jedna nova mama

nedjelja, 31.12.2006.

I šta sad ja da kažem?

Pa, u kratko, ovako: bilo nas je otprilike ovoliko...
Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service

...kad smo uletili u kavanu, izgledalo je kao da se iskrcao mini-bus...

Sve se posložilo, djeca su bila doma, jela, jela, jela, spavala, zujala okolo, a ja sam kuhala, kuhala, kuhala, u međuvremenu spremala...i tako...odoše oni, svatko svojim putem, seka se vratila u ausland, a onda se pojavio Zagušljivi, tako da nam je sada krasno...evo ga, čuva fotelju i samo zabrunda svako toliko kad mu zasmeta disanje ostalih ukućana...ali! To je već stara priča. Ne dam se ja, a ne ovaj put!

Prsti su nam na broju, imam bodulsku verziju filma "Kako je počeo rat na mom otoku", ovdje, naime, puca već danima, ali onako pošteno...

Zapravo, htjela sam Vam svima zahvaliti na čestitkama za Božić, ako stignem pojavit ću se kod svakoga ponaosob, ali ne obećavam jer je prava umjetnost dokopati se PC-a ili naći koji sat mira...Mislim, ovo dvoje se tako kolje, ali non-stop, da mi samo fali bijela košulja i leptir-mašna pa da budem pravi sudac u ringu. Bez naknade.

Što ja Vama želim?

E, pa, želim Vam svima puno mira. Onog pravog, unutarnjeg. Ako ga nemate, da ga što prije uspijete pronaći u svojim srcima. Kad se to dogodi, onda će i sve drugo ići lakše i doći samo po sebi.

Ma, naravno, to želim i samoj sebi.

Nemojte puno papati, ne samo zato da se ne širite, nego iz čiusto praktičnih razloga, da vas želudac ne boli...nemopjte puno piti, iz istih razloga.Nemojte se razbacivati pirotehnikom, bilo bi logično da to ne činite u ovim godinama, ali poznavajuć sebe, nikad ne reci nikad...

Eto, toliko. Čitamo se dogodine...

ZDRAVI I VESELI BILI!!

- 19:34 - Komentari (27) - Isprintaj - #

subota, 23.12.2006.

JUPIIIII!!


Ekipa na okupu.....konačno....nakon ihiiiiiii vremena....

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

...eh, šta ti je ljubav...

Free Image Hosting at www.ImageShack.us


...pa je razumljivo da nema nešto previše vremena. Na koncu, nije baš pristojno otuđivati se dok je društvo na okupu,ne?

Uživajte mi svi, ovako, kao ja...!!

- 20:49 - Komentari (23) - Isprintaj - #

petak, 22.12.2006.



C:Documents and SettingsAdministratorMy DocumentsPicture 018.mpg

- 18:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 19.12.2006.

JEDAN SASVIM NOVI BOŽIĆ

Jumbo-plakati. Osim one tete koja se smiješi u samo donjem vešu, raznih kreditnih ponuda, k'o da samo mene čekaju da mi poklone lovu, jer, eto, imaju viška...ima i jedan novi...lijepi....jest da je od Tower centra u Rijeci, opet ja o tom zdanju, ali mi zape za oko, jer me prosvijetlio.

Lijep je, crven, sa zelenkastim detaljima, valjda mašnicama, adresom, brojem megaturbosuperextra storova, ali i porukom:

"JEDAN SASVIM NOVI BOŽIĆ!"

Mislim, stvarno. Imam neku godinicu iza sebe, al' nikad mi nije palo na pamet da nešto što traje cirka 2 milenija, može biti sasvim novo.Bože, stvarno ne znam razmišljati.

I tako, boravim i dalje većinu vremena među pačurlijom, što svojom, što tuđom...i svi su u nekoj euforiji...ako malo bolje naćuliš uši, čut ćeš ono pitanje koje viri iza svakog ugla, izlazi iz svakih usta, vidi se u svakom malom oku: a što ćeš ti dobiti za Božić? Ide to i malo dalje, oduševljava me kad čujem one malo drekavce kako izgovaraju čarobnu rečenicu : "JA ću si kupit ovo i ono, pa ono treće...". Mislim, prva reakcija je moje zločesto-nevino pitanje: "Bože, pa gdje si uspio/ uspjela zaraditi novce? Jel' to neka ušteđevina, ili...?"
I onda se malci nađu u neprilici, neki doduše, jer ne znaju što bi rekli. U većini slučajeva, naravno, to nije niti zarađen, niti dobiven novac, niti poklon za rođendan. To je novac izmuzen iz, većinom, i onako tankog budžeta roditelja.
Kako smo mi blizu novog svetišta za hodočašćenje potrošača, to nije ni djecu mimoišlo. Nevjerovatno, ti klinci znaju točno što na kojem katu ima, koji dućan se gdje nalazi, što se gdje može ušićariti...
Ja ne kuži kakav je to mentalitet. Nikad nisam spominjala moju svekrvu, vitalnu staricu od 80-ak godina, koja je došla iz kamenoga kraja, koja je i te kako probala što je siromaština i jedenje iz jedne zdjele. Međutim, kad je okusila blagodati šarenila i obilja, nikad više nije od njega odustala. Odgojila je tako svoga unuka, djetetu nikada nije falilo ni ptičjega mlijeka, a da ne pričam o tome da su u stanju bili ne jesti samo da "mali ima". I danas imaju nezahvalnoga stvora koji im pravi probleme...no, to nije tema...Htjela sam reći, kad je Dora imala 6 godina, prilikom jedne od rijetkih posjeta, baka, inače cijepljena od svega što je dalje od komentiranja garderobe i vječitih pet dinara/kuna u novčaniku, postavila je čarobno pitanje, cmoljavim, plačnim, sažaljevačkim tonom: "A kad će ti tata kupit mobitel?" A meni je trebalo točno dvije desetinke sekunde da poludim, i da pitam "A koji qu... će vrtićkom djetetu mobitel????"

