jedna nova mama

petak, 29.09.2006.

KAD SE MAMA IGRA INFORMATIČARA

....onda to izgleda otprilike ovako:
Koristim se povremeno Incredimailom, prije dva dana je pri uključivanju kompa počeo nuditi nekakve instalacije kojih se nikako nisam mogla riješiti, na "no" ne reagira, osim što blokira (ma, jel' me to podsjeća na neke pripadnike ljudskog roda??), pa krenula mama u akciju čišćenja kolačića i zatim i mase instaliranih igrica i inih gluposti koje je njen ljubimac, ljubi ga majka, natrkeljio na komp...jedno vrijeme bila sam ponosna, čak sam i taj nesretni Incredimail deinstalirala, a ono nakon toga - šipak...ne mogu online, te greška 705, pa 790, pa ne znam ja koja više ne...i onda sam išla nešto prčkati, da bi se nesretni komp isključio, odnosno tražio reset...i nakon toga - NIŠTA!!

SAMO PORUKA . PRIJAVITE SE NA WINDOWS XP, KORISNIČKO IME, LOZINKA..

kucam ja korisničko ime i lozinku, ali ne može me spojiti, ne prepoznaje me....

Pa sam došla do zaključka da sam brisala i stvari koje možda, jel', nije trebalo brisati...jer su potrebne da bi komp prešao u živahni komad pokućstva...i tako...

Ako netko kuži što sam ja to u stvari napravila, a mislim da sam totalno deinstalirala programe, molim ga da mi kaže što treba sada onaj maher koji je to instalirao napraviti i koliko će me otprilike to moje bezvezno klikanje koštati...da me opet ne opali po džepu i za stvari koje ne treba raditi.
Da mi ne prodaje maglu...

E, da , kako nije svako zlo za zlo...zvala sam 08009000, pa su me uputili na 0800300300, Microsoftov besplatni telefon za podršku blentavcima poput mene...i pita mene teta ime, pa kad ga nije našla, kaže ona:
"A imate li vi naljepnicu Microsofta za instalirani program?"
"Ma koju crnu naljepnicu??"
"E, vidim ja da je to ilegalno instaliranje, kad kupujete od nas ili ovlaštenih prodavaona, dobijete i naljepnicu, a ovi što rade na divljaka- naravno - to nemaju..."
I nije mi, normalno, mogla pomoći...

Moj majstor dolazi večeras oko 10...kad završim sa poslom...ako netko nešto zna, nek mi napiše...bila bih zahvalna...jerbo, to je onaj majstor koji naplaćuje 200,00 kuna za čišćenje kompa od virusa...

- 19:03 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 27.09.2006.

HNOS

...iliti Hrvatski nacionalni obrazovni standard.
Na svim roditeljskim sastancima, vidim, razrednici su u kratkim crtama pokušali objasniti što to u stvari jest.Neki su nas uputili na internetske stranice :)) Stariji profesori i učitelji će možda imati malo problema,kako sami kažu, obzirom na to da je to nešto sasvim drugo od onoga što su provodili zadnjih 25 - 30 godina, osim, ako, po skrivećki nisu samoinicijativno, silom samog tempa života i razvoja djece, već do sada na neki način provodili takav sistem obrazovanja.

Osim toga, djeca koja su išla u vrtiće, navikla su na ovakav način "učenja", dakle kroz igru i razgovor, barem u vrtićima koje ja poznajem.Nakon tri, četiri godine takvoga rada, dođu u školu - u klupu! I onda nastaju problemi.

Jer : kažu nastavnici i profesori, djeca imaju problema sa koncentracijom, nemirna su na satu, i tome slično. No, sad, ako i malo pratiš tempo življenja, koji danas i djeca i te kako osjete, način bombardiranja hrpom informacija, pristup svim mogućim medijima, a zna se da su klinci kao rođeni sa čipovima za informatiku, onda je posve logično da 45 minuta sjedenja na jednom mjestu sa osobom ispred sebe koja im prezentira činjenice, a zatim traži od njih da isto tako sjede doma, bulje u knjigu i bubaju, kasnije reproduciraju te iste činjenice, i ne može izazvati ništa drugo do dosadu - čitaj "dekoncentraciju".
Dakle, jednostavnije, vani je sve brzo-brzo, a kad sjednu u klupu, onda su primorani na nešto staro i polako.Normalno je da se klinci baš i ne mogu tek tako "prešaltavati" u te ritmove.
Pa se netko konačno dosjetio jadu, Primorac, valjda, i ekipa.
Sada će djeca raditi onako kako je to njima primjerenije i kako bi sa njima trebalo i doma raditi. Slušati ih, poticati na razmišljanje, dakle, prvo i osnovno razvijati misaone procese.Da ne zakreče zarana. Da nauče misliti svojom, a ne tuđom glavom.Da nauče kako treba znati pričati, ali i uvažavati tuđe mišljenje. Metodom indukcije i dedukcije dolaziti do pravih zaključaka, biti će tada i pohvaljeni, a kad se njih pohvali, ah, i sami znate da nema većeg zadovoljstva. Samim tim razvija se i samopouzdanje.
Klupe će biti postavljene onako kako to odgovara nastavi, neće gledati u ploču, a suučenicima okretati leđa, osim kad se to mora. Normalno, kad si s nekim u grupi, onda je logično da ga gledaš u oči dok razgovaraš s njime, a ne da se dovikuješ preko ramena, jel'?

Nastava će se puno, puno odvijati na terenu. Odlično! Moći će prikriti svoju želju za kretanjem, dapače, moći će se kretati do mile volje, samim tim neće biti prevelike potrebe za ispravljanjem položaja dok sjede.

Stariji razredi imati će nastavu u blok-satovima, jer je, naravno, pametnije da dnevno šestosatno izbezumljivanje sa šest predmeta zamijene sa tri...ne treba niti tegliti toliko knjiga sa sobom, a i zadaće i učenje će se moći lakše podnijeti.
Jer unatoč svemu, naša djeca i dalje imaju hrpu predmeta, hrpu činjenica koje im baš i neće trebati pretjerano u životu.Bar ne svima.

To sve pričam zato jer je to sistem dijelom preuzet očito iz njemačkog nacionalnog obrazovnog standarda.Eto, igrom slučaja, moji nećaci idu tamo u školu od početka, nećakinja je u osmom, a nećak u petom osnovne.Sestra mi potanko objašnjava već par godina taj sistem, ponekad je jako dobar, naročito u starijim razredima, ponekad nešto i ne štima pretjerano. Ali i kod njih je to još uvijek u fazi uhodavanja.

Ipak, neki dan na tom istom sastanku, razrednica je rekla jednu stvar koja me malo začudila. Kaže ona, pa ta djeca ništa ne uče u školi, sve ostavljaju za kući, za svaku stvar koja se piše ili ispituje, pitaju da li je za ocjenu, a ako nije, onda se pretjerano ne trude.
Čekaj malo. Još prije par mjeseci, učitelj istog tog razreda naprosto je vapio za time da sjedimo sa djecom doma da ih natjeramo da uče, jer od petog razreda kreću sa višepredmetnom nastavom. To mi je bilo malo čudno, jer se već lani znalo da je HNOS eksperimentalno uveden u neke škole, a da ove godine kreću svi sa istim. Vjerovatno su i učitelji bili upoznati sa osnovama tog programa, pa su u skladu s time mogli i djecu na to polako pripremati, no, kao i tiskanje knjiga, izgleda da je i ovo malo zakasnilo.
Ima još nešto, a za to će trebati malo vremena. Knjige. Kako se radi na tome da se veći dio gradiva uči i nauči u školi, obzirom na to da su programi skraćeni, sasvim je nepotrebno da djeca svaki dan nose u školu i iz škole svu onu silu udžbenika, radnih bilježnica, etc.etc. Već su dobili naputak od nekih profesora da ostvljaju knjige u školi, međutim, ako bi to i činili, još uvijek nema za to uvjeta, nema mjesta, a bit će strke dok se na to i naviknu.Dakle, tebali bi nositi doma samo knjige koje su im potrebne za zadaću, za ponavljanje ili utvrđivanje nečega što nisu uspjeli u školi. Intencija je da se nastava i učenje odvija isključivo, ili koliko god je to moguće, u školi. Vidjet ćemo kako će to ovaj moj lumen, ljubi ga majka, na primjer usvojiti. Jer on je lik kojemu treba malo više, jel' ...

No, dobro. Živi bili pa vidjeli. Meni se koncept sviđa, nekako, bez obzira na to što inače mislim o Primorcu (malo mi zastrašujuće djeluje!), ovo bi moglo biti dobro. Nadam se da će biti dobro.

Samo, trebalo bi u to dodati, po meni, još nešto.
Trebalo bi djeci reći da loša ocjena nije kraj svijeta. Jer, vjerujte, ima jako puno djece koja sa strahom, želučanim grčevima i ostalim psihosomatskim reakcijama, reagiraju na lošu ocjenu. Ima roditelja, opet kažem - vjerujte mi - koji inzistiraju isključivo na tome da se donose dobre ocjene, ne pitajući da li je dijete stvarno takav lumen da iz svih predmeta može imati 5,0. Ima roditelja koji i prije polaska djece u prvi razred sistematski straše djecu jedinicama, kao neki policijom i psima, pa ta djeca i ne znaju drugo nego tu jedinicu gledati kao bauka.
Naravno da se treba truditi da do loše ocjene ne dođe, ali ako se dogodi, Bože moj, idemo dalje.Recimo tom djetetu da je to sada tako, da se potrudi to ispraviti, pomoći mu ako ima nekih problema, i nastaviti dalje.
Samim tim trebalo bi konačno skinuti famu oko uspjeha u 7. i 8. razredu, kada već počinje ludilo skupljanja petica za upis u željenu srednju školu.Na žalost, djece ima sve manje i manje, upisni pragovi su sve niži i niži, i nakon svakog rujna, ipak se sva djeca više-manje upišu tamo gdje su željela. Koji put to baš i nije želja djeteta, pravimo mu lavlju uslugu. Pustimo neka se kod njih iskristalizira talent, želja za nečim što vole. To što smo mi završili ekonomiju,pravo, medicinu, ne znači da je to "najbolje" i za našeg nasljednika. Možda ga zanima baš hortikultura, recimo.
Dajmo im da razvijaju ono što ih veseli i u čemu uživaju.
Jer nema gore stvari kad cijeli život moraš raditi nešto što ne voliš, to znamo, jel'?
Eto, sad imamo i mogućnost da budemo roditelji-predvači. Ako imamo nekakvu temu za koju mislimo da bi bilo dobro prezentirati je djeci, vrata su nam otvorena.Samim tim spajamo onaj famozni didaktički trokut, a to je zbilja jako potrebno, danas više nego ikada, dakle suradnja između učenika, nastavnika i roditelja. Nastavnik ga može podučavati, ali odgajati ga može ipak samo roditelj. Nastavnik može pripomoći.
Bilo bi dobro kad bi ljudi stvarno shvatili da je ta suradnja prijeko potrebna. Možda da krenemo odgajati generaciju koja će biti osvještenija od nas?Možda da se počnemo družiti, bar radi djece, ako već ne drugačije.
Na koncu, imamo zajednički zadatak.

- 11:00 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 26.09.2006.

NO, DOBRO...

1. dolazi jesen, ujutro nema sunca kad se budim, to mi je strašno...čim se popodne zmrači, zijevam...(hmm, čini mi se da se ponavljam...) - dakle, umorna sam, sve je jenjalo, pa sad valjda i tijelo traži malo oporavka;

2. onaj moj mali klipan, meta je kojekakvih huligančića u školi, a i izvan nje, tako da imam neka okapanja sa slavnim ravnateljem, roditeljske sastanke, roditelje koji ne kuže kad im se kaže da "na žalost svi gledaju samo sebe, a što je još gore to otvoreno i kažu"...nije mi jasno zašto uopće dolaze na zajedničke skupove, dovoljne su individualne informacije...

3. i najgore, momentalno, moja bivša maturantica, a sad već brucošica, sutra ide za Zagreb, seli se dijete u dom, počinje petogodišnje studiranje socijalnog rada...što znači - ode još jedno dijete svojim putem...Reći će netko, pa bila je četiri godine u kolegiju...je, tako je i najstarija bila u domu u Rijeci, ali to je nešto drugo, dolazi doma svaki vikend, tu je, školarka je, maloljetna, na koncu, ja još uvijek odgovorna za nju...e, sad je to već nešto sasvim drugo...malo mi je teško...malo puno...

4. za kraj, jer kad me krene - onda ne staje - dobila sam tužbu od slavnog "Tiska" u kojem sam radila ravo 17 dana na početku ljeta, a gospoda su ustanovila da sam napravila manjak od 1.043,00 kune, sastavili tužbu k'o da sam državni kriminalac broj jedan, zaključili da je dokaz svemu i "očekivano priznanje djelatnice" te da u roku od osam dana moram podmiriti dugovanje zajedno sa zateznim kamatama i ostalim troškovima, blabla...što znači da sam dnevno gubila negdje po 60,00 kuna, ili pak, da sam krala samu sebe, ne znam...velika je priča sa tim Tiskom, to je nekakva čudna firma gdje nema sezonskog prodajnog mjesta koje nije u manjkovima...o tom - po tom...

5. da, oni koji me prate, znaju da sad, krajem tjedna otprilike, ističe šest tjedana odsustva oca moje djece...tako da me i to malo gnjavi u mozak...

