet i ono što posjeduje stvarno svedene u jednu jedinu riječ : jebozovna?
I to "iskirčavo-brončano jebozovna", valjda želi dat do znanja da ima vokabular...izuzetno primamljiv i nadasve interesantan...

"Čekaj, malo, pa žena ti je tu par metara, mislim, poznamo se, koji ti je?" i dalje ću ja pristojno i, kao, iznenađeno."Ma, nema veze, ona jest pametna, ali ne kao ja...znaš, imao sam ti ja jednu, tes'o sam je 5,6 godina, ali samo dalje od mjesta A prema istoku i dalje od mjesta B prema zapadu...Znaš, ja sam ti jako oprezan...Ali, onda su se njih dvije sprijateljile, moja žena i ona, i sve ode..."
aha! Toliko o tome tko je ovdje pametan!!!!! Slatko se nasmijah muškoj gluposti!!

Primijetim usput da mu cipele nisu vidjele četke i paste valjda otkad su kupljene...primijetih da mu je kosa puna cementa, a zubi odvano neoprani...primijetih meni na majici...i crne nokte, valjda odvajkada...Zamamno i neodoljivo, nema šta...trčim!!!

"A da ja ipak odem malo do tvoje žene, da joj sve ovo malčice ispričam?" e, sad već smještam vragolasto-cinični osmjeh na lice, kao "imaš šanse".

"Ma, ne bi ti ona vjerovala...Voli ona mene."

Ma, mo'š mislit!

Da ne poznam tu njegovu ženu, još bi i progutala tako nešto. Ali izgleda da je ipak on taj koji ne poznaje vlastitu ženu, iako su više od dva desetljeća zajedno...k tome i poprilično glup.


Ma, da je to jedan primjer, jedna situacija, ne bih o tome blatila ovdje. No, to se događa redovito, i ne samo meni. I uvijek na isti ili sličan način, varijacije na temu...

No, prozvana sam, bila sam na redu, on ulazi zajedno sa mnom. Ooo, pristojnosti vrla...

I ne staje!! Lupila ga veljača valjda, što li?! K'o one ofucane mačore po kontejneru...pa ne vidi dalje od one stvari...

I, za veliko finale, kaže sljedeće, pred trećom osobom: "Ajd, čekaj me, pa ćemo na kavu...", smjestio teleće-molećivo-očajnički pogled...valjda bi to trebalo bit zavodljivo, ili me lovi na sažaljenje....A poznati ovisnik o kofeinu mu odgovara:"Ma, ne hvala, ne pijem kavu, pogotovo ne ovako kasno...ne bi mogla spavat...a, osim toga, imam i pratnju..."
"Ma, nema veze, neka on ili ona idu isto s nama..." ( ma, jel' bi sad u troje, možda?!?)...Nisam htjela više ništa reći, popiz*** sam, ali i dalje savršeno mirno rekla:

"Drugi put..." i usput ga znakovito potapšala po trbušini koja se razvukla zadnje vrijeme skoro pa preko....da.Kad malo bolje razmislim, on je ostavio dojam nekoga tko je uvjeren u svoj ispravan nastup. Vjerujem da nikada neće shvatiti da je gadno pogriješio i povrijedio.

I šalu na stranu, nije mi bilo ugodno. Najprije me uhvatio smijeh, pa bijes, pa nevjerica - to kod mene malo ide čudno dok mi dođe od stražnjice do glave - a na kraju sam bila žalosna. Jako. I bacilo me u bed. Jer mi je postalo jasno da, koliko god ja to ne priznavala, jako puno ljudi u meni vidi samo jedan obični objekt. A to ne želim biti.

Ne želim više nikada biti objekt za slinjenje, ona neka kojoj se može svašta reći, a ne platiti za to...ne želim da niti jedna žena doživljava poniženja takve niti bilo koje druge vrste, jer, konačno, vi neevoluirali potomci Adamovi - začeti smo isto, rođeni isto tako, pa bi shodno tome, nekom logikom, trebali imati i isti tretman.

Ljudski.

- 15:08 - Komentari (19) - Isprintaj - #

SPIKE, NOTHING HILL: "Ti si najljepša žena na svijetu...o'š se je**t?"