Odgovor je pokazao sve što može okarakterizirati naš mentalitet: "Pa da ima, jadna, kad imaju i svi drugi!".Dakle, svrha telefona, mogućnost kupovine nečeg svrsishodnijeg možda, nekakvo zrelije razmišljanje (razmišljanje?!), uopće ne dolazi u obzir kao tema razgovora. Zaključak je da je dijete JADNO jer nema mobitel, a sva druga djeca ga imaju...., a ako i nemaju svi, pa nek njena unuka bude među prvima!Pa mislim, jesam li ja luda ili je sve otišlo k vragu, pa čak i stare babe??

I tako. Sve se pitam, pored tih silnih sati vjeronauka, što školskog, što župnog, da li je netko uopće, kad se već to kući ne događa, objasnio što je Božić? Da li je netko toj djeci, a bogme i odraslima, rekao da je Božić vrijeme slavljenja rođendana Isusovog? Da je to nešto što bi trebalo obnoviti mir u nama, da je to vrijeme kad bi trebali razmišljati o sebi kao o ljudima koji bi trebali imati ono nešto unutra, a ne šareni oklop koji vozimo u sve boljim i većim limenim sarkofazima, hraneći se pritom do iznemoglosti svakojakim smećem?
Da li je netko tim ljudima i toj djeci objasnio da će se i opet nakon blagdana osjećati prazno i nezadovoljno kao i do sada? Kao svaki put kad im je kupljena ili dobivena stvar bila samo trenutno zadovoljstvo, a kad je čarolije nestalo.....prazno...

U što nam se taj Božić pretvorio? U stampedo potrošača, ludovanje trgovaca, nadmetanje marketinških stručnjaka? Ama, nigdje ne vidim da je netko na jumbo plakat napisao: LJUDI, BUDITE SI DOBRI!. Ma, naravno, nije profitabilno! Ili bi možda bilo, na dulje staze?
U svoj toj gunguli, žurbi - opet žurimo, a nemamo pojma kamo? - imam dojam da smo zaboravili jednu sitnu stvarčicu:

A ČIJE MI TO ROĐENJE SLAVIMO? I kako bi se On, siroče, osjećao da vidi što su od njegova dana učinili ti ljudi za koje je on život dao, i u kojega se kunemo jedno pet minuta, na sam Božić, ako Ga se uopće sjetimo? Zapravo, da li se mi uopće sjetimo što to i koga slavimo?

Iskreno, svake me je godine sve manje volja sudjelovati u takvom slavlju. Znam da čovjek ima u srcu ono što mu je najbitnije, ali dođe mi da vrištim kad vidim masu likova koji se pod krinkom Božića razbacuju "dobrim željama" i novcima kupujući nepotrebne i preskupe stvari, koje će i onako stajati u nekom uglu, usput pokazujući nevjerovatnu nervozu i užurbanost da bi što prije stigli tako živčani napraviti sve da bi onda lijepo u miru smisleno, duhovno, kršćanski proslavili Božić.Nećeš ti mira i ljepote...

Pa možda ima i smisla ona reklama s početka posta. Možda nam je stvarno stigao neki sasvim novi Božić...

A tko je ukrao onaj pravi Božić, ako smijem pitati?

- 14:12 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.12.2006.

ZAŠTO JE TOMISLAV PEDER?




Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Pih Brader.
Vau, zakuhava se završnica. Mislim da neki gube živce, ne mogu više glumiti, ispadaju iz kolotečine, pa se vidi pravo lice, ki u Šumi Striborovoj...A baš me zanima kako će završit ona Džamejsi, nekako me nos navodi na to da će ona pokupit lovu...a mala je najblaže rečeno katastrofa. U svakom pogledu. Prefrigana, lažna, jeftino umiljata, prozirna do bola...ali, kaže veliki producent da to možda i nije tako..

No, Tomislav. Ili Tomislava, kako ga neki zovu.

Slušam komentare, čitam komentare, negdje sam čula da dečko ima djevojku...
Ali, u glavnom, svi mu se podsmjehuju, svima je on samo jedan obični peder. Gay, ako ću bit fina.
Ne volim stvari uzimati zdravo za gotovo, na osnovi samo vanjskog izgelda i ponašanja.

I ne znam što to kod njega ne štima!

Nije robusan, nježan je. Za razliku od, recimo, mene, koja sam robusna, a nježnost čuvam za djecu.
Voli frizere, parfeme, kremice, bitno mu je da bude sređen i zgodan. Ja, recimo, nisam neki veliki pobornik kremica, pudera, parfema,što ne znači da ih nemam, volim tu i tamo, naročito kad idem među ljude, biti pristojno obučena i našminkana, ali nije mi to jača strana...nisam baš neko žensko po tom pitanju.

Tomislav voli kuhati, pospremati, etc...svaka mu čast, ja bi po nekoj prirodnoj dužnosti morala biti zaljubljenik u te poslove, ali, brate mili, sve ja to na silu nekako, oduvijek...to je nešto što se mora, 'k'o po kazni...

Ne voli konflikte, ne voli ratovanje, ne voli uniformu. Ja popi**** , ako ne na prvu (život ma naučio!), a ono na drugu. Ponekad imam osjećaj da bi se spasila kad bi mogla nekog dobro razbit!