Razumijet ćete da je ovih pet majušnih točkica sasvim dovoljan razlog što ne pišem, nisam društvena, eto. Otvorim blog, prošaram po vašim kućicama, ali jednostavno nemam volje ni inspiracije...ma, proći će to mene, kao i uvijek, samo da završi ovo ljetno ludilo.

Ma, u stvari, zašto da ne kažem što je jučer bilo?
Dakle, zove mene moj jedinac, ljubi ga majka, oko 11 sati na posao, malo prerano za nekog tko ima 5 sati...
"Mama, ne boj se, nije ništa, čitav sam..." A meni želudac vrišti, kiselina istog momenta zakuhava, ne mogu si pomoć, naučena reakcija...
"Stajao sam na hodniku i pričao sa T. za vrijeme odmora, došao je jedan dečko iz 8. razreda, A., i iz čista me mira udario knjigom po glavi! Okrenuo sam se, odgurnuo ga, a on je zamahnuo nogom i htio me udarit, ja sam postavio ruku i tako, sad su mi svi prsti otečeni i plavi...razrednica me dovela doma..."
"Luka, jesi li koga izazivao, jel' poznaš tog dečka?" "Ma nisam, mama, pa valjda mi vjeruješ, a ni ne poznam ga, znam ga ovako, iz viđenja."
Svaki put kad se tako nešto dogodi nastojim izvuć sve iz njega da vidim koliko je sam kumovao tim događajima.Izgleda da je, na žalost, baš taj moj jedinac, ljubi ga majka, meta većine velikih, ne znam zašto, valjda jer znaju da neće reagirati ( jer se boji !),da će zaplakati ( jer ga peče nepravda), a to ih vjerovatno zabavlja...i što je najbolje ili najgore od svega, taj moj tukac za dva dana kaže kako oni i nisu tako loši, da njih samo treba razumijeti, da je njemu njih žao, da se on neće s njima svađati...mislim, to je idealno, samo tako neće, na žalost, nigdje stići u ovom vučjem kavezu zvanom svijet...Da ne pričam o tome kako svaku noć dolazi kod mene u krevet jer ružno sanja, i to otkad je škola počela.Baš ružno sanja, viče, trese se...
U glavnom, kad se to dogodilo, on je, prema naputku svih nastavnika i profesora, koji su rekli da kod svakog takvog OBAVEZNO MORA PRIJAVITI ODRASLIMA u školi, otišao do prve profesorice, koja ga je odvela ravnatelju.
E, sad, ravnatelj, koji je pričao na telefon, samo je nervozno frknuo:"Ma šta dolaziš za to, šta to niste mogli sami riješiti??" MA ČIME, PITAM JA, TOTALNOM MAKLJAŽOM, MAJKU TI TVOJU??
Razrednica, normalnije biće, stavila mu je obloge na ruku, posjela u auto i dovela doma.
Nazivala sam ja i školu, i glavnog ravnatelja u Krku, ali naravno, tamo se rijetko kada tko javlja na telefon...
Konačno sam dobila tog famoznog ravnatelja, kaže on ovako:
"Da, šta, pa i nas su veliki tukli u osnovnoj školi, nije to nešto za sad radit neke probleme...ja sam maloga zvao (nasilnika) , pitao sam ga što je bilo, on mi je priznao i rekao : smetao mi je na putu!"
SMETAO MI JE NA PUTU?!?!?!
"No, a što bi bilo da je Luka, recimo, bio na vrhu stepenica, jer sada idu sa kata u prizemlje i obrnuto? Što bi bilo da mu je zaklanjao pogled kroz prozor??
I, gospo'n ravnatelj, što ste učinili?" " Ništa, pa što mogu učinit, razgovarao sam s njim (mo'š mislit razgovora!!), ali kod maloga to baš nije imalo odjeka...", Ma, kako to, cccc?
Ma, znam ja da taj dečko, nasilnik, već par godina ide na program koji se stručno zove "sprečavanje neprihvatljivog ponašanja", kojeg vodi krčka socijalna radnica (- očito ima uspjeha, op.ur. -), da je dijete neprihvaćeno radi svoje konstitucije i nespretnosti, da je i on bio meta gnjavljenja, ali ljudi moji....eto rezultata, umjesto da ga se spasi,nauči, i on je shvatio da agresijom "može" biti glavni.
Žalosno.
Žalosno tim više što su na posljednjem sastanku vijeća roditelja glavni ravnatelj, a i policajac zadužen za maloljetnički delinkvenciju, dakle kompetentne osobe, na sasvim konkretno pitanje ŠTO UČINITI I KAKO SPRIJEČITI ZLO, odgovorili doslovce :A NIŠTA.

I tako. Drugo dijete, ono što gađa šofera u busu i zatvara mu oči dok vozi, trebalo je biti prebačeno u drugu školu, pao je i 7. razred, koji sad ponavlja...naravno i sasvim shvatljivo da ga ta druga škola nije htjela uzeti, pa je i dalje tu, kod nas...sad ima i novi sport - dok čekaju bus za povratak kući, na omišaljskoj autobusnoj stanici, mulac nagurava djecu na cestu dok prolaze auti...neki dan je jednome tako auto prešao preko stopala...o tome se, naravno, ne priča...jer je valjda taj mali jadničak toliko opasan, da ga se svi boje...a nitko mu ništa ne može...
Kaže razrednica jučer na roditeljskom, da se s njim jako, jako, puno radi, da ga se nastoji prebaciti u nekakvu ustanovu, ali da se to može jedino uz pristanak roditelja, a poznavajuć njegove roditelje, od toga neće biti ništa.
Dok ga sila zakona tamo ne odvede, jer imam nos da neće stati na sadašnjim "nepodopštinama".
Savjetuje razrednica da djeca ne provociraju nasilnike. Ma tko ih provocira, za Boga miloga, kao da ne znaju što djeca rade!Pa, ako su mali, ne znači da su blesvi, pa da će ići provocirati nekoga tko će ih garantirano izudarati!! Nasilnik će sam naći žrtvu od koje će "biti isprovociran", pa ne treba nam doktorat iz dječje psihologije da bismo to znali?
Nitko, ama baš nitko od drugih roditelja, a bilo nas je 14, nije našao za shodno da kaže i jednu riječ. Samo su držali face - "ne pitaj me ništa, to se mene ne tiče!", gledali dolje ili u stranu, meškoljili se kao da im je neugodno...
Pa si mislim, neki dan smo bili u Rijeci, u Dvorani mladosti, bilo je tu brat-bratu 500-tinjak djece...trebalo je držati na okupu malene od 4 popodne do 11 navečer, ne možeš samo gledati svoje, ako vidiš da je ovaj drugi negdje zazujao, da je gladan, žedan, da mu se ide u zahod, da mu je dosadno...pa mislim, to su djeca, UOPĆE NIJE BITNO ČIJA SU!!! Par mama, koje su bile prisutne, gledale su samo svoje, naravno, no to je već naučena stvar.

Ali, razmislimo malo. U životinjskom svijetu, recimo, kod slonova, sve ženke paze na mladunce, nebitno čiji su, instinsktivno, da bi se produžila vrsta.
Sad, mi, kao najinteligentnija bića, s druge strane, gledamo samo svoje mladunce, pravimo od njih male bedake, asocijalne i samožive, egoistične i tvrde. Ne razmišljamo previše o tome da će to jednom biti odrasli ljudi kojima će nekad zatrebati bilo kakva pomoć, a u svom okruženju neće naći ama baš nikoga da im pruži ruku. Pretjerujem? Ne znam.
Muka mi je, jer ovdje nema nikoga tko bi stao uz mene i ohrabrio se reći javno, ili bar podržati javno, ono što iza kulisa odobrava i govori. Kad bi se i neka peticija napravila, čisto sumnjam da bi je netko potpisao, jer se svi boje "da im se to ne reflektira djeci na ocjenama".Ma, kakvim ocjenama? Ocjenama života??
Jesam, ljuta sam, razočarana, boli me želudac, već dva dana me žgaravica dovodi do ludila. Boli me želudac svako jutro kad ovo dvoje zatvore vrata iza sebe sa torbama na leđima, jer ne želim ni izreći ono što mi se mota po glavi kad su u školi. Ispada da je sve roditelje strah, ali NITKO NE ŽELI NIŠTA PODUZETI.
Ako idem ja sama, onda se na moje klince okomljuju oni koji su na neki način zaključili da sam ja pokretač nečega. Jer naravno to čuju od svojih odraslih.I opet nisam ništa napravila.Jesam, štetu svojoj djeci.
Znači, u tom našem sistemu HNOS-a, Bolonjskog procesa i ostalih europskih čuda, sve smo mi to lijepo zamislili, od djece opet pokusne kuniće napravili, a svijest je ostala na nivou amebe, papučice ili ne znam čega već ne.
A, kako stvari stoje, ide sve niže i niže.Prema prvobitnoj zajednici.
Eto.
A želudac boli jer ne smijem pred djecom ništa pričati ni komentirati, jer ne smijem pokazivati strah, jer ne smijem pokazivati bijes, nego sve oprezno dozirati i nalaziti idiotska objašnjenja.
Dok ne poludim, pa ne krenem u sasvim drugom smjeru!

- 16:51 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.09.2006.

- 13:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 22.09.2006.

200

Piše da je ovo 200-ti post...a kud sam ih samo toliko nakucala...blažena šuvarica i daktilografija...Nego, ovako:
obzirom na to da je ovo već evo ne znam koliko vremena da sam na blogu, a da sam još uvijek tuka koja ne zna stavit jednu sliku pored posta, onda lijepo molim nekoga tko će imati strpljenja lijepo polako, pješke i na tenane objasniti ovoj mami KAKO SE DO VRAGA STAVLJAJU SLIKE NA BLOG!!
Ne baratam baš pretjerano informatičkim izrazima pa bi bilo dobro da to bude onako:klikneš ovo, nađeš tamo ono...
Nije baš da sam nešto nebistra, ali ne znam jedno, i nemojte mi se smijat...kad preko browsera nađem sliku koju želim, da li ja moram prepisivti sva ona slova riječi, znakove i ostalo ili...?

E, tako, ako hoćete slike, onda lijepo molim savjet, kažem, ko za petogodišnjaka...koji bi vjerovtno to brže od mene prokljuvio, ali eto...pregazilo me...
I, još nešto, skužila sam da slike moram smanjivati na određenu veličinu ako ih želim prikeljiti tamo gdje mi se hoće....???Pomoć?

U biti, pregledavala sam neke tutoriale, ali ljudi koji to pišu toliko su verzirani, da mi treba simultani prevodioc za neke rečenice...

- 09:14 - Komentari (29) - Isprintaj - #

srijeda, 20.09.2006.

KVARNERIĆ

A,hvala Bogu, počelo je. Koncerti, festivali, e, to me čini sretnom.
A što je najbolje od svega, maknut ću se konačno odavde, tri mjeseca nisam mrdnula dalje od otoka...
I bit će djece.Puuuno.
Inače, "Kvarnerić" je dječji festival, natjecanje u pjesmi i glazbenom stvaralaštvu djece osnovnih škola Kvarnera i kvarnerskih otoka. Održava se već petu godinu za redom, svake godine je brojčano sve jači, i u školama se osim pjesama i druge aktivnosti vežu uz nastup na tom fetivalu, likovne, literarne...Nije rijetkost da glazbu i tekstove rade sami izvođači, dakle osmoškolci.
Glavna mama u svemu tome je gospođa Milka Čakarun-Lenac, žena koja je nekada pjevala na MIK-u, a danas igrom slučaja uživa u radu s djecom.
Dakle, ove godine ima 200-tinjak izvođača, što zborova, što solista, što grupa, plesnih ansambala...jedva čekam!!
Ovi naši, "Mići boduli", nastupaju u revijalnom dijelu, a u natjecateljskom dvije solistice iz zbora, Lena Radivoj i Lucija Kosić...ma, nije OK da spominjem samo njih dvije, ima u zboru stvarno puno kvalitetnih glasova, recimo mala Dajana Dujmović, pa onda Ivona Sidikky, pa jedno malo stvorenjce, sitno, tek krenulo u prvi razred, mala Melisa...kad to dijete zapjeva, kad pusti glas, to se ima što čuti.
Pa je tu i Sara I, pa Sara II.... ma svi su pet, eto.

No, festival je u petak, 22.9. u Dvorani mladosti u Rijeci, a u subotu je drugo veče, koje se održava u Ravnoj gori.
Drago mi je što se ove godine odazvalo jako puno sponzora, reklamira se već danima na lokalnim radio-postajama, lani je to bilo malo bezvučno, no, prošlo je.
Lijepo je na tom događanju to što za svoje predstavnike dolaze navijati njihovi prijatelji, ekipe iz škola, sa transparentima, glasni i razgaljeni. Nema nekog natjecateljskog prepucavanja, sve je koncipirano tako da se djeca druže, lani su ih, recimo, na kraju festivala pozvali svih na pozornicu, plesali su i pjevali do iznemoglosti...ma, bili su super!

A kakva mogu djeca biti nego super?

Još kad bi takvi ostali i kad narastu......


DODATAK U 21:35
Piše tamo da se "poneki" blogovi neće moći otvarati...ili ja nemam sreće pa se ne otvaraju baš oni koje ja hoću, il' je neko nešto za**** što bi rek'o mađarski premijer...u glavnom, pišemo se i čitamo kad...jel'?
Do tada, laku noć, svirači...

- 16:05 - Komentari (19) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.09.2006.

AJDE, NA SPAVANJE!!



