Što se događa kada čovjek nema pravu informaciju?
Što se događa kada se na veliko lamentira o stvarima o kojima se zna malo, površno ili skoro ništa?
Što se događa kada poluinformacija, nabačena rečenica i usput čuvena riječ krenu od ishodišta, preko ceste, preko dućana, do ambulante, pa natrag?
Dolazi do zastoja u komunikaciji, informacija se pretvara u najobičniji, ničim argumentirani trač.
Ako su neke stvari, kao bolest na primjer u pitanju, čak i u paniku.
PRIMJER PRVI:
Prije desetak dana u Novom listu bombastičan naslov o pojavi meningokoka u Osnovnoj školi u Krku. Rastrčali se novinari, TV, u Novom listu, istog dana čak i cijela druga stranica posvećena istom. Inače, protiv jedne vrste meningitisa djeca se procjepljuju od dojenačke dobi. Ne može ih se baš za sve cijepiti.
Meningokok je bakterija (tu informaciju dala mi je liječnica opće prakse), koja se pojavljuje u ovo doba godine. Prenosi se kapljičnim putem, egzistira sat do dva u idealnim uvjetima, dakle u vlažnim i toplim prostorijama, ali je i termički osjetljiva, pa brzo krepava.
Najpodložnija populacija su joj djeca predškolske dobi, pa malo manje osmoškolci, niži razredi, pa sve tako padajućom mogućnošću zaraze, do adolescentske dobi.
Malo je nezgodno to što sada ima jako puno djece koja su preboljela gripe i ine viroze, pa im je imunitet oslabljen, ali zato postoji prevencija. Recimo, čišći školski WC-i, prozračivanje prostorija, razreda (o, kad bi to tako bilo...), pranje ruku (rečeno je djeci da to čine, ali klinci kažu da to nitko ne kontrolira), po mome, recimo, dezinficiranje klupa...nije teško, ima sredstava, jednostavnih...
Ako dođe do bilo kojeg od simptoma te bolesti, tipovišene tjelesne temperature, podljeva po tijelu i osipa, momentalno se pristupa antibiotskoj terapiji, bez prethodne obrade, već pri samoj sumnji na meningitis. I izolira bolesnika.To je to.
Međutim.
Na našem otoku sve su škole pod kapom Krčke.
Dakle, informacije bi trebale bit uvijek i za svih dostupne, pravovremene i iste.
Za Novi list lako. Novine i onako imaju interesa za "slučajeve" samo jedan dan.
Naravno da poslije prvog napisa, nitko više nije imao interesa - od novinara - da kaže i pita uopće nekoga kako se stvari razvijaju.
Poluinformacije: djeca koja su bila u doticaju s oboljelim dječakom, koji je završio u dječjoj bolnici na Kantridi, preventivno primaju antibiotsku terapiju. I odrasli također. Njih je oko sedamdesetak.
To se odnosi na grad Krk.Nisam provjeravala.
U Omišlju, navodno neka djeca također primaju istu terapiju.
Kako, tko, zašto, koliko je opasno ili nije, edukacija informacija - NIŠTA!
Da bi stvar bila bolja, svakog zadnjeg ponedjeljka u mjesecu imamo čoporativne informacije u školi. Nitko od zaposlenih nije izrekao niti jednu riječ.
Grupice roditelja razglabaju o meningitisu, časkom se možebitni razvoj događaja pretvori u ono: "a neću ga slat u školu, ma nema šanse da ide na taj izlet, jer tamo idu i ovi iz Krka, ma ja sam svoje pokupila s rođendana, jer je tamo bio jedan...."
Mislim, čemu to?
Usput, cijela frka je nastala baš toga dana jer je u školi u Omišlju bio i školski liječnik...ajme nagađanja...a čovjek je došao samo napraviti redovni godišnji sistematski pregled...ali raja u to ne vejruje, sigurno je on došao još radi nečega, pa onda opet nanovo...pleti, predi....
Ne zamjeram ljudima, i onako nas svi lažu.