Nije sportski tip definitivno, pokreti su mu nespretni. Ja volim šutat loptu, volim bit u muškom društvu, ali ne radi niskih primisli, već zato što mi kao sugovornici više pašu. Moj karakter i pomalo divlje, nikako žensko, ponašanje, ne paše ženskom svijetu...malo sam im čudna...Nije mi se jednom desilo da mi kažu da sam muškobanjasta..ne izgledom, nego ponašanjem...i to mi ne smeta uopće, jer mi kenjkavost i umilnost nisu dati rođenjem, pa mi nije sila ni glumatati...naporno je...Bez problema odem u muški WC, ako je gužva pred ženskim. Na opće zaprepaštenje pripadnica moga roda u garderobi koja samo što ne vrišti "uzmi me, tvoja sam!!"

Vozim muški, snalazim se u vodoinstalaterstvu, ispod automobilske haube, hodam žustro, suknje nosim kad me uhvati ili kad baš moram...ili po ljeti kad mi je očajno vruće...

Ima toga još...

Nigdje nisam čula da se Tomislav deklarirao kao gay.
Dečka isto ne krasi neka pretjerana inteligencija i znanje, ali producent je ove godine, sad je to već milijun posto sigurno, baš tražio ovakve bisere, ali je zato dobar k'o kruh. I to se vidi, dobrica je do kraja. E, tu si možemo ruku dat!

I sada se ja pitam: JESAM LI JA ONDA LEZBIJKA??

Valjda nisam. Neka narod prosudi. Bez predrasuda, molim lijepo:))


DODATAK:

Ama, sad mi pade na pamet: pa ja sam sa 24 godine već imala dvoje djece, nije da sam ni danas neka ozbiljnost, čak što više, jel', ali ovo vrištanje, skakanje, hinjeno vrištanje, izigravanje predpubertetlija...Bože, pa tako se ni moje cure, a bogme ni njihovi vršnjaci ne ponašaju..., ni ovi mali na pragu najgorih godina...Pa, jel' to ogledni uzorak današnjih punoljetnih, zrelih, mladih ljudi na kojima svijet ostaje, ili..?

Ma :( Možda se ne krećem u tim krugovima, vjerovatno me vrijeme pregazilo...:(

- 08:08 - Komentari (26) - Isprintaj - #

utorak, 12.12.2006.

IDE, PA IDE...

Nema ljepšega nego kad se digneš ujutro, pa onako bunovan zagaziš u kuhinju, nešto ipak pametno i budno u glavi kaže "meda i limuna, ne cigaru...", onako pametan uhvatiš teglu s medom....i već za koju sekundu blijedo gledaš kako se fino, lagano rastače po podu umuljan u krhotine stakla...i još da nije bila do pola puna...e, da mi je bilo imat kameru pa snimat samu sebe kakvu idiotsku facu sam složila...e, pa, dobro jutro, mama!
A žurilo mi se, trebalo je skočit u labos dati bris grla, a i stići u školu...čisti, mama, čisti, lijepo je to kad ti se čarape lijepe po pločicama i parketu...a stakla na sve strane..a svi bosi hodaju...

No dobro, došli smo i do labosa...čekali, smijali se, imitirali tetu koja svakih par minuta iznutra drekne "daljeeeee!!!"...i konačno ušli, a ona kaže: e, ne, to je na drugom katu!!! E, bemti glupaču, a znala sam da nešto ne štima! I naravno da smo gore bili za minutu gotovi, a tamo smo izgubili dobrih pola sata i više...
Čudo jedno da me policija nije negdje štopala pošto se već neko vriijeme švercam...ali idem sutra, evo, časna riječ., Dobro, ako ne sutra, onda preksutra sigurno.

E, da ne bi bilo jednostavno, ona bol koja se šeće već tjednima u sredini leđa, tamo di se kičma lagano prema unutra savija, a kod mene svakim danom sve više...e, ta bol se laganini pa sve jače preselila niže, s obje strane, pa u bedra, pa skroz kroz listove do stopala.Mislim, pa proći će, Voltaren neću, Ibuprofen još manje, u želucu mi nekako nije baš dobro, svi zglobovi vrište, ne znam koji im je klinac, valjda ih nagli prelazak sa vlage na nisku temperaturu iritira...I nije bilo druge, nego put pod kotače - opet ilegalno - pa kod dotoresse....teta,ja sam došla po injekciju!
Jelste li alergični...? Ma, nisam, bodi više, svisnut ću!! I bocne teta, ipak Voltaren, ali da je bilo što bilo, samo da ne boli...Najljepše od svega mi je ono ležanje poslije, taman da se malo odmorim...ne znam šta bi poslije, nekako me utrnulo, nije mi baš bilo svejedno, ali prošlo je, Bogu hvala...I znam ja da bi trebalo mirovati, ali kad je baš bila dobra muzika na radiju...

Ah, fin che dura, non paura, što bi Kinezi rekli...

Ma, nije to sve...prekjuče mi Trojanac uletio - u cara Trojana kozje uši!! - ali čudotvorac Braco sredio je stvar samo ovako...Braco, hvala još jednom...Jučer sam bila kod zubara, ode u nepovrat još jedna kljova sa cistom veličine manjeg zrna graška...Jutros mi mob ne da zvati nikoga - pa kako i bi kad nisam platila račun...kako su ažurni, nevjerovatno nešto...

Ali, sve u svemu ja sam jedna sretna žena!!

Sunce piči sve u 16, burica lagano suši zrak, nekako se ipak naslućuje blagdanski ugođaj...
Dolaze mi cure - ipak! On dolazi tek poslije Božića - valjda je to razlog mom raspoloženju.
A što je najljepše od svega, za vikend idem na jedno prekrasno jesto gdje će me tetošiti, hraniti i lijepo mi pričati, a ja neću morati ništa, ama baš ništa raditi...No, o tom - po tom...kod mene se nikad ništa ne zna do zadnjeg časa...da ne ureknem.;))


- 20:59 - Komentari (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.12.2006.

STRAH (ili - kako ga pobijediti?)

