...malo za promjenu. No, Darovinac je, kako kaže netko.
E, za uvod: ujutro, čim se dignem, uključujem radio, valjda otkad znam za sebe. Kad pogledam fotografije iz doba kad sam bila dvomjesečna beba ( to je ono doba dok je Bog još po zemlji hodao!), vidim zašto je to tako...na svakoj fotografiji pokraj mene - tranzistor. Pa mi ostalo, valjda, za cijeli život.
I, kako me nervira ovo prosinačko reklamiranje do iznemoglosti, nađem si dvije radio postaje, lokalne, koje samo sviraju, malo ili ništa ne pričaju, radio Trsat, radio Porto-re...No, i oni trebaju preživjeti, pa ni njih nije mimoišao marketing...
I slušam reklamu za Mercator...dijete piše pismo Djedu Božićnjaku i između ostaloga kaže, nešto u stilu: "...dragi Djede, ove godine mi ne moraš ništa kupovati, jer mama i onako stalno nešto kupuje, samo donesi veliku vreću, jer nemamo više kuda sa naljepnicama..." Poanta reklame je u tome da će Mercator u siječnju, na temelju tih naljepnica-kupona koje ljudi kupovinom sada "zarađuju", davati popust.
Ali, kako ja sve odmah drugačije gledam i čujem, pričinilo mi se da je ta reklama u biti, tužna istina. Kako sam puno u điru sa djecom, što svojom, što tuđom, vidim da ih zapravo ništa više ne može razveseliti. One skroz malene, još nekako, dok ne shvate, ali ovi veći - teško da će ih nešto veseliti duže od pola sata, Neke niti toliko, svjedokom sam reakcije djece na rođendanske poklone, kako tko nešto donosi, slavljenici to samo uredno odlože, neraspakirano, sa strane, ne pokazujući neki interes za dobiveno. Možda igorm slučaja imam posla sa djecom ljudi koji zbilja imaju mogućnosti, pa djecu darivaju i kad treba i kad ne treba, možda imam posla sa onima kojima je svakodnevno udovoljavanje dječjim željama način življenja, ne znam. No, činjenica je da već dugo gledam isto. Djeca za nečim zapile, odna pilaju i pilaju dok to ne dobiju. Kad dobiju - šipak. Dva dana interesa, i gotovo.
Tako. Kad god mi netko od mojih dođe sa onim famoznim " u subotu sam pozvan na rođendan kod....", zlo mi je. Ne zato što treba kupiti, nego što nemam pojma što djetetu kupiti. Onda sve pošaljem vrit, pa, ili nešto sami napravimo, neku sitnicu tipa okvira za slike ili nešto slično od priručnoga materijala, ili pak bacim težište na slatkiše sistemom "od svega po jedno".Dodam neku korisnu (barem mislim da je korisna!) sitnicu, fino upakiram, uvijek na neki štosan način...i to je to. Nekome napravim i neke kolače, pa i to pošaljem.
I sad ide Darovinac. Počelo je sa Nikolom. Sreća da Lucija ovdje nije popularna, odnosno, nemamo je kao sveca koji daruje, bilo bi veselja. Netko je negdje uveo sistem sve većeg darivanja za sv. Nikolu, tako da sam se jučer naslušala kojekakvih stvari...te barbike ( ja sam jednostavno fan tih lutaka!!), te kamioni, te mobiteli...što će dobiti za Božić? Helikopter?
Koliko mene pamćenje služi, Nikola je donosio šibe i slatkiše sa ponekom voćkom. Danas nosi sve i svašta.
I što se događa? Nedavno je u kući osvanuo PS2, a nedugo prije toga dobili smo na poklon i PS1....ama, ja ne znam kakvu ja to djecu imam, ali njih dvoje uopće ne zarezuju te sprave. Nemaju interesa. Odigrali su nekoliko puta neke igrice ( tko bi ih kupovao, skupe su ko vrag!), Luka nešto više nogometa, i to je to...na kompu vole istraživati svoje mogućnosti, otkrivati kako se što radi, crtanje, lijepljenje slika, traženje stranica sa sadržajima koji ih zabavljaju, ali to sve kratko traje...Njemu je još uvijek TV zakon, a ona je kreativac, mora nešto raditi.
Na tavanu i u sobi ima brdo igračaka koje ni kad su bili manji nisu bile u žiži interesa. On bi se tu i tamo poigrao autićima, lego kocke su ga jedine mogle zaokupiti na duže vrijeme. Njenih barbika ima nebrojeno, dobila ih je što na poklon, što nasljedila od sestrične, netko joj je kupio i barbie-auto...i sve to uredno stoji, skuplja prašinu - ništa.
Ali zato, gospodična je dovukla hrpu stvari koje je nosila kao beba, izvukla padelice, žličice, sve iz kuhinje, a najdraža beba joj je ona velika, koja izgleda kao prava, trup joj je punjen nekom mekanom vatom...ta beba ima više od 20 godina, šivala sam je bezbroj puta, oko joj se izvrnulo u žaru nečije igre, ali ta je zakon! Ne kužim kako se još nije raspala, a prošla je troje djece, bila je svagdje, u šumi za vrijeme uzbuna, u portunima i na tavanima, sad se vuče po kući, ali kad nije u upotrebi ima svoje počasno mjesto u kolicima...dekica je, naravno, Dorina iz mlađih dana...Pa se nađe u tim zdjelicama čokolina, brašna, pahuljica, pudinga, kojekakvih mirodija....
Ima tu i hrpa drugih beba, mlađih, ljepših, funkcionalnijih (pjeva, plače, svira, poskakuje i ne znam što već!), ali njoj one nisu interesantne.
I sad vi meni recite.
Ako post nema neke veze, bez zamjerke, molim. Bit će bolje.