Panika, pogotovo kad je bolest u pitanju, je lako prijemčiva.
Da bi stvar bila gora, prije nekoliko dana naglo je umro u Malinskoj jedan mladi čovjek, 28-godišnjak...naravno, isprve se nije znao uzrok, a to je, uz neinformaciju i poluinformaciju, opet izazvalo sumnju i paniku...
Sutradan je u novinama pisalo da je napravljena obdukcija, hitno, čovjek je umro od niza izljeva krvi u mozak, a ne od meningitisa...Događa se.
PRIMJER DRUGI:
Imamo Rome. Cijelo naselje u Omišlju. Godinama, možda i radi nespretnosti vlasti i lokalne samouprave, ali i predrasuda, stvari svako toliko zakuhaju. Pa smire. I to je život.
Najnovija priča: u prvom razredu, koji i onako broji mali broj djece, nalazi se i nekoliko malih Roma. Djeca k'o djeca, druže se, igraju se, možda bi ih trebalo pustit same da oni to međusobno uče, pa bi bilo puno bolje. Ovako, slušaju, htjeli - ne htjeli,odrasle, pa prenose njihove stavove u svoj život. Ali ide.
No, pojavili su se neki drugi, odrasli ljudi koji stvaraju tenzije.
Jer su zadrti, to otvoreno kažem, bez obzira na svoj dugogodišnji rad i školovanost.
I odjednom priča: separirali su razred. Odvojili su Rome, imaju poseban razred. Mislim si ja, eto općine-slučaja, ali novinara niotkud. Znači, nešto tu smrdi.
Pa pitam, onako usput, mamu jednog djeteta iz tog razreda, jel' to istina? Ma, ne, kaže ona...djeca, igrom slučaja, a ne svojom krivicom, nisu stigla izvršiti plan nastave, naročito iz matematike i hrvatskog, pa mali Romi u vrijeme tih satova budu u dnevnom boravku...dobro, vidjela sam ja danas da je taj dnevni boravak ispred škole i bez nadzora, ali to je već druga tema. Mali Romi jednostavno nisu zainteresirani i ne stignu pratiti nastavu onim tempom kako je to predviđeno...pa da ne bi svi patili...
Međutim, zašto i u ovom slučaju, koji je i te kako osjetljiv, nitko i opet nije dao nikakvu informaciju? Upravo radi toga jer imamo specifičnu situaciju u Općini?
Pa, za Boga miloga, dičimo se tehnologijom, svijetom kao globalnim selom, jer se sve odmah zna, svaka informacija je brza i pouzdana...kompjutori, mobiteli, novine, TV, radio, ina čuda...Oglasne ploče na svakom koraku, papiri, printeri, flomasteri ako treba...
A mi i dalje slušamo "radio Milevu", uživajući pri tom dodati vijestima i malo svoje zaprške...tek toliko da izbacimo iz sebe ljutnju i gorčinu...ne misleći pri tome koliko će i nama štetiti takvo nešto...
Ako ne nama, onda odgoju naše djece.
Živi i zdravi bili:))
POST BR. 2
SPIKE, NOTHING HILL: " Ti si najljepša žena na svijetu....O'š se je**t?"
Zimsko izdanje potpisnice ovih redova je otprilike ovakvo:
donji dio trenerke, tenisice, obična, najobičnija sportska majica, jakna i obavezna pederuša, ne da mi se torbe vuć sa sobom...ili vojničke hlače sa bezbroj džepova...u rijetkim prilikama, ono "za crkvu i doktora", obuče se suknja, koji gram šminke, cipela ili čizma srednje potpetice...ali vrlo rijetko.
A, da, perem se.
Redovito.
Svaki dan.
I eto.
Usput, nabacismo nešto zimskih kilica, o brojkama radije ne bih..jer bi ispalo da nije samo "nešto", nego malo više od toga...bit će bolje, trudimo se.
Navikla mama po ljeti slušati i doživljavati svakojake bedastoće, tipa, jel' bi, ne bi....