Zimsko izdanje potpisnice ovih redova je otprilike ovakvo:

donji dio trenerke, tenisice, obična, najobičnija sportska majica, jakna i obavezna pederuša, ne da mi se torbe vuć sa sobom...ili vojničke hlače sa bezbroj džepova...u rijetkim prilikama, ono "za crkvu i doktora", obuče se suknja, koji gram šminke, cipela ili čizma srednje potpetice...ali vrlo rijetko.
A, da, perem se.
Redovito.
Svaki dan.


I eto.
Usput, nabacismo nešto zimskih kilica, o brojkama radije ne bih..jer bi ispalo da nije samo "nešto", nego malo više od toga...bit će bolje, trudimo se.

Navikla mama po ljeti slušati i doživljavati svakojake bedastoće, tipa, jel' bi, ne bi....
O pogledima, slinjenju, "znakovitim" seljačkim i dvosmislenim izjavama, nema smisla govoriti, osim u kontekstu mentalnog sklopa pojedinih muškaraca...nikako da shvate da nisu IN i da tim sranjima samo odbijaju potencijalnu žrtvu i lovinu...
A oni žive u uvjerenju da su i te kakvi zavodnici...

OK, to je ljetna shema. Odlaskom suncem napaljenih (s)tvorova, prestaju i doživljaji poniženih žena.
Tako je bilo do sada, tako bi trebalo po nekoj logici i bit.

Međutim, nije tako.

***

Jutro. Frka.Kasni se na školski bus. Nema druge, baci vodicu na kapkiće i vozi...obuci prvo pod rukom, brzo...češalj - ništa. Ajme, mama, bijela si k'o zid...ma, ništa, ljubavi, to dok se ne prokrvim malo...

Prošlo je dobro,a kad sam već tu, idem popit kavu.

I kreće doživljaj: prelazim cestu, sama, a sa povišenog balkona kafića, k'o u teatru, likovi iz Muppet showa,e, ona dva starca, da....a bilo ih je, krajičkom oka primijećeno, desetak...i moje savršeno oko ne može a da na primijeti ono, slinavo, otvorenih usta...uho mi nije baš tako savršeno, ali čula sam tišinu...

Ma, prasci jedni nijedni...ocvali malo više od mene...koji vam je qu....

I odoh....
Iskreno, da je to bila neka druga klijentela, pristojna i manje slinava, godilo bi to mom egu...ali takve, izgleda, majka sve rijeđe rađa...

***

Istog dana, kasnije popodne, javna ustanova.

"Ajde, dođi, zapalit ćemo po jednu dok čekamo."
"Dobro, ajde" - ono, nekako nije fora da bježim svaki put kad mi se muško obrati,(mada bi trebala!), naročito kad je do sada bilo pristojno, uvijek se pozdravimo, znamo se iz viđenja godinama, familiju čak njegovu, on moju...Iako, kad izvrtim film, sad kužim da su ti pozdravi ipak uvijek bili začinjeni, kako ja to volim reći, slinjenjem...Jesam spomenula da zapravo ne znam kako se čovjek zove? Prezime da, ali ime....jok!

"Ma, jel' se ti baviš kakvim sportom? (ma, šta je sad?!) "A, zašto? - pitam ja."Pa kad bi malo sredila liniju, znaš, još bi bilo i bolje..." (ma, vidi malo!) "A oprosti, pristojno ću ja, šta ti to imaš s mojom linijom? Mislim, koji qu... ti uopće imaš s mojim izgledom?"

"E, znaš, ja tebe već dugo gledam (a, ne,glupa sam), pa znaš...A i puno razgovaram sa ljudima, muškarcima, tu u gradu, znaš.(ma, vidi vraga - baš me zanima što je sljedeće - k'o da ne znam)...i svi te gledamo ( ma,jel'?), kad si tako...jebozovna "

Aaaaaa, mislim, stvarno dugo nisam čula da mi to netko tako lijepo kaže...ono, drito u nos, bez ustezanja i srama...jer je tolika seljačina da ne zna drugačije...i još je uvjeren kako visoko kotira...