AJDE RAJA, FAJRONT!! IDEMO...DOSTA JE BILO...JOŠ JEDNU S NOGU, PA U KRPE...MISLILI STE BLOGARIT OPET CIJELU NOĆ, JEL'?
E, NEĆE IĆI...;-))

AJDE, LAKA VAM NOĆ...

- 21:42 - Komentari (16) - Isprintaj - #

DATI LJUBAV (trenuci iskrenosti - samo dnevnik)

Jel' vrijeme da se pogledam u oči?
Valjda je, osjećam to.
Činila sam to mnogo puta do sada, ali uvijek je nešto ostalo skriveno duboko unutra.
Rješavanje problema parcijalno, kažem ja.

Ili onda kada za to dođe vrijeme. A On najbolje zna kada je to.

Ne volim ljudske dodire,bježim kad osjetim da bi me netko mogao prijateljski potapšati, ne daj Bože poljubiti.

Ne volim sprovode, ne volim mjesta gdje nekome koga ne poznam dovoljno,moram reda radi pričati nešto što uopće ne znam da li mu paše ili ne u tom trenu. Da li uopće razumije što mu želim reći.

Opet, volim slušati druge, volim promatrati ljude, pronicati u njihovo "ja" dublje nego što to oni sami čine.
Uvijek imam osjećaj da vidim puno više od drugih ljudi, da mi ništa ne promiče i da, kako ja volim reći, "uvijek vidim ono što ne treba".
Ponekad to dobro dođe, ali ponekad košta razočarenja, i to nemalih.

Jako volim društvo, druželjubiva sam, susretljiva, a opet jedva čekam da budem sama. Samoća mi sve više paše.

Ja sam jedna velika kontradikcija.

S jedne strane tvrdim da mi ne treba nitko, s druge sam pak, sad već to mogu otvoreno sebi priznati, pomalo ljubomorna na ljude, mojih godina ili starije, koji očito žive normalan suživot, zajedno šeću, zajedno piju kavu, razgovaraju, smiju se.

I kad nešto takvoga vidim, lijepo mi je, onako, milo oko srca, jer, nisu svi brakovi i veze ni za šta.A onda me uhvati tako, neka tuga, nekakav osjećaj da sam izgubila nešto, zapravo da to nešto nikad nisam ni imala.
I onda to brže-bolje potisnem, samu sebe uvjeravam kako meni to ne treba, kako imam dovoljno ljubavi svoje djece i ljudi koji me uvažavaju kao osobu, ovakvu kakva jesam.
I tako je to godinama tinjalo, bila sam više-manje zadovoljna svojim statusom udate žene koja osim papira nema ništa drugo u tom smislu.

No, izgleda da je došlo onih pet minuta kad to treba otvoreno priznati.Samoj sebi.
Priče da će djeca odrasti i da će me svakim danom sve manje trebati, bile su mi u uhu, ali se nisam obazirala na njih, ponekad su bile odbačene kao puste tlapnje.

Činjenica je da život ima svoje prirodni tijek.
Doba djetinjstva, mladosti, reprodukcije, a na kraju ostaje ti nešto malo vremena i za tebe samoga.

E, sad, ima ljudi koji mogu funkcionirati sami.
Ima ljudi koji moraju funkcionirati sami.
Ima onih koji odaberu da život provedu u društvu sa samim sobom.

A ima i onih koji su naočigled zadovoljni nekakvim životarenjem s nekim tko im apsolutno i ama baš ništa više u životu ne znači.Znam da nisam jedina.Moja je sreća što ružne periode, iako kroz njih teško prolazim, relativno brzo zaboravljam, zacjeljujem, potiskujem. I idem dalje.

Ali, činjenica je da tu nešto nedostaje.
Nedostaje lijepa riječ.
Nedostaje zagrljaj.
Nedostaje razgovor
Nedostaje povjerenje.
Nedostaje oslonac.
Nedostaje zajednički smijeh s nekim.
Nedostaju zajednička jutra, šetnje, šutnja.

Nedostaje ljubav.

- 19:10 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.09.2006.

NEDJELJA U NJIVICAMA

Katastrofa.
Temperatura varira od 18 do 22, ljudi ima i nema, imamo sprovod, neka mi Bog oprosti, žena je umrla jučer popodne, bez ikakvih predznaka, mirno u snu, a već danas u 3 je sprovod...nije se pošteno ni ohladila..
Dobro.
Jutros sam gledala dugu.Bila je prekrasna i vrlo intenzivnih boja.I kao što rekoh Serbusu, nitko je izgleda drugi nije vidio.
Kao ni ovu šojku koja već pola sata tako lijepo zeza ljude, pokazala je valjda sve svoje glasovne mogućnosti...od mijaukanja, preko lajanja, cvrkutanja, gugutanja....do fićukanja...jako volim te ptice, prelijepe boje imaju...

Malo pada kiša, malo sune sije, južina udara...ide jesen.
Završavam smjenu u kojoj sam više potrošila nego zaradila, ali, Bože moj, što je - tu je.

Kupaćih gaća - nema., Zapravo dva mlada Slovenca prošla su u kupaćima, mokri tek iz mora izašli, ali očito ih grije neki broj maligana iznutra, sudeći po svemu...

Mislim da danas nitko pametan neće ući u more, a bogme ni izići na more.

Elem, a što bi bila nedjelja u Njivicama i Rivici da pogled na gospodina sa velikim noktom na malom prstu, plavu tetu sa cuckom koji joj jede iz tanjura i ostatak ekipe na terasi, ne zaokruži sliku?? :))

- 14:45 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 16.09.2006.

Čula sam negdje ovo, pa se često toga i sjetim. Ide ovako:
kad ti se malo dijete nasmiješi, bez povoda i razloga, rastopiš se i uzvratiš mu osmjehom.Kad ti se odrastao, nepoznati čovjek nasmiješi, također bez povoda, pitaš se - je li normalan, koji mu je?

Pa, sad imam opet vremena promatrati ljude oko sebe. U stvari, šetače, turiste posezone, u glavnom starije ljude.I one srednje dobi.
Promatram lica, u glavnom, drugo me ni ne interesira, osim ako iskače iz nekakvog prosjeka.

Dakle, lica starijih ljudi.
Primijetila sam da puno ljudi satrije životne dobi ima tanka usta, spuštenih kutova usana, a ti kutovi se nastavljaju urezanim borama.
Pa razmišljam: čemu to i zašto? Nije vic samo u sili teži, jer bi po toj logici i oči padale do brade.A lice se, navodno, sastoji od najvećeg broja mišića.
I tako, gledajući i sebe, shvatila sam odakle to.
Od grča.
Od brige.
Kad si zabrinut, kad si u svojim problemima, kad ti je teško, grčiš se. Odatle i zgrčeni rameni mišići, i oni oko lopatica, pa bol u vratnoj kralježnici, u leđima.
A lice?Ma koliko sam se puta samo uhvatila da mi je lice skroz zapravo ukočeno, da su mi zubi stisnuti, da mi usne stoje upravo onako kako ne treba, kutevima prema dolje.Stisnute.
i normalno, godinama tako, sve manje smijeha, sve više briga, samo tijelo se, na žalost, nauči tako reagirati, a da čovjek nije toga ni svjestan...i eto ti.
Pa valjda zato i kažu da se čovjeku na licu vidi kako je živio. I kakav je bio.

Možda je to samo moj zaključak, možda sam u totalnoj zabludi.
Možda će se netko ovome i nasmijati...ali ja samo razmišljam...

I zato, smijmo se.
Osim što je zdravo za dušu, vjerovatno je i dobra gimnastika.

Kad ostarimo, nećemo izgledati, onako, ozbiljno...

- 18:55 - Komentari (17) - Isprintaj - #

petak, 15.09.2006.

PREDIZBORNA OBEĆANJA...



Hehe, piše meni jučer moja Andrea da je Sanader obećao od sljedeće školske godine besplatne udžbenike za svu djecu. Nisam čitala, samo sam čula reklamu za današnji Jutarnji, kaže, Sanader ide u borbu do kraja, obećava socijalu...aha, mo'š mislit!
Usput, što se knjiga tiče, kako i srednja škola postaje obavezna, valjda se podrazumijeva da će onda i srednjoškolski udžbenici biti besplatni, ili sam ja nešto krivo shvatila, kao i obično...?

Ide gospodin premijer u borbu.Svim sredstvima. Najviše pričanjem.Jer to je najmoćnije sredstvo političara.Laprdanje.
I sad, da mi nismo takvi kakvi jesmo, možda bi čovjek odmahnuo rukom i nasmijao se.
Međutim, i opet će biti onih, i to nemali broj, koji će i opet povjerovati, neka mi gospodin oprosti, ali praznim riječima.
Sad će se tu postaviti opet ono pitanje, a tko si ti, mama, da sudiš?
Ma ne sudim ja nikome.
Iskustvo, i to ne samo zadnjih petnaestak godina, već puno, puno prije, daje za zaključiti samo jedno: pričaju gluposti, da budem fina, sa jedinim ciljem da zamažu okice i zadrže ili se dokopaju vlasti.
Pa da opet svi budemo jednaki.
Tko pametan može povjerovati u ovakve bedastoće? Pa ne moraš biti baš magistar ekonomije da bi vidio kako se u Hrvatsku samo uvozi, da se malo ili ništa ne izvozi.Ništa se ne proizodi ne zato što su ljudi lijeni, nego zato što je proces proizvodnje kod nas tako skup sport, da si to rijetko tko može dozvoliti. A ako si i dozvoli, prodat će šipak, jer nema kome prodati.
Ne moraš biti veliki matematičar, da bi shvatio kako i ono malo ljudi što radi, odvaja toliko minimalno u državnu kasu, jerbo su u glavnom na minimalcima, ostatak ide ispod pulta, da se jednostavno ni mirovine ne mogu isplatiti u onim iznosima koji bi bili realni za puko preživljavanje.
Dječji doplatci su čista simbolika, cenzusi su smiješni i presmiješni, a sa tim iznosima možeš dijete prehraniti, onako, nikako.
A baš me zanima kako dotični premijer misli riješiti zdravstvo, koje, valjda, također spada u socijalu.Misli možda ukinuti zdravstvenu reformu i svim penzićima dati besplatne lijekove i toplice? A ne bih se čudila ni da to izlane, to je u njegovom stilu...

Bože, pa ne mogu vjerovat da netko može stati pred kamere i pred novinare, dakle pred cijeli narod, dio njega ga je i izabrao, i onako bezočno pričat nešto što nema veze s mozgom.
Ne mogu vjerovat da samo kaže, digne glavu i ode!Bez grižnje savjesti. Kao , na primjer, ono neki dan, kad su važno rekli da "ukidaju reviziju privatizacije, jer u zadnjih godinu dana nije stigla niti jedna prijava, zahtjev". Ma da ne povjeruješ! Ili možda da?

E, sad, ja razmišljam ovako. Ti naši političari, a naročito u predizborno vrijeme, ili su malo onako, ili zbilja ne vide od svojih pogleda na svijet, kako živi narod, kako diše narod iz kojega su i oni ponikli. U glavnom, ni jedno ni drugo im ne služi na čast.
Jer, ako su malo onako, onda nije u redu da vode državu. A ako ne vide, onda znači da opet ne mogu voditi državu, jer jednostavno ne vide.

I baš me zanima kako će nas opet preveslati. Tko će opet nasjesti i povjerovati hrpi bezvezarija, kojih se dva dana nakon izbora više nitko od onih koji su ih izgovorili neće niti sjetiti.Bezočno.

I znam ja da su stvari svugdje u svijetu iste.
Jer, recimo, jedan Blair žustro priča o Europi, intenzivno radi na interkontinentalnim vezama, bori se sa terorizmom, a vuče i neke nepopularne poteze, ali Britanija i dalje ima svoju funtu i to je to.Dakle, čovjek to nekako izbalansira da bude otprilike vuk sit i ovce na broju.
Međutim, ovi naši, ne znam jel' to stvar mentalnog sklopa ili genetike, kad udare u nešto, kad zapnu za nešto, onda k'o trube uporno drve po tome i to toliko da na kraju uopće ne znaju objasniti zašto uopće toliko drve.
Jer ja nikako ne kužim zašto nas hoće gurnuti u nekakve zajednice, integracije i ostalo, kad smo već sada u takvoj komi, kad već sada vidimo da svi ovi maleni oko nas koji su ušli u EU, doslovce jedva dišu.
I mada je ovaj post poprilično politički, ja bih rekla više socijalni, mene politika ne zanima.Uopće me ne zanimaju niti stranke, niti njihovi programi, niti lajanja - a karavane prolaze - niti isprazne riječi. Zanima me ova moja jadna Domovina koja polako ali sigurno, opet, po ne znam koji put, ima debele šanse da bude rasprodana, prodana, okupirana na fini način...a to sigurno nije bilo u planu onima koji su ostavljali kosti i zdravlje za nju, nema tome tako davno...

A kažu da je povijest učiteljica života.


- 10:30 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.09.2006.

NIKAD NE ZNAŠ ŠTO TE ČEKA!!

Misliš sve je OK, odeš spavat i onda te zavrti zub.

I kao što rekoh mojoj prijateljici, a i zubaru, MENE MOJI ZUBI DEFINITIVNO MRZE!!