O pogledima, slinjenju, "znakovitim" seljačkim i dvosmislenim izjavama, nema smisla govoriti, osim u kontekstu mentalnog sklopa pojedinih muškaraca...nikako da shvate da nisu IN i da tim sranjima samo odbijaju potencijalnu žrtvu i lovinu...
A oni žive u uvjerenju da su i te kakvi zavodnici...
OK, to je ljetna shema. Odlaskom suncem napaljenih (s)tvorova, prestaju i doživljaji poniženih žena.
Tako je bilo do sada, tako bi trebalo po nekoj logici i bit.
Međutim, nije tako.
***
Jutro. Frka.Kasni se na školski bus. Nema druge, baci vodicu na kapkiće i vozi...obuci prvo pod rukom, brzo...češalj - ništa. Ajme, mama, bijela si k'o zid...ma, ništa, ljubavi, to dok se ne prokrvim malo...
Prošlo je dobro,a kad sam već tu, idem popit kavu.
I kreće doživljaj: prelazim cestu, sama, a sa povišenog balkona kafića, k'o u teatru, likovi iz Muppet showa,e, ona dva starca, da....a bilo ih je, krajičkom oka primijećeno, desetak...i moje savršeno oko ne može a da na primijeti ono, slinavo, otvorenih usta...uho mi nije baš tako savršeno, ali čula sam tišinu...
Ma, prasci jedni nijedni...ocvali malo više od mene...koji vam je qu....
I odoh....
Iskreno, da je to bila neka druga klijentela, pristojna i manje slinava, godilo bi to mom egu...ali takve, izgleda, majka sve rijeđe rađa...
***
Istog dana, kasnije popodne, javna ustanova.
"Ajde, dođi, zapalit ćemo po jednu dok čekamo."
"Dobro, ajde" - ono, nekako nije fora da bježim svaki put kad mi se muško obrati,(mada bi trebala!), naročito kad je do sada bilo pristojno, uvijek se pozdravimo, znamo se iz viđenja godinama, familiju čak njegovu, on moju...Iako, kad izvrtim film, sad kužim da su ti pozdravi ipak uvijek bili začinjeni, kako ja to volim reći, slinjenjem...Jesam spomenula da zapravo ne znam kako se čovjek zove? Prezime da, ali ime....jok!
"Ma, jel' se ti baviš kakvim sportom? (ma, šta je sad?!) "A, zašto? - pitam ja."Pa kad bi malo sredila liniju, znaš, još bi bilo i bolje..." (ma, vidi malo!) "A oprosti, pristojno ću ja, šta ti to imaš s mojom linijom? Mislim, koji qu... ti uopće imaš s mojim izgledom?"
"E, znaš, ja tebe već dugo gledam (a, ne,glupa sam), pa znaš...A i puno razgovaram sa ljudima, muškarcima, tu u gradu, znaš.(ma, vidi vraga - baš me zanima što je sljedeće - k'o da ne znam)...i svi te gledamo ( ma,jel'?), kad si tako...jebozovna "
Aaaaaa, mislim, stvarno dugo nisam čula da mi to netko tako lijepo kaže...ono, drito u nos, bez ustezanja i srama...jer je tolika seljačina da ne zna drugačije...i još je uvjeren kako visoko kotira...
Mislim, reći ženi drito u nos da je jebozovna, dragi moji potencijalni zavodnici, ne mene, već bilo koje žene, u najmanju je ruku gnjusno.Ne samo da je gnjusno, nego pokazuje kakvim mentalnim sklopom raspolažete.Ako žena i malo drži do sebe, nikada, ali nikada neće to shvatiti kao kompliment - gle mene, k'o da s imbecilima razgovaram, ili pećinskim ljudima! - , nego alarm na uzbunu, ono, bježi kud te noge nose. Uz uvjet da se žena zna savladat i ne reagirat, pa uteć bez da isti primjerak ne odvali šakom posred nosa, pa makar joj to zadnje bilo.
Žena u tom momentu guta knedlu, što od gađenja, što od poniženja. Pita se da li je moguće da su sve njene kvalitete, trud, pamet i ono što posjeduje stvarno svedene u jednu jedinu riječ : jebozovna?