Došla sam do zaključka da umirem od straha.
Umirem od straha pri samoj pomisli da se Zagušljivi ovih dana treba pojaviti. Najnovija zabava mu je nenajavljeno banuti usred noći na vrata, usput lupajući i psujući, jer mu, baš sada, eto, netko ili nešto smeta. Tek toliko - umjesto pozdrava.
A mene odmah razdere strah i osjećaj neke krivice, a ne znam za što.Čemu pak krivica?

Taj strah izgleda otprilike ovako: najprije prođe misao kroz glavu. Ta misao isti tren aktivira neke čudne reakcije u predjelu želuca, ne mogu definirati da li je to bol, grčenje ili nešto treće. U glavnom, neugodno do neba. Istovremeno se u glavi odvija prava drama: kao da se nešto rasplinulo, kao trenutačna polunesvjestica. Da ne bi bilo samo to, usput kao da krene od srca prema gore nekakav pritisak koji se osjeti u grlu, u vratnim žilama, nekakva toplina se širi po glavi. Srce počne ubrzanije lupati, dlanovi se lagano znoje, a tu je i slabost u koljenima. Da ne bi bilo zabune, sve se to odvija istovremeno i traje vrlo kratko.Možda svega par sekundi, ali svaki Božji put kad ga se sjetim, kad se sjetim njegovog lika, vremena koje moram provesti u njegovoj blizini. Evo i sad, dok ovo pišem, proživljavam iste manifestacije.

E,sad, palo mi je danas na pamet pitanje: a zašto? Nekad sam slične stvari doživljavala kad bi se trebala sukobiti sa neugodnim ljudima, naravno, sa svojom dragom mamom, sa situacijama koje su mi izgledale nepremostivima.
Kako su prolazile godine i dolazila zrelost, tako sam, shvaćajući polako igru života, svladavala te prepreke i senzacije osjetila, reakcije koje skoro pa bole. I čak postala ponosna sama na sebe što više jednostavno ne reagiram, jer znam da me nema čega biti strah.
Pa čak sam i odnose sa majkom pretvorila u nešto gdje sam sada ja ona koja, na neki način, diktira tempo.Što mi nije bio cilj, ali ako već netko mora biti bar ravnopravan, onda bolje da sam to ja. Bar u slučaju sa mojom majkom.

Nije mi jasno čime taj lik zagušljivi izaziva u meni toliku nelagodu i strah. To nije strah od fizičkog maltretiranja, sačuvaj Bože da još i toga ima! Nije strah od nečega što moram sakrivati, jer nemam što sakrivati, niti lagati niti se radi čega opravdavati.

Ne znam. Zlo mi je pri samoj pomisli da ću i opet morati dijeliti prostor sa tim čovjekom, da ću opet, bar krajičkom oka vidjeti da je tu, da ću i opet morati ćuliti uši kad šapće nešto klincima u mom prisustvu, a jedino tako i komunicira s njima. Šaptanje. To me izluđuje. Ne znam što je gore po mene, da li situacija kad odreagiram, pa stvorim teren za izvlačenje nečeg sasvim drugog, ili kad prešutim, pa mislim da ću eksplodirat.

Idem leć. I opet je došlo vrijeme kad spavam na pola oka u iščekivanju Godota.
Ajme, da mi je pobjeć, teleportirat se negdje u mir...

- 23:27 - Komentari (22) - Isprintaj - #

O KUPOVANJU...



...malo za promjenu. No, Darovinac je, kako kaže netko.

E, za uvod: ujutro, čim se dignem, uključujem radio, valjda otkad znam za sebe. Kad pogledam fotografije iz doba kad sam bila dvomjesečna beba ( to je ono doba dok je Bog još po zemlji hodao!), vidim zašto je to tako...na svakoj fotografiji pokraj mene - tranzistor. Pa mi ostalo, valjda, za cijeli život.

I, kako me nervira ovo prosinačko reklamiranje do iznemoglosti, nađem si dvije radio postaje, lokalne, koje samo sviraju, malo ili ništa ne pričaju, radio Trsat, radio Porto-re...No, i oni trebaju preživjeti, pa ni njih nije mimoišao marketing...

I slušam reklamu za Mercator...dijete piše pismo Djedu Božićnjaku i između ostaloga kaže, nešto u stilu: "...dragi Djede, ove godine mi ne moraš ništa kupovati, jer mama i onako stalno nešto kupuje, samo donesi veliku vreću, jer nemamo više kuda sa naljepnicama..." Poanta reklame je u tome da će Mercator u siječnju, na temelju tih naljepnica-kupona koje ljudi kupovinom sada "zarađuju", davati popust.

Ali, kako ja sve odmah drugačije gledam i čujem, pričinilo mi se da je ta reklama u biti, tužna istina. Kako sam puno u điru sa djecom, što svojom, što tuđom, vidim da ih zapravo ništa više ne može razveseliti. One skroz malene, još nekako, dok ne shvate, ali ovi veći - teško da će ih nešto veseliti duže od pola sata, Neke niti toliko, svjedokom sam reakcije djece na rođendanske poklone, kako tko nešto donosi, slavljenici to samo uredno odlože, neraspakirano, sa strane, ne pokazujući neki interes za dobiveno. Možda igorm slučaja imam posla sa djecom ljudi koji zbilja imaju mogućnosti, pa djecu darivaju i kad treba i kad ne treba, možda imam posla sa onima kojima je svakodnevno udovoljavanje dječjim željama način življenja, ne znam. No, činjenica je da već dugo gledam isto. Djeca za nečim zapile, odna pilaju i pilaju dok to ne dobiju. Kad dobiju - šipak. Dva dana interesa, i gotovo.

