U nedostatku pametnijeg posla, odgledali i mi spomena totalno nevrijednu "Doru".
Ona, 10 godina:"Mama, pa sve su pjesme ljubavne, ne samo tu, nego i inače...svi su ili sretni, a više nesretni. Kako to?"
Ja, 43 godine: "Dijete, čovjek uvijek priča o onome što ga najviše, tišti ili raduje...Vidiš , pametno moje, stvarno, rijetko tko pjeva o automobilima, kućama, poslu i novcima, a kamo li garderobi!" 
Prošlo je od toga već neko vrijeme, al' meni se stalno vraća ushićeni izraz lica djeteta koje je "shvatilo". A slatko ih je gledat kako rastu i kako "shvaćaju", misle svojim mozgom. Istina, usput se uče i nekim drugim, manje dobrim stvarima, ali to je život.
**********
Dakle:
Ljubav.
Pukne mene uvijek u ovo doba, malo proljeće, pa malo hormoni, pa malo nekakva nostalgija za prošlim vremenima, mada nisam to ove godine očekivala, zime nije bilo.
Al' me pukne pošteno.Valjda potreba za ipak još uvijek nedoživljenim, neisprobanim.
Onaj osjećaj da sam, hvala Bogu, još uvijek živa. Da nije sve zamrlo, umrlo. Da sve nedaće ovog svijeta, sva loša iskustva, patnje, nerazumijevanja, loši brakovi, prelomi, krahovi, ipak nisu ostavili traga na meni.
Pa uvijek nekako mislim da nije kasno za ljubav u životu. Onu pravu, makar i u stilu "Mostova okruga Madisson", realna sam, znam da u ovim godinama (ma, ne pretjerujem!), i sa ovim obavezama nema neke velike šanse za išta drugo...
Valjda je dozvoljeno sanjariti
S nekom toplinom u srcu. S nekim osjećajem, onim osjećajem kad znaš da te nešto negdje jednom čeka, možda. S tim osjećajem, koji se valjda zove nada, želja, ali toliko jakim, da se podsjetim na onu "pazi što želiš - moglo bi ti se i ostvariti".
E, pa daj Bože, nek' se jednom i ostvari ono što želim.
Jer:
postoje ljudi koji su se, zahvaljujući svojoj duhovnosti, smjeru života, načinu razmišljanja i prvenstveno svom odabiru, naučili živjeti bez ljubavi, mislim na ljubav dvoje ljudi. Odnosno, našli su nešto čime kompenziraju nedostatak iste, ne priznaju ili im ona stvarno ne nedostaje.
U trenucima kad se nalaziš u fazama "ništa nema smisla", "ovo nije život", "što sam ja Bogu zgriješila?", a samo zato da bi preživio, čovjek se instinktivno ponekad priklanja nekakvim izvorima zadovoljštine duha. Pa čak i uspije, nakon brda pročitanih, što kvalitetnijih, što manje kvalitetnih knjiga samopomoći, autora duhovnjaka, samotnjaka...čak i uspije učiniti nešto za sebe. Možda dovesti se u red, možda ponekada meditirati, jednostavno zato da oslobodi mozak teških i skrivenih loših misli. Ponekad uspije čak neko vrijeme i ne misliti ni na što i to je dobar osjećaj. Priklanja se nekakvim metodama koje stvarno donose olakšanje i onda misli da je postigao to.
TO?
Koje to?
Mislim, znam - mada nikako potpuno, tek nešto malo mogu dokučiti - što znači voljeti ljude oko sebe. Otprilike znam što znači bezuvjetna ljubav, prakticiram je na djeci, ali nekako na ostalim pripadnicima ljudskog roda ne mogu. Možda nisam dovoljno uporna ili nisam plodno tlo za takva uvjerenja. Bit će da sam i ja malo plitka.
Znam što znači voljeti prirodu, znam što bi trebala značiti povezanost prirode i čovjeka, ali ne mogu zagrliti stablo, disati s njim i biti sretna.