I to "iskirčavo-brončano jebozovna", valjda želi dat do znanja da ima vokabular...izuzetno primamljiv i nadasve interesantan...
"Čekaj, malo, pa žena ti je tu par metara, mislim, poznamo se, koji ti je?" i dalje ću ja pristojno i, kao, iznenađeno."Ma, nema veze, ona jest pametna, ali ne kao ja...znaš, imao sam ti ja jednu, tes'o sam je 5,6 godina, ali samo dalje od mjesta A prema istoku i dalje od mjesta B prema zapadu...Znaš, ja sam ti jako oprezan...Ali, onda su se njih dvije sprijateljile, moja žena i ona, i sve ode..."
aha! Toliko o tome tko je ovdje pametan!!!!! Slatko se nasmijah muškoj gluposti!!
Primijetim usput da mu cipele nisu vidjele četke i paste valjda otkad su kupljene...primijetih da mu je kosa puna cementa, a zubi odvano neoprani...primijetih meni na majici...i crne nokte, valjda odvajkada...Zamamno i neodoljivo, nema šta...trčim!!!
"A da ja ipak odem malo do tvoje žene, da joj sve ovo malčice ispričam?" e, sad već smještam vragolasto-cinični osmjeh na lice, kao "imaš šanse".
"Ma, ne bi ti ona vjerovala...Voli ona mene."
Ma, mo'š mislit!
Da ne poznam tu njegovu ženu, još bi i progutala tako nešto. Ali izgleda da je ipak on taj koji ne poznaje vlastitu ženu, iako su više od dva desetljeća zajedno...k tome i poprilično glup.
Ma, da je to jedan primjer, jedna situacija, ne bih o tome blatila ovdje. No, to se događa redovito, i ne samo meni. I uvijek na isti ili sličan način, varijacije na temu...
No, prozvana sam, bila sam na redu, on ulazi zajedno sa mnom. Ooo, pristojnosti vrla...
I ne staje!! Lupila ga veljača valjda, što li?! K'o one ofucane mačore po kontejneru...pa ne vidi dalje od one stvari...
I, za veliko finale, kaže sljedeće, pred trećom osobom: "Ajd, čekaj me, pa ćemo na kavu...", smjestio teleće-molećivo-očajnički pogled...valjda bi to trebalo bit zavodljivo, ili me lovi na sažaljenje....A poznati ovisnik o kofeinu mu odgovara:"Ma, ne hvala, ne pijem kavu, pogotovo ne ovako kasno...ne bi mogla spavat...a, osim toga, imam i pratnju..."
"Ma, nema veze, neka on ili ona idu isto s nama..." ( ma, jel' bi sad u troje, možda?!?)...Nisam htjela više ništa reći, popiz*** sam, ali i dalje savršeno mirno rekla:
"Drugi put..." i usput ga znakovito potapšala po trbušini koja se razvukla zadnje vrijeme skoro pa preko....da.Kad malo bolje razmislim, on je ostavio dojam nekoga tko je uvjeren u svoj ispravan nastup. Vjerujem da nikada neće shvatiti da je gadno pogriješio i povrijedio.
I šalu na stranu, nije mi bilo ugodno. Najprije me uhvatio smijeh, pa bijes, pa nevjerica - to kod mene malo ide čudno dok mi dođe od stražnjice do glave - a na kraju sam bila žalosna. Jako. I bacilo me u bed. Jer mi je postalo jasno da, koliko god ja to ne priznavala, jako puno ljudi u meni vidi samo jedan obični objekt. A to ne želim biti.
Ne želim više nikada biti objekt za slinjenje, ona neka kojoj se može svašta reći, a ne platiti za to...ne želim da niti jedna žena doživljava poniženja takve niti bilo koje druge vrste, jer, konačno, vi neevoluirali potomci Adamovi - začeti smo isto, rođeni isto tako, pa bi shodno tome, nekom logikom, trebali imati i isti tretman.
Ljudski.