Tako. Kad god mi netko od mojih dođe sa onim famoznim " u subotu sam pozvan na rođendan kod....", zlo mi je. Ne zato što treba kupiti, nego što nemam pojma što djetetu kupiti. Onda sve pošaljem vrit, pa, ili nešto sami napravimo, neku sitnicu tipa okvira za slike ili nešto slično od priručnoga materijala, ili pak bacim težište na slatkiše sistemom "od svega po jedno".Dodam neku korisnu (barem mislim da je korisna!) sitnicu, fino upakiram, uvijek na neki štosan način...i to je to. Nekome napravim i neke kolače, pa i to pošaljem.

I sad ide Darovinac. Počelo je sa Nikolom. Sreća da Lucija ovdje nije popularna, odnosno, nemamo je kao sveca koji daruje, bilo bi veselja. Netko je negdje uveo sistem sve većeg darivanja za sv. Nikolu, tako da sam se jučer naslušala kojekakvih stvari...te barbike ( ja sam jednostavno fan tih lutaka!!), te kamioni, te mobiteli...što će dobiti za Božić? Helikopter?

Koliko mene pamćenje služi, Nikola je donosio šibe i slatkiše sa ponekom voćkom. Danas nosi sve i svašta.

I što se događa? Nedavno je u kući osvanuo PS2, a nedugo prije toga dobili smo na poklon i PS1....ama, ja ne znam kakvu ja to djecu imam, ali njih dvoje uopće ne zarezuju te sprave. Nemaju interesa. Odigrali su nekoliko puta neke igrice ( tko bi ih kupovao, skupe su ko vrag!), Luka nešto više nogometa, i to je to...na kompu vole istraživati svoje mogućnosti, otkrivati kako se što radi, crtanje, lijepljenje slika, traženje stranica sa sadržajima koji ih zabavljaju, ali to sve kratko traje...Njemu je još uvijek TV zakon, a ona je kreativac, mora nešto raditi.
Na tavanu i u sobi ima brdo igračaka koje ni kad su bili manji nisu bile u žiži interesa. On bi se tu i tamo poigrao autićima, lego kocke su ga jedine mogle zaokupiti na duže vrijeme. Njenih barbika ima nebrojeno, dobila ih je što na poklon, što nasljedila od sestrične, netko joj je kupio i barbie-auto...i sve to uredno stoji, skuplja prašinu - ništa.
Ali zato, gospodična je dovukla hrpu stvari koje je nosila kao beba, izvukla padelice, žličice, sve iz kuhinje, a najdraža beba joj je ona velika, koja izgleda kao prava, trup joj je punjen nekom mekanom vatom...ta beba ima više od 20 godina, šivala sam je bezbroj puta, oko joj se izvrnulo u žaru nečije igre, ali ta je zakon! Ne kužim kako se još nije raspala, a prošla je troje djece, bila je svagdje, u šumi za vrijeme uzbuna, u portunima i na tavanima, sad se vuče po kući, ali kad nije u upotrebi ima svoje počasno mjesto u kolicima...dekica je, naravno, Dorina iz mlađih dana...Pa se nađe u tim zdjelicama čokolina, brašna, pahuljica, pudinga, kojekakvih mirodija....

Ima tu i hrpa drugih beba, mlađih, ljepših, funkcionalnijih (pjeva, plače, svira, poskakuje i ne znam što već!), ali njoj one nisu interesantne.

I sad vi meni recite.

Ako post nema neke veze, bez zamjerke, molim. Bit će bolje.


- 08:42 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 06.12.2006.

E, PA TO TI JE...


B.a.B.e. imaju besplatni telefon.
0800 200 144

U određenim terminima daju i pravne savjete.

Pitam tetu pravnicu što mi je činiti ako se želim razvesti, kao da mi je prvi put.

Kaže, podnjeti tužbu (on se želi razvesti, ali ne želi ništa poduzimati kako ne bi snosio odgovornost za razvod - hrabra li čovjeka!), navesti u njoj razloge, zamoliti da me se oslobodi plaćanja sudskih pristojbi, jerbo sam para puna k'o žaba dlaka...Sve je jasno, ako i nije, potrebita dokumentacija, slijed događanja i sve što me očekuje, predivno je objašnjeno na web stranici Baba.

E, sad, imovina. Koje ja nemam, jer sam glupa.

Bilo bi dobro, kaže teta, neovisno o brakorazvndnoj ili ne parnici, zatražiti podjelu imovine. Naći odvjetnika - pro bono po mogućnosti, jer ne znam odakle bih ga platila - te tužbom tražiti podjelu imovine i "zabilježbu spora" a na prvom ročištu i privremenu mjeru zabrane prodaje nekretnine, što će reći 70 kvadrata stana.

Jer, od 1998., "sva imovina stečena u braku, ili izvanbračnoj zajednici koja je trajala NAJMANJE TRI GODINE (zapamtiti ovaj podatak!!), ili su u njoj rođena zajednička djeca, dijeli se fifti - fifti".

Ako ne, dijeli se po nekim procjenama institucija i likova koji dođu, pogledaju, procijene i odu. Meni na štetu, naravno, jer moje ime nigdje ne piše, ja sam tu samo nužno zlo.

I tako. kako bi bilo jednostavno, kad može komplicirano, a još jednom mi se u životu ponavlja idiotska situacija zvana "za malo!"

Jer:

uselih se u ovaj svinjac 1.11.1990.Živjeli sretno i veselo do 13.3.1993., kad smo se vjenčali.

Gospodin dva tjedna ranije, dakle 27.2.1993., otkupljuje stan, doduše na kredit (ajde, bar to!), te u ugovoru o kupnji navodi da ga otkupljuje kao "osoba koja nije u braku".Stoka smrdljiva, već je onda debelo gledao i pazio samo na svoju korist, dok sam ja vjerovala u ljubav i poštenje do groba.

Dakle, ciglih OSAM MJESECI I DVA DANA dijeli me od nekakve, kakve-takve sigurnosti za budućnost. Pa jebemti sreću, jebemti glupi mozak, jebemti povjerenje u ljude, naročito u bližnje. Da bližnje!