Oduvijek. Otkad su mliječni ispali i stalni izrasli.Još u doba kad se svrdlalo po živcima i punilo kanale nagorenim smjesama, paljenim na živoj vatri (neznamkakoseonozove)...i onda bi teta zubarica to krpala, krpala, pa bi onda to na kraju začepila finom amalgamskom plombom, da bi nakon par mjeseci to buknulo, oteklo, splasnulo i...ode zubonja...počelo sa šesticama, nastavilo sa drugima...i možeš se ti trsit, prat, gulit, trčat zubaru svaki dan...loše, pa loše...

No, mirovalo je to godinama, da bi sad opet zubonje shvatile da me mogu malo zezat.

Pa krenulo prije par tjedana sa trojkom.Otekla ko tikva.Pa malo antibiotici, a uz antibiotike stradava crijevna i ona druga flora, pa to sređuj...u glavnom, trojkica čeka sanaciju - čitaj vađenje.
Jedna druga trojka, prije dvije godine, jednostavno je pukla. Izvana normalna, iznutra- katastrofa.

Vađenje trojki ne želim nikome, pa tako ni sebi...ima korijen od dva kilometra, a boli još tjednima nakon što je više nema.

I tako, dosta mojih zubi je izgledalo izvana super, ali po onoj: izvana gladac - iznutra jadac.

Dobro, nije baš sad da nemam čime grist, ali majku mu...

I sinoć mene zavrti to čudo...umnjak, umnu mu caklinu...

Vidim, reagira na hladno. Aha!!Ne reagira na analgetike kojih sam se naklopala tijekom noći, da mi je ujutro već od njih zlo bilo.
Iskustvo kaže : upaljen živac. Iskustvo opet kaže : ide zubonja van.

I to je tako boljelo da nisam oka sklopila.Dok ležim boli, kad hodam, malo manje, naravno, a ne vidim bijelu mačku od pospanosti...

Dođe jutro, prekrasno, sunčano.
Čekam neko pristojno vrijeme da nazovem zubara - predivan čovjek, vjerujte mi! - i šaljem mu SMS...ne reagira...još ako imam sreće da radi popodne, ubiću se, ovo je gore od poroda.Oni su kraće trajali!

8:00 nazovem, kaže Tonči, ajde, pakiraj se u kantu i dolazi!

U 9:00 labrnja je bila pristojno utrnuta.Pola glave, pače.Ona jaka, adrenalinska injekcija.Pa mi je došlo malo slabo, onako, crnkasto, točkasto ispred okica mojih, koje i onako nisu ništa vidjele...a nije me bilo strah, nego valjda umor, kava i glad, gomila tableta (Gajooooo!!)...dali mi vode i šećera, povratila se majka. Kaže dottore "ah, ništa strašno, samo hipoglikemija".
Ma, znam ja to, kao da mi je prvi put...samo nisam imala čokolade sa sobom...

I izvadi on meni zubonju, fino, nježno, najnježnije što se moglo, čak se ni ono odvajanje od kosti nije čulo. I uspio je u komadu to učiniti, iako je osmica već bila zaplombana sa svih strana...nije ni krvarilo previše, taman da začepi džep, kako on kaže.

I tako.Nadrogirana injekcijom od 150,00 kuna, odoh kući, pa na pos'o, u birtiji nisam bila, ali se osjećam baš k'o da sam tamo provela dva udarna dana...

I sad, pitam ja vas, a i mog zubara...em mi nanosi bol ničim izazvan, em me bode, em mi vadi zubonju...muči me ko zadnjeg zločinca,drogira... i još mu moram platit i zahvalit mu se...do sljedećeg puta...
Ama, di toga ima??


DODATAK:

Kad kažem genetika, netko dobije, a netko malo manje.Moja nona, pokoj joj duši, umrla 2000. u 85. godini, bistra do zadnjeg dana, sa samo jednim zubom manjka...doduše, imala je jedan zlatni, jer je to bilo valjda "in" u ono doba...dvije godine prije smrti, morala je vaditi zub...toliko se panično bojala bilo kakve vrste anestezije i narkoze, jer je čula da to može djelovati na srce, a smrti se bojala više od same smrti, da je tražila da joj to vade na živo...istina, zaozbiljno...a bila je mala, sitna, metar i panin...

- 23:48 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 12.09.2006.

NA POTICAJ TULIPANČIĆA...

...Eto, održavam se budnom, skribomanija me ćopila...a i nemam s kim pričati...malo me Gajo uznemirio....

Dakle, prije par dana doznah da se ubrzo sprema još jedno vjenčanje tu u mojoj okolini...dečko ima 21, cura 19, dakle kao moja kći, sada brucošica...Naravno, cura je trudna...Hodali su oni par mjeseci, svađali se, začinjali to gajbama pive, ljetom i pokojim jointom...i eto, taman kad su mislili prekinuti, op! beba na putu...ali pazi kako : cura je skužila da nešto nije u redu, ali se bojala ići liječniku, kao, strah ju je bilo što će reći...jer ako ne misli na to valjda toga neće ni biti...e, da ne bi...o, mila majko..

Ja sam valjda još i više osjetljiva na te stvari jer sam upravo u toj dobi ostala trudna i udala se...i danas tvrdim, dijete je moglo i moralo ostati, ali udavati se radi trbuha i to samo radi trbuha, tako mlad, sa totalno nezrelim stavovima o životu, bez predodžbe o tome što će i kako biti, bez posla, bez stana, bez neke perspektive...bez prave ljubavi, što je najgore...jer "desilo" se...

Ma meni nije jasno nešto. KAKO SE DANAS MLADIM LJUDIMA MOŽE DESITI?? Kako se može desiti kad na sve strane pored žvaki i čokolada postoje i kondomi, svih vrsta, boja, mirisa, postoje oni skuplji i malo manje skupi, k vragu pet kuna možeš odvojit za tri komada...Osim toga, postoje toliki časopisi, tolike priče i gnjavljenja po svim medijima o trudnoćama, neželjenim trudnoćama, o spolno prenosivim bolestima, HPV- u, klamidiji i ostalim zamkama današnjeg svijeta mladih...Pa zar je moguće da sa svom tehnologijom, informiranošću, medijima, netko danas može slučajno ostati trudan? Pa, na koncu, i ti roditelji, te mame koje ne vode baš, očito, računa o svojim kćerima...jedno je pustiti ih da idu i rade što ih je volja, ali drugo je njihova budućnost...
Opet kažem, ja se ježim pri samoj pomisli da se sklapaju brakovi u toj dobi, sa trbuhom do zuba, osjetila sam na vlastitoj koži što to znači, ni danas se nisam toga još riješila...i nije da svaki takav brak propadne, ali ima ih puno, vidim ih oko sebe, koji nisu potrajali...i lako za te ljude, oni i onako nisu svjesni svoje situacije, ali što je sa djecom? Odgajaju ih bake, jer mame su u većini slučajeva ili još u školi, ili rade ili jednostavno još nemaju razvijen osjećaj odgovornosti...kasnije, što će to dijete imati od roditelja?

U svakom slučaju, nisam za AB. Nisam ni za što nasilno. Za to sam da se ljude educira, da se roditelje educira kako će educirati svoju djecu, jer, vjerujte mi, i danas ima toliko mladih, od mene i te kako mlađih ljudi, koji od seksa i posljedica tog čina prave tabu-temu.
Sa starijim sam curama oprobala način iskrenoti i doziranih odgovora. Upalilo je. Nikada se nisu smijuljile i potiho pričale o seksu, nije im to bila zabranjena tema da bi od nje radile bauka.Čak su i relativno kasno u odnosu na svoje vršnjakinje stupile u kontakte sa dečkima. I posjetile ginekologa. ali sve je to išlo kao nešto normalno, bez snebivanja i nelagode....

Istu,već oprobanu metodu, primijenila sam i na ovo dvoje. Vidim da funkcionira...dok se njegovi dečki crvene pri prvim spominjanjima golih teta, mišićima koji nekontrolirano skakuću ujutro prije WC-a, ovaj moj se time baš previše ne zamara jer je dobio objašnjenje...zna da će ga to pratiti cijeli život...malena zna koliko treba znati, što pita to joj objasnim, kako dosta naglo sazrijeva, morala sam joj objasniti i mjesečnicu, da se ne šokira ako je uhvati prije vremena...I to tako funkcionira, jer uvijek nekako mislim da je bolje da dobiju pravu informaciju, nego da je traže negdje vani, pa dobiju nešto što nema veze s mozgom, pa sami izvode nekakve zaključke...i na kraju, eto ti djece...niotkuda...

Tako...šteta...žao mi je i djece i djeteta koje će doći...na koncu, budućih baka i djedova...

A čedomorstva? Pa, koliko god ljudi i oni od struke govorili o postnatalnim depresijama, nekako mi se čini da nikad nisam naišla na to da je čedomorstvo napravila žena koja ima običan status, socijalni i društveni, koja nije premlada, problematična ili sa nekakvom lošijom prošlošću. O psihički bolesnima ne bih sudila...
Ubiti dijete, ne znam...recimo, strpati ga u vrećicu i još živo baciti u smeće, za mene je ipak drugačiji čin, ishitreniji, nego dijete dovesti na obalu, staviti ga u vreću i još k tome i kamen ubaciti...tu je trebalo vremena proći, to je trebalo isplanirati, smisliti, ne odustati putem...dakle...Za Boga dragoga, postoje domovi, postoje ljudi koji bi i te kako rado adoptirali malene neželjene, koji jedva čekaju da im Bog podari takvu priliku...postoje rodilišta gdje se može, na koncu, beba ostaviti...postoje Crkve, postoji bilo što...ne mogu zamisliti da nekoj ženi devet mjeseci kuca srce pod grudima, da pet mjeseci sluša ritanje i kretanje bebe, a da na kraju učini to što učini...ne znam...tu nema kazne, nema dovoljne kazne za učinjeno...

Usput, ne znam kako danas reagiraju na čudna raspoloženja rodilja...znam da sam, kad sam rodila Luku, ima tome 11 godina, dva dana non-stop nezadrživo plakala, strašno, jecala, bez nekog razloga...e, sad, nisam ja kužila što je to, ali nisu izgleda ni stručni ljudi oko mene...zaobilazili su me u širokom luku, pravili se da ne vide, jedino mi je jedna sestra usput dobacila da prestanem jer ću bez mlijeka ostati...i to je bilo sve...dobro je prošlo...valjda je danas drugačije...

Ah, sva sreća da nema posla pa mogu ovako piskarati...i s vama razgovarati...jer bih inače mogla poblesaviti...




- 17:27 - Komentari (31) - Isprintaj - #

EMANCIPACIJA

Jednom su se neke tete u Francuskoj, sufražetkinje, sjetile da bi htjele biti jednake sa muškarcima, imati pravo glasa.
Onda je došao Prvi svjetski rat, pa su tete morale raditi u tvornicama i na ostalim mjestima kao njihovi im jači pripadnici iste vrste, pa je netko, gle čuda, shvatio da i žensko može isto što i muško.
I još k tome rađati djecu.
Pa su tete dobile pravo glasa. Sa pravom glasa dobile su i još puno toga.
I kako to danas, nakon stotinjak godina izgleda?
Eto, ovako:
dizanje svako jutro u najkasnije 6 sati, a naročito otkad je počela škola, jer, eto, mora se nešto i pojesti, pa se mora pačurliju probuditi, pa im se mora gablec iliti marenda spremiti. O natezanju, prvim jutarnjim stresovima, nema smisla...ajde, požuri, pokreni se, zakasnit ćeš...Onda majka zatvori vrata, duboko udahne, još dublje izdahne, baci pogled na okoliš i krene...

...a kuda, otkuda, ne zna ni sama...Sa jedinom mišlju da mora biti na poslu u 15:00, a da u međuvremenu mora sve, ali sve što stigne napraviti...
U kuhinji krš, na balkonu posljedice zadnjih kupanja, treninga ljubimca, ljubi ga majka, brdo ruksaka iz kojih svašta izvire...dječja soba nalikuje na ratište, knjige po stolu, po policama, na stolici, čarape kojekuda, kreveti isprevrtani...roba koja je čekala za peglanje i bila posložena, više to nije, a izmiješana je sa nekom drugom robom, skinutom i bačenom...na hodniku prizor iz reklame za ormariće za cipele, po ne znam koji put, k'o da se natječu tko će više šlapa i tenisica ostavit vani...kupaona vapi za čišćenjem, u košaru za veš više ni končić ne bi stao...

A treba i ručak skuhati...i suđe oprati, i sebe srediti...ne mo'š ić k'o kaktus okolo, sa sijedim izrastkom...

U 14:00 ručak je bio na stolu, dva menua, da ne bi kome bilo malo, došla je i nećakinja na objed...oprale se tri veš-mašine robe, obješene...roba pospremljena, tone prašine usisane, pod opran, balkon sređen, sve složeno na mjesto...kupaona izribana i dezinficirana...suđe oprano, pospremljeno, knjige sortirane, a da me ubiju ne mogu skontat šta je čije, sve mi se ispremiješalo...Lukine od prijašnjih godina, njegove nove, njene nove, bilježnice, pisanke, ništa više ne razumijem...posljedice tolikih godina osnovne škole su sljedeće: sve mi se zbrkalo, ne znam što i kada se uči,a sve mi je poznato,valjda od dvije starije cure, a tako je brzo prošlo, pa mi se čini da je lani bilo; ponekad, neka mi Bog oprosti, moram razmisliti prije nego izreknem tko u koji razred ide...