Neki kažu da je to - to!
TO?
Koje to?
Stablo je hrapavo.
Stablo stoji na jednom mjestu.
Stablo NE PRIČA, mada ćeš ga čuti ako se jako koncentriraš...inače - ništa.
Stablo ti neće uz vratiti zagrljaj.
Stablo ti se neće zahvaliti.
Stablo neće disati s tobom.
Ono neće reći ništa što će te učiniti boljim čovjekom.
Neće ti svojim poljupcem izmamiti osmjeh. Onaj osmjeh koji traje danima, pa čak i u snu.
Stablo ti nikad neće dati onaj sjaj u očima, onu potrebu da samom sebi kažeš: ja sam sretan!
Neće te držati za ruku i biti tu kad ga najviše trebaš.Nećeš mu se moći nasloniti na rame i jednostavno biti i šutjeti s njim, a da istom znaš, jednostavno ZNAŠ, da i ono osjeća isto.
Stablu ne možeš reći : hvala Ti što postojiš. I da za uzvrat dobiješ onaj pogled...
Ništa na ovome svijetu ne može nadoknaditi ljubav čovjeka.
Ništa na ovom svijetu ne može biti tako lijepo kao ljubav čovjeka.
Ništa na ovome svijetu ne može nadomjestiti onaj osjećaj pripadnosti, potrebe za davanjem i primanjem, kao kad to čini čovjek čovjeku.
I ništa na ovome svijetu ne može ubiti potrebu za ljubavlju.
Oni koji me čitaju ,znaju i to koliko je ovaj post smion, a time i velik dokaz da ta potreba u ljudima nikada ne umire.Sigurno.
***I sad, stvarno : zašto su pjesme mahom ljubavne?
Pa, evo, otprilike:
Zato, jer bi me eventualni dobitak na lotu (ofucano, ali tako se to kaže!) možda učinio sigurnijom, dao mi slobodne ruke za rješavanje praktičnih životnih problema. Kupila bih stvari, namjerno kažem STVARI, kojima ne bih gledala cijenu, vjerovatno bih i neki posao pokrenula. Pa bi radila, vjerovatno dan , dan i po, dan i noć...I onda bi se, hipotetski, lova gomilala, a ja bih i opet kupovala stvari...ulagala, razmišljala...Djeca bi bila osigurana, ja bih se gubila u nekim drugim sferama.
I sve bi bilo krasno. Kućica u cvijeću, trava oko nje, a u garaži veeeeliki BMW, X5, ili Audi Q3 ili kakosevećzove....
I putovanja. I večere na lijepim mjestima. I wellnesi. I frizeri. I kremice, puder, šamponi.I skupe cipele....I egzotika...
Ali, meni to ne treba.
Meni treba samo jedan čovjek.Običan, topao, drag.
A njega ne mogu kupiti.
I, da ne bi bilo banaliziranja ili nesporazuma, nije riječ o seksu.
Kad vidiš dvoje vremešnih ljudi kako se drže za ruke i nakon 40, 50 godina zajedničkog života, kad vidiš izraze njihovih lica, onda znaš da nije stvar baš samo u seksu. Pa što god o tome Žuži pričala.
I kad bih trebala birati između dobitka na lotu i ovog drugog dobitka, koji je, realno gledajuć, manje vjerovatan, bez razmišljanja bih izabrala drugu opciju.
Istina, kombinacija jednog i drugog bila bi idealna, kud li lijepe sreće, ali nećemo pretjerivati...
Za sada, ostaje pregrmiti još jedno proljeće, maštati, razmišljati "kako bi dobro bilo kad bi bilo...", paliti CD-ove sa raznim starim i nešto novijim stvarima, uživati u trenutku i potajno nadati se nečem, jednom, možda, nekad...ako...
Ali, i to je život! 
Kategorija posta: osobno, totalno osobno.