Ne bi bilo strašno da zagušljivi nije odavno rekao kako se djeca i ja slobodno možemo odselit, nije ga briga kamo, ali da je ovo NJEGOVO, kao i NJEGOVA plaća, NJEGOVO SVE!!
I kako da budem hrabra, kako da se suočim sa svim tim, kako da krenem u bilo što kad mi, prvo, treba novac za odvjetnika, drugo, treba mi nekakav sustav, naročito pravni, koji bi me zaštitio, a zna se kako se štite žene u našoj državi!!

Da se ogolim do kraja, pa da zovem novinare, punim imenom i prezimenom na sav glas ispričam priču i ogadim oca svoje djece do kraja? Kome sam napravila uslugu? Takve osvete me ne čine sretnom, a samo bi djeci naštetila. I on to zna i dobro i debelo koristi.

Da odem u Poreznu i kažem kako radi na crno već tolike godine i ne plaća porez? Pa da ga oderu do gole kože, a što time dobivam? Ništa, i opet.

Lako što ja ne dobivam, i opet se radi o djeci, koja trebaju kakvu takvu financijsku sigurnost.

A i alimentacije bi se na papiru dokopala relativno brzo, samo u praksi bi se to malo puno oteglo, kaže teta. Obzirom na to da gospodin radi vani.

Ne znam, pomoći niotkuda, sa 43 godine svaka dva dana pišem zamolbe za posao, obijam vrata na svim doslovce nemogućim mjestima, ali valjda smrdim, pa me nitko ne zarezuje.A ne bih rekla, pa perem se svakodnevno...

Preostaje mi da odem na cestu, da pokupim djecu i izađem. Nikamo.

On misli da to tako treba i biti, jer ga je i prva žena ostavila na isti način. I njoj je bilo predivno kad je pokupila kofer i malo dijete i utekla ne tražeći ništa, u neizvjesnost i život koji do dana današnjega nije više nikada sredila. Razbolila se još k tome.
Ostavila je stan, stalan posao, bila je kompletno situirana, a sve je to bilo malo na vagi koja je rekla : bjež' od njega.Nigdje je ništa nije čekalo.

I točno znam kako se osjećala. Jer se tako i ja danas osjećam.

Gade mi se ovakve situacije, u kojima blokiram kada bih najviše trebala biti bistra i učinkovita. Jednostavno od mnoštva emocija nisam u stanju razaznati ono što bih trebala.

Zagušljivi, pak, mašta o tome kako će i ovaj put ostati svoj na svome kao i prvi. Jer to je njegovo iskonsko pravo.Ili neka ostanem, a on će se već pobrinuti kako da me dokusuri.

Idem razmišljati.

I neka mi nitko ne kaže "pa strpi se tih par tjedana kad je on doma...blago tebi, daje ti pare, a nema ga po mjesec i pol dana...". Nek' si ga uzmu takvoga i u takvim uvjetima. Sinoć sam, vraćajući se navečer s djecom, ugledala svjetlo na prozoru. Odmah mi je sinulo da nisam zatvorila malu lampu, ali šteta je bila učinjena. Reakcija organizma na samu pomisao da se Zagušljivi nalazi u blizini ne da se opisati. Na granici nesvjestice, slabost u nogama, presjecanje u želucu, strašno nešto. Ako netko misli da se takvo stanje može izdržati samo zato jer ga nema po mjesec i po dana, pa neka proba, ja više ne mogu.


DODATAK : hvala Vam svima od svega srca, iako znam da se tu nema što pametno za reći...no, ima i gorih stvari, kažem ja...
Svejedno, ako netko sa područja PGŽ slučajno zna kakovg dobrog odvjetnika koji radi "pro bono" u ovakvim slučajevima, molila bih da mi, ako može, preporuči istoga putem mail-a...pa šta bude...

nova.ista@gmail.com

- 11:23 - Komentari (15) - Isprintaj - #

LOMIM SE...

...

mislim kako bi bilo dobro da svoje skribomanske potrebe opet prenesem na klasiku - papir i olovku. Gledam te svoje tekstove - osim par stvari koje su u vezi sa djecom ( a ni tu više to nije to!), sve se drugo svelo na sipanje gorčine prema društvu, sistemu, svakodnevnici koja ispada ružnija nego što jest.
Nisam, zapravo, u takvom raspoloženju, ali imam dojam da bi se sljedeće piskaranje svelo i opet na kuknjavu, borbu s vjetrenjačama, traženje mišljenja o nečem što je svakom jasno i na što pametan čovjek ne troši energiiju. U kratko, čini mi se da nema smisla, i onako se 99,99 % tih stvari ne da popraviti vikom neke tamo mame.
Takvo je vrijeme.
Zapravo, imam dojam da sam dosadna i sebi i drugima.
A za drugo nemam inspiracije.
Pa bi bilo bolje da se maknem.

A onda opet, vidi slučaja i imena moga bloga, naletim na blogove mladih ljudi, onih stvorenja koja prolaze trnovit put odrastanja. I onda mi ne da vrag mira.Pa, ne računajuć na to, napravim nešto dobro. Nije puno, al' me veseli. Srce mi je veeeliko.

Ne znam, moram razmisliti.


Jel' ima smisla i opet pisati o tome kako je Zagušljivi slavodobitno i cinički rekao na telefon kako mi neće dati dio novca za registraciju auta i gotovo? Onaj tko me prati, reći će da sam već odavno svo to svoje sranje mogla riješiti, ili će jednostavno odmahnuti rukom i reći - ah, nema smisla, ova nikako da se pomakne. Sad me je već i sram. Što sebe, što drugih.
Jel' ima smisla pričati o tome kako idu blagdani, a ja samo gledam di da zbrišem, jer će isti taj Zagušljivi bit doma? A zapravo ne mogu nigdje, naravno, jer nemam s čim?
Jel' ima smisla reći da mi ni najstarija neće doći iz istog razloga? Još jedan Božić bez sve djece na okupu?Radi kretena? Odakle i dokle uopće te nepravde da jedan zao čovjek može tolikim ljudima oko sebe zagorčavati život?da može, zapravo, manipulirati i maltretirati sve oko sebe zato jer ima privilegiju da radi i zarađuje?