U 14:00 ulijećem u kupaonu, u 14:20 već je sve gotovo, dlake su nestale, prljavština isto, prije toga je i kosa ofarbana...jede se salata i dvije žlice pirea, samoj sebi govorim - uspori - smiri se...ljubimac, umoran, već lagano hrče na kauču, malena se spremila kod prijateljice i čeka da je majka usput odveze...polumokre kose sa acetonom i vaticom u torbi, jabukom i nektarinom, puna volje krećem na posao...Još nisam za ozbiljno zagledala kako je ispalo to farbanje kose...

14:58, prijava obavljena. Primopredaja sređena, sve je pod kontrolom. Hvatam se metle, jer mlađi naraštaji ne zamaraju time svoje okice i ručice, a i zašto bi, kad ima i pametnijih stvari u životu.
Sjedam i shvaćam da će mi se do večeras, do deset sati, barem dva puta dobro zamagliti pred očima...ako sjednem i probam čitati, bilo novine,bio nešto na kompu, kapci mi se počnu sklapati kao nekad u školi kad mi je bilo naporno...ni čačkalice ne pomažu...

...a kad dođem doma, malci još neće biti u krevetu, jer ne mogu spavati dok mame nema, pa onda treba napraviti rezime dana, vidjeti jesu li zadaće napisane, jesu li trbuščići puni, zubi oprani...a oni bi baš još malo televiziju gledali, malo pokraj mene legli, jer tako nam je bolje...onda ćemo opet svo troje zaspati jedno na drugome, pa ćemo se razvlačiti svatko u svoj krevet...I eto jutra...
Utrke s preponama, jer mama danas radi ujutro...dok dođe doma, pa dok ubaci pačadi nešto u kljun, pa treninzi, pa vjeronauci, pa pjevanje...pa opet isto...

Zimi, kad nesretnica lijena ne radi, jer traži posao, a moli Boga da ga ne nađe, daleko je lakše...jer onda djecu ima tko otpratiti i dočekati, ručak je uvijek na vrijeme na stolu, ujutro se može odvojiti i vrijeme za brzinsku šetnju i kljuckanje po kompu...veći zahvati tipa pohađanja tečaja pri Narodnom sveučilištu u Rijeci, ili nekakvih ne daj Bože aerobika, gimnastika ili zborova, nema. Jer onda sve drugo pati.

I tako. Sa emancipacijom, htjela - ne htjela, moraš se pomiriti. To je ipak jedna dobra stvar za žene.
Jer imaju pravo glasa.
Pa mogu izabrati muškarce koji će se i dalje prema njima ponašati kao prema malo manje vrijednim pripadnicima iste vrste...jer muško je ipak muško...

Ili izabrati jednog takvog za cijeli život, koji će sav važan na kraju balade reći - ništa ne radiš, stalno si doma i trošiš moje pare...

- 16:11 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.09.2006.

DOBRO JE

E, najprije da VAM SE SVIMA ZAHVALIM NA ČESTITKAMA I LIJEPIM RIJEČIMA!!

SVIMA!!

Onda ću malo pisati o cuckima.Psićima.

Gledam, nastala neka pomama za malim, sklatkim, bijelim rudlavim psićima. Ima i onih debeljuškastih, sto im se guza, da prostite, na kilometar vidi. Pa ima mrvicu većih,onih crno bijelih sa zečjim ušima, da umreš od smijeha kad ih vidiš, ali u glavnom svi stanu u naručje i u torbe. Specijalne torbe, koje se časkom prenamijene u male pseće kućice, zlu ne trebalo.
Pa se pitam, jesu li to neke nove vrste pasa, koje ne mogu hodati, jerbo svi ih nose, jesu li to nekakve specijalne vrste koje zaslužuju više njege i pažnje od poneke djece, jer im vlasnici upućuju takve krasne riječi, tako im tepaju, tako ih ljube i maze, da je to nevjerovatno.
Vode ih sa sobom u šetnju, na kavu, na ručak u restoran, pa ih posjednu, ako ne u krilo, onda na stolicu do sebe, onako tapeciranu, na jastučić...vidim ja da su ti cucki stvarno pažnje vrijedni...svi im se umiljavaju...
Već sam pisala o tome kako je onomad cucak iz ženina tanjura jeo, lizao, pače, svom slašču...

Sjećam se nekada da psi baš i nisu smjeli u restorane, ili u autobuse, ili tako, na neka javna okupljališta, na primjer, na kupališta...danas tome nije tako, nešto se stubokom promijenilo.Ponekad mi se čini da su te životinjice vrjednije dužne pažnje od dvonožaca...

Recimo, nema tome dugo, neko jadno pseto, izmaltretirano putovanjem i vrućinom, ispovraćalo se taman pred ulazom u mjenjačnicu. Teta vlasnica, mlađa žena ugodne vanjštine, obnevidjela je od brige, tražila vode, cviljavim glasom tepala životinji, ali izbačeni sadržaj nije ni pogledala...a, dobro, osim što su mi suze došle na oči, ne od tuge, nego od gađenja, ništa strašnije nije se desilo...uzeh kantu, napunih vodom, i ode...

Prekjuče popodne, padala je kiša, uđu kod mene ljudi, muž i žena, onako, ljubazni...odjednom se u zraku osjetio nepodnošljiv smrad, uveli su psa, mokroga, vjerovatno i od mora, zlatnog retrivera....Ljudi moji kako je to smrdilo, a mjenjačnica mala, i onako je u njoj zagušljivo, osim kad se klima upali...

Zamolila sam da psa izvedu van, ali to je bila greška...odjednom su postali arogantni, uvrijeđeni, odustali od posla, prosvjedujući su izašli van...Pa, bemti mene, koji je sa mnom vrag? Što je to u mojoj glavi da ne mogu razmišljati kao ostatak svijeta? Pa zar mi sad i smrad psa smeta??

U glavnom, još dobrih desetak minuta unutra se nije moglo ući. Jel' se psi peru?

S druge strane, tek rođenu djecu trpaju u vreće od krumpira, još i kamen stave unutra, sigurnosti radi, i bacaju u more...znam da su se tako ljudi nekad rješvali viška štenadi i mačića...Pa vi recite: jesam li ja zbilja pobrkala lončiće ili ovaj svijet ide k vragu, polako ali sigurno?

Tamo, pak, nekakvi drugi ljude vode krvoloke, uzgojene vrste od čijeg vam se pogleda ledi krv u žilama, bul-terijere, pit bul terijere...morali bi imati brnjice, morali bi biti pod paskom, ali rijetko ćete vidjeti da ljudi to rade...i još se pravdaju time da oni "znaju što njihov pas misli..."- da, mo'š mislit...

Jesu li te životinje isto pomodarstvo, da li i one spadaju u modne detalje i detaljčiće, kao cipele, marame, narukvice, auti...? Ništa ja to ne kužim više...

Onda odem u DM, najpraznije police uvijek su one s hranom za životinje...svjedokom sam toga da ljudi rađe sebi neće kupiti hranu, ali za ljubimca mora biti...pa kad vidiš sve te konzerve, šarene loptice, pa za ovu vrstu, pa za onu vrstu...ne razumijem kako su nekada te životinje preživljavale od ostataka iz kuhinje...

NAPOMENA: da ne bi ispalo da ne volim životinje. Volim životinje, doslovce ne bi ni mrava zgazila, pauke i bube stavljam na papir i bacam van, jedino su mi škorpioni i zmije brrrr....Žao mi je kad vidim kako ljudi nemilsordno ostavljaju nakon sezone brdo pasa i mačaka na milsot i nemilost...žao mi je kad vidim kako se pojedinci ponašaju prema svojim kućnim ljubimcima, iskaljuju na njima svoj bijes i frustracije...Nije mi jasno kako ljudi ne razumiju da dovesti pse u dugo okruženje, u drugo podneblje, među druge ljude u gužvu i vrućinu, nije toj životinji milo i drago, jer životinja nije čovjek, nego da joj je to mučenje...a kad je muče, životinja reagira...neprimjereno i neočekivano...

E SAD ĆEMO MALO UPDEJTATI, KAKO SE TO LIJEPO KAŽE: NE MOGU NI NA VLASTITI BLOG, A NI NA TUĐE, TAKO DA VAS NE MOGU NITI KOMENTIRATI...

@KENGUUUUUR:vidim da vidiš probu, al ne kužim kako ti otamo možeš na moj blog, a ja odavde ne mogu...a rekli su obrnuto...šmrc...:((

- 18:25 - Komentari (16) - Isprintaj - #

***


Kaže da ZASAD nemaju problema korisnice T-coma, ali ja baš ne vidim da je tome tako...uopće nisam sigurna da li ću post moći objaviti, zato - ovo je samo proba, a ako ide, krećem dalje...

- 17:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #

subota, 09.09.2006.

43

Baš nije ni neki broj.
Rekli bi - ni vrit, ni mimo.
Upravo tako.

U duši još veliko dijete, a kad treba glasno izgovoriti - strašno!!Nekako predugo traje to izgovaranje.

K'o da se radi o nekom drugom.

Imam osjećaj da to nisam ja. Stvarno. Ne znam ih kamo strpat.
Mislim, te godine. Uopće mi nije jasno gdje su. Nešto se pobrojalo, ali nedostaje prisustvo vlasnika.

Pa bi ja sad lamentirala o kategoriji vremena. I o brojanju.

Godina, naravno.

Ih, jest mi neka tema.

Ma.

Baš me briga.

A možda i ne.

Trebala bi bit neka ozbiljna teta. Situirana. Sa poslom i penzijom pred vratima. A ne nalazim se nigdje u te četiri stvari.Što zbog objektivnih okolnosti, što zato što sam neka, onako.

Neozbiljna.


Ajde, mama, ne laprdaj. Pamet u glavu.

I nek ti je sa srećom.

- 01:45 - Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.09.2006.

EKSKLUZIVA

Danas oko 13 sati, u pošti Njivice, dogodila se pljačka.
Nekih stotinjak metara od mog radnog mjesta.
Nitko nije ništa čuo ni vidio, događaj se zbio za vrijeme primopredaje, dakle usred bijela dana.
Hvala Bogu, nitko nije ozlijeđen, vjerovatno nije ni velika šteta, jer treba bit pametan pa se odlučiti na pljačku pošte u Njivicama.

Jer to je jedna pošta koja barata sa ogromnim iznosima, a naročito u posezoni, kad i ovi gosti koji su ostali ne troše ama baš ništa.

Dakle, pun pogodak.

Osim toga, to je otok. Čim se nešto dogodi i dojavi, istog momenta blokira se most. Dakle, već tu je šipak od posla.

Osim toga, kako je Policija i moj auto (auto?) pomno zagledavala, a unutra je mogla naći Marinkovićeva Kiklopa, kojeg još uvijek nisam vratila u knjižnicu, par prekratkih peraja, koje čekaju ne znam koga i što, naočale za plivanje, brdo smeća i par plastičnih boca.Bunker ni ja ne otvaram, jer bi možda nešto krepano našla unutra.Da, i punu pepeljaru.Osim toga, ja taj auto rijetko zaključavam, samo nitko nije probao otvoriti. No comment.

Dakle, za zaključiti je da je očajnik koji se odlučio na pljačku stoljeća, vozio krametinu poput moje.A siroče.

***

Nakon dvadesetak godina, danas sam prvi put otišla na kupanje sama. SAMA SAMCATA.
A imala sam najbolju volju pokupiti, kao i uvijek, ovo moje dvoje krvopija, ali, eto, nisu htjeli. Da im se ne da.

Zaključak : ostarila sam.Ne jako, ali jesam.

I onda sam brže bolje zbrisala, da se ne bi tko slučajno predomislio.

I kupala sam se.I bilo je i opet predivno.I uopće me ni na tren nije zapekla savjest. I onda me probudilo škakljucanje po prstima, a ono mačka. Mačka na plaži.A dobro. I gricka me za prste. Sve je poludilo. I beštije.

Pa sam poslije napravila đir do sela, do dućana, pa malo na kavicu...onako, kon la fjaka ( a izričaja!!)...i eto mene ljudi moji..

I neću ništa, ništa, ništa raditi.

Još da ovo napišem i odoh u horizontalu.

Baš mi se lijeni i uživa danas.

I onako ću već ja to platiti :))

- 20:55 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 06.09.2006.

E, KAD TE NEĆE, ONDA TE NEĆE...

I tako.
Vrijeme je sjedanja osobnog dohotka na vječito crveni tekući račun PBZ-a.

Bankomat i ja.

Uredno otipkam PIN, fino tražim listić sa stanjem, pa onda polako gledam,jer kad mi prikaže stanje na ekranu, malo mi je zlo...

I vidim ja da je plaća fino nalegla, ali isto kao i prošli mjesec - šipak!
Malo bi bilo reć da sam se ohladila, jednom će me nać hladnu ispred bankomata...
Prošli mjesec ukinuli su mi dozvoljeni minus radi pišljivih parsto kuna nedozvoljenog, ček je stigao dva dana prije plaće...iskamčila sam 200 kuna...Dođem lijepo u banku, a moja teta N kaže...pa da, prošli mjesec vam je odobreno, ali automatika, znate, jer ste prije dva mjeseca bili u minusu, opet je obustavila dozvoljeni minus...pa, fino, kažem ja , onda mi vratite plaću i kamate koje ste mi maznuli...di vam je šef ( inače bivši kolega, sva sreća, mada mi ni to puno ne pomaže...)
E, ne'š ti vraga, šef je, eto, u Zagrebu, polaže državni ispit, nema ga do drugog tjedna...a vi mi ne možete...ma,ne, nema šanse, a njega ne smijem smetati, zabranio mi je...a šta da ja radim do drugog tjedna? E, pa, znate...ma, nasluša se ona takvih priča, znam ja, a ženica je sasvim OK, znam da bi mi napravila da može, ali eto...