Mislim, reći ženi drito u nos da je jebozovna, dragi moji potencijalni zavodnici, ne mene, već bilo koje žene, u najmanju je ruku gnjusno.Ne samo da je gnjusno, nego pokazuje kakvim mentalnim sklopom raspolažete.Ako žena i malo drži do sebe, nikada, ali nikada neće to shvatiti kao kompliment - gle mene, k'o da s imbecilima razgovaram, ili pećinskim ljudima! - , nego alarm na uzbunu, ono, bježi kud te noge nose. Uz uvjet da se žena zna savladat i ne reagirat, pa uteć bez da isti primjerak ne odvali šakom posred nosa, pa makar joj to zadnje bilo.
Žena u tom momentu guta knedlu, što od gađenja, što od poniženja. Pita se da li je moguće da su sve njene kvalitete, trud, pamet i ono što posjeduje stvarno svedene u jednu jedinu riječ : jebozovna?
I to "iskirčavo-brončano jebozovna", valjda želi dat do znanja da ima vokabular...izuzetno primamljiv i nadasve interesantan...

"Čekaj, malo, pa žena ti je tu par metara, mislim, poznamo se, koji ti je?" i dalje ću ja pristojno i, kao, iznenađeno."Ma, nema veze, ona jest pametna, ali ne kao ja...znaš, imao sam ti ja jednu, tes'o sam je 5,6 godina, ali samo dalje od mjesta A prema istoku i dalje od mjesta B prema zapadu...Znaš, ja sam ti jako oprezan...Ali, onda su se njih dvije sprijateljile, moja žena i ona, i sve ode..."
aha! Toliko o tome tko je ovdje pametan!!!!! Slatko se nasmijah muškoj gluposti!!

Primijetim usput da mu cipele nisu vidjele četke i paste valjda otkad su kupljene...primijetih da mu je kosa puna cementa, a zubi odvano neoprani...primijetih meni na majici...i crne nokte, valjda odvajkada...Zamamno i neodoljivo, nema šta...trčim!!!

"A da ja ipak odem malo do tvoje žene, da joj sve ovo malčice ispričam?" e, sad već smještam vragolasto-cinični osmjeh na lice, kao "imaš šanse".

"Ma, ne bi ti ona vjerovala...Voli ona mene."

Ma, mo'š mislit!

Da ne poznam tu njegovu ženu, još bi i progutala tako nešto. Ali izgleda da je ipak on taj koji ne poznaje vlastitu ženu, iako su više od dva desetljeća zajedno...k tome i poprilično glup.


Ma, da je to jedan primjer, jedna situacija, ne bih o tome blatila ovdje. No, to se događa redovito, i ne samo meni. I uvijek na isti ili sličan način, varijacije na temu...

No, prozvana sam, bila sam na redu, on ulazi zajedno sa mnom. Ooo, pristojnosti vrla...

I ne staje!! Lupila ga veljača valjda, što li?! K'o one ofucane mačore po kontejneru...pa ne vidi dalje od one stvari...

I, za veliko finale, kaže sljedeće, pred trećom osobom: "Ajd, čekaj me, pa ćemo na kavu...", smjestio teleće-molećivo-očajnički pogled...valjda bi to trebalo bit zavodljivo, ili me lovi na sažaljenje....A poznati ovisnik o kofeinu mu odgovara:"Ma, ne hvala, ne pijem kavu, pogotovo ne ovako kasno...ne bi mogla spavat...a, osim toga, imam i pratnju..."
"Ma, nema veze, neka on ili ona idu isto s nama..." ( ma, jel' bi sad u troje, možda?!?)...Nisam htjela više ništa reći, popiz*** sam, ali i dalje savršeno mirno rekla:

"Drugi put..." i usput ga znakovito potapšala po trbušini koja se razvukla zadnje vrijeme skoro pa preko....da.Kad malo bolje razmislim, on je ostavio dojam nekoga tko je uvjeren u svoj ispravan nastup. Vjerujem da nikada neće shvatiti da je gadno pogriješio i povrijedio.

I šalu na stranu, nije mi bilo ugodno. Najprije me uhvatio smijeh, pa bijes, pa nevjerica - to kod mene malo ide čudno dok mi dođe od stražnjice do glave - a na kraju sam bila žalosna. Jako. I bacilo me u bed. Jer mi je postalo jasno da, koliko god ja to ne priznavala, jako puno ljudi u meni vidi samo jedan obični objekt. A to ne želim biti.

Ne želim više nikada biti objekt za slinjenje, ona neka kojoj se može svašta reći, a ne platiti za to...ne želim da niti jedna žena doživljava poniženja takve niti bilo koje druge vrste, jer, konačno, vi neevoluirali potomci Adamovi - začeti smo isto, rođeni isto tako, pa bi shodno tome, nekom logikom, trebali imati i isti tretman.

Ljudski.

- 13:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se