Ne znam.
Samo znam da sam opet skrenula u one vode radi kojih mislim da bi bilo bolje ili prestati ili se povući na neko neodređeno vrijeme.


- 05:45 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.12.2006.

JEDNO DIJETE



Ja ne znam dokle ću biti ovakva i zašto sam uopće takva.

Jučer sam razgovarala s tim Djetetom.

Ono je drugačije od drugih. I fizički i inteligencijom. Bez obzira na sve svoje ispade, na neuspjeh u školi ( koji sigurno nije uvjetovan neznanjem i smanjenom sposobnošću!), na to što je odavno obilježeno kao najgore, od strane pojedinaca proglašeno "kriminalnom osobom", uvijek tvrdim i čvrsto stojim iza svoje tvrdnje da je to dobro dijete. Sve što se zbiva oko te mlade osobe, samo je posljedica velikih pogrešaka onih koji su trebali prepoznati preosjetljivost, bistrinu, veliku naprednost u odnosu na druge vršnjake i nevjerovatnu potrebu za ljubavlju i pripadnošću.

Odbačeno je od nekih starijih, ti su digli ruke i samo odmahuju pri spomenu imena djeteta, "znajući" unaprijed da bilo kakav trud i pomoć, kada je ono u pitanju, nema smisla.

Međutim, jedna sitna stvar (ponavljam se, ali sad je već simptomatično da mama vidi ono što drugi ne vide!), ponukala me da porazgovaram s Djetetom.

U našoj školi održavao se dvodnevni turnir u malom nogometu. Dijete nije dobrodošlo na nikakve treninge, jer sad u Djetetu već vide potencijalnog neprijatelja unaprijed.Stoji Dijete vani, zapalilo cigaretu (ah, neka to bude najgore zlo), sa nekim dečkom, kad izlazi mali dečko, desetak godina, u dresu kratkih rukava i hlačica, znojan, a Dijete će njemu : "A kamo ti ideš na hladno ovako znojan i gol, razbolit ćeš se!"

Ta rečenica nije bila za publiku, nije bila situacija niti je bilo ljudi koje Dijete poznaje da bi učinilo to radi toga da se napravi važnim. Ta rečenica izletjela je iz njega spontano, u trenutku.(Usput, golišavi malac nije iz našega kraja.)

E, pa sad, mislim ja ovako: netko tko je genetski predodređeni kriminalac, netko tko ima zla u sebi, netko tko samo gleda kome će napakostiti i koga će povrijediti, takav netko neće nikada, ali nikada i u to sam milijun, bezbroj posto sigurna, reagirati na način kao ovo Dijete.

Bila sam udaljena od Djeteta, ali sam vidjela i čula sve.

Dalje, to Dijete nikad nije prošlo pokraj odrasloga, pa niti pokraj mene da nije pozdravilo, a uvijek pita "Kako ste?". Nekad mi se činilo da malo provocira tim pitanjem, međutim, shvatila sam da ono traži. Dijete traži svaki dan u svakom momentu od svake osobe da mu posveti pažnju, da popriča s njim.

Kaže Dijete meni da mu je dosta svega. Da ne zna kamo će završiti, jer sada veleumne stručne službe rade na tome da ga se jednostavno riješe.Kaže Dijete (razočarano) da ni njegova mama ne reagira svaki put kad bi trebala - drugim riječima "mama, zaštiti me, pomozi mi."
Kaže Dijete da puno puta biva zapisivano i opominjano, još češće i okrivljavano za stvari koje nije napravilo. Naravno, uvijek postoji dežurni krivac za sve.
Kaže Dijete da ne bi htjelo markirati, ali da ga vršnjaci toliko tlače i gnjave da popusti...Pokušavam mu nekako dokazati da ti vršnjaci zapravo koriste Dijete za svoju zabavu, za to da se "nešto događa", da bojkotiraju sat nastave...ne znam koliko me ono shvatilo, ali sudeći po tome na koji način razgovara, na koji način zaključuje, o kojim stvarima i kakvom terminologijom priča, pretpostavljam da je sve jasno.
A opet, ne možeš ga odvojiti od vršnjaka, njima su u toj dobi vršnjaci i njihovo mišljenje jako važni, pogotovo ako neki veliki ljudi nemaju sluha za djecu.

Kaže ono da kod nepravednih optuživanja i reakcija odraslih ljudi jednostavno poludi, da se ne može savladati - ne može obuzdati agresiju - pa tu bude svega. I svađanja i vikanja i vrijeđanja...ali ja sam sigurna da to nije ono što to Dijete stvarno misli, još sam sigurnija da mu je žao i da samo tone sve dublje, a silno želi da se sve popravi.

Samo, očito, ne može. Mene duša boli, ne mogu ga odagnati iz misli. Htjela bih pomoći, jer vidim kamo sve to vodi, strpat će ga negdje gdje mu nije mjesto, nisam sigurna da poslije neće biti još gore.