No, dobro...opet snalaženje ravno onome guvernera NBH kad mora zadrijeti u državne rezerve...a oni polažu državne ispite i pohađaju seminare..

Usput, bila sam u školi, prije banke, naravno.

Uhvatila sam ravnatelja, odnosno voditelja škole, ispričala mu priču o tome kako mi šikaniraju ljubimca, ljubi ga majka blentavoga - Isuse, uzeo je klik-klak u školu, sad sam se sjetila!!! - zamolila ga da nešto poduzme, naravno u suradnji sa mnom, jel', kao roditeljem, a ako ne bude rezultata, ili se to ponovi, ispisat ću ga i preseliti u drugu školu, ili ga, još bolje jednostavno neću puštati u školu dok se stvari ne riješe...ma, baš...

U međuvremenu, voditelj se obratio domaru, nekada smo mi to zvali podvornikom, sa zamolbom da ode po ključ od dvorane i odnese tamo neke stvari...a ovaj, onako važan i velik, "od koje dvorane?" provocira voditelja - sve mi je jasno! - pa od jedne jedine koju imamo...molim te da to napraviš...domar njurga i viče, kao, zašto baš on to mora raditi kad su tu čistaćice - a voditelj odgovara- pa neću valjda ja! - već dobro zajapuren...a, siroče, najprije ja, pa onda domar, a nije ni u školu ušao...lijepo mu je dan počeo...

I pitam ja kakvi su im to razgovori, mislim, kakvo je to međusobno "poštivanje", kaže čovjek da to traje već dugo, da se ne podnose, da si domar svašta dozvoljava...malo si je dao krila...sudjeluje čak i u "odgoju" djece nekakvim čudnim metodama, lani ga je jedan roditelj prijavio jer mu je udario kćer, u razredu (što taj radi u razredu?), jer mu je navodno podmetnula nogu...curu znam, tiha, plaha, odlikašica..ne mogu vjerovat...i ne znam kako je to završilo, to su ipak stvari o kojima se "ne priča", jel' ?

I taman dok smo nas troje razgovarali, upada domar bez kucanja u kancelariju i sa vrata baca ključ na stol...psihologica ga opominje, a ovaj onako s visoka odgovara kako on samo radi svoj posao...divota, baš to lijepo pred djecom izgleda, ako se tako i pred njima ponaša...imaju malci štošta za naučiti...

Dogovorile smo se, dakle, kako ćemo raditi, one će s jedincem, ljubi ga majka, razgovarati...i sa dečkima iz suprotnog tabora...živi bili pa vidjeli...

Elem, doznala sm nešto što me iznenadilo, jer ni to se ne zna, a ne znam zašto, jer je hvalevrijedno...

Dakle, u Omišlju, odnosno u romskom naselju, već cijelo ljeto provodi se program socijalizacije, radi se sa djecom predškolskog i školskog uzrasta...Školska psihologica radi sa starijima, a teta iz vrtića, inače mentorica na nivou Hrvatske, sa predškolcima...odlaze u naselje redovito i rade s njima..... i to mi je stvarno drago, jer ipak se nešto pomiče, iako se, naravno, rezultati ne mogu očekivati preko noći...to je rad na duge staze...

Inače, moj jedinac, ljubi ga majka, ni ove godine baš ne kuži da ide u školu, i to u peti razred...ja ne znam...ide i vraća se, usput pokupi batina, živi za male i velike odmore...i to je to....jutros me pitao kad idu autobusi za školu...malo je reći da mi se kosa digla na glavi...

Idu, sine idu...svaki dan, već godinama, kao i uvijek...a ti vezuj tenisice još petnaestak minuta pa ćeš sigurno stići...

- 12:05 - Komentari (21) - Isprintaj - #

utorak, 05.09.2006.

"MASLINA"

...je neobrana, nima koga da je bere.....ostala si ista, u motu i 'odu.....da te mogu pismon zvati.. prije jutra u zoru, s galebima na moru...tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem...Kalelarga, Kalelarga...Dalmatinac zna, ovo je moj dom, tu su moji didovi, davno sidro bacili, mene vezali....

Ljudi moji, sat i po prekrasne pjesme, vrijeme kad prorade moji dalmatinski geni, jer, očito, i sigurno, krv nikako nije voda...a onda i suza krene, ne znam zašto, ali te pjesme imaju takve tople tekstove, da valjda nigdje na svijetu i ni u jednoj kulturi, toga, na takav način, jednostavno - nema. I gotovo.

Pa onda još i puno ljudi, pa onda još i pravo ljetno veče, pa onda stotine glasova kao jedan...i klapa, a moraju još do Šibenika večeras potegnut...nije ih to spriječilo da se tri puta na pozornicu vrate...

Doduše, na malu pozornicu, širine dvije staze za boćanje, sa pijeskom pod nogama i plastičnim stolicama...ali meni je to bila vrhunska pozornica...zvuci gitara, mandolina, predivnih osam glasova, a ne znaš koji je bolji, tenori ili baritoni...

Eto, napunila mama baterije, odužili nam se gradski oci nakon pustog ljeta, svaka im čast...jer, ipak, to je klapa koja održava koncerte na, recimo, Poljudu, pred 20 tisuća ljudi...a evo ih i u Njivicama...meni za pamćenje...


DODATAK: Nemojte mi se ljutit, Slavonci moji, Zagorci, i svi ostali iz drugih krajeva...volim ja i druge prave stvari...ali ovo je baš ono gdje krv uzavre...

Voli vas svih Vaša mama



DODATAK 2

U KOMENTARIMA NA PRETHODNI POST, JAVILA SE BLOGERICA POD LINKOM GABORONE, KOJA IMA PROBLEM, A NIJE U HRVATSKOJ I NE ZNA KOJE STRANICE NA NET-U POGLEDATI I KOME SE EVENTUALNO OBRATITI.
MOLIM, AKO NETKO NEŠTO ZNA - MOLIM PROČITAJTE KOMENTAR - DA JE UPUTI.
USPUT, GABORONE, BILO BI DOBRO DA NAPIŠEŠ POST, KAKO BI LJUDI MOGLI OSTAVITI KAKVU PORUKU, AKO I KAD ZATREBA.

HVALA

- 22:59 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ODOH!!!

Ide mama....klapa je čeka...

- 19:37 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.09.2006.

HOMUTNO

E, da ne bi ispalo kao onaj put kad sam pisala o Židovima na Riječkom aerodromu, pa da unaprijed kažem:
Ne dijelim ljude ni po vjerskoj, ni po nacionalnoj, ni po rasnoj pripadnosti, niti po seksualnoj opredjeljenosti.

Dijelim ih samo na dobre i loše.

Homutno je romsko naselje u Omišlju. Nalazi se preko puta benzinske postaje na ulazu u mjesto, dakle i preko puta aerodroma, a iza same osnove škole.škola je na vrhu uzvisine, daleko tristotinjak metara od sveg drugog događanja, praktički na osami.

Žitelji tog naselja navodno su došli prije nekoliko desetina godina sa područja Hreljina, što ne znam da li je točno, no znam da su prezimenima Hudorovići i Šajnovići. Iz tih obitelji odvojilo se par pojedinaca, ljudi koji su sagradili kuće na drugim dijelovima Omišlja, koji imaju svoje firme i koji su uspješni poslovni ljudi.

Do prije Domovinskog rata, stanovnici tog naselja bili su samozatajni, rijetko su se spuštali u mjesto, živjeli su od socijale, djeca su tu i tamo išla u školu, u glavnom, za njih se praktički nije ni znalo. Ljudi, mještani, a svugdje ima svakakvih, gledali su svakako na Rome.Neki su ih pomagali i podržavali, nekima je bilo svejedno, a neki su, bez nekog posebnog razloga, zapravo bez ikakvog, zazirali od njih i oni su im bili vječiti krivci za sve što ne valja.

Kako se u našoj državi sve promijenilo, na žalost ne baš na puno bolje, a naročito ljudi i njihov mentalni sklop, tako su i naši Romi, slijedom informacija u medijima, počeli tražiti svoja prava, glasno vikati protiv nepravdi, ali to je sve ostalo u okvirima nekakvog mjesnog prepucavanja. Djeca su, po Zakonu, počela obavezno ići u školu, i tu nastaju prvi problemi.

Usput, gradski oci, nebitno iz koje stranke momentalno na vlati, rješavale su problem Roma na jedan vrlo pronicljiv način. Dali su im struju i vodu, dali su im pravo na novčane i socijalne pomoći, i time su riješili problem.Kako ne!!
Romi su i dalje ostali neuki i nepismeni, jer nitko o tome baš ne vodi previše računa, Zna se da će mnoga djeca krenuti u školu, ali se isto tako zna da će je rijetko koje dijete i završiti. Počesto stignu samo do nižih razreda.
Tako. Ljudi su shvatili da danas treba "imati", odnosno pokazati da se ima isto što i drugi.Dakle, to su auti, garderoba, mobiteli, a kod djece je plafon užicati lovu i trpati se čipsevima, sladoledima i colom.
Ipak, u svemu tome nešto nedostaje.Iako djeca imaju sve što i drugi, bar ono površinski, ti klinci nisu zadovoljni. Nitko se ne želi s njima družiti, što zbog načina na koji se ponašaju, a on je malo čudan, što zbog navika i kulture koju nose iz kuće, što zbog agresije, vidne agresije, koju iskazuju ta dječica. Meni je jasno da su ljudi preskočili jednu fazu edukacije iz nomadskog načina života do šarenih laža, ali to smo im mi dali na takav način, samo da skinemo problem sa leđa. Dakle, daj im materijalno, a duhovno - pih, kome to treba! Obrazovanje? Čemu? Pa oni i onako nikad neće ništa drugo raditi doli skupljati plastiku i željezo...to nisu moje misli niti zaključci, to je način na koji ja vidim da se rješavaju takvi problemi kod nas. Ne znam kako je u drugim dijelovima Hrvatske gdje postoje slični problemi.

I sad, što ja htjedoh reći...

Klinci su počeli trenirati nogomet negdje krajem ljeta, osnovao se Nogometni klub Omišalj. Teren je točno preko puta naselja Homutno, iza bivše Policijske postaje koja, dok je radila, nikada nikakvih problema nije bilo.
I tako, dečki treniraju, a mali ljubomorni Romi jednostavno im bojkotiraju trening, uzimaju loptu, trče po terenu, zadirkuju i trenera i djecu...treneru je puk'o film u dva navrata i jednostavno je prekinuo trening. E, sad, koliko je to pametno, ne znam, ali on valjda najbolje zna što radi.I dao je do znanja da će to učiniti svaki put dok se igralište ne ogradi, a ako treba "i zaštitara postaviti!"
Dakle, dobro je možda djeci iz Omišlja, oni su otišli doma, ali ovih par što ovisi o prijevozu, a tu je i moj jedinac, ljubi ga majka, prepušteni su na milost i nemilost malim haharima. I oni su ih tukli i gađali kamenjem od igrališta do autobusne stanice.
Sad, klinci bi se branili, ali njih je strah da im ovi ne dovedu svoje starije. Zato podnose maltretiranja, a priča seže u prošlo proljeće...
Dva dečka, Roma, proljetos su usred dana zaustavila tri djevojčice koje su išle u školu na poslijepodnevne slobodne aktivnosti...jednu su poveli sa sobom pod prijetnjom nekakvog nožića, zatvorili je u baraku i rekli joj da će ona sada biti njihova žena i neka se skine gola...da se razumijemo, to su djeca od 10, 11 godina...malena je igrom slučaja kćer jedne nastavnice...sve se zataškalo, jer se takve stvari zbog maloljetnosti ne smiju davati u javnost, ali reakcije ljudi , nakon što su priče poprimile usmenom predajom razmjere katastrofe i primjese krimića, bile su strašne..."treba uzet bure benzina pa ih zapalit!", "treba ih sve pobit!" i tome slično...e, sad koliko znači prava informacija, a koju nitko nije dobio...nego se pustilo ljudima da nadograđuju...od usta do usta...
Odonda su se odnosi između Homutnog i Omišlja poremetili, vidno. Razlike su još i veće nego što su prije bile, one tipa "mi i oni". Djeca se boje agresije, a u prvi razred, koji broji 16 učenika, šestoro upisanih ih je iz naselja.Gledam jutros njih i njihove mame, skupili se u uglu,uplašeno gledaju što ih čeka, tete puše cigaretu na cigaretu, mislim, tko će njima reći, ej, ovo je škola, tu se ne puši...nema smisla...
Da ne pričam da je ulazak u školu kasnio desetak minuta, ali to je kod nas tradicija...nakon par uvodnih riječi,(a bio je tu i gradonačelnik, jel'!), podjele rasporeda, ali samo za sutra, jer ga i opet nisu uspjeli sastaviti na vrijeme, djeca su, opet tradicionalno, krenula na Misu za početak školske godine. Svi, čoporativno.Od prvog do osmog.
Nastavnici, jedan, pa drugi, otišli su sa Mise, naravno, na kavu...i tako...oko 10 i 30, evo ekipe, čekam Luku, a njega nema...kad stiže mamin jedinac, ljubi ga majka, crven k'o paprika, još ja mislim, ma vidi tele, opet je izvodio bijesne gliste negdje, a ono on plače k'o kišna godina, grca, briše majicom sline...Normalno, najprije sam se paralizirala, ali samo na tren, onda priupitala što je..."Opet su me Romi tukliiiii!!", a zašto, pitam ja..."Ne znam, ja sam plesao (!) za vrijeme mise dok je zbor pjevao, a oni (? ne kužim kako to da idu u crkvu?) su mi rekli da ću vidjet kad izađemooooo...ja im nisam ništa radiooooo...".
Što je, zapravo, bilo? Dečki su stekli hrabrost već na treninzima, vidjeli su da se ovaj moj seronja povlači i da ga mogu gnjaviti...pa su nastavili u tom tonu...a ovaj, i opet od straha da mu ne dovedu starije, trpi, pizdek jedan...

E, a kad su ta dvojica naišla, (jedan je dogurao do 4., a drugi je krenuo s Lukom u prvi, a sad ide s Dorom u treći...),kad je meni pao mrakec na oči, kad mi je sva pedagogija i snošljivost otišla do vraga...kad je mama počela vrištat na ovu dvojicu, a ono centar Omišlja, masa ljudi, kafić i slastičarna puni ljudi...malo dalje i Općina...
"Slušaj,ti, prije nego popizdim do kraja da ti kažem da ovaj mali za tebe više NE POSTOJI!! Jel' ti jasno?! Nema ga, zrak, ništa, nada!! A idući put kad čujem da si ga samo pogledao, njega ili bilo koga drugoga, da si i pomislio dignut ruku na nekoga, dovedem ti svu policiju i socijalni rad, pa ćeš i ti u domu završit!!"
A mali me gleda, svi su pod dojmom dečka koji je završio u domu nakon incidenta sa barakom...I još pokušava biti onako pubertetski bahat i bezobrazan, samo imam ja i za to lijeka...
"Začepi, il' ću te ja začepit!!", ali dovoljno tiho da me ne čuju drugi, a dovoljno glasno da me on čuje...
"Jel' jsno, prijatelju?!" Ništa.
"Ma,jel' jasno??!" ptam ja opet..."Je, teta..."

Znam da nisam to popularno izvela, ali više tu nema ni pažnje, ni pedagogije, ni ničega.Mislim, ne znam zašto se uvijek kad ta djeca idu u školu mora od nečega strahovati...te od busa, te od ceste, te od droge, te sada i od Roma...ma točno mi dođe da ih jednog i drugog ispišem i pošaljem negdje drugdje...
Ne preuveličavam stvari. Sve ove godine, a u tu školu kontinuirano "idem" već Bogu hvala 17-u godinu, uvijek je bilo malo ovoga, malo onoga...ali ovo sad, ako se tome ne stane na kraj, neće baš biti dobro.Ako ništa drugo, a ono radi toga što djeca rastu, što sami kuže stvari, što možeš ti pričati o jednakosti i snošljivosti koliko god hoćeš, kad je njihovo iskustvo i praksa iz prve ruke nešto sasvim drugo. Što se iz toga može izroditi?
Samo nešto nalik na onaj negdašnji film "Priča sa zapadne strane"...

Eto, nama je veselo počelo. Baš je dobro krenulo.Mama je imala i performance, ali mora netko...ako ste čuli da se netko drači, ne bojte se, to sam bila ja...


DODATAK:;

...hehe, pita Maja jel' ima što lijepoga ovdje kod mene...

ma, ima, ljudi moji...evo, kao prvo, ja sam lijepa...:))

Drugo, vjerovali ili ne sutra navečer koncert na jogu (boćalištu), u Njivicama, ima ni više ni manje nego klapa "Maslina" iz Šibenika...besplatan, naravno...mijenjala sam smjenu radi toga, bit će lijepo vrijeme, sretna sam k'o prase...onako kad se zavalja u blato...

Onda, ima lijepo vrijeme, lijepi mir, lijepa temperatura zraka...jedan prekrasan završetak ljeta...mislim da ću sutra popodne opet na plivanje, zaranjanje...

Lijepo je i to što mi je danas poznanica rekla da je trduna...jupi, sretna sam k'o da sam ja trudna, baš sam sretna...opet k'o prase...ono isto...

Evo, susjed mi je poslao vrećicu friško pobranog grožđa, ali ne blo kakvog, već onog aromatičnog, fragole, koja me svojim okusom odmah vrati u djetinjstvo, sjeti na nonu u Lovranu...pa sam i opet sretna...

Eto, još da su i ljudi kao i vrijeme, ma kud veće ljepote...ali, ne može baš sve, jel' tako?

- 17:00 - Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.09.2006.

NIJE DA SAM LJUTA...

...nego, eto...

Dolazim ja, tako, danas opet na posao, vodim Doru sa sobom, djetetu je dosadno, pa se zabavlja gnjaveć mamu...

Pisala sam ja o onom mom prvom...što vozi veeelikog Audija...koji nema ni osnovnu školu...i koji nije bio "dovoljno dobar" za mene...

I eto, otkad je u srpnju prvi put viđen, tu dva metra od mene, počesto oni to dolaze ovdje na klopicu...i nekako se uvijek nakelje tako da se dobro vidimo, oni mene i ja njih...dođe mi da im mahnem i poželim dobar tek...ali neću, eto, imam nekakav ponos...još uvijek...

Zapravo, dolazim ja, i škicnem usput situaciju u restoranu,a ono, tik do ograde, plava teta sa cuckom u naručju, a on joj iz tanjura liže...pogledam bolje, a ono happy familly papa, blaguje, štono bi se reklo...tu su i cure, moram priznati da imaju lijepu djecu...

Elem, svi imaju veeeelike naočale, puuuuno lanaca, i cucka naravno...valjda im je sikira još više u med pala, ili je dotični otkrio još jedno mjesto kojim može dokazati da je "in". Jer di ćeš više "in" nego papati u "Rivici"? K tome još i pasa imati sa sobom, isključivo u naručju, jer i to je "in"...

Mama, mama, jel' to iz tebe ljubomora progovara?

Ma jebe se meni i za žderanje i za pasa. Jebe mi se i za njega i za Audi i za lance...

Nego ponekad, kad ih tako vidim kako se šeću i drže za rukice, pomislim kako mi je možda moglo bit, a ne da se tu jebem sa propalim brakovima i brojim nedjeljom tuđe pare za nekakvu lovu...koju sam već odavno potrošila...ne na žderanje u "Rivici"...

Pa ustuknem, postanem samo čovjek, i pomislim kako je život ponekad veliko sranje.

Sranje na kvadrat.

- 16:40 - Komentari (21) - Isprintaj - #

DJECA ...i opet

Ovo je vezano uz prethodne postove, bit će neka vrsta ogovaranja, ali probat ću to tako koncipirati da bude što manje zločesto.

Ja jako volim klince, bebe su mi malo naporne, valjda zato jer je Dora bila takva kakva je bila, pa se još uvijek ježim na dernjavu dojenčadi...

U glavnom, sinoć mi je odjednom sinulo da sam uza dva pedivna muža zapravo sama samcata digla ove svoje...sva briga, sva hranjenja, pelene, dizanja po noći, vrtići škole, čuvanja, organiziranja, sve je to bilo na mojim leđima i, da ne bi netko krivo shvatio, ne žalim se, već sam ponosna, jer su oni takvi kakvi jesu.

Malenima je to još teško akceptirati, ali nekako im svaki dan pokušavam, ako ništa drugo, nacrtati koje su prave vrijednosti života.Pa se dogodilo da je Dora samoinicijativno, ničim izazvana, posakupljala brdo plastičnih boca, prodale smo to, dijete si novce skuplja...ima devet godina, ali vidim da nekako njeno razmišljanje ide u dobrom smjeru...
Luka bi htio malo više nečega, a ni sam ne zna čega, pa je na otkupljalištu tih boca predložio da on i seka podijele novce...ma, daj, Luka, molim te, razmisli malo!!
Skrenuh.

Tu, u našem obitavalištu, baš i nema previše djece.Pa su klinci primorani družiti se i sa onima koji im baš ne pašu.

Dora ima curu iz razreda, malu Anđu, ljudi su porijeklom iz susjedne države, bivše republike.
Otac joj je ok čovjek, mama, onako, priprosta dobra ženica.Ona ne radi, on se muči, hrani ih svih i plaća podstanarstvo. Već godinama pokušavaju sagraditi neku kućicu, ali ne ide baš.

I sad! Dvoje djece, stariji brat i Anđa.
To je, zapravo, ono što ja nikako ne mogu shvatiti:
bez obzira na svu neimaštinu, bez obzira na sve izdatke, ta djeca jednostavno moraju imati sve što zamisle.
I nije stvar u mentalnom sklopu, u onom čipu materijalnom, nego u tome da ti roditelji jednostavno ne mogu i ne znaju upravljati tom djecom, ne znaju kako im reći ne, doslovce se povlače pred njihovim naletima bijesa kad je u pitanju kupovanje...i iz toga slijedi dalje:

Malena dolazi kod Dore, a vidim ja o čemu se radi.Dolazi samo onda kad Dora ima nešto novo, ako je bio rođendan ili nekakav svetac. Prekjučer je došla čak i na "noćenje" - blago meni - ali čim je ušla u kuću bilo je:
"Da t' vidim pernicu!"
"Evo, kaže moja, vidi kolika je, a mama je dala samo 35 kuna..."
"Pa šta, ja sam bila u Rijeci, u Turbo limaču, moja je roza, plat'la sam je šezdes kuna...i torbu sam rozu kupila...a ti ćeš nosit onu staru?"...meni se kosa diže na glavi, slušam sa strane i šutim...

Ova moja blentača i dalje ne kuži, trpi preseravanje s visoka...
"Pa šta, pa dobro smo prošli, mama je našla ovu pernicu na tri kata..."
"Da, šta će ti na tri kata, ja ni ne bi takvu, jer mi onda ne stanu knjige u torbu..." progovara ljubomora, već su joj se kutovi usana spustili...
"A što'š obuć u ponedjeljak?"
"Ma, ne znam, bit će vruće, bilo šta..." Dora će...

"A ja ću one nove 'lače, one iz Njemačke, i majicu iznad pupka..."

E, da popizdiš!!

Naveče, Dora već spava, Luka i ja gledamo TV, kad evo ti Anđe moje, u spavaćici, sa prekriženim rukama, opominjućim tonom:
"A što s' ti Luka tako dereš, ne mogu spavat, samo vičeš, kako ću ja spavat...?"
I to onako, k'o da je u svom dnevnom boravku, šeće ona, opominje...

Ma, pitam se ja, teta mama je dobra ženica, ali tetooooo!!! Pa što si ti toj svojoj djeci rekla, kako se ponaša kad se kod nekoga dođe? Kako se uopće ponaša? Što je bitno u životu? Jesi li im objasnila da kad nečeg nema, onda nema i gotovo?

Mala Anđa je zapravo primjer djeteta koje je zahvatila današnja glad za materijalnim. Imam osjećaj da malo podsvjesno pati od nekakvog kompleksića radi svog socijalnog statusa, pa pokušava to nadoknaditi stavom i kupovinom stvari...odnosno davljenjem roditelja da joj se kupi baš onda i baš ono što ona hoće...a oni pristaju, jer, eto, lakše je izvući i zadnju kunu nego konačno posjesti to dijete pred sebe i reći mu par stvari.Ili je razlog u neznanju, u neshvaćanju samih roditelja one biti življenja?
Nema tu osnovnih stvari, na primjer, uputa o ponašanju prema starijima, prema svojoj majci prvenstveno...ta žena je zadnji predmet sprnje i meta zajebancije, zapovijedaju joj, i to kakvim tonom! Samo ih služi i to sve uz osmjeh i, meni se čini, nekakav strah...ako im ne udovolji, bit će frke...sve, ali baš sve im dozvoljava...i još se meni čudi kako ja to djeci branim nekakva ponašanja i hirove...Jer, po njenom, "oni određuju što i kao će, a mi ih moramo slušat!".je, da, sigurno, to je baš ono što ja volim čut i čega se pridržavam...

Osim toga, kad Anđa dođe, vječno im je dosadno.Što ćemo sada raditi? Ona ne pristaje ni na što normalno, recimo, skakanje laštika, loptu, rekete ili nešto dječje...ona bi gledala časopise - a baš je našla mjesto di će to gledat!-, ona bi ogovarala, je "ja obožavam ogovarat!", ona bi se šminkala, ona bi se oblačila, čak je mamu natjerala da joj kupi uloške (????), jer valjda oće bit velika...i mama kupila, iskeširala 15 kunića za krilca pa se dijete osjećalo velikim...nosi uloške, a neće joj trebat još par dobrih godina...
Anđa inzistira na hlačama sa niskim strukom, majicama do ispod cica, sve nekim stvarima koje ipak nisu primjerene njenoj dobi...pa si natakne ogromne naušnice na uha, pa je sva važna...ali ima tu jedna mala začkoljica...familija je malo cijepljena od ukusa, pa je sve to onako...malo baca na neukus...mislim, boje, slaganje komada i to...

Eto, raspale se jučer Dori japanke, pete joj propale kroz zadnji kraj, dala joj mama 30 kuna da si kupi nove u đinđuvitisu...i ode Anđa s njom...popizdila Anđa, nije mogla usta ispravit, dobila Anđa fraz!
"Pa kakve su ti, pa velike su ti, pa šta's kup'la bijele, već su ti sve prljave, pa ne bi ja to nikad nosila..." I grize nokte usput...