Kad je Dijete u jednom trenu reklo da mu je u glavi kaos, da mu se tisuću misli roji non stop, da mu je grozno kad na Korzu vidi malu djecu kako se ponašaju i kako puše ("Dobro, pušim i ja, znam da nije u redu, ali oni su ipak premali!"), da se užasno osjeća od svega oko sebe što vidi, od cijeloga svijeta, onda sam se sjetila sebe u tom periodu, od pritiska informacija izvana, od mase stvari koje sam htjela riješiti, a nisam mogla jer nisam znala kako. I danas se znam naći u takvoj situaciji, to je onaj osjećaj kad bi čovjek doslovno mogao iskočiti iz vlastite kože. pa poseže za cigaretom, za kavom, za hranom, neki za alkoholom, sedativima, antidepresivima...

Je li moguće da Njega nitko ne shvaća? Da li je moguće da mu takvome, sad dok je stvarno još uvijek vrijeme, nitko ne može pružiti ruku i pomoći mu da odraste?
"Problem" Djeteta nije od jučer. Traje to već dugo. Rade s Djetetom, bar se kunu u svoju struku, mnogi. Miješati se ne smijem, nisam kompetentna. Tu i tamo nekoga u nekoj prilici samo bocnem i pitam kako je Dijete, ali ne daju mi ništa znati, jer je Ono pod paskom "službi".Shvaćam, jasno mi je.
Pa kako onda u svo ovo vrijeme, a radi se o godinama, ništa nije krenulo na bolje?

Mislim da ne griješim ako kažem da je sustav,i opet, zakazao. Ne samo kod Djeteta. Jer kad to mlado stvorenje vidiš, dovoljno je pogledati oči i vidjeti što ono treba. Samo ljubav. Pošto je posebno, za mene u pozitivnom smislu, bez obzira na sve isvakoga, te ljubavi treba više nego drugi, koji su je dobivali kad je trebalo.

U međuvremenu, neki misle da su sve napravili, pozivajući povremeno mladu osobu na razgovore, koji su sami po sebi zastrašujući i prijeteći iz perspektive mladog čovjeka. Neka mi netko kaže da nije istina kad tvrdim da ti isti veleumovi potroše više vremena na pisanje zaključaka opservacije, nego u razgovoru i sticanju povjerenja

I ne mogu drugo, nego molit Boga da se netko smiluje i da prestane razmišljati o domovima i ostalim krasnim institucijama.I sama sam probala tu opciju i znam iz iskustva da tamo nema pomoći, nema i gotovo.

Eto. Ne smijem se petljati, ne smijem pitati, ne smijem savjetovati, ne smijem se previše približavati, tko zna što bi mi na leđa natrpali raznorazni stručni i manje stručni ljudi. I onako me gledaju k'o da sam poludila kad tvrdim drugima da je to mlado stvorenje sasvim obično i dobro.
Roditelji djece, koja su puno promoćurnija i lukavija, misleći kako "njihova djeca nikad ne bi i to ne rade", prvi su koji osuđuju i bacaju drvlje i kamenje na ovo Dijete. Možda bi bilo bolje da malo prate svoje potomke, ne u doslovnom smislu, nego da se izvuku iz uljuljkanosti, pa da razbistre pravu sliku.

Ne znam, nisam pametna. Reći će netko, ne opterećuj se mama. Ne opterećujem se, samo mi ono nešto iznutra govori da je moglo drugačije.
I da još uvijek ima vremena.

- 12:40 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 02.12.2006.

ZAGREB


Ne znam što bih rekla o tom gradu, a da me se krivo ne shvati. Vjerovatno je moja preosjetljivost i navika življenja u maloj i još manjoj sredini, dobrim dijelom "kriva" za loše osjećanje kad dođem u taj grad. Zbunjuje me, guta me, zvukovi koji dopiru sa svih strana, a na koje se nitko od stanovnika ne obazire...jer, ili su ljudi navikli, ili piče okolo sa slušalicama u ušima, pa slušaju samo jednu vrstu zvuka...tramvaji, zvona, automobili, klockanje po tračnicama...

Obično, kad odemo u "Lisniski" na festival, krenemo Paromlisnkom u Importane, pa dalje, za vrijeme pauze, naravno. Nemamo nešto naročito vremena hodati po Zagrebu, tako da moja slika i nije objektivna. Ma, nije uopće.
Ali evo, zapelo mi za oko nešto, što gledam već pet godina, a to na mene ostavlja užasan utisak...

Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service

Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service

Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service

Nakon dugo vremena, na prozorima u prizemlju osvanule su daske, prijašnjih godina pogled unutra značio je samo ulazak u Zonu sumraka...užas, najblaže rečeno, očito je netko u toj Vili propuh nalazio, ili još nalazi, svoje prenoćište, a ne bih se kladila da ne služi i u druge svrhe..grozno...

Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service

Da nije žalosno, bilo bi smiješno...opet, vidim i neke parkirane, dobre automobile, tako da mi uopće, zapravo, nije jasna ta ulica...s druge strane, ako proviriš iza ograde par metara niže, vidjet ćeš posvemašnji jad i bijedu, ove godine nisam vidjela nikoga, ali koliko me pamćenje služi, čini mi se da tamo žive Romi...

Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service

Eto, ovo je vodoskok do dvorane "Lisinski".Proradio je, na opće veselje djece, prijašnjih godina bila je to samo jama. Sređen je od lanjske godine prilaz samoj dvorani, i za invalide, popločan je nogostup, sve do parka koji vodi prema Paromlinskoj. Kad pogled prestane sezati, prestaje i ljepota sređenoga...

Slibe.com - Free Image Picture Photo Hosting Service

Nije ovo slika Zagreba, to je samo detalj koji pratim već pet godina, ponekad se zapitam što je to čovjek skrivio da mora tako živjeti, pa onda krene tijek misli, pa ga ja prekinem, jer to zađe u neke čudne sfere...ipak, mislim da su obični ljudi ipak malo vrijedniji pažnje od nekog nogometnog igrališta...pa, gospodine Bandiću, druge godine kad budete otvarali dječji festival, prošetajte malo do ulaza u Importane....

- 12:36 - Komentari (17) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se