A kladim se da će danas osvanut tijekom dana u, ako ne istima, a ono bar nekima iz istog đinđuvitisa..."Vid', kup'la sam nove japanke..."

I šta da ja tu napravim?

Rekla sam ovoj mojoj da se ne nervira, jer su se juče i posvadile na kraju balade (ajde, baš dobro ), ne branim joj druženje ni sa kime, ali neka se ne da zezat i neka otvori četvore oči. Nek' se ne da maltretirat samo zato što nema nekog s kim bi provodila vrijeme...bolje da je sama da nešto crta, da gnjavi svoje bebe i kopa po tavanu, nego da zarađuje čir na želucu..osim toga, kad provede neko vrijeme s Anđom, i ona počne dolaziti s nekakvim idejama o "kupovini"...no brzo ja to prizemljim...

Inače, Anđa je redovita u crkvi i na crkvenom vjeronauku..."Opet sam dobila pohvalu od svećenika da sam najviše puta bila na misi i na vjeronauku...!" Pa pitam ja Anđu, onako zločesto. "A, jel' Anđo, jel' ti to ideš u crkvu radi toga da te pop vidi, ili...? Jel ' ti njega slušaš što on priča?"
"Ma ne, dosadan je, al ja ću opet bit najbolja!"
Eto. No comment.
Pa da završim ovu škrabotinu.

Volim djecu, ponavljam.
Ali ima onih koji me iritiraju do te mjere, da, kad pretjeram sa provociranjem, moram samoj sebi ponavljati :"Mama, prestani, nisu djeca kriva, mama, smiri se, to je samo produkt obitelji i društva, mamaaaaa....!!"

DODATAK:
Jučer sam se naplivala i naronila, k'o da mora nisam godinama vidjela...ljudi moji, divote!!More je....ma, nemam riječi...
Taman kad se činilo da je sezona prošla, a ono opet puno ljudi, ali svi su nekako razdragani, bit će da je ovo pravo vrijeme za pravi odmor...nema nervoze, nema nekog odmaranja na silu, nema vrućine koja iritira, nema previše ljudi, taman onoliko koliko treba...e, ovako bi se dalo turizam živit, za to bi uvijek bila...



- 08:50 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 01.09.2006.

ETO MAJKE OPET...



Ma, kad smo već kod škole, još ovo, pa da zaokružim...možda...

Prijevoz djece u školu.

U stvari, inspirirala me Lorraine sa spominjanjem žutih školskih autobusa u Merikama...e,da, baš oni koje gledamo u filmovima, vidi vraga, nije fikcija, za stvarno je...

Elem, kad ekipa iz Njivica i naselja Kijac želi u školu, onda lijepo ide ujutro na bus. Stariji razredi imaju liniju u 7 i 20, mlađi u 7 i 40...no, kako se starijima uvijek malo spava, a i stariji su, jel', onda taj drugi bus, naravno, uvijek bude puniji od prvog, kako djece tako i problema.

Školska busna stanica odijeljena je od regularne, dakle nije na cesti, ali samo ona u Kijcu. Gledam kako ta djeca ulijeću u bus, odnosno kako se guraju i izlijeću pred bus već 16 godina kontinuirano, toliko mi djeca idu u osnovnu školu, bez pauze...I zahvaljujem Bogu što se nikad sranje nije dogodilo, a uvijek fali samo malo da netko pod kotač ne podleti...onda ovi veliki guraju i maltretiraju male, onda ti mali narastu, pa oni maltretiraju neke nove klince...a šole je već siv od muke...

Autobus, kao i vozač, vlasništvo su riječkoga "Autotransa", koji ima monopol na ovom, a i širem području. Joško, šofer, čovjek iz Omišlja, kojemu ne bih bila u koži niti vožnju u jednom pravcu, jadničak je od 50 i koju godinu i koji na kraju školske godine izgleda k'o da ga je stado slonova pregazilo...dakle, šta oni njemu rade, to nije normalno...

Zna se da uvijek ima poneko dijete koje kolo vodi po nepodopštinama...u vrijeme generacija mojih starijih cura, krajnji domet nestašluka bio je bacanje jogurta kroz prozore autobusa, eto, to je bilo najgore...

Zadnje dvije godine imamo par faca koje smišljaju sve i svašta. Na primjer, gađaju šofera za vrijeme vožnje papirićima, provociraju ga pjevajući mu pjesmice uvredljivog sadržaja, pucaju petarde u busu, i to one mege...kad ne želi otvoriti vrata od busa, onda mu ih razvaljuju, silom otvaraju za vrijeme vožnje, udaraju nogama po staklima...iznutra je bus totalno devastiran, skaj na sjedalima je odavno izrezuckan, išaran, navlake razderane...
Jednom prilikom, mama je, naravno bila prisutna, dečko je nogom gurao naslon od sjedala dok ga nije slomio.Kako je postolje naslona od nekakvog metala ili gize, što li, odlomljeni ostatak bio je i te kako opasan za djecu, osim što se moglo razderati odjeću, moglo se gadno nagrditi. Jošku je puk'o film, doveo je bus ispred škole i tražio od vršioca dužnosti ravnatelja da ode pogledati što djeca rade. Međutim, striček ravnatelj nije htio ni iz zgrade izići, a kamo li ući u bus - razlog - "DJECA MU SE PRIJETE DA ĆE MU RAZBITI AUTO, A I ONAKO MU JE VEĆ SAV IZGREBEN"...Doduše, ne znam zašto mora baš taj kilometar što ima proći, dolaziti autom,a i profesor je tjelesnoga..valjda da provocira klince, oće on... ali to je već druga priča...

Nešto prije kraja prošle školske godine, počela je kružiti priča među djecom kako se ti problematikusi spremaju zadnji dan nastave malo poigrati za vrijeme vožnje. Vidjela sam ja i prije što rade:
dakle, uzmu praznu plastičnu dvolitrenku od Cole ili nečeg sličnog, ubace unutra dec-dva solne kiseline koju mogu za jeftinu lovu kupit u dućanu, i kuglicu staniola, kuhinjskog...i onda to zatvore promućkaju i bace...

Ljudi moji, to su prave male bombe, to eksplodira onako pravo, altroke petarde...
Zlu ne trebalo, na koncu i moja djeca se voze u tom busu silom prilika, nazvala sam školu i upozorila ljude na tu mogućnost...i dobro da jesam jer su planovi zadnji čas osujećeni...

E, sad, pitat će ljudi kako se to ne može spriječiti. E, pa lijepo - ne može.
Jer:
-djeca nisu idioti sa liječničkom dijagnozom pa da bi ih se moralo pratiti u vožnji;
-nastavnici i profesori nisu dužni pratiti djecu izvan škole, a kamo li u sredstvima javnog prijevoza;
-policija reagira, naravno, tek kad se nešto dogodi, za drugo nema ovlasti niti razloga;
-roditelji se ne mogu besplatno voziti u školskom busu, a naplaćivati im se ne može, jer je to posebna vožnja;
-vozač ne može na svoju ruku jednom za uvijek zabraniti djetetu da se vozi, to može po svakom pojedinačnom slučaju, dakle svaki dan čekati da mulac nešto skuha, zaustaviti bus, nazvati policiju i izbaciti dečka van!
-naravno, djecu se ne smije niti krivo pogledati, a kamo li im što reći, a ne daj Bože dotaknuti ih, jer ta djeca jako dobro znaju svoja prava, njihovi roditelji također, pa onda jadni Joško nadrapa;

Drugim riječima, nikom ništa.

Usput, Ledena19 je vidjela kakvom se cestom spušta iz Omišlja prema Dini, dok se ne skrene na glavnu cestu, kojom onda treba odvoziti još 5 dugačkih kilometara do Njivica.
Sačuvaj Bože da se po toj zvojitoj, strmoj nizbrdici, tom autobusu nešto dogodi, što je uvijek lako moguće, ako neki mali nadobudni bahati mulac šoferu za vrijeme vožnje pokriva oči, ili ga gađa u potiljak nečime...da ne bi bilo zabune, radi se isključivo o djeci osnovnoškolskog uzrasta...

Kao i sve drugo, i ova situacija koja se proteže već tolike godine, opet je jedan vrući krumpirić, bolje rečeno krumpiretina, kojom se dodaju općinski oci, javni prijevoznik i roditelji...i to takvom brzinom, da ni ruke ne stignu opeći...

O tome što se može dogoditi, neću ni razmišljati, ali bojim se da bi onda bilo kasno....



- 17:35 - Komentari (35) - Isprintaj - #

KAD MAMA ŠIRI NETOČNE INFORMACIJE....



Dakle, ispravak krivih navoda:

osnovna škola "F.K.Frankopan" područna škola Omišalj, ima po jedan 1., 2., 3. i 4. razred, dva peta (35 učenika ukupno!), jedan 6. po dva 7. i 8. razreda. Niži razredi su malobrojni, osim 4., prva tri broje po manje od 20 učenika. Viši razredi su nešto jači, sveukupno, nije to neka brojka. osim što je po pedagoškim standardima, a i po mom razmišljanju, to idealna brojka za kvalitetan rad, čak i s mogučnošću individualnog pristupa djeci, to je lijep skup djece koju bi se moglo fino školovati, napraviti od njih prave male ljude...

Elem, kažu Općinari slijedeće, potrudila se mama...

Istrošiše se, brate, ovo ljeto, tko je kriv mami da nije prisustvovala događanjima, koncertima, predstavama i sličnome (što se, koliko ja znam, a možda ne znam, svako ljeto u istom broju i na otprilike isti način organizira, ali eto...)...c c c c...lijena mama...bedasta mama koja se ne može bilocirati, pa da istovremeno i radi i planduje...

Imaše tako naši poglavarci i previše posla sa organiziranjem proslava povodom stote godišnjice turizma u Omišlju, pa odoše pare...Vidi mama u kancelariji gospodina hrpe nepodijeljenih, a na račun Općine odštampanih materijala, knjiga i plakata...možda se još i podijele, ali vidjela to mama...a košta to, istina...

Samo još uvijek ne znam kako se to na početku godine, mislim, kalendarske godine nije moglo znati, mislim red veličine troškova,pa, pobogu, netko se valjda sjetio da i ove godine djeca opet u školu idu...no, nije važno, papao vuk magare, psi laju, karavane prolaze, pričaj ti mama u vjetar kol'ko te volja, i onako te nitko ne sluša...a gospodin u kancelariji je jedna ovako, ljubazna, puna volje za razgovore, osoba, koja baš i ne voli sugovornika gledati u oči kad s njim komunicira...a voli malo i bockati, malo je čovjeku, naročito mami, neugodno, kad sa takvim ljudima priča...ali, eto, što je - tu je.....

Da, kad smo već kod štampanja, svaki mjesec ili rjeđe, općina štampa Glasilo, pa ga dijeli po prodajnim mjestima, tako da ljudi, kao, znaju što se zbiva...ma, dobro je to, ali zadnji broj koji je izišao, valjda radi proslave, i opet, bio je štampan na jako lijepom, kvalitetnom, sjajnom papiru, onako, prigodničarski...za rođendan...ma, neka, glavno da je lijepo za oko, fino za ruku, sadržaj....da.

Kaže, nadalje, glavni barba iz Općine, da to s knjigama baš i nije važno - naravno da nije, jer je proš'o voz što bi neki rekli - ali da oni zato imaju sad u planu razglabati o nekim drugim projektima, koje bi on predložio, a koji su puno bitniji i važniji za djecu....hehe, mo'š mislit...bit će to opet neka informatika na par kompjutora, koju će velikodušno općina platiti...jezike, a kod nas se uči samo talijanski, osim obaveznog engleskog, vjerovatno ćemo opet plaćati sami, evo, već na vratima škole stoji ponuda nekog lingua-tečaja...Pa ćemo onda slati djecu u Omišalj, mi iz Njivica, na razne aktivnosti, kojih uz najbolju volju ne mogu uskladiti termine treninga sa autobusnim linijama, pa vječito izvodimo bijesne gliste sa prijevozom...a i to košta...i imaju djeca pokazne karte koje plaća općina, ali što kad ih ne mogu koristiti....jel' se to zove bačen novac? Ne znam, nisam baš ekonomski potkovana...možda konjski, ali drugo ne...

I, da, djeca na Krku, koja putuju iz jednog mjesta u drugo u školu, imaju školske autobuse koje ne plaćaju roditelji nego općina. Tu smo u prednosti, ali i nismo, jer u našem mjestu nema škole, neće je ni biti, jer nema za koga, a ovo je jedina u koju pripadaju...dakle, to je to.

Mislim, ovako: uvijek se ponavlja ista stvar, i neću otkriti toplu vodu ako kažem da svi političari, što veći, što manji, laprdaju zato da bi laprdali.Ali, kad jedno mjesto ima tako malo stanovnika, kad se svi poznaju, kad zajedno piju kavu, idu po feštama, u crkvu i tako...pa jel' moguće da je koža dotičnih tako i toliko debela da ih se stvarno ne tiče jad onih koji su ih izabrali na proteklim izborima? Pa da ne vide svaki dan u svom susjedstvu kako ljudi žive, što je važno popraviti i napraviti da bi ljudima bilo koliko - toliko lakše disati, da žive negdje drugdje, još bi čovjek to i razumio - bio bi to sistem "daleko od očiju, daleko od srca"...ovako, ovi lokalni vlastodršci za mene ipak imaju malo veće minuse od velikih, državnih...i to baš zato jer su među svojim ljudima...svojim?

- 12:35 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se